Televizijski intervju Slavoja Žižeka u kojem je slavni slovenački filozof govorio (i) o mogućnosti podjele Bosne i Hercegovine, odnosno prisajedinjenja Republike Srpske Srbiji, a u kontekstu iscrtavanja novih (etničko-državnih) granica na Balkanu privukao je veliku pažnju ovdašnje tzv. javnosti. U intervjuu koji je Ismail Kadare, najvažniji albanski i jedan od najboljih savremenih svjetskih pisaca, dao novinarki Branki Bogavac, a koji je krajem prošle sedmice objavio nedjeljnik NIN, iznose se razmišljanja koja je zanimljivo usporediti sa Žižekovim idejama.
Da se razumijemo, u navedenom Kadareovom intervjuu Bosna i Hercegovina kao takva se ni ne pominje. Njegova perspektiva je šira, balkanska. To, međutim, ne znači da Kadareovo razmišljanje nije relevantno i za bosanskohercegovački politički ćorsokak. On, recimo, doslovce kaže: “Na Balkanu koji se smanjio, danas, nakon samopovlačenja Slovenije i Hrvatske postoje tri naroda koji se još drže i koji su uistinu neizbežni: Grci, Albanci, Sloveni. To su tri civilizacije, tri kulture, tri jezika. Balkan se ne može zamisliti bez čoveka koji pripada njegovom balkanskom kontekstu. Potisnuti vekovima u ovu evropsku oblast, opstanak bilo koga od njih je uslovljen drugima. U složenim slučajevima, voljno ili nevoljno, primorani smo da se dogovaramo. Čini vam se mračnom ova vizija? Mislim da ono što smo preživeli u najnovije vreme, nije bilo ništa manje strašno. Da bismo se vratili jednoj viziji koja uliva više nade, mora se reći da je na Balkanu, ipak, kroz istoriju bila uspostavljena ravnoteža. Danas, u uslovima postojanja Evropske unije, tutora koga smo svi prihvatili, ova ravnoteža je višestruko osigurana. Da se vratim na trojku balkanske ravnoteže: Grci, Sloveni, Albanci – verujem da se slažete sa mnom kada kažem da nijedan od ova tri naroda, ni iz jednog razloga i ni u kojoj okolnosti, ne može da se izdvoji iz problematičnog poluostrva. Sve je u tome da se ovo shvati.”
Kaže Kadare: Grci, Albanci, Sloveni; pa kaže: tri civilizacije, tri kulture, tri jezika. Iz njegove perspektive, ne samo da je jezik kojim govore Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci – jedan jezik, on tim Slovenima istoga jezika pridružuje i Makedonce te Bugare. (Uostalom, u kontekstu poređenja sa albanskim ili grčkim jezikom, nije ni potpuno u krivu; sasvim je moguće pričati sa Bugarinom ili Makedoncem tako što on priča na svom maternjem, Srbin, Hrvat, Bošnjak ili Crnogorac priča na svom maternjem, a opet će se savršeno razumjeti.) Kaže također Kadare da su svi na Balkanu prihvatili Evropsku uniju kao zajedničkog tutora. To je, naravno, tačno, ali se i u tom smislu stvari mijenjaju u odnosu na nedavnu prošlost. Priča o tzv. evropskoj perspektivi Zapadnog Balkana, a na neki način i priča o “Zapadnom Balkanu” kao konceptu, započela je samitom Pakta za stabilnost u Solunu kad je zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije (minus Slovenija, plus Albanija) obećan pristup u EU ako zadovolje određene uslove. Grčka je u tom momentu stara članica Unije, dio čvrstog jezgra sa (tada novom) snažnom zajedničkom valutom, Slovenija je s još devet budućih članica pred prijemom, Bugarska i Rumunija već su u procesu pregovora o pristupanju, EU se doima jačom nego ikad, pa crna (balkanska) rupa između Austrije i Grčke djeluje kao anomalija. U međuvremenu je prošlo tek desetak godina, ali se mnogo toga promijenilo. EU se više ne doima tako jakom, a Grčka više nije čvrstog jezgra i visi o vratu cijele Unije kao mlinski kamen. Priče o povratku drahme, odnosno izlasku Grčke iz eurozone više ne pripadaju samo katastrofičarima i teoretičarima zavjere, njom se sada bave i najracionalniji analitičari. (Također, ne treba zaboraviti ni odugovlačenje sa ulaskom Bugarske i Rumunije u Schengen-zonu.) Slika Balkana i EU sada, dakle, izgleda posve drukčija. Ako Grčka iziđe iz eurozone, čvrsta jezgra EU sa zajedničkom valutom biće i geografski sasvim kompaktna, bez (crnih) rupa usred svog mekog trbuha i svih sličnih anomalija. Niko ne govori o izlasku Grčke iz EU, ali bez eura to ipak više ne bi bilo – to. Balkan bi tad bio primoran okrenuti se samom sebi.
I tu se vraćamo Kadareovom trilingu: Grci, Albanci, Sloveni. Okretanja Balkana samom sebi znači i okretanje Grka, Albanaca i Slovena jednih prema drugima. Kako unutar ovog balkanskog trilinga komično izgleda bosanskohercegovački triling: Bošnjaci, Srbi, Hrvati! (Ista je to kultura, ista civilizacija i isti jezik, jedina različita komponenta je religijska.) I kako je anahrona ideja da se unutar slavenskog juga nastavljaju razgraničenja. Pa i postojeće granice su predebele. Lijepo je što se pojedine granice u regionu mogu preći samo s ličnom kartom (tj. bez pasoša), ali je u poređenju sa Schengenom to puka trivijalnost. Zašto se i na Balkanu ne bi putovalo kao unutar EU, zašto bi granice između Bosne i Srbije ili Crne Gore i Albanije bile deblje od onih između Austrije i Mađarske ili Njemačke i Poljske, zašto ih ne bi bilo moguće prelaziti bez ikakvog legitimisanja? U takvom kontekstu se Žižekove ideje ispostavljaju kao besmislene. Što su državne granice na Balkanu tanje, to je i međuentitetska linija unutar Bosne i Hercegovine nevidljivija.
Oslobođenje, 29.05.2012.
Peščanik.net, 29.05.2012.
