U civiliziranom životu postoje tragovi odnosa s drugim /l’autre/: odnosa kojeg moramo istražiti u njegovom prvotnom obliku. Postoji li stanje gdje bi se drugost drugoga pojavila u svojoj čistoći? Stanje u kojem drugi drugost ne bi smatrao samo oprekom svojeg identiteta, stanje u kojem se drugi ne bi pokoravao samo platoničkom zakonu participacije, u kojemu oba člana sadrže isto i upravo preko toga drugo? Ne postoji li stanje u kojem bi neko biće drugost nosilo u pozitivnom smislu, kao bit? Kakva je drugost koja ne ulazi posve jednostavno u opoziciju dviju vrsta istoga roda? Mislim, naime, da postoji oprečnost koja je apsolutna oprečnost, opreka u kojoj međusobno suprotstavljanje (suprotstavljenih članova odnosa) ni u čemu nije pogođeno odnosom koji se može uspostaviti odnosom između njega i njegove korelacije: oprečnost koja svakom članu odnosa dopušta da ostane apsolutno drugo. Ta je oprečnost ženskost.

Spol nije bilo kakva specifična razlika. Spol se nalazi izvan logičke podjele na rodove i vrste. Zacijelo, logička podjela se nikada ne može do kraja sjediniti s empirijskim sadržajem. No ne mislim da logička podjela u tom smislu ne dopušta poštovanja spolne razlike. Razlika je spolova jedna formalna struktura, no koja cijepa stvarnost u drugom smislu i uvjetuje mogućnost stvarnosti kao mnogovrsne, naspram jedinstva bivstvovanja što ga je proklamirao Parmenid.

Spolna razlika također nije proturječje. Proturječje bivstvovanja i ništine vodi jedno drugome, ne daje prostora rastojanju. Niština se preokreće u bivstvovanje, što nas je dovelo do pojma „postojanja“. Nijekanje bivstvovanja odvija se na razini anonimnog egzistiranja bivstvovanja uopće.

Spolna razlika nije ni dvojnost dvaju komplementarnih članova, jer dva komplementarna člana pretpostavljaju unaprijed egzistirajuću cjelinu. A kaže li se da spolna dvojnost pretpostavlja cjelinu, to znači da je ljubav unaprijed postavljena kao spajanje. A patos ljubavi sastoji se u nepremostivoj dvojnosti bića. Ljubav je odnos spram onoga što se zauvijek uskraćuje. Odnos ne neutralizira ipso facto drugost, nego ga čuva. Patos naslade jest u činjenici da postoji dvoje. Drugo kao drugo tu nije neki predmet koji bi postao naš ili koji bi postao mi; ono se naprotiv uskraćuje u svoju tajnu. Ta tajna ženskosti – ženskosti kao bitno drugog – ne odnosi se ni na romantičarski pojam tajanstvene, nespoznate ili nepoznate žene. Ako se, svakako, u nakani da poduprem tezu o iznimnom položaju ženskog u ekonomiji bivstvovanja, rado pozivam na velike teme Goethea ili Dantea, na Beatrice ili na das Ewig Weibliche (vječno žensko), na kult Žene u viteštvu i u modernom društvu (što se sigurno ne objašnjava potrebom da se da čvrsta ruka slabijem spolu), ako, na jedan određeniji način, rado mislim na zadivljujuće drske stranice Léona Bloya (francuski katolički pisac i mislilac, prim. M.K.) u njegovim Pismima zaručnici, ne želim time ignorirati legitimne zahtjeve feminizma koji su tekovine civilizacije. Jednostavno želim reći da se ta tajna ne smije razumjeti u eteričnom smislu određene literature, da se ni u najgrubljoj, najbestidnijoj ili najprozaičnijoj materijalnosti pojave ženskosti ne ukida ni njezina tajnovitost ni njezin stid. Profanizacija nije negiranje tajne, nego jedan od mogućih odnosa spram tajne.

Ono što mi se čini značajnim u tom pojmu ženskosti nije samo nešto nespoznatljivo, nego i način bivstvovanja koji se sastoji u tome da se skriva od osvjetljenja. Žensko je u egzistenciji događaj koji se razlikuje od događaja prostorne transcendencije ili od izraza koji idu u smjeru svjetla. Ženskost je bijeg pred svjetlošću. Način postojanja ženskosti jest samoskrivanje, a taj fakt samoskrivanja upravo je stid. I ta drugost ženskosti ne sastoji se u pukoj izvanjskosti predmeta. Ne tvori je suprotstavljenost volja. Drugo nije biće koje susrećemo, koje nam prijeti ili koje nas hoće prisvojiti. Činjenica da se ono odupire našoj moći nije moć koja bi bila veća od naše. Njegova drugost tvori svu njegovu moć. Njegova tajna uspostavlja svu njegovu drugost.

Temeljna napomena: ja drugog ne postavljam načelno/početno kao slobodu, što je karakteristika koja unaprijed dovodi do neuspjeha komunikacije, jer s jednom slobodom ne može biti drugog odnosa do podčinjenosti i pokoravanja. U oba je slučaja jedna od dvije slobode uništena. Odnos između gospodara i roba može se pojmiti na razini borbe, no tada odnos biva recipročnim. Upravo je Hegel pokazao kako gospodar biva robom roba, a rob roba gospodarom gospodara.

