Skoro da ne postoji ništa tužnije od rasprava koje su u crnogorskom parlamentu i javnosti vođene proteklih mjeseci, a koje su uzrokovane potporom Crne Gore rezoluciji Generalne skupštine UN-a o Srebrenici, da bi se okončale donošenjem rezolucije o genocidu u Jasenovcu u crnogorskoj skupštini prije nekoliko dana. U pozadini čitave priče jeste logika srpskog nacionalizma koja prvo negira genocid u Srebrenici, a onda to što negira, zapravo neizgovoreno priznaje i na svaki mogući način relativizira genocidom nad Srbima u NDH. Odatle i film „Dara iz Jasenovca“, kao reakcija na „Quo vadis, Aida?“, odatle i čitav ovaj kaos u Crnoj Gori i čitav niz sličnih stvari.

I čak i kad bismo zanemarili nemoralnost čitavog pristupa ovim teškim pitanjima i činjenicu da se žrtve koje su nedužne ubijene prije više od 80 godina koriste kao nekakvo opravdanje genocida od prije trideset godina, ovdje čak ni taj suludi pokušaj pronalaska uzročno-posljedične veze ne može logički funkcionirati.

Jer, ako su se balvani po Hrvatskoj još i mogli nekako pravdati strahom od ponavljanja ustaških zločina, genocid počinjen nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici, kao i svi ostali masovni zločini koji nemaju tu kvalifikaciju, ali su bili jednako monstruozni, ne mogu biti opravdani nikakvim analogijama i strahovima. Iz prostog razloga što ih je počinila vojska koja nije bila ni na koji način u podređenom položaju.

Što nas dovodi do još jednog pitanja, kakve Crna Gora ima veze i s jednim i s drugim genocidom? I odgovora da postoji nacionalizam koji i dalje ignorira državne granice na postjugoslavenskom prostoru.

Da stvar bude još jednostavnija. Genocid koji je NDH nedvojbeno počinila nad Srbima, ali i nad Židovima i nad Romima, trebao bi kao takav biti imenovan i osuđen rezolucijom Hrvatskog sabora. Što je, nažalost, nerealno očekivati u svjetlu svega što se događa u vezi sa Javnom ustanovom spomen-područja Jasenovac u posljednje vrijeme. Sve drugo nema smisla. Jednako kao što rezoluciju o genocidu u Srebrenici treba donijeti primarno Narodna skupština Republike Srpske, a potom i Narodna skupština Srbije. Sve druge takve rezolucije, koje su donijela predstavništva onih nacija nad kojima je počinjen genocid, ni na koji način ne doprinose suočavanju, pomirenju ili boljim odnosima u regiji.

Međutim, ima jedna zemlja koje se oba navedena genocida itekako tiču. I lokacijski i s obzirom na žrtve. A to je Bosna i Hercegovina, u kojoj se nalazi i dobar dio jasenovačkog logora i koja je pripadala NDH te u kojoj se nalazi Srebrenica.

Što nas dovodi do pitanja je li moguće u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, uz podršku Doma naroda, donijeti rezoluciju o genocidu u Srebrenici i onu o genocidu nad Srbima, ali i Židovima u NDH, što je za povijesno pamćenje Bosne i Hercegovine itekako bitno, bez ikakvih dnevnopolitičkih politiziranja žrtava ili negiranja ovih dviju jednostavnih činjenica?

Tek kad i ako to postane moguće, a svi znamo da naznake za to ni blizu ne postoje, moći ćemo govoriti o tome da se društvo suočilo s prošlošću i da može krenuti dalje. To bi, uostalom, pored toga što bi bilo ljekovito, postavilo konačno Bosnu i Hercegovinu na mjesto aktera, a ne više samo pasivnog pratitelja događanja oko odnosa prema prošlosti u regiji, koji se onda redovno prelomi baš na Bosni i Hercegovini.

Istina je, na koncu, da rezolucije same po sebi ništa ne znače, bez šire obrazovne, medijske i društvene akcije, ali mogu predstavljati prvi korak ka njima.

Sve ovo drugo što gledamo i što mnogi od nas pasionirano prate i nerviraju se, zapravo je nastavak tema i užasa iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. Riječ o neprobavljenoj prošlosti koja se zapravo ne vraća, budući da nikad nije ni otišla sa scene i iz javnosti. U Crnoj Gori je samo kompletna ta situacija do kraja razgolićena i ukazala je jednako na svu apsurdnost ovdašnjih narativnih sukoba, koliko i na suštinsku povezanost ovih prostora i država.

Oslobođenje, 05.07.2024.

Peščanik.net, 08.07.2024.