Radio emisija 10.04.2009, govore: Romi Beograda, Saša Gajin i Goran Miletić iz Koalicije protiv diskriminacije i biolog Biljana Stojković.

 
Svetlana Vuković: Čujete moj glas, što znači da je Ceca Lukić bolesna. Bolestan je i Pera Luković, tako da ćete na kraju emisije čuti kako kijavičava Lukić razgovara sa kijavičavim Perom. Ali na početku ćemo malo pričati o Romima. Gradske vlasti su 14 dana pre roka bagerima srušile romsko naselje u bloku 67 na Novom Beogradu. Ljudima nije bilo dozvoljeno ni da iznesu stvari. Jedna žena je doživela infarkt, jer je ispod ruševina propalo sve što je spremala sinu za ženidbu iduće nedelje. Operacijom je rukovodio i posle je pravdao gradonačelnik Đilas.

Pre 17 godina, 1992. godine, Dragan Đilas je predvodio poslednje urbane demonstracije beogradskih studenata. Jednoga dana studenti su se probili do kuće Slobodana Miloševića i preko kordona policije vikali – Miro, kuvaj kafu! Posle 20 minuta policija je dobila naređenje da krene na demonstrante. Tada je visoki albino momak skinuo majicu i sa visoko podignutim rukama, go do pasa, pošao prema njima. Za njim su se skinuli, podigli ruke i krenuli i ostali momci. Taj mladić je svetleo u sumraku kao beli anđeo. Policajci su polako spustili pendreke i nastala je tišina. Taj momak, junak ovog magičnog događaja iz mitske prošlosti ’90-ih, danas je naš gradonačelnik koji izgovara primitivne i rasističke rečenice zbog kojih će morati da podnese ostavku.

Miloš Ćirić je bio na protesnom skupu Roma i nevladinih organizacija i razgovarao sa Romima, Sašom Gajinom i Goranom Miletićem iz Koalicije za borbu protiv diskriminacije. Pre nego što čujete ovu reportažu, nekoliko podataka. Tačan broj Roma u Srbiji nije poznat, kreće se od 108.000, koliko je evidentirano u popisu 2002. do 800.000, kako tvrde neki romski lideri. Po proceni Saveta Evrope u Srbiji ih ima oko 450.000. Romi čine 66,7% najsiromašnije četvrtine stanovništva u Srbiji, dok u najbogatijoj četvrtini nema nijednog Roma. U Srbiji postoje 593 romska naselja bez infrastrukture i normalnih uslova za život. Od toga 72% čine nelegalna i delimično legalizovana naselja. U nezdravim i nebezbednim uslovima živi 63% Roma. U Beogradu postoji 197 nehigijenskih romskih naselja.

Saša Gajin: Ono protiv čega smo mi ustali i kao Koalicija protiv diskriminacije i kao deo nevladinog sektora od možda 45 i više organizacija koje su potpisale ovaj zahtev za smenu gradonačelnika, jeste to da je on svojim činom doveo do jedne apsolutno protivpravne situacije. Videli ste da su, kada su bili suočeni sa protestima, pre svega nevladinih i romskih organizacija, odlučili da pomognu tim ljudima, ali ne svima i ne na način na koji je to trebalo učiniti. Pokušali su, naime, da razdvoje porodice i da žene, decu i stare ljude iz romskih porodica odvedu na jednu stranu, a one za koje smatraju da su radno sposobni na drugu. Zapitajte se kada je to poslednji put rađeno u Evropi, da su ljudi odvajani po ključu, da li je neko radno sposoban, da li može da doprinese nešto ili bi ga trebalo smestiti negde drugde, u neki azil. To je apsolutno neprihvatljivo sa stanovišta današnjih prilika u Evropi, niko u Evropi to ne bi uradio na način na koji je to uradila gradska skupština.

Miloš Ćirić: Postoji izjava gde se kaže da Rome treba iseliti zato što oni ugrožavaju razvoj Beograda.

Saša Gajin: To je apsolutno neprihvatljivo, on vidi ljude kao niža i viša bića, kao nekoga ko je čovek prvog reda i nekog ko je čovek drugog reda. I u tome se i krije sva apsurdnost ove situacije, jer je ceo postupak, ceo taj cirkus koji je izazvan odlukom gradske skupštine, učinjen svega par dana posle potpisivanja ukaza o proglašenju zakona protiv diskriminacije.

– Ja sam predstavnik Roma, greška je što nije bilo upozorenja. Mogli su da pošalju svoje ljude pre mesec dana, pre dva, pre tri meseca, da vide ko ima ličnu kartu, odakle je došao, zašto je došao, ako nema onda da mu se da novac da se vrati u svoje mesto. Ovo ostalo što je rekao o svima koji su došli sa strane a nemaju prijave – trebalo je da dođe centar za socijalni rad, sve je to trebalo ranije. To je ta šupljina i to je promašaj gradonačelnika. Normalno, ne može neko da dođe preko noći da se useli i da dobije stan. To je van pameti. Grešimo i mi, Romi, nismo toliko obrazovani, roditelji su tu najveći krivci. Dato nam je svima kao i Srbima, da se školujemo, obrazujemo. Deca treba da se uključuju u zabavišta, ali ja sam za to da se ne odvajaju uopšte od Srba. Znači, ne da obdanište bude čisto romsko, kao što je uradila Dekada Roma, nego da bude bez razlike na naciju, nacionalnu manjinu, veroispovest, da budu svi zajedno u školi, u startu, tu gde se gradi temelji. Moraju zajedno da budu i Srbin i Vlah ili Arnaut, to donosi pozitivnost, da nauče Romi srpski, a Srbi da nauče romski. Jedino što je kod nas mana jesu nemaština i beda. Naši Romi prodaju gvožđe, bakar, obojene metale, kartone, sve su to sirovine koje poboljšavaju život naših Roma. Zato ne bi smeli da se odvajaju iz grada. Dogodilo se nešto preko noći što nije smelo da se desi. Romi jesu napravili grešku, greška je njihova od bede, od nemaštine, ali obrazovani, pismeni ljudi to nisu smeli da dozvole.

Saša Gajin: Imali smo prilike da čujemo da gradski oci govore o tome kako će Romi da se vrate tamo gde im je prebivalište, odnosno da oni koji nemaju prebivalište mogu da napuste Beograd. Stvar je u tome što oni u principu nemaju nikakvo prebivalište, nikakvo boravište. Nemaju prilike da se upišu u matične knjige rođenih. Kod nas postoji više desetina hiljada ljudi koje mi nazivamo pravno nevidljivim i većina od njih su upravo Romi. Kada govorimo o obrazovanju, o zdravstvu, o tome da imaju pristojne uslove za život, o uključenosti u sve tokove društva, o integraciji, onda moramo imati na umu da se radi o populaciji koja je pravno nevidljiva, koju prvo moramo da konstatujemo, da upišemo u matične knjige, da im izdamo lične isprave da bismo mogli dalje da se bavimo njihovim ljudskim pravima. To je onaj kamen spoticanja koji nas već godinama vezuje za jedno isto mesto, ne možemo da krenemo napred ako nemamo te ljude registrovane, pravno vidljive. To je početni korak ka njihovoj integraciji. Dokle god država ne želi da učini taj odlučan korak napred, nećemo moći da se bavimo ni njihovim drugim pravima. Nema zemlje u Evropi koja nema određenu vrstu pravnih problema sa romskom zajednicom, ali takođe nema zemlje u Evropi koja na ovakav način, potpuno protivzakonito, na savršeno brutalan način, “rešava” ove probleme.

Ono do čega je svim evropskim državama stalo jeste da se nađe neki modalitet koji bi upućivao na integraciju tih ljudi u društvo u kojem žive. Ne politika getoizacije, ne politika razdvajanja, ne politika slanja na neko drugo mesto, ne politika kontejnera, nego politika integracije romske zajednice u društvo u kome žive na ravnopravnim osnovama sa svima drugima. Nema te zemlje u Evropi koja neće slediti taj put. Evo, ja sam imao prilike prošle nedelje da budem na redovnom zasedanju Komisije protiv rasizma i netolerancije Saveta Evrope kada se razmatrao izveštaj o stanju romske zajednice u Švajcarskoj, Nemačkoj i Češkoj. Opšti je zaključak u vezi sa njihovim položajem bio da se u svakoj i najrazvijenijoj državi Evrope, kao što je Švajcarska, mogu naći problemi u integraciji romske zajednice. To nije ništa specijalno novo, a istovremeno ćete naići na jednodušnu politiku tih evropskih zemalja da se svi ti ljudi koji pripadaju romskoj zajednici moraju integrisati u društvo kao ravnopravni članovi. To je ono što njih diferencira od nas. Mi idemo nekim drugim tokom; kontejneri, izmeštanje na jug Srbije, razdvajanje porodica, brutalnost, povreda dostojanstva tih ljudi. To je odlika ne evropskog puta nego nekog drugog puta koji je ili ostao na đubrištu istorije ili se nalazi van evropskog kontinenta. Na sličan način na koji su Romi integrisani u naše društvo i mi smo integrisani u Evropsku zajednicu naroda. Neće biti moguće videti nijedan izveštaj evropskih organizacija, niti organizacija Ujedinjenih nacija u kojima se neće apostrofirati upravo ovaj problem romskih prava, pre svega njihovog identiteta, pristupa ličnim dokumentima, a onda i one klasične sfere – stanovanje, zapošljavanje, zdravstvena zašita, obrazovanje itd.

Goran Miletić: Deo njih poseduje neka dokumenta, ali od pre 20 godina, prijavljeni su na nekoj adresi, ali naprosto nemaju gde da se vrate. Ovaj put je reakcija javnosti bila prilično jaka i u tome jeste neka razlika, ali je istovremeno način na koji je vlast to uradila potpuno neverovatan, da se ljudima nije dao rok za iseljenje. Videli ste pokušaj za Boljevce, to je jako tužno, to se dešavalo i ranije, moram da pomenem, u Kamendinu, Zemunu, Zemun Polju, Batajnici, Ovči, a na Novom Beogradu je, naravno, bio najveći protest koji sam video, zaista najotvoreniji rasizam. Bio sam na par protesta, slušao sam šta ljudi govore, potpuno je, moram reći, fascinantno da to nije kažnjeno, mada je kažnjivo po svim našim zakonima. Ne zaboravimo ni užasne rasističke pojave, kao što je pravljenje separatnih romskih odeljenja, što je potpuno neprihvatljivo sa stanovišta Saveta Evrope i standarda koji vladaju. Sećam se kako je, kada sam bio u jednoj školi, učiteljica rekla – eto, ona ih uči koliko je jedan plus jedan jer, kaže, oni ne mogu više, oni nisu sposobni za više. Ona ne vidi ništa rasističko u rečima da Romi ne mogu da nauče više nego što je jedan plus jedan.

