Glavna kupola Fatih džamije u Istanbulu, foto: Konstantin Novaković
Glavna kupola Fatih džamije u Istanbulu, foto: Konstantin Novaković

Šestog i sedmog septembra 1955. godine u Istanbulu je izvršen dobro organizovan pogrom brojnih tamošnjih Grka, u kome su stradali i Jermeni i Jevreji. Povod za ovaj naizgled spontani teror Turaka protiv bogatijih i poslovno uspešnijih sugrađana druge vere bila je pobuna kiparskih Grka protiv kolonijalne britanske vlasti koja je započela s dolaskom proleća, 1. aprila te iste godine. Tiho ohrabren od Britanije, tadašnji turski premijer Adnan Menderes je iskoristio ustanak kiparskih Grka – koji su podstakli i sasvim otvoreno podržavali militantni krugovi grčke vlade u Atini – da organizuje otimanje imovine i proterivanje gotovo svih od preko 100 hiljada Grka koji su do tada praktično vladali nekadašnjih Carigradom.

Proterivanjem Grka iz Grada, Kipar je ostao jedino područje na kome su pomešano živeli Grci i Turci, nakon velikih ratova i razmena stanovništva u prvoj polovini 20. veka. Kiparski Grci i arhiepiskop Kipra Makarije III, koji će od nezavisnosti Kipra 1960. postati i predsednik ove ostrvske države, postali su na taj način simbolični glavni neprijatelji premijera Turske Menderesa i turskih nacionalista. Ovim poslednjima kiparski Grci su to ostali sve do danas.

Adnan Menderes je na neki način bio preteča Redžepa Tajipa Erdogana na modernoj turskoj političkoj sceni. Otvoreni islamski nacionalista, pomalo izazovno prkoseći kemalovskom svetovnom uređenju i novoturskom nacionalizmu, u prvoj fazi svoje vlasti uveo je Tursku u NATO svojom posetom Atini tokom koje je sklopljen sporazum o zajedničkoj odbrani dve zemlje, koji je i omogućio stvaranje antikomunističkog bloka u Egeju i istočnom Mediteranu. Nakon 1955, međutim, Menderesov sve slabije prikriven islamizam počeo je da uznemirava čelnike NATO-a i tada pro-svetovnu tursku vojsku, koja je 1960. izvršila puč i zavladala Turskom. Istorijska je ironija da je jedna od stavki u Menderosovoj smrtnoj presudi bio i pogrom Grka u Istanbulu 1955. Doskora svemoćni vođa Turske, Adnan Menderes je obešen na jednom ostrvu u Mramornom moru 1961, nedugo nakon uspostavljanja nezavisne Republike Kipar.

Sadašnji turski predsednik je na samom početku političke karijere platio svoje otvoreno ispovedanje islama pred kemalovskim establišmentom smenom sa mesta gradonačelnika Istanbula i zatvorskom kaznom. Zato je od svog trijumfalnog dolaska na vlast u čitavoj zemlji 2002. Erdogan sistematski čistio tursku vojsku, sudstvo i administraciju od svakog ko bi mogao da se suprotstavi njegovim političkim potezima. Promena ustava kojom je sebi kao predsedniku dao gotovo neograničena ovlašćenja i neuspeli puč iz 2016. su mu omogućili da iz turskoj javnog života protera sve osim najekstremnijih lojalista. Tako u okruženju svemoćnog predsednika nije ostalo nikoga sa drugačijim mišljenjem.