Postavljajući drugost bližnjega kao tajnu koja se sama definira stidom, ja je ne postavljam kao slobodu koja je identična s mojom ili koja bi se borila s mojom, ne postavljam je kao nešto drugo što bi egzistiralo naspram mene: postavljam drugost. Baš kao i pri susretu sa smrću, i tu nemamo posla s nečim egzistirajućim, nego s događajem drugosti, s otuđenošću. Drugog  načelno/početno ne karakterizira sloboda iz koje bi se potom deducirala drugost: drugi nosi drugost kao bit. Upravo sam zato tu drugost tražio u apsolutno izvornom odnosu erosa, odnosu kojeg je nemoguće prevesti u (kategorije) moći i kojeg ne smijemo u njih prevoditi, ukoliko ne želimo izvrnuti smisao (tog) stanja.

Mi, dakle, opisujemo kategoriju koja ne ulazi  iznova u suprotnost bivstvovanje-niština, niti u pojam egzistirajućeg. Ta kategorija je događaj u egzistiranju koji se razlikuje od hipostaze preko koje nastaje jedno egzistirajuće. Dok se egzistirajuće dovršava u „subjektivnom“ i u „svijesti“, drugost se dovršava u ženskosti. To je pojam istog ranga, ali suprotnog smisla od svijesti. Ženskost se ne dovršava kao bivstvujuće  u transcendiranju prema svjetlu, nego u stidu.

Kretanje ovdje ima dakle obrnuti smjer. Transcendentnost se ženskosti sastoji u povlačenju na drugo mjesto: kretanje koje je suprotno kretanju svijesti. No ono zbog toga nije nesvjesno ili podsvjesno i ne vidim druge mogućnosti do nazvati ga tajnom.

Kad postavljamo drugog kao slobodu, kad ga mislimo u pojmovnosti svjetla, prisiljeni smo priznati neuspjeh komunikacije. Ustvari, mi smo priznali samo neuspjeh kretanja koje teži pojmiti ili posjedovati slobodu. Jedino pokazujući ono čime se eros razlikuje od posjedovanja i vladavine možemo priznati komunikaciju u erosu. Eros nije ni borba, ni spajanje, ni spoznaja. Moramo priznati njegovo izuzetno mjesto među (mogućim) odnosima. Eros je odnos spram drugosti, spram tajne, to jest spram budućnosti, spram onoga što u svijetu u kojem je sve tu nikad nije tu, eros je odnos spram onoga što ne može biti tu kad je sve tu. Ne spram nekog bića koje nije tu, nego spram same dimenzije drugosti. Tamo gdje su sve mogućnosti nemoguće, tamo gdje se više ne može moći, subjekt je još uvijek podređen erosu. Ljubav nije mogućnost: nije ovisna o našoj inicijativi, bez razloga je, osvaja nas i ranjava, no ipak Ja u njoj preživljava.

Izgleda da fenomenologija naslade, koju sam ovdje samo navlaš dotakao – naslada nije neko uživanje pokraj ostalih zato što nije neka osamljena ugoda kao što su jelo i piće – potvrđuje moje poglede o ulozi i iznimnom mjestu ženskosti i o odsutnosti svakog spajanja u erotici.

Milovanje je jedan način bivstvovanja subjekta u kojem subjekt u dodiru s jednim drugim ide s onu stranu toga dodira. Dodir kao osjet jest dio svijeta svjetla. No ono što se miluje, strogo govoreći, ne dodiruje se. Milovanje ne traži mekoću i toplinu te ruke koja je dana dodirom. To traženje milovanja jest njegova bit, budući da ne zna što traži. To „ne znati“, taj fundamentalni poremećaj njemu je bitan. Ono je poput igre s nečim što se uskraćuje, poput igre koja je apsolutno bez projekta, bez plana. To nije igra s onim što može postati naše i mi, nego je nešto drugo (nešto od drugoga), svagda drugo, svagda nedostupno, svagda buduće. Milovanje je očekivanje te čiste budućnosti, bez sadržaja. Ono je sazdano od tog produbljivanja gladi, od sve bogatijih obećanja, od otvaranja novih perspektiva o neshvatljivom. Hrani se nebrojenim gladima. Tu intencionalnost naslade, jedinstvenu intencionalnost budućnosti same, koja nije očekivanje nekog budućeg događaja, filozofska je analiza svagda pogrešno razumjela. Sam Freud ne kaže puno o libidu osim njegova traženja ugode, uzimajući ugodu kao puki sadržaj od kojega započinje analiza, ali se ono samo ne analizira. Freud ne istražuje značenje te ugode u općoj ekonomiji bivstvovanja. Moja teza da je naslada sam događaj budućnosti, budućnost očišćena od svakog sadržaja, od same misterije budućnosti, nastoji uzeti u obzir to njezino izuzetno mjesto.

Može li se taj odnos spram drugog preko Erosa okarakterizirati kao neuspjeh? Još jedanput: da, ako se usvoji terminologija tekućih deskripcija, ako se erotika želi okarakterizirati pojmovima „shvatiti“, „posjedovati“ ili „spoznati“. U erosu nema ničega od svega toga, drukčije rečeno, nema ni neuspjeha svega toga. Ako bi se drugo moglo posjedovati, spoznati, shvatiti, ono ne bi bilo drugo. Posjedovati, spoznati, shvatiti sinonimi su moći.

Uostalom, odnos spram drugog uopće se izražavao kao neko spajanje. Ja upravo želim osporiti da je odnos spram drugog spajanje. Odnos spram drugog je odsutnost drugog; ne puka odsutnost, ne odsutnost pukog ništine, nego odsutnost u obzorju budućnosti: odsutnost koja je vrijeme. To je obzorje u kojem bi se mogao uspostaviti personalni život (misli se na život djeteta, prim. M.K.) u naručju transcendentnog događaja: ono što sam ranije nazvao pobjedom nad smrću.

 
Preveo s francuskog Mario Kopić

Peščanik.net, 04.09.2010.

Leave a Reply