Amsterdam, protest antivaksera
Amsterdam, foto: Joris van Gennip

COVID potvrda kao novi Berlinski zid. Nova žuta zvijezda na kaputima progonjenih. Zlokobni digitalni čip umetnut u živote običnih građana. Europski instrument, izumljen da bi garantirao slobodu i sigurnost, u očima podržavatelja raznih europskih desnica postao je oružje kontrole i opresije.

„Kada vas vlada uvjerava da brine o interesima naroda, razmislite“, grmjela je pred nekoliko dana sa svojeg sjedala u Europskom parlamentu Njemica Christine Anderson, militantna članica AfD, Alternative za Njemačku: „Ako smo išta naučili od prosvjetiteljstva, onda je to da ne možemo vjerovati ničemu što vlada kaže. Sumnjajte u sve, potražite skrivene motive i zapitajte se tko će od ovoga imati koristi? Nikada nije postojala ni jedna elita koja se zaista brinula o dobrobiti običnih ljudi. Zašto bi sada bilo drugačije?“

U distopijskoj stvarnosti koju su u posljednje dvije godine, prvo online a poslije na ulici, stvorile vođe ultra-konzervativnih pokreta iz polovice europskih zemalja, Covid-19 i cjepiva nisu ništa doli prilika da uobičajene gramzive elite, koje iz skrivenih odaja Bruxellesa vuku konce sudbine starog kontinenta, izvuku golemu dobit, na štetu građana. I tako u Trstu i u Dresdenu, u Beču i u Parizu, u Rotterdamu i u Zagrebu, a i preko kanala, već dvije godine teorije zavjere putuju Facebookom, Youtubeom i Telegramom podržavajući strahove i sumnje, i prelijevaju se u proteste s mnogo zapaljenih automobila i razbijenih stakala kojima svjedočimo posljednjih tjedana, sve uz poklič „No Green pass“.

„Ovo je savršena oluja“, kaže Adrian Bardon, profesor filozofije na Sveučilištu Massachusetts Amherst: „Obrazovana elita surađuje s vladom da bi ljude natjerale da nešto rade za opće dobro, a protiv nevidljivog neprijatelja.“ A to nešto su invazivne geste: ostati kod kuće, nositi masku ili, još gore, primiti ubod igle u tijelo: „Ovo je potpuni slom statusa quo, zapravo idealna situacija za konzervativce, bezuvjetno nepovjerljive prema bilo kakvim promjenama.“

Još je u prošlom stoljeću europska ekstremna desnica bila skeptična prema znanstvenim dostignućima jer ona dolaze s vrha akademske i intelektualne zajednice, prvog društvenog protivnika na kojeg će se svaki autoritarizam namjeriti, raspaljujući nepovjerenje u narodu. Gotovo je prirodno da danas politička desnica i anti-vax pokret idu ruku pod ruku: jedan je dio populacije, već prestrašen ekonomskom krizom, razočaran načinom na koji su se države nosile s migracijskom krizom, oslabljen rastućom društvenom nejednakošću, u anti-vakserskim teorijama zavjere koje šire političari ekstremne desnice, pronašao način da ponovno zadobije kontrolu nad vlastitim životom. Pronašao je objašnjenje koje nije zamućeno neizvjesnostima. I, iznad svega, pronašao je način da učvrsti vlastiti identitet, osobni i nacionalni, u ovom fluidnom trenutku, trenutku vrtoglavih promjena: zelene revolucije, digitalizacije, podjele svijeta na velike geopolitičke blokove, poprilično udaljene od umirujućeg nacionalizma konstruiranog u posljednjih stoljeće i pol. „Pokrajine Istočne Njemačke kroz povijest su imale jedne od najviših stopa cijepljenja u zemlji, ali s jačanjem stranaka ekstremne desnice u pokrajinama poput Saske, sada se gotovo više nitko ne želi cijepiti“, kaže Miro Dittrich, osnivač Cemasa, njemačkog instituta za istraživanje ekstremizma na desnici. „Kako je iz javnog diskursa nestao bauk migranata, desnica je u Covid-19 pronašla novi način da zadrži utjecaj.“ Radi se o politizaciji zdravlja koja podsjeća na pokušaje negiranja klimatskih promjena. Dva profila koji se velikim dijelom podudaraju. „Ovo je važna lekcija za one koji misle, pogrešno, da je zadaća vlade uvjeriti ljude u sigurnost cjepiva“, nastavlja Bardon. „Diskurs o sigurnosti ili opasnosti cjepiva je simptom. Korijen problema je politika kao takva. Covid-19 postao je politički instrument, kao što je to moglo postati bilo koje drugo pitanje koje potiče nepovjerenje u one koji vladaju.“ I zaista, članica AfD Anderson u jednom od svojih Youtube videa upozorava nesigurne: „Nemojte misliti da ćete s cjepljenjem ponovno postati slobodni! Gospodo, probudite se! Ova europska administracija pronaći će svakakve besmislice kojima je cilj samo jedan: ograničiti vašu slobodu.“