To, međutim, nikako ne znači da se Erdogan, kao i sve naizgled svemoćne vođe, ne plaši onih koji misle drugačije, i to najpre onih koji su nekada bili u krugu njegovih najbližih saradnika. Kao i svi autokrati koji zahtevaju potpunu lojalnost, i turski predsednik je svestan ograničene političke vrednosti ulizica čija se vernost za određenu cenu lako može preokrenuti. Stoga je pokazao gotovo začuđujuće strpljenje prema nekima od njih, čak i nakon što su ga otvoreno izazvali u javnosti. Tek više meseci nakon što je Ahmet Davutoglu, nekadašnji ministar spoljnih poslova, premijer i Erdoganov najvažniji politički saveznik unutar intelektualne elite Turske, objavio svojevrsnu osudu njegove politike u poslednje tri godine na čitavih 15 strana, turski predsednik je prethodne nedelje odlučio da se Davutoglu isključi iz Partije pravde i napretka. Očigledno je da su propali napori da se umire i Davutoglu i ostali nekadašnji fukcioneri, a sada vođe političkog otpora sve ekstremnijoj Erdoganovoj spoljnoj i ekonomskoj politici. Njihovo mesto zauzeli su po svojoj političkoj harizmi trećerazredni lojalisti koji se utrkuju u ponavljanju pretnji koje turski predsednik upućuje Kipru, Grcima, Evropi, zapadu, Izraelu…

Očigledno je, ipak, da samo i jedino svemoćni predsednik zna šta treba činiti i sme da objavljuje političke planove, sve udaljenije od realnosti. Ostali su tu samo da ih ponavljaju. Budući da je Kipar suviše geografski mali da bi predstavljao odgovarajućeg neprijatelja jednom tako moćnom političaru kao što je Erdogan, on je najpre odlučio da osim istočnog Mediterana i međunarodno priznatih voda Kipra, istakne svoje pretenzije i na polovinu Egeja, zajedno sa svim grčkim ostrvima koja se u ovim vodama nalaze. Propagandno poziranje pred mapom tako uvećane „plave otadžbine“ izazvalo je suprotan efekat od onog kome se svemoćni predsednik nadao – podsmeh umesto straha, i dodatnu potvrdu da je Erdogan političar kome se ne može verovati i sa kojim se ne može ozbiljno politički dogovarati.

Da čak ni sopstvene građane nije uspeo da uveri u ispravnost svoje politike svađanja sa svima, koja postaje sve paranoičnija, pokazuje ogroman pad podrške Erdoganu u poslednjih godinu dana: umesto preko 53 posto građana koliko je pozitivno ocenjivalo ono što radi kao predsednik pre godinu dana, sada samo 44 posto birača iskazuje spremnost da ponovo glasa za njega. Osećajući da je slika njegove svemoći ozbiljno ugrožena, turski predsednik nema više mnogo političkih izbora pred sobom.

Ono što je još upadljivije jeste činjenica da Erdoganu više nije ni ostalo mnogo opcija – jednom kada se pokazalo da ne želi ili nije u stanju da ispuni ono što je sam obećao. Njegove sve učestalije pretnje, koje njegovi poslušnici pojačavaju do nepodnošljivosti, da će praktično gurnuti preko tri miliona sirijskih izbeglica iz Turske u Evropu, naišle su ne na otvoren strah evropskih političara kao pre četiri godine, nego na hladan prekor neozbiljnom odmetnutom politikantu. Od 6 milijardi evra koliko je Sporazumom o izbeglicama Evropska unija obećala Turskoj, već je 5,6 isplaćeno i poslednjih 400 miliona evra su trenutno zaustavljeni u iščekivanju sledećih poteza Erdogana, koji ni uprkos ovom ogromnom novcu nije uspeo da zaustavi inflaciju i ubrzan pad vrednosti turske lire. Ni slanje brodova i mornarice u vode Kipra, ni izigravanje velike sile u igrama sa Amerikom i Rusijom, nije mu pomoglo u onome čemu je najviše težio: da ga sopstveni narod prizna za jedinog i nezamenjivog vođu.

Kuda onda da se okrene i kako da sve uveri u svoju političku snagu i neophodnost? Koja je endgame svemoćnog predsednika, koja će ga izvući iz krize i postaviti među najmoćnije svetske političare?

Sam protiv svih, Erdogan je nedavno ponudio odgovor – njegova Turska će razvijati nuklearno oružje! Gotovo bizarna nerealnost ove ideje samo pojačava zajedljivi podsmeh posmatrača unutar i izvan Turske. I još jednom potvrđuje staro političko pravilo: tirani sami sebe dovode do puta bez izlaza.

Autor je profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i upravnik Centra za kiparske studije.

Peščanik.net, 09.09.2019.