Bivšim Evropejcima nije lako da prihvate pohvale koje na račun novih srpskih Evropejaca stižu sa svih strana. Pre nego li Tadića, Đilasa ili bilo koga drugog iz Demokratske stranke, sa Đinđićem sve češće porede Vučića. Pre nego li Tadiću, Tomi Nikoliću stižu čestitke za približavanje Srbije Evropskoj Uniji. Poslednji u nizu komplimenata na račun Nikolića stigao je od slovenačkog predsednika Pahora. Ja se ni ovoga puta neću baviti dnevnom politikom, ali ću kao i do sad, pokvareno, iskoristiti dnevnu politiku u druge svrhe.

U svom prvom blogu pisao sam o Evropskoj uniji kao projektu koji je nastao na temeljima hrišćansko-konzervativne transverzale, uz vladavinu ‘fundamentalnog centra’. U istoriji evropskih integracija, u pojedinim državama unutar zajednice bilo je izuzetaka u vidu izleta u levu ili desnu stranu, ali su napori sistema usmereni ka tome da takvih izleta bude što manje i da se politički mainstream zadrži u okvirima onog sto Nušić u predgovoru za ‘Gospođu ministarku’ zove ravnom linijom života. Prema Nušićevim rečima, život oko te linije ‘teče jednolično i odmereno, kao šetalica na zidnome satu; pokreti te sredine su mali, tihi, bez uzbuđenja, bez velikih brazda, bez jačih tragova, kao oni blagi talasići koji kruže po ustajaloj vodi kad na površinu njenu padne ptičje perce.’ Svako onaj ko, pogotovo u zemljama poput Srbije ili ostalih perifernih državica bivše Jugoslavije, drži stvari pod kontrolom, podoban je. Ono sto po svaku cenu treba izbeći su dakle uzbuđenja, gibanja ili nedajbože nemiri ili protesti većih razmera usled sve lošije socijalne situacije. Dok države poput Francuske i Nemačke sebi mogu da dozvole i ovakve događaje – jer je državna represija ‘uznapredovala’ toliko da je odavno prerasla definiciju ‘monopoliste nad upotrebom sile’, u državicama poput Srbije represivni državni aparat i dalje nije dorastao gušenju potencijalnih socijalnih previranja većih razmera. Stoga, svako onaj ko ovakva gibanja može da spreči i samim tim omogući nesmetano širenje imperije kapitala (popularno zvano strane investicije iliti Foreign direct investments) pobraće sve simpatije spolja.

Nije li i Milošević isprva bio favorit zapada sve dok je uspevao da ulazak stranog kapitala na mala vrata, kombinuje sa stabilnošću svoje vlasti? Stabilnost društva sa druge strane, odnosno njegova potpuna degradacija i masovno osiromašenje, kao ni rat na dva fronta – nije bilo od krucijalne važnosti. Prisetimo se natpisa i izvestaja BBC-a kao i mnogih drugih zapadnih medija o studentskim anti-Miloševićevskim protestima iz 1996 (dakle nakon rata). Oni koji će 4 godine kasnije doći na vlast, tada su bili spolja proglašeni za ‘nacionaliste’ i remetioce mira uspostavljenog godinu dana ranije u Dejtonu. U tom trenutku, kao i čitavu deceniju pre toga, Milošević je bio percipiran kao ‘faktor stabilnosti’ i neko ko može da održi ravnu liniju života. Premda u slučaju Miloševića i ne možemo da kažemo gde je on tačno na ideološkom spektru (mozda nekakav mutant sa isprva socijalističkom, a kasnije mnogo češće nacionalističkom retorikom i pro-fašističkom političkom praksom), istorijski posmatrano, srpska desnica, pre nego levica, bila je ta koja je uživala podršku zapada. Otkud onda čuđenje zbog podrške četničkom vojvodi Nikoliću, ako znamo da bi Jugoslavija nakon Drugog Svetskog rata, da je bilo po želji zapada, bila radije Dražino, nego Titovo dvorište. Uostalom, kada je to desnica na Balkanu bila uskraćena za podršku sa zapada? Pa jedino onda kada je počela da gubi konce uvaljujući se u ‘nepotrebne’ ratove i rizikujući socijalne nemire sto bi značilo i ugroženost imperije inostranog kapitala. Milošević je jedan primer. Ali je onda umesto malograđanskog nacionaliste, na vlast došao ‘moderni’ nacionalista koji je trebalo da reestablira ravnu liniju života. Slično se dešavalo i u susednim zemljama. Slucaj Hrvatske je ovde relevantan. U Evropsku uniju je Hrvatsku uveo niko drugi do HDZ, uprkos tome sto je na vlasti u trenutku kada je pristupila EU bila socijaldemokratska opcija (odnosno opcija koja se manje-više vodi istim principima kao njihovi prethodnici izuzev potenciranja etno-politike). Kapitalističkom centru dakako, nije bila strana ni ignorantnost i u nekim slučajevima čak i podrška fašističkim vladarima jer su oni svojim metodama sprečavali socijalna previranja. Prisetimo se Španskog građanskog rata. Dok se broj Musolinijevih crnokošuljaša u Španiji do 1938. popeo na oko 50 000, zapad je manje više ćutke posmatrao napredovanje fašizma u svom komšiluku. Iako je jedino sto su socijalisti od antifašističke Evrope tražil, bilo sprečavanje vanjske pomoći za fašiste (smatrali su da ukoliko se građanski rat održi u okvirima postojećeg odnosa snaga, Franko nema nikakvih šansi za pobedu), jedini koji su uputili kakvu takvu pomoć u vidu oružja ili vojnika bili su Rusi. Nakon pobede fašizma u Španiji, Franko je bez ikakvih spoljnih pritisaka vladao narednih 36 godina, do smrti. Antifašisti su se na kraju ipak ispostavili kao veći anti-komunisti. Ovakav trend nastavlja se do dana današnjeg.

Naposletku, naravno da Nikolićeva ili Vučićeva popularnost u ‘međunarodnoj zajednici’ ne treba da čudi. Tadić je već počeo da gubi konce, bilo je sve više protesta i sve više pritisaka sa sa kojima nije umeo da se nosi onako kako je to bilo spolja očekivano. Nikolić je razumeo da je prvi kamen spoticanja pri uspostavi ravne linije života Kosovo. Razumeo je to i Tadić. Ipak, Nikolić je dobro je ukombinovao neočetničku retoriku sa trenutnom nemogućnošću da se ta retorika sprovede u delo. I ljudi su poverovali. Ubedio je narod da neće jos dugo biti gladan. Istovremeno, ubedio je zapad da ce narod držati na kratkom lancu i da je njihov kapital slobodan da se u našem dvorištu množi. Za višak vrednosti nećemo ni da pitamo – ako date koji dinar (ili bolje, evro) date, ako ne, sledeći put. Pitanje je samo šta će biti kada se i Nikolić, kao i Tadić istroši. Nadam se da će se ono što sledi iza Nikolića i Vučića, više svideti narodu, a manje zapadu.

Levo smetalo, 21.07.2013.

Peščanik.net, 26.07.2013.