Aida Hadžialić

Aida Hadžialić ©Klaas Sjoberg

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, za Dan žena nastavnica dala djeci zadatak da napišu sastav o nekoj slavnoj svjetskoj ženi. “Lijepo ste se potrudili, ali svi ste se dohvatili Madone, Paris Hilton, Britni Spirs ili Lejdi Gage”, rezignirano će ona sutradan. “Kako to da se nitko nije sjetio, recimo, Mari Kiri?”, upita na kraju, a učenici se na to stali blesavo smijuljiti. “Ne razumijem, šta je smiješno?”, nastavnica će onda malo kao i uvrijeđena. “Učiteljice”, oprezno ustane jedna iz prve klupe, “ne kaže se Mari Kiri, nego Maraja Keri.”

U društvu u kojemu Grammy ima veću specifičnu težinu od Nobelove nagrade, zgoda s Marie Curie i Mariah Carrey nije vic. Roditi se kao žena nije, naime, najgore što se čovjeku u takvom društvu može dogoditi: gore od toga je završiti za učiteljicu. Jedini stoga tužniji blagdan od Dana žena u Bosni i Hercegovini jest Dan učitelja: i jedni i drugi sretni su već kad na svoj praznik ne dobiju batine, ali žene ponekad i ponegdje barem dobiju buket ocvalog cvijeća. Čak ni ženama, najzad, život se u Bosni ne ruga kao učiteljima i učiteljicama.

U sali Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine prošloga je petka tako održana svečana sjednica povodom međunarodnog Dana učitelja: sve je bilo po protokolu, kako već ide na takvim komemoracijama – jedna je učiteljica govorila o svojoj plemenitoj profesiji, federalni je ministar obrazovanja biglisao o čudima koje njegovo ministarstvo čini da im poboljša život, predsjednik sindikata žalio se kako država malo ulaže u obrazovanje, jedva jedan i pol posto BDP-a, dok se u Europskoj uniji ulaže preko pet, a u Švedskoj bogami i do osam posto BDP-a – da bi na kraju svečanosti stigla vijest da je upravo u toj Švedskoj, kad je već spominjemo, dvadesetsedmogodišnja Aida Hadžialić iz Foče postala nova ministrica obrazovanja. Vijest da je jedna Bosanka u Švedskoj postala ministrica, pa još k tomu obrazovanja, nije – shvaćate – stigla na Dan žena, nego taman na Dan učitelja.

Ne samo da ta stvar – biti ministar obrazovanja u Švedskoj – nije zajebancija, nego ne znam što bi u ovom trenutku bila manja zajebancija od toga. Ne postoji valjda u švedskoj Vladi važnije ministarstvo: za vojsku, recimo, Švedska izdvaja 4,3 posto svojega budžeta, a za obrazovanje točno tri puta više. Obrazovanje je, naime, u Kraljevini Švedskoj osnovni strateški resurs društva: cijeli svoj zadivljujući ekonomski razvoj i goleme uspjehe – a Švedska je po svakom pojedinačnom standardu jedna od dvije najuspješnije i najbogatije zemlje svijeta – ta država duguje upravo obrazovnom sustavu i obrazovanom građaninu. Ne dodjeljuje džabe Nobelovu nagradu baš švedska akademija, i ne samo zato što je Alfred Nobel bio Šveđanin: društvo znanja tamo je kao strateški cilj postavljeno još 1842, prije punih stotinu i sedamdeset godina, kad su Šveđani prvi u svijetu uveli obavezno osnovnoškolsko obrazovanje. I otada ih, što da vam kažem, baš krenulo.

Nije stoga, rekoh, ta stvar zajebancija. Kad Šveđani nekoga izaberu za ministra obrazovanja, to je otprilike kao da su ga Amerikanci postavili za ministra obrane, Nijemci za ministra industrije, Rusi za ministra energetike, Francuzi za ministra kulture, a Bosanci za reisa. Takav jedan važan, najvažniji resor Šveđani su, eto, povjerili curi iz Foče, koja bi, da je ostala u Bosni – i, jasno, uopće preživjela rodni grad – danas tek počinjala čekati posao. Ili, još gore, radila kao učiteljica.