Miloš Ćirić: Da se vratimo na gradsku vlast, na gradonačelnika. Pre neki dan je izjavio nešto što je indikativno, da njemu nije jasno zašto cela situacija u vezi sa Romima iz bloka 67 šalje bilo kakvu lošu sliku o Srbiji.

Goran Miletić: Podsetiću vas na još jednu izjavu koju je tom prilikom dao. Kad su ga pitali za prava Roma on je samo odmahnuo rukom i rekao – ma, molim vas, koja prava Roma. Rekao je – to su jadni ljudi koji su izmanipulisani. Pa, ja mogu da se složim, ali to su ipak ljudi, to su građani koji moraju biti makar minimalno jednaki sa nama, i vlasti moraju nešto uraditi po tom pitanju.

Miloš Ćirić: Tu je i izjava gradonačelnika da Romi treba da se vrate odakle su došli, a paralelno sa tim i izjava da oni ugrožavaju razvoj Beograda.

Goran Miletić: Iskreno, nisam očekivao da može toliko daleko da ide, da dâ izjavu kako grupa građana stoji na putu razvoja Beograda. Pa, Beograd se valjda razvija za sve građane? Što se tiče onih drugih priča da to nisu Beograđani, to je strašno, na teritoriji svake države ljudi imaju slobodu kretanja i nastanjivanja. Znači, vi možete da živite bilo gde, ako smatrate da ćete u Beogradu biti srećniji i želite da živite baš tu, vi imate pravo na to. Tako da je ta priča o razvoju potpuno skandalozna. Danas je objavljena u medijima podrška Nacionalnog stroja gradonačelniku Đilasu, gde oni kažu da su protiv ovakve vlasti, protiv gradonačelnika Đilasa, ali da u ovom slučaju pozdravljaju njegovu akciju i njegovo nastojanje da buldožerima počisti Rome i da će on i ubuduće imati njihovu podršku kada bude radio ovakve stvari, kada bude čistio Beograd od ciganske pošasti, kako su oni to nazvali. Što je najzanimljivije, na kraju saopštenja mu nude asistenciju protiv protesta koji se organizuju kao podrška Romima. Koliko ja znam, to je trenutno jedina podrška koja je stigla gradonačelniku Đilasu i mislim da to ne služi na čast ni gradonačelniku ni gradskoj vladi.

– Iz te grupe sam ja isto, tu imam baraku, tu živim sa četvoro dece. Idu mi deca u školu, znači, užasno. Nema vode, nema struje, nema higijene, nema ništa, to je užas, užas… Mi decu koju školujemo moramo da šaljemo u školu da kao sasvim normalna, čista deca idu, ali kad nemaš uslove, džabe… i đubre i nehigijena, katastrofa. Sad nismo nigde, pošto smo srušeni, nigde nismo sada.

Miloš Ćirić: Gde spavate?

– Pa napolju, pod vedrim nebom. Nigde ništa, samo dušek i ćebad i to je to. Ja sam ovde od svoje druge godine, znači preko 30 godina. A rođena sam u Bujanovcu, inače, to je isto Srbija. Pošto mi Romi nemamo nigde mesta, nađemo, na primer, neke nenaseljene placeve koji nisu opštinski, mi tu pravimo barake, zato što nemamo gde da živimo. Gde god nam daju tu pravimo barake, onda ih ruše, onda odeš na drugo mesto pa tamo praviš barake. To nije neko rešenje. Da se napravi neko romsko naselje gde bi mogli da žive svi ljudi, pošto nas pojedini neće ni za komšije. Tamo gde su dali, u Dobanovcima, dve barake, tamo su ih seljaci i zapalili i blokirali traktorima, nisu dozvolili da se uopšte ulazi u taj deo. To je užasno, ne bi trebalo tako. Znači, bez obzira na nacionalnu pripadnost, ne treba na to da se gleda, svi su ljudi od iste krvi i mesa. Trebalo bi pojedinačno svima da se pomogne, jedan drugom da pomognemo bez obzira na pripadnost. Samo bog nek’ nam je na pomoći, ne znam ni sama.

Miloš Ćirić: Jeste li vi u toj grupi gde su razdvajali decu i majke od očeva?

– Jesam, ali ja nisam htela, gde su svi tu ću i ja da budem s decom, ne želim da se razdvajam. To nije u redu uopšte, to je užasno.

– Sećate se dok je još pokojni premijer bio živ, ja sam bio jedan od pregovarača u toj delegaciji i mogu vam reći da od tada ništa nije urađeno. Smrću premijera mislim da smo izgubili svaku nadu. Šta preostaje? Da se nadamo da ćemo dobiti neki smeštaj, ali čisto sumnjam. U ovom kriznom vremenu, ne verujem, ne vidim nikakvu budućnost. Mislim da nećemo prihvatiti ni te barake, jer ko će da živi u dva sa dva i po?

– Da vam kažem pravo, mi ne smemo da izađemo u centar grada, ubiće nas ljudi.

– I mi smo ljudi, i mi želimo život kakav i vi.

– I mi imamo pravo na Srbiju koliko i drugi, mi smo građani Beograda. Prete nam ljudi, mrze nas. Mi smo isto ljudska bića kao i svi drugi, i mi imamo prava na život kao i svi. I mi želimo da obezbedimo našoj deci krov nad glavom. Naša deca već nedeljama spavaju napolju, razbolela su se. Nemamo gde, ne smemo sad da izađemo na ulicu, ljudi će nas ubiti, ljudi su nas zamrzeli. Zašto, zbog čega? Zato što želimo pravedan život kao i svako drugi? Mislim da Dragan Đilas treba da prihvati svu odgovornost za nas. Rekli su da neka deca, mlađi i stariji treba da budu odvojeni od majke – zašto, ne razumem. To je sve što mogu da kažem.

Svetlana Vuković: Govori biolog i humanistkinja Biljana Stojković.

Biljana Stojković: Meni se čini da je ovo što se desilo sa Romima prekršilo bar nekoliko i domaćih zakona i međunarodnih konvencija koje se tiču ljudskih prava. Čula sam danas na skupu da je jedna od stvari koja je prekršena, koja stoji u nekim konvencijama, to da ti odbiješ pomoć jednoj grupi koja je u esktremnom siromaštvu. Drugo, da takve ljude iseliš, srušiš im dom, kakav god da je bio, a da im pre toga ne obezbediš adekvatan smeštaj. Došli su Romi na taj skup i parole koje su oni uzvikivali su mene zaista potpuno porazile. Oni su vikali “Srbija je naša zemlja, ja sam iz Srbije, ja volim Srbiju!” Onda shvatiš da oni zaista to misle, oni nemaju drugu zemlju, ovde su se rodili, ma koliko ih ovde pljuvali, zlostavljali i svašta o njima pričali, oni nemaju izbor. U tom smislu zaista verujem da su oni veće patriote od nas koji imamo nešto, koji smo uspeli da završimo neke škole, imamo neki kapital, možemo i da odemo negde, da biramo gde ćemo da živimo, oni to ne mogu. Njima jedino ova država može da pomogne, oni apsolutno nemaju alternativu. To me je, eto, danas strašno dotaklo.

Svetlana Lukić: Da, oni su u stvari osuđeni na Srbiju, a Srbija to zloupotrebljava.

Biljana Stojković: Jeste, Srbija to zloupotrebljava, o njima se svašta priča, postoje predrasude prema tim ljudima, i to mene kao biologa strašno nervira – ovaj narod je ovakav, onaj je onakav, uvek o svom narodu misliš da je superioran. Ta eugenička priča, koja je u svojoj suštini biološka, usađena je duboko. Eugenika je program za poboljšanje ljudske vrste iz, negde, druge polovine 19. veka, početak 20. veka, to je bila priča koja je ušla i u zakone. U Americi su postojali eugenički zakoni sve do 1965, po kojima je zapravo ljude koji odstupaju od onog što se smatra normalnim, bilo da su siromašni, homoseksualci, kriminalci ili bilo šta drugo, treba eliminisati. A to znači zabraniti im da imaju potomstvo, samim tim ćeš eliminisati loše gene iz populacije i ostaviti samo ove dobre. Pri čemu su, naravno, geni bogatih dobri geni. Krenulo se od priče da se opravda neka socijalna, klasna diskriminacija, pa je sad, kao, biološki prirodno da su neki bogati, a ovi siromašni su prirodno inferiorni. To je bila priča koja se onda vrlo lepo preslikala i u etničke odnose, pa smo imali Treći rajh i znamo svi šta je dalje bilo. A onda smo bogami imali i ratove u bivšoj Jugoslaviji, po istom principu. Dakle, ako imaš superiorne gene onda je potpuno opravdano da ubijaš, uništavaš, osvajaš teritoriju onog sa inferiornim genima, to je tebi dato s punim pravom. Uz to ćeš da osvojiš i teritorije i resurse – svima dobro, a tvojim genima još bolje. Znači, to je ta matrica na kojoj se zasniva apsolutno svaka diskriminacija.

