Jedan od manje značajnih, skoro marginalnih, aspekata cijele afere Wikileaks jest i ponovno podsjećanje na rascjep između uglađene diplomatske retorike u javnosti i načina na koji se u tajnim diplomatskim depešama govori o osobama koje se na javnoj sceni časte skoro baroknim titulisanjem te biranim i odmjerenim riječima. Pomalo je licemjerno zgražavanje nad, tobože, “kočijaškim vokabularom” američkih diplomatskih službenika u dokumentima za internu upotrebu. Osnovnu razliku između javne i privatne komunikacije u svakodnevnim životima većine ljudi, ne samo diplomata, uostalom, predstavlja postojanje barem minimalne doze pristojnosti i kurtoazije unutar prve. Javna diplomatska komunikacija ima standarde koje bismo mogli uporediti sa standardima nekog ozbiljnog lista ili časopisa, dok interna komunikacija funkcioniše na način anonimnih internetskih foruma.

Među vještine jako važne za uspješno bavljenje politikom spada zasigurno i sposobnost javnog prikrivanja emocija te vlastitog intimnog stava prema ljudima i pojavama. Nije ipak ta vještina conditio sine qua non. Ima uspješnih političara koji tu vještinu nemaju. Obično je riječ o onima koje protivnici i neistomišljenici pogrdno zovu populistima. Takav političar je, recimo, Milorad Dodik. Ako bismo pokušali opisati njegovu retoričku strategiju nekom okoštalom frazom iz dubokog vrela narodnih poslovica, onda je jasno da je Dodik klasični “što na umu, to na drumu” slučaj, za razliku od političara “ispeci, pa reci” tipa. Dodikove izjave i javni istupi zbog toga često bivaju nekakav ozvučeni “unutrašnji monolog” lišen svake diplomatske autocenzure. Govoreći prošle sedmice na banjolučkoj konferenciji za štampu o bošnjačkim političarima koji “ako ne spominju RS, ne znači da oni ne žele da vide njen kraj” te poentirajući: “Ali ako oni žele da vide kraj RS-a, zašto onda nije logično i zašto onda mi nemamo pravo da želimo vidjeti kraj Bosne i Hercegovine!?”, Dodik je zapravo javno zažalio zbog činjenice da na čelnim pozicijama stranaka koje su dobile najveću podršku bošnjačkog biračkog tijela ne sjede ljudi sličniji njemu. U tom smislu, Dodiku zbilja mora nedostajati Haris Silajdžić. Koliko god različiti bili po habitusima (da upotrijebim tu Silajdžiću dragu riječ), što se tiče radikalno otvorenog javnog zastupanja svojih političkih fiks-ideja (Dodikova je, naravno, secesija Republike Srpske, a Silajdžićeva njeno ukidanje) – skoro da su isti. (Ne poredim ovdje sadržaj njihovih političkih fiks-ideja ni iz legalne, ni iz moralne, ni iz aksiološke, niti bilo koje druge perspektive; poredim jedino intenzitet i otvorenost njihovog javnog zastupanja.) Kad bi političari i diplomate listom bili takvi, afera WikiLeaks bila bi nemoguća jer bi sve one netaktične karakterizacije kojima se ovih dana tabloidski naslađuju i pojedini ozbiljni mediji već bile izrečene u javnoj, a ne tek internoj komunikaciji.

Ipak, ima razloga zašto su politici i diplomatiji, u pravilu, potrebni uglađenost i odmjerenost. Slavoj Žižek je, jednom prilikom, govoreći o tome kako, za razliku od mnogih svojih radikalno ljevičarskih prijatelja, podržava Evropsku uniju kazao: “Riječi su riječi. Nemojmo potcjenjivati snagu čiste površnosti. Ako svi vjeruju, pa se i ponašaju kao da vjeruju, nešto se počne dešavati.” Ne moraju, dakle, briselski birokrati iskreno vjerovati u “slobodu, jednakost, bratstvo”, ali dobro je ako u javnosti govore da vjeruju. Dobro je također da su se Tadić, Josipović, Izetbegović, Dodik i još neki političari izvinuli zbog zločina koje je “njihova” strana počinila u ratu. Postalo je vrlo pomodno da se moralistički nastrojeni komentatori i analitičari sprdaju sa ovim izvinjenjima, ali ona su društveno značajna. Nakon godina i godina tokom kojih su javno opravdavani “zločini za našu stvar” mijenja se paradigma. Izvinjenje je, po definiciji, formalan čin pa je u tom kontekstu potpuno promašeno govoriti o “praznim riječima”.

Bosni i Hercegovini, kao društvu, treba zapravo još više “praznih riječi”. Govoreći o “trokutu straha u podijeljenom društvu”, Ivan Lovrenović primjećuje da je strah osnovni refleks koji upravlja političkim odnosima tri etničke zajednice, a da se taj strah, krajnje pojednostavljeno, kod Srba ispoljava kao strah od nestanka Republike Srpske, kod Bošnjaka kao strah od podjele Bosne i Hercegovine, a kod Hrvata od potpune političke marginaliziranosti te, praktično, od pretvaranja u nacionalnu manjinu. Garancije međunarodne zajednice da se ništa od toga neće desiti, onima koji se boje tu malo znače. Da, Republiku Srpsku “čuva” Dejtonski sporazum, Bosnu i Hercegovinu međunarodno pravo, a konstitutivnost Hrvata – Ustav Bosne i Hercegovine, ali to ne može dokinuti strah(ove). Za dokidanje (ili bar umirivanje) strahova mnogo više bi učinilo odgovorno političko istupanje ovdašnjih lidera. Sulejman Tihić je hrabro, u Narodnoj skupštini Republike Srpske, kazao da je ona kao entitet neupitna i da ne može biti ukinuta bez volje njenih stanovnika. Bilo bi dobro kad bi i Dodik na sličan način kazao da je Bosna i Hercegovina kao cjelovita država neupitna. I kad bih njih dvojica, ali i drugi najviši bosanskohercegovački političari, često, ako treba i svako malo, davali takve i slične izjave koje relaksiraju atmosferu i smiruju strahove, pa makar i uz rizik da se komentatori i analitičari iznova naljute zbog “praznih riječi” i “inflacije pomirljive retorike”. Često podsjećanje da nema razloga za strah zna biti efektnije od ma koliko visoke garancije. Čudan je strah; Orfeju su bogovi garantovali da će ga Euridika slijediti, pa se opet osvrnuo. Nije bilo stalnog podsjećanja, nije bilo topota potpetica. A sve bi bilo drugačije da je Euridika nosila štikle.

Oslobođenje, 13.12.2010.

Peščanik.net, 14.12.2010.