Fred Halidej je profesor na predmetu Međunarodni odnosi u Londonskoj školi za ekonomiju, autor više knjiga posvećenih politici na Bliskom istoku i redovni je komentator događaja u tom regionu.

Tokom poslednjih nekoliko godina, a naročito posle američke invazije na Irak marta 2003. godine, svuda su se videli znaci približavanja snaga islamskog militarizma s jedne strane, i “anti-imperijalističke” levice s druge. Čak nezavisno od raširene, mada često neartikulisane simpatije za napade od 11. septembra 2001. godine, pravdane time “što su Amerikanci to i zaslužili”, od 2003. godine je uočljiva otvorena koincidencija njihovih politika i postojanje značajne podrške iračkom “otporu” koji obuhvata i snažne islamističke elemente i, u poslednje vreme otvoreniju podršku Hezbolahu u Libanu. Otvoren savez delova evropske ekstremne levice sa islamistima na samom Bliskom istoku očigledno postoji, makar od masovnih demonstracija početkom 2003. godine, pred izbijanje iračkog rata, i taj savez podrazumeva i zajedničke parole koje se tiču Palestine – podržavanje samoubilačkih bombaških napada i poricanje legitimiteta izraelske države. Na primer, prošle godine ispred radikalnih baskijskih demonstranata išao je pripadnih naoružanih jedinica mašući zastavom Hezbolaha. I ne samo to – kako se većina protivnika američke intervencije u Iraku 2003. takođe protivila i ratu u Avganistanu 2001, iz toga sledi, priznalo se to ili ne, podrška antizapadnjački raspoloženim talibanima, njihovim naoružanim grupama koje su aktivne širom te zemlje.

Neki ekstremno levi političari u Evropi istovremeno pokušavaju da sa predstavnicima islamističkih partija formulišu zajedničku politiku vezi sa “antiimperijalizmom” i problemom socijalnog isključivanja (muslimana) u zapadnim zemljama. Primer toga je dobrodošlica koju je pružila britanska levica, uključujući i gradonačelnika Londona Kena Livingstvona, Muslimanskom bratstvu na čelu sa šeikom Jusufom el-Karadavijem. Važnija, i nezavisna od islamističkih gerilskih grupa bila je saradnja na državnom nivou: Iran, na primer, dobija sve veću podršku od Venecuele. Hugo Čavez je bio u Teheranu ništa manje nego pet puta. Njihovo partnerstvo je dodatno olakšano promenom koja se polako odvijala tokom protekle dve decenije: osnovu za politički aktivizam više ne čini solidarnost zasnovana, barem formalno, na klasnim ili socijalističkim osnovama, već je na njeno mesto došla politika identiteta. Iako to još nema nekog vidljivog reda, jasno je da se rađa novi međunarodni front.

Dugačka je istorija odnosa radikalne levice i političkog islama i o njoj bi trebalo da razmisle svi koji sada žele savezništvo sa islamističkim pokretima i državama, bez obzira koliko ono bilo samo “taktičko”. Prvi boljševici su pokušali da naprave jedan takav savez: suočeni sa blokiranjem proleterske revolucije u Evropi posle 1917. godine, okrenuli su se tada aktivnim antiimperijalističkim, a i ponekim islamističkim snagama u Aziji. Kraljevina Avganistan, u tom trenutku sukobljena sa Britanijom, bila je prva država koja je priznala boljševičku revoluciju. Lenjin je sa svoje strane naloži da sovjetska Rusija “obrati posebnu pažnju” na potrebe stanovništva u Avganistanu; to uputstvo će 1979. godine imati ironične, ali i teške posledice kada sovjetsko rukovodstvo, suprotno proceni mnogih stručnjaka i ljudi u samom tom rukovodstvu, pošalje vojnike da zaštite napadnuti avganistanski režim Narodne demokratske partije.