I evo, sad imamo Rome i znamo koje su priče o njima – oni su lenji, neće da rade, neće da uče, to je osnova oko koje se ovde vrtimo i na kojoj se zasnivaju predrasude. Ono što savremena biologija danas zna, to je da nema prirodnog i neprirodnog stanja. Ne postoji nijedna osobina ljudskog bića ili bilo kog bića, od maslačka pa do slona, koja nije ujedno i gen i sredina, znači i nasledni faktor i životna sredina u kojoj se odvija razviće, rast i život nekog organizma. Životna sredina nije samo okruženje, recimo, svi ti fiziološki uticaji koji na utiču na bebu u majčinom stomaku, sve će to na kraju odrediti jedan sklop ličnosti, ako govorimo o ljudima i o ljudskom ponašanju. Čini mi se da ne samo da većina ljudi, koji pripadaju većinskoj grupi, većinskom narodu ili većinskoj seksualnoj orijentaciji, ima te predrasude, nego su i manjine ušle u to vrzino kolo pa i sami počinju da veruju u iste predrasude. I sami Romi imaju utisak da su drugačiji, da nemaju  sposobnosti da se integrišu u društvo. Ili, recimo, homoseksualci intenzivno pokušavaju da nađu gen za homoseksualnost i misle ako pronađu taj gen, ako pronađu naslednu osnovu, onda imaju opravdanje za svoje ponašanje. Oni imaju opravdanje za svoje ponašanje samim tim što postoje, bez obzira koliki je tu udeo nasledne osnove a koliki sredine. Jer je to neodvojivo. Ako oni postoje, normalno je da postoje. Normalno je da postoji kriminogeno ponašanje, ali to je prosto druga stvar. To je taj društveni ugovor gde ti moraš negde da koriguješ i svoje ponašanje spram života u zajednici. Ako ugrožavaš drugog to mora biti sankcionisano, ali ako ne ugrožavaš ti imaš pravo na sopstveno ponašanje, sopstveno mišljenje, sopstveno viđenje sveta. Po tome niko od nas nije identičan nekom drugom.

Tu je zamka u koju manjine uleću, ne sve, nego baš ove jako ugrožene, i vrte se u sopstvenom krugu. Ne moramo da jurimo gene za nešto, mi nemamo gene za Rome, nemamo gene za Hrvate, za Srbe ili za bilo koga drugog. Ono što danas znamo iz biologije, iz molekularne demografije, iz evolucione biologije, to je da ne postoji gen za biti čovek. Imamo sve iste gene koje ima i šimpanza, i kvasac čak, najveći broj gena delimo sa kvascem, a naravno da delimo apsolutno sve gene sa Afrikancima, Norvežanima, s kim god hoćeš. U pitanju je samo učestalost ove ili one varijante istog gena u određenim populacijama. Identičnosti naših gena i šimpanzinih je 98%, a između ljudi – o tome tek ne treba govoriti. Sa genetičke i biološke tačke gledišta, nema nikakvog smisla govoriti o podelama ljudi. Svi se mi međusobno mnogo, mnogo više razlikujemo nego što se razlikuju prosečno različite ljudske populacije. Kada govorimo u Evropi, tu razlike praktično i nema, znači, uopšte nema nikakve priče o tome da su Srbi drugačiji od Albanaca ili od Hrvata, toliko je bilo mešanja, neprekidno od kako je nastala ljudska vrsta, da nema govora o tim podelama. A tek imati predrasude spram nekih drugih je potpuno besmisleno. Ako znaš da neko dolazi, ne znam, iz Nemačke, on je Švaba, i već ga drugačije gledaš, već imaš silne ograde i teškoće da ga prihvatiš kao osobu sa pogledima na svet koji se bitno razlikuju od tvojih, ali se razlikuju od tvojih u istoj meri koliko i pogled na svet tvog komšije. Ono što je najosnovniji problem u savremenom svetu jeste opšte neznanje, odatle potiče svako zlo, posebno zlo vezano za različitost između ljudi i za odsustvo tolerancije.

Svetlana Lukić: Nevladine organizacije koje su protestovale zbog odnosa prema Romima zatražile su ostavku gradonačelnika Beograda Đilasa.

Biljana Stojković: Sporna je na primer njegova izjava da ljudi koji nemaju prebivalište u Beogradu moraju da se vrate odakle su došli. Da li bi to rekao kosovskim izbeglicama koje su srpske nacionalnosti, ovde su se naselili ko zna gde, a pitanje je i gde su ti ljudi, u kakvim uslovima žive? Da li bi se usudio tako nešto da kaže njima? Ja sam sigurna da ne bi. U tom smislu, ovo je jedna vrlo eksplicitna rasistička izjava, eksplicitna nekom ko želi da razume. Sigurna sam da to ne bi rekao izbeglicama, ali Romima – prosto mu se može, to je strašno. On čak ni ne razume šta je rekao. Potpuno se slažem sa ljudima koji misle da zbog takvih izjava treba da dâ ostavku.

Tako je na kraju krajeva počela i cela priča pre Drugog svetskog rata, kako su Jevreji u Nemačkoj građani drugog reda, opet zbog nekih prilično legalističkih stvari. Tako je krenulo i ovde. Da su poslanici u skupštini mogli da za zakon o diskriminaciji glasaju po sopstvenom mišljenju i savesti, a ne po naredbama stranaka, sigurna sam da taj zakon ne bi imao više od 50 glasova. Potpuno sam sigurna, to je stanje stvari u srpskom društvu. To je bila partijska direktiva i tako je prošao taj zakon. Onda shvatiš da nema veze kolikog je ko obrazovanja, da postoje uvrežene predrasude koje ne znam kako mogu da se iskorene osim da se ljudi edukuju. A ovde niko nema nameru da to uradi. Pre mesec dana povodom Godine Darvina održala sam naučno-popularno predavanje na jednom univerzitetu u Srbiji. Bilo je divno, divna organizacija, divna publika, ali kad staviš u isti naslov boga i Darvina, onda naravno očekuješ da će doći i ovi maskirani, odnosno mantijaši. Bili su strašno ljuti, posebno jedan od njih, i da bi pokazao kako je sve to što sam ja pričala potpuno bezveze, on me je pitao, što je trebalo da bude krucijalni dokaz da je moja priča glupa, da li je Darvin bio religiozan. Rekla sam da ne znam zašto je to sad važno, njegova religioznost ne menja naučnu zasnovanost njegove teorije, ali sam ipak želela da mu odgovorim da je Darvin pisao u svojoj autobiografiji o svojoj religioznosti, to jest agnosticizmu, tako se on opredelio negde pred kraj života. Taj me je čovek prekinuo i rekao – ma, ne zanima me šta je Darvin govorio, da li je on imao krst na grobu? Znači, iza jednog simbola se ne misli dalje, uopšte nije važno šta si rekao, šta si mislio, simbol te određuje. Čini mi se da je to tendencija koja postoji i ovde – stavi krst, i iza toga ne moraš da misliš uopšte.

I nadbiskup Hočevar je zamerio kako je zakon o diskriminaciji zakon koji favorizuje individualnost nasuprot kolektivnog dobra. Pa svaki savremeni zakon i mora da stimuliše individualnost, a kolektivno dobro bi bilo ono što ja kažem da je kolektivno dobro, pa ti sad moraš da se složiš. Tako se u Srbiji zamišljaju zakoni, mora da bude nešto što je dobro za srpstvo, a ti nemoj suviše da misliš svojom glavom i da budeš neko ko štrči. Jer ti si devijantan čim razmišljaš na drugi način u odnosu na standard koji su oni postavili. U takvoj atmosferi klerikalizacije i nametanja vrednosti iza kojih nema znanja, ne podrazumeva se znanje, ono je čak potpuno nepoželjno, ja ne vidim načina kako i gradonačelnik ili bilo koji stanovnik ove države može da razume toleranciju i humanizam. Ova država treba da pomogne tim ljudima da se integrišu, ali ne tako što ćeš da ih kudiš, da ih proteruješ, jer je to onda eugenika, nego tako što ćeš im, na osnovu biološkog znanja, omogućiti da njihova životna sredina bude drugačija. Da im izjednačiš životnu sredinu, standarde, mogućnosti za obrazovanje i sve ostalo, da ih negde izjednačiš sa ostalima. Tek onda ćeš da vidiš da nema razlika u naslednom potencijalu, u svemu što ti ljudi mogu da dosegnu, nema razlika između Roma i bilo koga drugog. Tih naslednih razlika nema, razlika je samo u tome u kakvim uslovima žive oni a u kakvim svi ostali ljudi u ovoj zemlji. To bi se i njima moralo pojasniti, kao i celom ovom narodu. Ne postoji svest da moraš da menjaš stvari iz korena – meni je to jako dobar pokazatelj, to što niko neće da se pača u obrazovanje. Kako drugačije možeš da promeniš društvo ako nećeš da uradiš nešto u obrazovanju? Nema načina.

A niko to neće, svi izbegavaju taj vruć krompir, niko u to neće da se uplete osim DSS, oni su vrlo rado hteli, imali su ideju šta hoće. A znamo koja im je bila ideja, klerikalizacija i nacionalizacija, u smislu jačanja nacionalne svesti. Oni su se, koliko znam, vrlo čvrsto držali te oblasti. Nakon njih više niko. Dobro, srećom da takvi više to neće, ali ne postoji nikakva strategija, ja je bar ne znam. Svi ovi zakoni, Dekada Roma, sve je to šminka. Kad zagrebeš, shvatiš da je ispod sve trulo, da niko nema ni nameru ni ideju niti svest o tome da to što je trulo treba lečiti, nego samo zamazuješ preko da se ne vide bubuljice. Niko ne mora da zna biologiju, ali treba neke implikacije iz te nauke izvući i primeniti na društvo. Primenjivale su se, ali onako strašno eugenički, sve primene su bile strašne, čak ne moramo da pričamo ni o genima, jednostavno, svest o tome da smo svi kao pojedinci različiti, mora da se razume, ta sama raznolikost. U Americi, u toku izbora, veliki broj kandidata se kreće sa svojim programima u okviru iste stranke, bore se za kandidaturu. Znači, tamo se ta različitost  nekako realnije shvata. A ovde, ako si različit, ti si meta za odstrel. Ako išta možemo nazvati prirodnim stanjem stvari to je ta različitost, sve što radimo u bilo kojoj sferi mora počivati na tome. Ukoliko negiramo različitost automatski nekog dovodimo u problem, nekom negiramo ljudska prava, to je suština. Bilo mi je jako čudno kada je bila rasprava o Zakonu o diskriminaciji, kad su patriotske stranke izjavljivale da je tu ugrožena većina. Ne znam kako je to uopšte moguće, elementarna logika je tu poremećena.

