Kao što nas je svojedobno upozorio njemački filozof Jürgen Habermas, moramo razlučivati dva tipa javnosti. U društvu koje je snažno impregnirano masovnim medijima postoji javnost shvaćena kao prostor samopokazivanja, samoprezentacije (Raum der Selbstdarstellung). U njoj se ne izmjenjuju argumenti ili mišljenja, ne podastiru se rezultati istraživanja niti se pak raspravlja o politici, kulturi ili religiji. U njoj učesnici promoviraju sami sebe. Važnije od onog što kažu jeste da se pokažu. Takva javnost traži vidljivost, a vidljivost rezultira poznatošću. Cijena prisustva u javnosti masovnih medija jeste miješanje javnog i privatnog života, javne i privatne sfere.

Druga vrsta javnosti jeste učestvovanje u političkim, naučnim, literarnim debatama. U prvi plan umjesto atraktivnosti i zavodljivosti ličnog samopokazivanja stupa tema o kojoj se raspravlja. Izmjenjuju se argumenti i obrazlažu pozicije, ne pritežu se snopovi pogleda. Učesnici u ovoj javnosti nisu više pasivni promatrači ili slušaoci, nego aktivni učesnici u raspravi. Oni takoreći okreću leđa svom privatnom životu, budući da na prvo mjesto dolazi sama stvar o kojoj se raspravlja. Ne treba da govore o sebi. Javnost i privatna sfera se ne miješaju, nego ulaze u jedan komplementaran odnos.

Odvajajući strogo ova dva tipa javnosti, javnost samopokazivanja (Öffentlichkeit der Selbstdarstellung) i javnost uma (Öffentlichkeit der Vernunft), postaje jasno, naglašava Habermas, zašto su životi filozofa tek periferno prisutni u filozofskim raspravama. Čak se i burne epizode u životu tih filozofa povlače pred njihovim djelom u pozadinu. Život filozofa nije podesan za svetačke legende. Što od njih ostaje jeste u najboljem slučaju nova, samovoljno formulirana i često zagonetna misao s kojom se muče kasnije generacije. U filozofiji klasikom nazivamo onoga ko je svojim djelom ostao savremenik. Misao takvog klasika je kao usijano jezgro vulkana koje je životna rvališta biografije odložilo kao pepeo. Tu nam sliku nameću veliki mislioci prošlosti čije je djelo izdržalo mijenu vremena. Tome nasuprot, živući filozofi, koji su ionako uglavnom samo profesori filozofije, ostaju savremenici svojih savremenika. I što su njihove misli manje izvorne, tim više ostaju vezane na kontekst svojega nastanka, nisu drugo doli izraz životopisa iz kojeg izviru.

Prilikom primanja Kyoto-nagrade 2004. godine Habermas je bio zamoljen da u svom izlaganju govori o samome sebi, o poteškoćama koje je trebao nadvladati i o onome što ga je vodilo na rasputicama života. On je, svladavajući nelagodnost govora o samome sebi i izbjegavajući opasnost da uđe u javnost samoprezentacije, svoju misao vezao uz nekoliko životnih iskustava koja su obilježila njegovo filozofsko djelo i njegov politički život.

Najprije ga je obilježila bolest i nekoliko operacija u ranim godinama. To će mu iskustvo, poljuljavši povjerenje u okolni svijet, izoštriti osjećaj ovisnosti o drugima i smisao za relevantnost ophođenja s drugim.

Drugo važno iskustvo povezano je s početkom školovanja. Uslijed problema u komunikaciji druga ga djeca nisu razumjela ni prihvatila. Osjetio se odbačenim i povrijeđenim. Vrlo je rano naučio kako jezik ne služi prvenstveno spoznaji, u kognitivne svrhe, nego nadasve komunikaciji s drugima. Jezik nije ogledalo svijeta, nego nam otvara dostup do svijeta. Problemi u govoru što su ga pratili od ranih dana usmjerili su ga na davanje prednosti pisanom tekstu pred usmenim izlaganjem. Pisani tekst svojom preciznošću prikriva nedostatke u govoru i izgovoru. Habermas je na taj način postao pažljiv prema drugom kao tuđincu. Otkrio je moral kao zaštitu ranjivih pojedinaca i mogućnost da moral zaštiti od poricanja priznanja drugog čovjeka upravo kao drugog i drukčijeg.

Naredno krucijalno iskustvo bio je konac Drugog svjetskog rata i generacijsko otkriće kako su se iza napola normalnog i svakodnevnog života u Njemačkoj skrivali patološko društvo i zločinački režim. Time je konfrontacija s nasljeđem nacionalsocijalističke prošlosti postala jedna od fundamentalnih tema njegovog odraslog političkog života. Valjalo je bez ograničenja i uslova učiti iz nirnberških procesa protiv ratnih zločinaca i prihvatiti Jaspersovo razlikovanje između kolektivne krivice i kolektivne odgovornosti. Navedeno iskustvo će se vezati i uz razočaranje u Martina Heideggera, kojeg je smatrao svojim meritornim učiteljem sve dok se jednoga vikenda 1953. godine nije susreo s jednim Heideggerovim tekstom nad kojim se užasnuo: netom objavljenim Heideggerovim predavanjem iz 1935. godine pod nazivom Uvod u metafiziku. Habermas je najviše bio šokiran podatkom da je Heidegger nekomentirano objavio svoje predavanje iz 1935. Ni predgovor nije sadržavao niti jednu rečenicu o onome što se desilo u međuvremenu. Dakle, riječ je prvenstveno o susretu sa znanom Heideggerovom etičkom apstinencijom, sa nepriznavanjem krivice, krivice njega samoga i ostalih Nijemaca, njenom potiskivanju i eskamotiranju.

Spomenuta iskustva nalaze se u osnovnom nacrtu Habermasova misaonoga rada i međusobno se neposredno prizivaju, slijede i istovremeno jedine i smisleno sabiru u pitanje uloge intelektualca u javnosti. Ne u javnosti samopokazivanja, nego u javnosti diskursa. Intelektualac prestaje biti intelektualcem kada stupi u javnost samopokazivanja ili kad preuzme javnu službu. Zato je važno razlučivati javnost samoprezentacije od javnosti rasprava, usprkos napastima našega vremena da se medijska javnost samopokazivanja nametne kao mjerodavna ili, još gore, kao jedina i isključiva. Njoj je katkada, zbog same stvari, potrebno odista okrenuti leđa.

Javnost samopokazivanja svoja mjesta dijeli po sebi inherentnim mjerilima. Ko pristane na nju, pristaje na njena mjerila. Ko u javnost rasprava i djelovanja unosi više od privida samoga sebe, ostaje slobodan. Javnost samoprezentacije je neprestance gladna i zato olako guta i zaboravlja ljude. Javnost rasprava i djelovanja oblikuje svijet i pojedinca i zato priziva etičnost. Samo poznavanjem područja gdje se ove dvije javnosti dodiruju, miješaju i razdvajaju, može se graditi dobro i izboravati sloboda kao takva, sloboda koja je istovjetna s istinom, s neskrivenošću bivstvovanja kao takvog.

 
Peščanik.net, 14.01.2011.

Leave a Reply