Čak i u godinama posle 1945. godine sovjetski stratezi su pokušavali da pronađu “nacionalno-demokratski” sadržaj u islamu, tumačeći njegovo naglašavanje jednakosti, milosrđa, deljenja imovine, i, ne na poslednjem mestu, džihada, borbe, kao rane oblike komunizma. Neki sovjetski orijentalisti su proroka Muhameda predstavljali kao agenta robnog kapitalizma, ali su zato neki drugi marksisti, a naročito francuski ekspert Maksim Rodinson, ponudili pozitivniju sliku (Rodinson je, doduše, kasnije priznao da je njegovo divljenje Muhamedu delom proisteklo iz toga što je u njemu video neke sličnosti sa Staljinom). Sovjetska spoljna politika je Sovjetsku muslimansku republiku centralne Azije predstavila kao model za razvoj Trećeg sveta, a u njega je uključila i podršku obrazovanju žena i njihovom učestvovanju u javnom životu, zatim čak i školski program u kome se proučava socijalistička interpretacija islama. To je bio uzor za muslimanske zemlje Trećeg sveta, a naročito Avganistan i južni Jemen (jedno vreme Narodna demokratska Republika Jemen) u vreme dok su bile pod sovjetskim uticajem.

Ta simpatija i pokušaji taktičkog savezništva bili su, međutim, u senci sukoba i borbe između komunizma i socijalizma s jedne, i islamizma i organizovanog islama sa druge. Tokom dvadesetih i tridesetih godina boljševici su se suočili sa velikom verskom i plemenskim otporom u centralnoj Aziji i pokušali su da unište socijalnu osnovu organizovane religije, pre svega radeći na emancipaciji žena koje su videli, u tom socijalnom kontekstu, kao revolucionarnu alternativu uglavnom nepostojećoj radničkoj klasi (za to vidi odličnu knjigu Gregora Masela (Gregory Massell, The Surrogate Proleteriat)). Početkom dvadesetih godina pogrdno ime za islamističke pobunjenike je bio basmači, koji je kasnije reciklirano da označio mudžahedine u avganistanskom ratu osamdesetih. S druge strane, nacionalistički/fašistički pobunjenici u Španiji su regrutovali desetine hiljada arapskih vojnika tvrdeći da “bezbožničke” sile Republike jednako prete i katolicizmu i islamu.

Početkom šezdesetih godina, suočeni sa usponom “arapskog socijalizma” u Egiptu, i objavljivanjem arapske “Nacionalne povelje” 1962. godine, Saudijci (uz podršku Sjedinjenih Država) odgovaraju svojom “Islamskom poveljom” u kojoj optužuju “lažni nacionalizam zasnovan na ateističkoj doktrini” i, ponudivši saudijski novac, pozvaju Arape i muslimane da odbiju poruku koja se emituje iz Kaira. Saudijska Arabija 1965. godine stvara svoju vlastitu antisocijalističku međunarodnu organizaciju, Svetsku islamsku ligu, preko koje finansira i rukovodi različitim grupama širom sveta. Liga je još uvek aktivna, čak prilično aktivna među muslimanskim doseljenicima u Zapadnoj Evropi i, što je možda simptomatično, ima svoju veliku zgradu u centru Brisela.

U Egiptu Muslimansko bratstvo polako ulazi u sve veće sukobe sa Naserovim režimom a nad njegovim vođom Sajidom Kutbom, koji će kasnije postati intelektualna inspiracija Osami bin Ladenu, smrtna kazna je izvršena 1966. godine. A dok se sve to događalo, sa žarom je ponavljana jedna od najstarijih evropskih tropa antisemitizma – to da su socijalizam i boljševizam zapravo delo Jevreja. O tome svedoči i tvrdnja kralja Fejsala iz Saudijske Arabije od januara 1964, koji borbu protiv Jevreja u Palestini povezuje sa borbom protiv komunizma: “Naša je dužnost, braćo, da krenemo danas… da spasemo naša sveta mesta, oteramo neprijatelje i suprotstavimo se svim doktrinama koje su stvorili cionisti – iskvarenim doktrinama, ateističkim komunističkim doktrinama koje žele da poreknu postojanje boga i da nas skrenu…. od naše vere islama”.