Najviše se plašim da će ponovo biti onog siromaštva, ne ni samog siromaštva nego svega onoga što proizilazi iz toga, to se ponavljalo toliko puta u svetskoj istoriji. Siromaštvo budi ono najgore u ljudima, uvek uz siromaštvo idu i ratovi. To mi je strašno, ako se to ponovo bude desilo možda ću se tada definitivno odlučiti da odem, mada ne znam gde bih. Eto, to me plaši. Imam dete koje ne bih želela da doživi ono što smo svi doživeli. Kad smo to prvi put doživljavali ušli smo iz nekog boljeg društva u celu tu stvar, pa smo imali ostatke neke pozitivne energije, nekog pozitivnog znanja, a sada posle ovoliko vremena ništa se nije popravilo, sve je otišlo dođavola, sve se još dodatno iskvarilo. Sad ponovo da uđemo u nešto takvo odakle smo startovali, iz jedne grozote da tonemo u još veću grozotu, mislim da bi sad bilo još trista puta gore nego što je bilo ’90-ih.

Istanjio se taj sloj ljudi koji drugačije razume okruženje, vrlo je malo takvih ljudi, ja ih vrlo malo poznajem. Najbolji pokazatelj koliko se ovde ceni znanje je to što ni na jednom programu ne možeš da vidiš naučnu emisiju, sporadično negde na RTS-u dva sata, između Šešelja i skupštine, i to ukoliko ima vremena da se uglavi. Da nemamo kablovsku televiziju, da nemamo National geographic, Animal planet, History, Discovery, ovde niko o nauci ništa čuo ne bi i nikakvo novo znanje ne bi ni imao. Ne postoji interes da se pored narodnih pevačica u minićima bilo šta drugo ovde stimuliše. I pored onih serija Seljak 1, 2, 3. To mi isto nije jasno, zašto postoji potreba seljačenja Srbije, to možeš da vidiš kroz sve te nazive novih serija. Ne postoji nijedna serija koja u svom naslovu nema rečseljak, je li tako? Ne znam zašto bismo morali da idemo tim putem, da budemo neka egzotika koju će posećivati kao Indijance u rezervatima. To je potpuno pogrešna ideja kuda ova zemlja treba da ide. Mi smo bog zna kakvi kad odemo u inostranstvo, a ovde smo ustvari sušta suprotnost. To je opšta šizofrenija, gde god da dirneš, u koju god sferu, u koji god aspekt, ti dođeš do te šizofrenije da ne znaš ko si. To imaš i u politici, to izjednačavanje, brisanje granica između svega. Bićeš i nacionalista, bićeš i Evropejac i deklarativno ćeš biti protiv diskriminacije, a ustvari nisi. Sve što činiš je upravo suprotno, opšta šizofrenija.

Svetlana Vuković: Juče je Asocijacija malih i srednjih preduzeća i Unija proizvođača tekstila organizovala svoj skup ekonomista. Za razliku od zvaničnog na Kopaoniku, koji je trajao pet dana, ovaj skup je održan u NUNS-u, trajao je dva sata, a umesto na skijanje učesnici su posle pres konferencije otišli u Maderu da sede na suncu. Organizatori su ovaj alternativni skup nazvali Četvrtasti sto – rešenja postoje. Slušate Mišu Brkića, urednika ekonomske rubrike lista Politika, Mijata Lakićevića, urednika dodatka Novac u listu Blic, Miodraga Zeca, profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu i Vladimira Gligorova iz Bečkog Instituta za međunarodne ekonomske studije.

Vladimir Gligorov: Stručna stvar u svakoj dubljoj krizi nije ono šta se radi kratkoročno, nego da li se na kratak rok radi ono što će omogućiti da na srednji rok, u sledeće tri do pet godina, kad kriza prođe, omogući zemlji da iz toga izadje sa institucionalnim i političkim okvirom, u smislu ekonomske politike, na kraju krajeva, i sa strukturom proizvodnje i zaposlenosti koja obezbeđuje visoke stope rasta na srednji rok. Znači, u kriznim situacijama morate misliti na srednji, ne na kratki rok. Ova vlada misli veoma kratkoročno, sve mere koje dolaze u suštini su iznuđene. Postoji opasnost da kada se ponovo pokrene proizvodnja u Evropi i u svetu, da Srbija iz svega toga izađe kao jedna institucionalno neizgrađena zemlja, kao nekonkurentna privreda sa javnim sektorom koji će biti više u gubicima nego u bilo čemu drugom. Opasnost je u tome da kad se iziđe iz krize, i kad se primene sve ove kratkoročne i iznuđene mere, može da se uđe u period stagnacije od tri-četiri-pet godina. A za srpsku privredu je od izuzetnog značaja da ima jedan produžen period visoke stope rasta, znači, 5-6% godišnje, u periodu od pet godina, da bi se zaista nešto trajnije moglo uraditi. U tom smislu kriza je dobra prilika, pogotovo kad je niste sami izazvali, a i kad jeste – jer u Srbiji je ona jednim delom i samoizazvana – to je dobra prilika da se iziđe sa strategijom privrednog sistema i privrednog ambijenta kojim želite da imate nekakav bolji položaj na srednji rok. Ključno je da iz ove krize Srbija izađe kao konkurentnija privreda.

Druga stvar, ove mere smanjenja javne potrošnje i reorganizacije javnog sektora nisu rukovođene idejom šta treba učiniti da se poveća efikasnost javnog sektora, nego su rukovođene zahtevom trenutka da se uštedi na javnoj potrošnji. Te mere štednje se onda najčešće vrate unazad kada ta stvar prođe, najavite da ćete otpustiti 6.000 ljudi ili da ćete im smanjiti plate, a kad prođe, da tako kažem, nepogoda oni se vrate na posao ili se plate čak nadoknade, ako se uopšte smanje, jer obično se nađe neki drugi način, recimo povećaju se neka druga primanja. Znači, pored toga postoje i zakonske obaveze prema zaposlenima koje neće biti tek tako lako promeniti, a pored toga, država ako se ne okrene efikasnosti imaće potrebu za tih 6.000 ljudi koje sada namerava da otpusti. To je inače i bio razlog što se ta država toliko i povećala u poslednjih nekoliko godina. Ništa se ne menja što bi ukazivalo na to da se to neće ponoviti. Dakle, ključno je pitanje da li se javni sektor postavlja tako da dela efikasno ili se on samo za trenutak, po mom mišljenju, čak neizvodljivo sužava da bi se onda kasnije nastavilo sa istom stvari. Znači, opet na srednji rok ništa niste rešili. A kad je reč o samoj fiskalnoj politici, stvar je u tome da se ona izvuče, da se tako izrazim, da se depolitizuje, tako da ne možete imati svaki drugi dan neku novu ideju o porezima, neku novu ideju o subvencijama, pa da pred svake izbore imate ideju o tome koliko je pravično da neko prima penziju, koliko je pravično da neko prima platu.

Poreski sistem u najvećoj meri bi trebao da bude takav da se sa njim može računati na duži rok, 7-8 godina, a ne kao sada, da se menja svaki čas. To vas onda tera da razmišljate o poreskom sistemu koji je efikasan. Ali ne efikasan u smislu, kako se to gleda, kako da prikupite prihode, nego efikasan u smislu poreskog sistema koji najmanje nepravilnosti unosi u privedni život. I kakva mu je posledica po zapošljavanje, štednju, po odluku ljudi da rade ili da studiraju i tako redom. To su te ključne odluke na koje poreski sisem treba da utiče tako što daje optimalno rešenje, a ne da na poreski sistem gledate kao na nešto što treba da vam prikupi što veću količinu novca za budžet. Kad je reč o ovim mikroekonomskim merama, posebno ovo o proširivanju poreske baze i suzbijanju sive ekonomije, to nije pitanje za policiju, to je pitanje valjanog funkcionisanja države. Rđavo je kada vi imate kampanju protiv sive ili crne ekonomije koja se svodi na zatvaranje kioska i rušenje naseobina, ne, reč o tome da morate da vidite može li ta država da nađe načina da učini atraktivnim legalizaciju određenog tipa posla, pa i trgovine. U Srbiji država u velikoj meri ne daje valjane usluge, posebno kad je reč o obezbeđivanju valjanog funkcionisanja tržišta rada. Zar bi se nekom isplatilo da radi u sivoj ekonomiji ako bi mogao da ima valjane socijalne usluge i političke usluge koje nudi država.

Znači, imate jedan potpuno neefikasan sistem, kad je sistem toliko neefikasan onda se isplati, na neki način, rizikovati da bi se radilo u sivoj ekonomiji. Prema tome, pitanje za svakoga ko plaća porez jeste šta on za te pare dobija od države a ne da li je njegova obaveza da plaća porez, ona je nesumnjiva, nego šta se ustvari porezom kupuje, to je ključno pitanje. Ako vi dajete porez, a ne dobijate ništa zauzvrat, sasvim je logično da ćete hteti da to na jedan ili drugi način izbegavate. Na kraju bih hteo da kažem nešto što nema veze toliko sa ekonomijom, mada ima puno veze na poseban način, a to je, ukoliko se želi iskoristiti kriza da bi se nešto strukturno uradilo, da bi se sprovele neke reforme, onaj ko to treba da radi mora da ima odgovarajući kredibilitet. Znači, potrebno je političko obnavljanje kredibiliteta, inače se to ne može uraditi. Ova vlada čini to što čini zato što je nekredibilna i nepopularna. Ne možete vi pobediti na izborima, pričati o socijalnoj pravdi godinu dana ranije, a sada govoriti o tome kome ćete šta uzeti i koga ćete izbaciti na ulicu. To prosto ne može da bude popularno, radite nešto što niste obećavali da ćete raditi, radite nešto na pogrešan način i prema tome, morate imati nekog drugog ko će to da uradi. U Srbiji je problem što praktično nemate drugu ekipu. Ja sam nešto stariji pa se sećam da je taj problem bio i 80-ih godina. u bivšoj Jugoslaviji, ključni problem, da imate potpuno nesposobne ljude na vlasti, partiju na vlasti i nikakvu alternativu. Trebalo je 6-7 godina da se ta alternativa stvori, ali je ona onda smislila da je tu zemlju potrebno razdrobiti. Zato ne možete da kažete šta će se iz ovoga izroditi.

