Skoro da ne postoji ništa tužnije od rasprava koje su u crnogorskom parlamentu i javnosti vođene proteklih mjeseci, a koje su uzrokovane potporom Crne Gore rezoluciji Generalne skupštine UN-a o Srebrenici, da bi se okončale donošenjem rezolucije o genocidu u Jasenovcu u crnogorskoj skupštini prije nekoliko dana. U pozadini čitave priče jeste logika srpskog nacionalizma koja prvo negira genocid u Srebrenici, a onda to što negira, zapravo neizgovoreno priznaje i na svaki mogući način relativizira genocidom nad Srbima u NDH. Odatle i film „Dara iz Jasenovca“, kao reakcija na „Quo vadis, Aida?“, odatle i čitav ovaj kaos u Crnoj Gori i čitav niz sličnih stvari.

I čak i kad bismo zanemarili nemoralnost čitavog pristupa ovim teškim pitanjima i činjenicu da se žrtve koje su nedužne ubijene prije više od 80 godina koriste kao nekakvo opravdanje genocida od prije trideset godina, ovdje čak ni taj suludi pokušaj pronalaska uzročno-posljedične veze ne može logički funkcionirati.

Jer, ako su se balvani po Hrvatskoj još i mogli nekako pravdati strahom od ponavljanja ustaških zločina, genocid počinjen nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici, kao i svi ostali masovni zločini koji nemaju tu kvalifikaciju, ali su bili jednako monstruozni, ne mogu biti opravdani nikakvim analogijama i strahovima. Iz prostog razloga što ih je počinila vojska koja nije bila ni na koji način u podređenom položaju.

Što nas dovodi do još jednog pitanja, kakve Crna Gora ima veze i s jednim i s drugim genocidom? I odgovora da postoji nacionalizam koji i dalje ignorira državne granice na postjugoslavenskom prostoru.

Da stvar bude još jednostavnija. Genocid koji je NDH nedvojbeno počinila nad Srbima, ali i nad Židovima i nad Romima, trebao bi kao takav biti imenovan i osuđen rezolucijom Hrvatskog sabora. Što je, nažalost, nerealno očekivati u svjetlu svega što se događa u vezi sa Javnom ustanovom spomen-područja Jasenovac u posljednje vrijeme. Sve drugo nema smisla. Jednako kao što rezoluciju o genocidu u Srebrenici treba donijeti primarno Narodna skupština Republike Srpske, a potom i Narodna skupština Srbije. Sve druge takve rezolucije, koje su donijela predstavništva onih nacija nad kojima je počinjen genocid, ni na koji način ne doprinose suočavanju, pomirenju ili boljim odnosima u regiji.

Međutim, ima jedna zemlja koje se oba navedena genocida itekako tiču. I lokacijski i s obzirom na žrtve. A to je Bosna i Hercegovina, u kojoj se nalazi i dobar dio jasenovačkog logora i koja je pripadala NDH te u kojoj se nalazi Srebrenica.

Što nas dovodi do pitanja je li moguće u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, uz podršku Doma naroda, donijeti rezoluciju o genocidu u Srebrenici i onu o genocidu nad Srbima, ali i Židovima u NDH, što je za povijesno pamćenje Bosne i Hercegovine itekako bitno, bez ikakvih dnevnopolitičkih politiziranja žrtava ili negiranja ovih dviju jednostavnih činjenica?

Tek kad i ako to postane moguće, a svi znamo da naznake za to ni blizu ne postoje, moći ćemo govoriti o tome da se društvo suočilo s prošlošću i da može krenuti dalje. To bi, uostalom, pored toga što bi bilo ljekovito, postavilo konačno Bosnu i Hercegovinu na mjesto aktera, a ne više samo pasivnog pratitelja događanja oko odnosa prema prošlosti u regiji, koji se onda redovno prelomi baš na Bosni i Hercegovini.

Istina je, na koncu, da rezolucije same po sebi ništa ne znače, bez šire obrazovne, medijske i društvene akcije, ali mogu predstavljati prvi korak ka njima.

Sve ovo drugo što gledamo i što mnogi od nas pasionirano prate i nerviraju se, zapravo je nastavak tema i užasa iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. Riječ o neprobavljenoj prošlosti koja se zapravo ne vraća, budući da nikad nije ni otišla sa scene i iz javnosti. U Crnoj Gori je samo kompletna ta situacija do kraja razgolićena i ukazala je jednako na svu apsurdnost ovdašnjih narativnih sukoba, koliko i na suštinsku povezanost ovih prostora i država.

Oslobođenje, 05.07.2024.

Peščanik.net, 08.07.2024.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)

Author: Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).