U kontekstu hladnog rata veliki broj bliskoističnih zemalja je na svoj način eksploatisao sve jaču konfrontaciju sekularne levice i islamističkih snaga. Tako je sedamdesetih godina u Turskoj vojska pomagala islamističke grupe koje su se sukobljavale sa ekstremnom levicom. U Siriji su suparnici batističkog režima ohrabrivali ustanak Muslimanskog bratstva 1982. godine. U Alžiru je uspon Islamskog fronta spasa (FIS) osamdesetih ohrabrivala frakcija vladajućeg Nacionalnog fronta oslobođenja (FLN) – i zato se kaže da je FIS bio sin, na francuskom le fils, FLN-a. Čak su i izraelske okupacione vlasti tokom sedamdesetih, u želji da podriju sekularne institucije al Fataha, dozvoljavale islamističkim grupama, čak i onima koje su kasnije osnovale Hamas, da otvore obrazovne centre i univerzitete, i primaju novčanu pomoć od Svetske islamske lige.

Drugde su islamisti uzeli stvar u svoje ruke, recimo u Maroku gde su decembra 1975. radikalni islamisti ubili vođu socijalističke partije USFP. Ljudi koji su umešani u to ubistvo, danas pripadaju Partiji za pravdu i razvoj, legalnoj islamističkoj organizaciji koja će, kako se očekuje, pobediti na izborima zakazanim za proleće. Za ono što se danas događa možda je još relevantnija rana istorija Hezbolaha koji, u svojoj želji da se postavi kao dominantna sila u šiitskoj zajednici u Libanu, ne samo da snažno napada rivalsku umerenu grupu Amal, već je dosad ubila i veliki broj levičarski orijentisanih libanskih političara i pisaca koji su joj se našli na putu.

Borbu protiv levice pratila je borba protiv pisaca koji su liberalni, sekularni, ili naprosto nezavisni. U Egiptu islamisti su pokrenuli talas napada na intelektualce optužene da su izdali islam: sekularni profesor Faradž Fuda ubijen je 1992. godine, nobelovac Nagib Mahfuz pretučen je 1994. godine zbog optužbe da je kritikovao islam u romanima koje je pisao prethodnih godina, a istoričar i književni kritičar Nasir Abu Zeid je bio primoran da napusti zemlju 1995. i potraži utočište u Holandiji gde i danas živi. Najčuveniji slučaj je, naravno, smrtna presuda koju je februara 1989. Izrekao iranski vođa ajatolah Homeini piscu Salmanu Ruždiju, presuda koja je, bez sumnje, ohrabrila ubice u Egiptu, i koja je poslužila kao uzor za proganjanje spisateljice Taslime Nasrin u Bangladešu, zbog čega je ona na kraju morala da napusti svoju zemlju. Možemo samo da nagađamo koliko je klima straha primorala ljudi na ćutanje i egzil, unutrašnji ili stvarni.

Ipak, mobilizacija islamizma protiv levice je bila najočiglednija u četiri druge zemlje. Kada je 1989. Godine na vlast u Sudanu došao Nacionalni islamski front (NIF), daleki ogranak Muslimanskog bratstva, počelo je zatvaranje, mučenje i pogubljivanje sekularnih i levičarskih protivnika. NIF zaista jeste bio ogranizovan po uzoru lenjinističke partije i pokušavao je, dok se s jedne strane obrušavao na komuniste u Sudanu, da primenjuje revolucionarnu politiku izvoza revolucije i da je, između ostalog, prenese u Egipat, Tunis, Alžir i Eritreju. U tome joj je od 1990. do 1996. pomagao, kao uvaženi gost iz inostranstva, Osama bin Laden. U Indoneziji je represija bila još i gora kada je 1965. vojska krenula protiv komunističke partije, tada najveće u nekomunističkom delu sveta. U masakrima širom Jave i drugih ostrva, islamističke grupe, a naročtio Nahdat ul-Ulema, koja je nedavno opet ojačala, udružile su snage sa vojskom i onima koji su želeli da izravnaju neke stare račune i od njihove ruke je stradalo možda i milion ljudi.