Potrebno je videti na koji način može da se obnovi autoritet vlade, šta bi to politički sve podrazumevalo. To bi naravno sadržalo i određen program reformi o kojima sam govorio, i njegovu primenu, sa idejom da kada sve ovo prođe dobijete jednu koliko toliko naprednu, ako ne privredu, onda makar institucionalni ili politički okvir za jednu naprednu privredu sa relativno visokom stopom rasta.

Mijat Lakićević: Ovde se mnogo govorilo o tome da vlada nije spremna na reforme. S jedne strane, trebaju nam reforme, s druge strane, vlada za njih nije spremna. Pitanje je da li je spremna javnost, da li su spremni građani, da li je spremna intelektualna elita, da li je spremna medijska elita. Meni je dokaz za to ovo što je novi paket vladinih mera prošao takoreći glatko. Po mom mišljenju to je jedan ne baš naročito dobro prikriveni populizam, jer vlada, administracija tu baš naročito ni ne štedi. Ako pogledate bolje računicu videćete da od tih 100 milijardi država, administracija štedi 15 milijardi, pri čemu i onih 13 milijardi jer će se odreći povećanja, a zapravo smanjenje plata iznosi samo milijardu-dve dinara u najboljem slučaju, a onih 85 milijardi to su troškovi koje bi vlada zapravo dala narodu. To deluje čak recesiono, smanjuje potrošnju, to ćemo osetiti mi, to neće osetiti niko drugi sem građana, oni će jedini biti pogođeni, ali je to sve strašno glatko prošlo i kroz medije i kroz javnost, svi su izgleda strašno oduševljeni tom merom. Mislim da ta ekonomska strategija mora u centar da stavi izvoz i da celokupni privredni sistem, pa ako hoćete i politički, sve živo što postoji u Srbiji bude orijentisano na povećanje izvoza, jer ćemo bez toga za neku godinu ponovo doći u ovu krizu u koju smo sada došli.

Miša Brkić: Svetska banka, Svetski ekonomski forum, Forbes, Transparency i druge relevantne međunarodne institucije i organizacije već četiri godine smeštaju Srbiju u dno rang liste zemalja koje nisu dobro mesto za poslovanje. Moja prva premisa je da bismo u ovu situaciju došli i bez globalne krize, a moje pitanje, koje proizilazi iz toga, jeste da li ćemo biti takva zemlja i posle krize. U okviru strateških poteza koje Srbija treba da vuče, postoji nekoliko reformskih mera koje mora da uradi. Na prvo mesto stavljam reformu propisa, u Srbiji danas ima 7.000 propisa koji regulišu poslovanje u privredi. Sprema se donošenje još hiljadu propisa koji su obavezna lektira pridruživanja Srbije Evropskoj uniji. Na moje pitanje da li će tih hiljadu ukinuti nekih drugih hiljadu koje danas imamo, rečeno je – ne, to je novih hiljadu. Dakle, Srbija će uskoro imati 8.000 propisa kojima se reguliše poslovanje u ovoj zemlji. Sledeća reforma je reforma administracije. Danas u državnoj administraciji, kod države kao poslodavca, radi između jedne trećine i jedne četvrtine svih zaposlenih. Sadašnja kriza nosi jedan veliki politički rizik koji se zove populizam. Dodatni problem Srbije su lakomisleni građani koji sporo pamte i brzo zaboravljaju, ’92, ’93 godinu. Evropa takođe vodi raspravu da li sadašnja kriza sa svojim socijalnim efektima može da dovede na vlast režime koji će unesrećiti i države i Uniju i građane, režime koji mogu da pale nove rajhstage, da ruše vajmarske republike. Dakle, Srbija bi i o tome morala da razmišlja kao o političkom riziku, ukoliko se odlučuje za varijantu traženja novog političkog legitimiteta za one koji hoće da državu vode.

Miodrag Zec: Da je Srbija u krizi to nije sporno, ali ono što je veliki problem jeste to što je tranzicioni koncept potpuno u kolapsu i u krizi. Druga je stvar što se u Srbiji stalno otvara pitanje kad je vreme za reforme. Ja kažem – nikad, pitanje je da li Srbija uopšte može institucionalno napraviti reforme i bilo kakve promene‚ ili može to raditi samo vaninstitucionalno, što se i desilo 2000. godine. Mi smo živeli u uverenju da ćemo dobiti sistem, racionalan ekonomski i razuman politički sistem koji proizvodi dobru političku robu, koji ima takav sistem izbora da mi izaberemo najbolje. Međutim, mi kao što imamo ekonomski buvljak, tako imamo i politički buvljak, znači, neko može da vam ponudi jogurt koji traje pet dana, a onda kada vi dođete do njega on kaže – e, taj se pokvario juče. Ti naprosto imaš jedan mamac, a kad se dočepaš novca uradiš nešto drugo. Normalno je da tada naiđeš na otpor. Srbija potrebuje onoga ko neće ići okolo i namamljivati narod na lažna obećanja. Da li taj može dobiti izbore, to je drugo pitanje. Srbija treba na bazi sistema da ima razumnu ekonomsku politiku, a ne može jedan nerazuman sistem biti poduprt nikakvom ekonomskom politikom.

Ova se konstrukcija ne može držati nikakvim porezima. Toliko se popelo na to slabašno drvo demokratije i privrede, da, ljudi, mora neko ili da padne s te kruške ili da sam skače, ili da se drvo rascepi. Dobili smo jednu tranzicionu birokratiju koja je postala sama sebi svrha, dobili smo jedno društvo koje troši ogromno vreme i novac na birokratiju i na proizvodnju zakona čija je primena strahovito teška, arbitrarna i daje moć da ti nešto tumačiš. Ni po jada da je to tih 28.000 činovnika, nego još 50.000 činovnika iz privatnog sektora mora da se dopisuje s tom državom. Primera radi, naša vrla Narodna banka kaže – jes’, jes’, štednja, ali mene ni slučajno ne diraj, braniću se do zadnjeg atoma snage, jer ja sam nezavisan. Pa, šta je roba Narodne banke, šta on proizvodi? Novac, je li tako? To se dešava već 50 godina i postaje sve gore i gore. I dalje se razilaze proizvodnja i potrošnja, 2000. godine reprogramiraj, oprosti, zaduži, donacije, ovo, ono, pokrij, ne vredi, prodaj – ne vredi. Opet sad ne možeš da pokriješ potrošnju proizvodnjom, je l’ se i dalje razilaze uvoz i izvoz, razilaze se, je l’ se i dalje razilazi problem zaposlenih i nezaposlenih, razilazi se, drastično. A kad se vidi struktura gde su se ljudi zaposlili onda je tek problem, 100.000 ljudi je zaposleno u regulatornim telima‚ pa ako na svakog Srbina ima po jedan policajac i tri revizora i oni primaju platu za to‚ onda je problem gde su ti ljudi zaposleni.

Rast je takođe problem, šta je raslo, ljudi, u ovoj zemlji? Rasle su usluge, raslo je bankarstvo, rasli su tržni centri, sve je to raslo, sve je to dobro, ali ništa što ima veze sa izvozom nije raslo. Te dve-tri strane grinfild investicije, oni su držali izvoz, ali oni su ustvari i najveći uvoznici. Sartid je najveći uvoznik ali i najveći izvoznik, njegov neto efekat je mali, došli su tu zato što je bio stečaj, što je jeftina struja, čim to ne bude tako biće kao i sa Deripaskom i Aluminijumskim kombinatom u Podgorici – tražiće negde jeftiniju struju. Crna Gora više gubi na subvencionisanju struje nego na izvozu alumunijuma, a to se proglašava velikim dobitkom. Balans između penzionera i zaposlenih se strahovito širi, biće još dramatičniji. Imate taj balans između osnovnih i obrtnih sredstava koji je samo posledica što se kroz ekonomiju predstavljaju rente, kako će novac biti džabe, da će biti oprošten, da će dug biti oprošten. Oni svi investiraju u nepokretnosti i oni nemaju para. Naš najveći dužnik je naš najveći industrijalac, zašto je on ušao u to – zato što je to korisno, što se amnestira dužnik, a ne rešava se problem poverioca. Svi naši najveći tajkuni su istovremeno najveći dužnici, i on se sad sanira. Pa, ovde samo dobijaju dužnici ustvari, a štediše gube, pa se posle vijaju sa državom i prave udruženja za staru deviznu štednju. Centar i periferija, kad je bila veća razlika između Bujanovca i Beograda? Nikad, 1.100 agencija, 2.700 posmatrača rešavaju problem regionalnog pitanja, 7.000 ministara i ministarskih pomoćnika je išlo dole, davali neke pare, a bivalo je sve gore. Od kad postoje Bujanovac i Beograd nikada nije bila veća razlika.

I na kraju, nesrazmera između novorođenih i umrlih, onoga momenta kada bude 1 prema 1, to vreme je vrlo blizu, mislim, biće onih koji hoće da se rode ali prvo će pogledati, pa će reći – bolje da ne izlazimo, ovde se nema šta tražiti. Ostaće samo penzioneri i narodni poslanici. E, sad, šta je država? Jesam ja sve rekao što sam imao? Oduzmi mi reč, molim te, da mi ne bi oduzeli slobodu. Ne isplati se valjda režimu mene da drži u zatvoru, moram da jedem povrće, moram da se šetam, evropska prava odmah imam da zovem upomoć. Daću nekoliko predloga, nekoliko ideja gde mislim da je srce problema. Ja pozdravljam ovo što je vlada uradila, bez obzira iako su prisiljeni, pomognimo im, oprostimo im to što nisu hteli, ali ih podržimo, ja ih podržavam da štede. Međutim, ja bih od njih voleo da čujem sledeće – šta je njihova vizija, moraju to jasno reći. Evo, da budem dobroćudan, to je 10-12 ministarstava, ministara. Hajde, kažu, nije trošak, jeftini su ministri, i ja mislim da su jeftini, ali to je najviše 12.000 činovnika. To je osam miliona Srba, jedan promil je 8.000, hajde da budem dobroćudan kao što jesam, dajem 50% više, to je najviše 12.000 a ne 28.000, a cilj je 8.000. Ali ne ovi, nego neki drugi činovnici. I koji je to parlament? Pogledajmo repere koji postoje kod Rusa, kod Amera, najviše može biti 150 ljudi, samim tim i 150 činovnika u skupštini, a ne 400 itd. Vi znate da su u svim ovim regijama imali ideju da se poslanici penzionišu čim ih neko zbaci s vlasti, pošto znaju da ne mogu ponovo doći. Je l’ su bili takvi zakoni? Bili su. Daj mi da se uguram u parlament dva meseca, ispade bolje dva meseca parlamenta nego četiri godine u partizanima, i odmah – u penziju. Ti zakoni su bili, ljudi, vi ste zaboravili, ja se ne šegačim, stvarno, u Republici Srpskoj, u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj, sve je to donešeno.