Vijest da je jedna Bosanka postala ministrica obrazovanja u Švedskoj, najmlađa u cjelokupnoj historiji švedske demokracije – a nije ta historija zajebancija, stotinu pedeset godina je dugačka ta priča, i u svih stotinu pedeset godina nije u Švedskoj bilo mlađeg ministra od Aide Hadžialić – u Bosni i Hercegovini je tako dočekana s onim glupavim nacionalnim ponosom, s kojim se objavljuju slične vijesti o našima što su uspjeli u svijetu, “naše gore lišću”, svakom njemačkom centarforu, androgenom foto-modelu ili pobjedniku kakvog nizozemskog talent-showa porijeklom iz Bosne i Hercegovine, kao dokaz kako je ovo podneblje, ono što se kaže, nepresušno vrelo talenta i pameti. Iako to ne dokazuje baš ništa drugo doli kako je to nesretno podneblje ubojica baš svakog talenta i svake pameti.

Da je, jebiga, nešto pameti ostalo u Bosni i Hercegovini, da se nije sva razbježala po Europi i Americi, vijest da je jedna Bosanka postala ministrica obrazovanja u Švedskoj bila bi dočekana kao šamar. Barem netko bi se, osim busanja u prsa Aidinim izvodom iz matične knjige rođenih, zapitao i zašto ona u švedskoj vladi, samo dakle za obrazovanje, raspolaže budžetom od dvadeset milijardi eura – četrdeset milijardi maraka! – nevjerojatnih dakle i okruglih četrdeset puta većim od cjelokupnog budžeta Bosne i Hercegovine. Ne, naravno, zbog toga što bi se uopće mogli i smjeli uspoređivati budžeti Švedske i BiH – gledajući budžetske postotke, najzad, u Švedskoj se još uvijek u obrazovanje ulaže pet-šest puta više nego u Bosni: i onaj Baghdadijev mračni kalifat ulaže valjda u školstvo više od BiH – već zbog toga što je Bosna i Hercegovina jedina zemlja na svijetu u kojoj ministarstvo obrazovanja uopće ne postoji.

Eno na pločicama oko konferencijskog stola u sali Vijeća ministara lijepo su nabrojana sva državna ministarstva, za vanjske i unutrašnje poslove, za obranu, sigurnost, pravdu, ljudska prava, trgovinu, ekonomiju, civilne poslove, promet i komunikacije – ukratko, za sve osim za nauku i obrazovanje. Dobro, i kulturu, jedinu u Bosni i Hercegovini nevažniju od obrazovanja.

Obrazovanje je prepušteno entitetima i kantonima, nešto kao komunalni problem, i ne služi upravo ničemu drugom doli da se ponižene i siromašne učiteljice s početka priče pitaju koliko uopće vrijedi to čime se bave, a da na to odgovaraju stranački instalirani direktori škola. Jedini, naime, dokaz važnosti obrazovanja u Bosni i Hercegovini jesu podaci Transparency Internationala, po kojima je od korupcije u obrazovanju u BiH jača još samo korupcija u državnoj upravi: dvanaest posto svih prijavljenih slučajeva korupcije u Bosni i Hercegovini otpada na obrazovni sustav, što obrazovanje – vjerovali ili ne – čini korumpiranijim čak i od pravosuđa. Šta će Švedska! Više tamo otpada na korupciju u pjesničkom izdavaštvu nego u cijelom obrazovnom sustavu.

“Da sam znao da je tako lako završiti fakultet, bogami bih i srednju školu završio!” – bio je ovoga ljeta popularan aforizam u Bosni. “Da sam znao da je tako lako biti ministar, bogami bih i fakultet završio”, reći će tako jedan od nekoliko hiljada ministara kojima ćete na nedjeljnim izborima dati mandat, pa se prekosutra pitati zašto je Bosna tako sjebana da učiteljice ne znaju kako se zove Mariah Carrey, a djevojke koje žele postati ministrice obrazovanja moraju posao tražiti u Švedskoj.

Elem, za sljedeći Dan žena dala ona nastavnica djeci zadatak da napišu sastav o nekoj slavnoj bosanskohercegovačkoj ženi. “Lijepo ste se potrudili, ali svi ste se dohvatili Indire, Lepe Brene, Donne Ares i Selme Bajrami”, rezignirano će ona sutradan. “Kako to da se nitko nije sjetio, recimo, Aide Hadžialić?”, upita na kraju, a učenici se na to stali blesavo smijuljiti. “Ne razumijem, šta je smiješno?”, nastavnica će onda malo kao i uvrijeđena. “Učiteljice”, oprezno ustane jedna iz prve klupe, “Aida je operna pjevačica.”

Oslobođenje, 09.10.2014.

Peščanik.net, 10.10.2014.

TEMA – RAZGOVOR O OBRAZOVANJU