I u iranskoj revoluciji je snažna antiamerička retorika kombinovana sa sve većim neprijateljstvom prema levici, što je kulminiralo u periodu od 1981. do 1983, kada su komunističke i levičarske grupe potpuno potisnute. Usledio je ogroman broj pogubljenja, nameštenih suđenja i teatralnih montiranih procesa koji su doveli do pokolja hiljada suparnika u zatvorima 1988. godine, u trenutku kada se završio iransko-irački rat i kada se režim plašio reakcije javnosti zbog načina na koji se vodio taj rat. Tu čistku, koja je detaljno i potresno prikazana u knjizi Ervanda Abrahamijana (Ervand Abrahamian, Tortured Confessions), orkestrirala je Revolucionarna garda, organizacija iz koje su potekli iranski predsednik Mahmud Ahmedinedžad i njegovi najbliži saradnici. Ahmedinedžat je bio saučesnik, ako ne i počinitelj masovnih ubistava iza kojih je bila država; stoga nije ni čudno što je u stanju da smireno stane iza organizovanja kongresa na kome su se okupili oni koji poriču nacističke zločine.

Najspektakularniji i posledicama najbremenitiji savez između Zapada i islama je, naravno, bio onaj u Avganistanu. Tu su osamdesetih godina, u najvećoj tajnoj operaciji koju je CIA ikada izvela, Sjedinjene Države uz pomoć Saudijske Arabije i Paskistana pokrenule islamske snage protiv vlade Narodne demokratske Partije i sovjetske snage su došle u pomoć decembra 1979. godine. U Avganistanu je bin Laden organizovao svoju armiju militantnih džihadista koji su došli sa svih strana sveta i razvio ideologiju međunarodne borbe koja je septembra 2001. godine dala svoje prve plodove. Oni koji su podržali avganistanske islamiste osamdesetih izgleda da uopšte nisu brinuli o posledicama onoga što čine. A pokazalo se da je avganistanski rat za svet u dvadesetprvom veku bio ono što je Španski građanski rat bio za Drugi svetski rat – đavolja kuhinja u kojoj su smućkani svi oni otrovi koji će kasnije zagaditi svet.

U ovoj istoriji sukoba džihada sa levicom, tokom mnogo decenija, mora se dodati još jedna činjenica, postojanje duboke razlike koja bi trebalo da razdvaja svaki zamislivi program radikalne levice od programa islamističkih partija. Bilo da se radi o pravima žena, sekularizmu ili slobodi govora, te dve političke struje su radikalno suprotstavljene – one prihvataju ono što bi trebalo da budu nespojiva stanovišta. Tako da su suprotstavljene i po još jednom pitanju – potpuno odsustvo bilo kakvog inkluzivnog internacionalizma u programu islamista. Pozivajući da zajednicu muslimana, islamisti, bilo da je u pitanju Al Kaida ili Hebulah, pozivaju samo pojedinačne zajednice i pri tom truju neumoljivim šovinizmom prema nevernicima, Jevrejima, pa čak i prema muslimanima iz drugih sekti. Njihova anti-jevrejska retorika uveliko nadilazi sve na šta su bile spremne ranije generacije sekularnih palestinskih nacionalista. Izgleda da se danas malo ljudi seća primedbe nemačkog socijalističkog vođe Augusta Bebela koji je rekao da je antisemitizam “socijalizam budala”. Verovatno je da levičari koji danas kuju savez sa islamistima opravdavaju svoje saveznike pripisujući im neku vrstu “iskrivljene svesti”. No, otvoreno je pitanje čija je svest najiskrivljenija.

Fred Halliday, “The Jihadism of Fools”, Dissent Magazine, zima 2007.

Peščanik.net, 17.01.2007.

AVGANISTAN