Kako su ovde česti izbori, njih po 350, na kraju će dogurati do 10.000 bivših narodnih poslanika, šefova država, vlada itd. Znači, to jeste cilj. Šta mora da piše tamo? Održivost države iz tekućih prihoda. Je li ova država održiva iz tekućih prihoda? Pa ona ne može da se održi ni prodajom imovine, ni NIS im nije pomogao da se održe. Šta bi bila reforma i šta ja mislim da je ključ, ne ovo da se šegačimo sa sitnim činovnicima, pogotovo onih bez partijske zaštite. Mi imamo dve vrste činovnika, one koji su po definiciji tu odavno, zaboravio ih neko, ako nemaju nikog da ih štiti oni će stradati, i imate novoformirane činovnike koji formalno imaju malu platu. Pouzdano znam, samo neću da kažem, da je ogroman broj ljudi koji se diče platom od 90.000, a imaju još po pet upravnih odbora. Nemaju ministri, sad su novinari skočili na ministre pa ih prate infracrvenim kamerama, ali imaju svi drugi. Ja vam mogu nabrojiti ove koji se najviše diče štednjom, poimenice. Taj u skupštini ovoj, u skupštini NIS-a, EPS-a, ‘vamo, tamo, pa jedni kod drugih… Juče sam bio u jednom javnom preduzeću, pa, ljudi, svi direktori tog preduzeća su u upravnom odboru nekog drugog preduzeća i obrnuto. To je na stotine ljudi. Ključ je da se donesu zakoni koji ne zahtevaju toliku državnu birokratiju, kao u našoj Austro-Ugarskoj gde sad živi Vlada Gligorov, a ja sam, to jest moj otac, bio bivši podanik Franje Josifa. Tamo je kažu postojao neko, a Vlada će reći da li je to tačno, ko je čitao zakone pre ulaska u parlament, pa kažu da je to bio Ličanin, narednik, onaj najgori soj, pa kad on pročita zakon i ako je njemu jasno, onda se to usvaja.

Vladimir Gligorov: Bilo je za vreme Marije Terezije, ali nije više tako.

Miodrag Zec: Ja govorim da je moj đed bio, nisam ja. Znači, nisu me slagali, to mi je važno. Mora se videti koji je zakon moguće sprovesti, ne može ova birokratija ni sprovesti ove zakone. Smišljeni su tako da se ne mogu nikako sprovesti. Ja vam tvrdim, neću sad da koristim ovu scenu, da ja znam pisma našim dičnim ministarstvima, naročito ovim najavangardnijim, na koja osam meseci niko ne odgovara, važno da je zapisao tamo – pitaj me, a nije rekao da ti moram reći i u kom roku i kada i zašto. Ja bih postavio neka ključna pitanja, treba ih stalno postavljati, molim predstavnike štampe da stalno pitaju, podanik sme da pita, ne sme da tvrdi. Pitajte vladu koje su to kvalifikacije koje su potrebne za upravu javnih preduzeća, gde ima škola za to, šta se tu traži, koji staž, koje obrazovanje, kakve seksualne slobode?

Tvrdi se da je to stručna stvar, a ne politička, pa kad je stručna daj da se i ja u tu školu upišem. Kako će isplaćivati bonus? Čoveče, vlada pristaje na bonus a bonus isplaćuje samo onaj ko ima dobitak. Koliko ja znam, nijedno javno preduzeće nema dobitka. Jeste imao ovaj, kako se zove, naš voljeni upravnik aerodroma, Krišto. A kako i ne bi, Krišto je stao na kapiju i kaže – ko kod mene uđe, 100 evra odmah, mogao bi za destet evra da letiš do Frankfurta kad bi German Wings dobio dozvolu da leti, ali ne, kod mene je 100. Šta ti je opcija? Da skačeš s padobranom ili niz uže. To je moj biznis, ja sam genije, ja sam ovlašćeni genije. Onda jedan naš ministar, štiteći njega, kaže – to je takav genije da će nam ga oteti Zagreb! Čovek izjavio na televiziji! Ja kažem – možda, ali tamo je onaj iz HDZ-a, on drži kapiju. Možda Krišto i može to, ne znam, ali ne vidim da ga je baš preuzeo neko. Idemo sad na ono što je za mene važnije, to su kontrolna tela. Kažu, ima 105 agencija. Da vidimo, ljudi, šta ti treba da budeš agent. Uzmimo Narodnu banku. Svako je preduzeće iz finansijskog sektora dužno, da po tarifi koju odredi Narodna banka, njoj plaća kontrolu. Ovome kad dođe 200.000 dinara, on ne sme da se vrati a da te za nešto ne uhvati, i onda ti moraš još više da plaćaš, i na kraju izađe izveštaj, penzioni fondovi propali itd. Pa, ko je koga tu kontrolisao, ljudi?

Jedna moja uvažena koleginica mi kaže – ali, Zeko – vrlo je nežna – ja ostvarujem prihode, ja nisam na budžetu, ja zarađujem. Kako ti zarađuješ, tako što propisuješ stopu koju ja moram da platim. A ja toj mojoj uvaženoj koleginici kažem – što ne bi neko tranzicionom gubitniku Zec Miodragu dao pravo da propiše da ima jedan dinar ako je neko od vas ustao na levu nogu, kao javnu dažbinu, i ima da rešim sve svoje finansijske probleme. Ti si meni propisao za sva državna kontrolna tela koliko god hoćeš, pa to su ogromne sume. Znači, da pitamo – gde se ide u školu za komisiju za hartije od vrednosti?

Šta je vaš prihod, kako ga vi ostvarujete? Slovenačka berza ostvaruje prihod edukujući ove divlje berze u regionu, naš zajednički prijatelj Marko ide okolo i podučava nas, crnce, Indijance, prodaje nam softver. To je njegov osnovni prihod. Mi stražarno privodimo ljude na berzu, žandarmerija privodi, to da nije zakon to bi svako živi pobegao. Pa ona berza što je formirana tamo, u Brižu, ljudi sami došli, platili, sazidali to, kod nas, bre, moraš stražarno privoditi, to nešto nije u redu. Kakva je to berza na kojoj su sve glavne kompanije pobegle, i domaće i strane? Tamo se junače na seljačkim radnim zadrugama, tamo nema ni NIS-a, ni EPS-a, ni Sartida, ni Hemofarma, nikoga tamo nema, tamo je ostala sirotinja raja koja zulum trpi.

  • King Candy – Simple Twist of Fate

Svetlana Vuković: Govori Petar Luković, urednik e-novina.

Petar Luković: Danas sam dobio slike iz Libije, Jeremić sa Gadafijem. Gadafi kao da se probudio, sav potpuno raščupan a Jeremić mu nešto objašnjava, nešto pokazuje, neke papire verovatno. Meni se činilo da mu donosi Večernje novosti, onu akciju “Deca pišu predsedniku”. Imao sam već i dijalog, da mu Gadafi kaže da je glupo da samo pričamo da deca pišu predsedniku, da to ustavnom obavezom treba proširiti na sve građane koji bi imali obavezu da Tadiću kažu koliko je lep i dobar. Istovremeno, Tadić je, verovali ili ne, u Beču, gde je, između ostalog danas, jebem mu mater, otvorio kancelariju Demokratske stranke, usred Beča. I onda sam pravio neki dijalog između njih dvojice, naravno izmišljeni, gde Jeremić kaže Tadiću – šefe, niste valjda u Srbiji, a ovaj kaže – daleko bilo, u Beču sam. I onda se ispostavi stvarno da je Slavica Đukić-Dejanović u fucking Etiopiji sa njih šestoro. Pa sam napisao – Srbija se brani u inostranstvu. Tadić u junu ide u Libiju, tamo ima neki samit nečega. K’o da je njemu bitno da li su svrstani ili nesvrstani, Libija, Libija, urme, kavurme, telohraniteljke, pustinjsko nebo. U ovom kupleraju sve je veselo, ministri su veseli, podpredsednici su veseli. Kaže – plate će biti ograničene, dobro plate, ali postoji u srpskom jeziku i jedan termin – primanja.

Primanja nisu isto što i plate, između plate i primanja postoji jedna fina razlika u desetinama hiljada ne znam čega. To su razne nadoknade, ne znam, za benzin, za dnevnice, pojma nemam zašta, tako da svako od njih može biti obeštećen na taj način. A istovremeno, krizu pobeđujemo putovanjima, borbom za međunarodni ugled Srbije, eto ti Etiopija, jebi ga, kud’ ćeš bolje. Ne mogu čak ni da čitam šta košta, karta košta 100.000, šta je 100.000 za srpski parlament, to su sitne pare. Pa Miladin je koštao 900.000 dolara. Izvini, Miladin je postao reper za nas. Istorija srpske vlade će se jednog dana deliti na p.n.m., pre novog Miladina i posle novog Miladina. Taj slučaj Miladin mi se stvarno popeo na glavu više nego Miladinu, to je počelo u junu prošle godine. Evo, kad bude Tadić otišao u Libiju biće godinu dana od Miladina. Taj čovek je postao najzaštićeniji i najomiljeniji čovek, da sam na njegovom mestu najviše bih voleo Srbiju. To je zemlja koja ti je omogućila da ne ideš u zatvor, da prebiješ nekoga, da pobegneš s lažnim pasošem, da dođeš ovde i da ne ideš u zatvor! I još ti obezbede suđenje ovde, suđenje ali fer. To je stvarno država iz snova. Da li imam skepsu u odnosu na naš sud? Da. Da li verujem da će ga osuditi pravedno? Ne.

Danas čujemo da je toj porodici Štajnhauer plaćeno iz tekućih rezervi, dakle iz budžeta. Homen Slobodan laže, taj čovek sve što je rekao je slagao, navodno su mu isplatili iz tog nekog fonda za kriminalce. Taj čovek koji laže danas je na mestu državnog sekretara u Ministarstvu pravde. Kako neko takvog lažova može da trpi? Taj čovek laže non stop‚ laže kad je bilo ono za sudije, pazi, ono kad je iz Dinkićevog kabineta stiglo preko njega neko priopćenje u kome mole da se zaustave svi procesi radnika koji tuže preduzeća. I to Homen onako mrtav hladan kaže – da, oni su samo poštanski… ne znam šta, neki klub, neka skretnica, pa samo šalju ta pisma. Kaže da nikakve veze nema, nije to pritisak na sud. Dakle, govorimo o ljudima koji su na vlasti. Evo, slučaj Homen, taj čovek je bio u Otporu, to je priča o tome kako su sve te strukture koje su bile u Otporu prešle u DS, svi su isti kao Homen. Branimo Miladina, branimo ovo, branimo ono, super je, sve je fenomenalno. Na isti onaj način na koji je Srbija pre Tadića, za vreme Koštunice, za vreme Miloševića branila hiljade svojih ludaka. Nećemo mi da dozvolimo da svet rukovodi našim pravnim sistemom. U čemu je razlika u putovanjima Slavice Đukić-Dejanović i ovoga Đorđa, Jelene, kako se već zovu te nade kolundžije, u jebenu Etiopiju? Pa makar zbog minimuma javnosti koja tu krizu doživljava stvarno ozbiljno. Ta vrsta bahatosti u kojoj kažeš – ko im, bre, jebe mater, ko su, bre, oni da nam odlučuju hoćemo li da putujemo i gde ćemo mi da trošimo pare. Vlada donese odluku da smanjenje plata važi za ceo sektor vlade ali se javlja Jelašić iz narodne banke i kaže – ja nisam deo vlade, za mene to ne važi. On ima platu preko 400.000 i kaže – ne radim za manju platu od toga. On, dakle, nije deo sistema, hajde onda da se dogovorimo šta je deo sistema a šta nije. Sutra će da dođe Šutanovac i da kaže – ministarstvo odbrane nije deo sistema, jebi ga, mi smo posebni. Ili će Homen da kaže – deo moje kancelarije nije deo sistema.

Imamo jedno potpuno rasulo u zemlji, imaš jednog predsednika koji gleda da što manje boravi u zemlji. Ko je juče slušao mogao je da popizdi, kao da je u ovoj zemlji sve u savršenom redu, kao da nemamo druga posla – ministar za državnu upravu je tražio da se sve stranke iznova registruju, da svi nađu po 5.000 potpisa i da se potpisi plaćaju. Je li to sad ključno pitanje u ovom trenutku, da li će stranke ponovo da se registruju? Taj isti iz te stranke govori da neće biti izbora sledeće dve godine. Stvarno, jesu li oni, bre, normalni? Mislim, mi uopšte nemamo vladu, ja ne znam koga imamo, ko u ovoj zemlji vlada, stvarno nemam pojma. Mislio sam doskora Tadić, ali pošto čovek nije u zemlji uopšte sumnjam da telefonom vlada. Cvetković? Nemojte me zajebavati. Dinkić? Tu i tamo ponekad. Imamo ovih dana slučaj da čitava Ibarska magistrala ne radi zato što su veliki kamioni u štrajku zbog toga što im se ne izdaju izlazne dozvole, da ljudi mogu da voze kamione u inostranstvu. Taj slučaj traje od novembra meseca, sad je april, bog te jebo. Ima neki čovek koji neće da im da dozvole, pa je onda nekima dao a ovi falsifikovali.

Ovo više uopšte nije zemlja, jebo te, ovo je cirkus potpuni, ko je taj čovek koji ne daje dozvolu? A ne, oni će kao i Đilas da naprave radnu grupu. Čuo sam da se povodom Roma, ovog problema u Beogradu, pravi radna grupa. Pitam ih ja – hoće li oni ljudi tamo da spavaju, ovi Romi, još 26 dana, 26 meseci dok se ta strategija ne donese? Šta ćemo s tim da radimo? Niko to više ne pominje ovih dana, gotovo. Juče je prošao Dan Roma, falim te bože, gotovo, završeno. Makar te ljude obavesti dva meseca ranije, nađi neko rešenje pre toga, ne možeš noću da dođeš, da porušiš, izbaciš na ulici u kažeš – e, sada, ako hoće, hoće. Jebem mu mater, da odeš u neku baštu pa hrčke da probudiš ili zečeve, pa bi rekao – aman, imaj samilosti, a ne prema ljudima. To se sve radi zbog jebene Univerzijade, a to ti je jedna od onih manifestacija koju organizatori koji to prave gledaju da uvale nekome da ga zajebu, a ne da mu nešto učine. Zagreb je imao tu sreću da je Univerzijada bila 87-e, u okviru velike države, bilo je para. Hajde, budi pošten pa kaži – ljudi, ne možemo da je pravimo. Čitao sam, ako je to stvarno istina, otvaranje košta 800.000 evra. Jebem li ga, još malo pa za Miladina odšteta.

Prvo imamo 23 sporta, pa imamo 15 sportova, pa na kraju 11 sportova. Sad čujem da nećemo imati ni atletiku ni plivanje. Šta ćemo imati, boćanje, jebote? I onda čuješ, ode Divac u Banjaluku a Dodik mu kaže kako će on da pošalje volontere za Univerzijadu, jer on hoće, kao, da je domaćin, Univerzijade. Čekaj, bre, jebem mu mater, u Beogradu je Dodiče, prijatelju, Univerzijada, nije u Banjaluci!

Pod Koštunicom je to izgledalo malo odurno i mračno, policijski, a ovde izgleda cirkuski. Neki dan je Tadić bio na Zlatnom opanku, u Valjevu. Zašto on kao predsednik mora da ide na svaku priredbu, školsku, folklornu, muzičku, sportsku, zašto, je l’ mu to u opisu radnog mesta? Ima li neki drugi posao da se njime bavi, je l’ postoji neka stvar zanimljivija u ovom trenutku? Može da spava, da se odmori jedan dan, zašto mora da ide tamo i da lupa? Govoreći tamo o identitetu, kaže – svuda tamo gde se čuje srpska pesma tamo je Srbija. Čekaj, bre, je l’ imaš ti nekog savetnika, je l’ imaš nekoga, nemoj da lupaš. Znam, verovatno ga povukla narodna muzika, harmonika ima taj običaj da povuče čoveka, ali nemoj da lupaš. Kaže – njemu se ne dopada ideja da se granice definišu granicama, tako je rekao, nego bi on da se definišu pesmom verovatno. Pa kad neko zapeva u Sidneju,  u Čikagu, u Palermu neku našu staru, e, tu je Srbija. Doskora smo pod Miloševićem imali – tamo gde su srpski grobovi tamo je Srbija, e, sad imamo – tamo gde je srpska pesma tamo je Srbija. Šta je sledeće, jebem mu mater, tamo gde je srpska lopta tamo je Srbija, gde je srpski balon tamo je Srbija. Šta će predsednik na Zlatnom opanku? Da se oduševi narodnim nošnjama, da gleda one devojčice?

Ja sam stvarno mislio da predsednik ima neko dostojanstvo, kad kažeš predsedniče, pa to je nešto, to zvuči. Ne, ovde je predsednik kao drug iz razreda, kao iz folklorne sekcije. Bottom line je da ispod te vesele površine i svih ovih problema, postoji jedan podzemni svet teškog nacionalizma. Tema koju smo mi obrađivali neuspešno tamo 90-ih godina. Svakog dana po novinama i u štampi imaš tih ekscesa nacionalističkih, fašističkih. Daću primer, Severna Koreja je pre 5-6 dana napravila neku jebenu raketu koja je pala u more, prešla Japan pa potonula u Pacifik. Ceo svet je popizdeo, još samo da Severna Koreja pravi rakete! – sem Srbije. Vidiš u reakcijama ljudi na forumima Poltike i B92 – živeo slobodni narod Severne Koreje, srećno vam, braćo, sledeći put duže i dalje, udri samo, pravo u Ameriku, ko sme da vam zabrani da pravite bombu, kamo sreće da smo mi imali sreću pa mi da pravimo bombu… Potpuno oduševljenje u Srbiji zbog severnokorejske rakete.

Iste reakcije na zemljotres u Italiji: tu je blizu Avlijano, odatle su poletali avioni za Srbiju, odatle su bombardovali, pa neka, evo, vratilo im se, ima boga, priroda je neumoljiva, priroda je pravoslavna, bog je na našoj strani! Danas vest u novinama da su četiri ludaka upala u rezidenciju hrvatskog ambasadora, i skinuli zastavu. I sad po tim forumima kažu – pa, da, mi smo jedini narod koji dozvoljava da im se fašistička zastava vijori u Srbiji, bravo, majstori, čestitamo, heroji naši! Koja god da je tema, na tim internet forumima vidiš koji su refleksi tog svakodnevnog razmišljanja, jer ovi na ulicama, koji su oko nas, 90% njih to isto misli, nemoj da se lažemo. Mi imamo jedan strašan udar toga pop-fašizma, koji se vraća na način na koji nam je ušao tamo 90-ih godina. To su sve teme koje već postoje, i zavere i hazari i svet i Jevreji, neke tajne organizacije, tajni sastanci, odluke… To se sve otkriva ekskluzivno, otkrivaju se tajni planovi, neviđene priče, i serviraju se ljudima kojima je to dnevna doza, oni su na tome. Neko je na drogi, neko je na alkoholu, neko je na nečemu, a oni su na ovome. Gomila Srba je adiktivna, oni su na tabloidima, vezani na novine i na te priče. U Pravdi je izašao tekst u kome se ljudima poručuje kako dolaze ustaše iz zapadne Hercegovine koji će poklati sve Srbe po Vojvodini. Čekaj, bre, jebote, stani, kako to teoretski izgleda, dođe njih 500 ustaša na granicu i kažu – dobar dan, mi smo ustaše, gde idete, mi u Vojvodinu, kojim povodom, pa da koljemo, izvolite, koliko dana ostajete, je l’ koljete po kućama, jeste prijavili, jesmo, hajde, samo napred, slobodno, srećno, lepo se provedite. Kako to neko može da poveruje, to ja pitam? A vidim da oni u to veruju. Ide velika rubrika i nikom ništa, čak do te mere da to nije ekskluzivno, to se čak ni ne najavljuje kao nešto ekskluzivno, to je potpuno prirodno, normalno, dođu ovi i pokolju. U tom tekstu kaže da je još na čuvenom sastanku, po čemu čuvenom, pojma nemam, ’93. godine u Kolorado Springsu doneta odluka o sudbini vojnog objekta Karađorđevo.

Čekaj, hajde da se saberemo, u Kolorado Springsu, Vatikan i Amerika, više ne znam ko, CIA, razgovaraju oko vojne ustanove Karađorđevo? Stvarno, na čemu su ti ljudi? Dajte mi te droge! Tu će, kaže, da se podigne ogroman zid prema Srbiji, u vojnom objektu Karađorđevo, to je, kaže, čuvena šifra 335, u zagradi 1. A šta je 3, to je priznanje Vatikana da treći put učestvuje u genocidu nad našim narodom, to je Vatikan javno rekao. Šta je 5 – to je njihova želja da Srbiju podele na južnu, Šumadiju, Vojvodina, Beograd, ne znam, a šta je ono u zagradi 1 – to je njihov uspeh, to je Kosovo. Izvini, Pravda je oficijelno glasilo stranke Tome Nikolića i Aleksandra Vučića, stranke čijoj su promociji prisustvovali ambasadori svih zapadnih zemalja. U čemu je razlika između tog oficijelnog glasila i Kurira ili Politike ili bilo čega drugog? Nema je, a Politika je taj list gde su pomahnitali povodom Severne Koreje. Samo što telegrame Tim Džao Ivu ili ne znam kako se već zove taj sin Kim Il Sunga, nisu slali. Još čitaoci Politike kažu – ma seru da ovi nemaju ništa da jedu, to lažu zapadni mediji, imaju sve, mir, slobodu, kamo sreće da smo mi kao Severna Koreja. Da mi je neko pričao da će bilo ko, bilo koji ludak iz Srbije da se jednog dana divi Severnoj Koreji rekao bih – marš bre u pizdu lepu materinu, ali vidim sad to više nije jedan ludak, reč je o hiljadama. Potpuno pomračenje mozga. Kakva je ideja četvoro ljudi da ukradu zastavu Hrvatske ispred rezidencije? Je li to rat još uvek opcija? Sudeći po novinama nije isključen, u smislu da bismo mi voleli, ne kažem da bismo mogli, ali bismo voleli. Ti svaki dan imaš po jednu tu suludu priču, i ako poklekneš, što nije retkost kod nas, ako si priglup i neobrazovan, što je najčešće, onda si gotov, ti si u raljama ludila.

U nekim trenucima očaja pomislim – jebo te bog, Koštuničina vlada je imala integritet, ovo je stvarno strašno što kažem, ali danas ovde imaš kompletno rasulo. Vesti su alarmantne, dramatične a ministar preseca crvenu traku da bi otvorio SOS prodavnicu za siromašne. Koliko moraš da si glup i da se zoveš Slobodan Milosavljević pa da uzmeš one jebane makaze i presečeš traku? U dupe bih mu stavio i traku i makaze, pa bih mu vezao još i mašnicu. Kako te nije sramota? Sad čujem da će baš kod Zvezdare, tamo gde ja živim, postaviti kontejner gde će prodavati hleb i još nešto. Ove 2009. godine, ti čitaš kako je sud dosudio da država plati Miletu Dragiću 156 miliona evra, a on neće 156 miliona, hoće 300 miliona evra. Sud je dosudio da mi platimo i onaj jebeni satelit koji je Davinić ugovorio, 37 milijardi. Onda Miladin izgleda kao jedan skroman, zaslužni građanin koji je zadužio ovu zemlju samo za milion dolara. Pa ti na kraju dođu i kažu – ha-ha-ha, moramo sad da plaćamo kafu na svojim sednicama.

Mislim da je propast ove vlade apsolutna korist za ovu zemlju, ne može nikakve štete biti od pada vlade, nikakve. Što pre padne to bolje. Ne postoji politika, ne postoji nikakva ideja vodilja, šta ćemo za godinu dana, šta ćemo za tri godine. Ne, mi samo imamo ideju da proverimo koliko zemalja nije priznalo Kosovo, to oduševljenje zbog toga što neko nije priznao Kosovo, to je neverovatno. Ovaj narod sve više podseća na gomilu žena narikača, samo kukaju, vidi ovaj šta mi je uradio, vidi onaj… Celo društvo samo kuka, te Amerikanci, te Evropska unija, te Bosanci, Kosovari… Imaš predsednika koji je klovn, potpuni cirkus. Njegova omiljena rečenica je – ja kao predsednik, ja kao predsednik na Zlatnom opanku, ja kao predsednik koji nema pojma šta je to biti predsednik. Imaš predsednika vlade koji sam odbija da je predsednik vlade, ne prihvata tu činjenicu. Imaš ministre koji svako radi samo za sebe i za svoju stranku i za svoje Ministarstvo i za svoje ljude, jebe im se za vladu i za predsednika i za krizu i za svet i za Evropu i za Kosovo, za bilo šta. Loše je, Cecilija, loše, na jednom nivou koji je neuporediv sa vremenom Miloševića. Imamo takođe jednu nervoznu atmosferu, ali nemamo rat nad sobom, kod mnogih ljudi postoji jedna latenta želja za ratom. Verovatno bi gomila ljudi bila mnogo srećnija i boljeg raspoloženja kad bismo ušli u rat. Nažalost, i po njih i po državu, nema mogućnosti, jebi ga, nema se su čim, šta ćemo sad, moramo da se strpimo nekako i bez rata. U tom lažnom mirnodopskom dobu, mnogi ljudi izgleda nisu spremni za taj život, treba da radiš, treba da se boriš, treba da plaćaš poreze, normalno bi bilo da plaćaš sve te poreze, normalno bi bilo da znaš za šta ih plaćaš.

Ali sve oko tebe ti govori pa i ti kažeš – ma, jebote, neću da platim ništa, kad oni ne plaćaju neću ni ja da platim. To sve tera ljude da muvaju, cela država te tera da budeš kriminalac, da se osećaš kretenski kad nešto platiš. Slučaj Infostan je egzemplaran primer pljačke u pokušaju. Daj da preko noći pokupimo šta možemo, jer znamo sa kakvim idiotima od klijenata imamo posla, to je 50% penzionera koji su po defaultu uplašeni čim prime pismo sa računom. Kad to primi nastane potpuna panika, poveća mu se pritisak, on trči odmah da plati, istog sekunda. I plaća sve što je u onoj jebenoj koverti, ne gleda da li je to račun za struju, račun za Hram. Evo ti, od juče imaš račun za Vladu Divca, čovek koji je danas predsednik Olimpijskog komiteta, koji ima fabriku Voda vode, koji je organizovao sve i svašta po gradu, dovodio košarkaše, plesne grupe, hip hopere, vodio sve to dole kod Filareta u Prijepolje, primao ga Tadić, išao po školama, i sve mu to malo, na kraju ako bi mogli građani preko Infostana da mu daju pare. Naravno da će da mu daju, gomila njih će da plati, ne znam šta je to, ali jebi ga, dobio sam, država šalje, jer Infostan je država. Ista ona država koja je pokušala da te pokrade.

Nije te pokrao nekakav privatnik, nekakav zajebant, država je otvoreno htela da te pokrade. To je dogovor bio – znaš šta, ajmo sad da probamo da ukrademo pare, to je takva glupa stoka, oni će sve da plate. Nisam otišao u Infostan da čekam deset i po sati, ne bih ga čekao ni 10 minuta a ne 10 sati, posle 10 sati bih zapalio Infostan, sve bih zapalio da gori, marš, bre, u pizdu materinu. Na šta to liči? U normalnim okolnostima to je samoubilački politički potez, u ovim okolnostima potpuno normalan politički potez, jer će svi to sledeće nedelje da zaborave, šta, Infostan, pa dobro, probali, nije ništa strašno, jesi čekao, jesam malo, ali ništa, bar sam tamo video komšiju pa smo se ispričali, bilo mi je divno, super mi je bilo. Ne postoji stvar ovde koju će ljudi da pamte. Posle Infostana, ova vlast u Beogradu, više nikad u životu ne bi mogla da se vrati. Posle ovog što se desilo s Romima, za sledećih 200 godina sve što miriše na DS ne bi moglo da prođe. Živimo u jednom suludom krugu, ne znaš ko je luđi, kao što sam ja stalno pitao ko je luđi, da li čitaoci ili novinari. Ta je trka nerešena, ko je luđi, da li građani ili vlast. Veliki deo građana je luđi nego vlast, prosto želi da vlast bude još luđa kako bi narod pokazao da je on još luđi od vlasti. To je takmičenje u ludosti. Ovi dali Infostan, ovi kažu – aha, a mi ćemo da čekamo deset sati, pa šta nam možete! Da li se neko pobunio, da li je neko udaren, da li su neka vrata polomljena, da li je neki transparent bačen, da li je neko udario Đilasa, da li mu je došlo neko preteće pismo u obliku računa Infostana? Ne, Infostan uzvraća udarac slanjem uplatnice za Vlade Divca, a oni kažu – aha, platićemo i to, ko vas jebe. Najiskrenije ti kažem, ne zna se ko je luđi, da li vlast ili narod, potpuno raspamećena trka. Daj bože da izdržimo da vidim ko je na cilju, da vidim ko će da dobije.

Svetlana Vuković: Bio je ovo Peščanik. Emisiju realizovali Lana Budimlić, Miloš Ćirić, Petar Savić, Marko Perunović, a vas do idućeg petka pozdravljaju obe Svetlane.  

 
Emisija Peščanik, 10.04.2009.

Peščanik.net, 10.04.2009.