Nije slučajno da je postotak cijepljenih najniži upravo u zemljama gdje je nepovjerenje prema političkim liderima najveće, to jest u zemljama istočne Europe. Na dvije krajnosti spektra nalaze se Bugarska koja je, s 25% cijepljenih, ujedno i država s najvišom stopom korupcije u Uniji i u kojoj su se unutar jedne godine tri puta održali nacionalni izbori, a politička stabilnost još uvijek nije postignuta, te Portugal, gdje je povjerenje u politički sistem oduvijek postojano i gdje je stopa procijepljenosti jedna od najviših u Europi – 81,5% sveukupnog stanovništva.

Prema istraživanju Europske komisije, u Austriji i Hrvatskoj, gdje su se dogodili jedni od najžešćih prosvjeda u Europi, stanovnici su povjerenje u vladu izgubili upravo između 2019. i 2021. U Austriji je vođa stranke na ekstremnoj desnici, FPÖ, Heinz-Christian Strache bio prisiljen dati ostavku na mjesto zamjenika premijera nakon što je razotkriveno njegovo trgovanje političkim utjecajem s Rusima, a nakon niza korupcijskih skandala premijer Sebastian Kurz, dugo smatran mladom nadom europske desnice, u listopadu je predao dužnost svom ministru vanjskih poslova, Alexanderu Schallenbergu. Novi je premijer, nakon što više nije mogao uvjeriti građane koji su se protivili cijepljenju, a zabrinut niskom stopom procijepljenosti u zemlji, na kraju pribjegao radikalnim mjerama objavivši, prvi na zapadu, da će Austrija u veljači uvesti obavezno cijepljenje. „Opasan potez koji samo produbljuje razdor unutar našeg društva“, rekao je zabrinuti Thomas Czypionka, voditelj istraživanja politike i ekonomije zdravstva na Institutu za napredna istraživanja u Beču: „Obavezno cijepljenje neće uvjeriti protivnike nego će ih, štoviše, radikalizirati, pogotovo uzevši u obzir našu povijest, a što će stvoriti nove probleme u budućnosti.“ Dittrich, s druge strane, ovaj potez vidi kao šansu da se Schallenberg, sačuvanog obraza, izvuče iz kuta u koji su se zabili mnogi neodlučni, pod utjecajem teorija zavjere. Nakon pojave varijante Omicron, čak se i grčki premijer Kyriakos Mitsotakis uvjerio u nužnost uvođenja obaveznog cijepljenja, barem za one starije od 60 – u protivnom će, svaki mjesec, plaćati kaznu od 100 eura. A i budući je njemački premijer, Olaf Scholz, dao na znanje da razmišlja i on o obaveznom cijepljenju, počevši s veljačom.

U Bruxellesu, u međuvremenu, pojedini glasnogovornici no-vax pokreta, poput nizozemskog potpredsjednika konzervativne grupe ECR Roberta Roosa, Belgijanke Anne-Sophie Pelletier, Talijanke Francesce Donato i Francuskinje Virginie Joron, obratili su se ni više ni manje nego Europskom sudu pravde kako bi se usprotivili mjerama za suzbijanje Covid-19 koje je uveo predsjednik Europskog parlamenta, David Sassoli: od obaveznih maski do provjere COVID potvrde na ulazu u zgrade Unije u Bruxellesu i Strasbourgu. U studenom su uspjeli izboriti odgodu obaveze do konačne odluke Suda, čime je osnažena borba europskih no-vax zastupnika protiv „diktature Bruxellesa“.

Dok Donato na Twitteru objavljuje fotografiju njemačkog dućana s natpisom „zabranjen ulaz necijepljenima“ i uz nju stavlja jednu iz tridesetih godina s natpisom „zabranjen ulaz Židovima“ kako bi ukazala na sličnosti današnje Europske Unije i nekadašnje nacističke Njemačke, rumunjski zastupnik Cristian Terhes optužuje samu Uniju kao diktatorski režim: „Zelena je potvrda potvrda prelaska Europe iz demokracije u tiraniju“. I nakon toga, postavivši se kao branitelj države prava, dodaje: „Zaštita sloboda i osobnih prava svake osobe osnovica je europskog projekta i razlog njegovog postojanja. Očevi osnivači zamišljali su Europu u kojoj će vlade i birokrati raditi za ljude, a ne protiv njih, ne da bi ih kontrolirali, kao što se dogodilo u Sovjetskom savezu.“ Jednim jedinim udarcem, zaštitne mjere koje su uvedene kako bi se zaštitilo zdravlje građana, u no-vax svemiru, iz usta političara ekstremne desnice, postaju demonstracija transformacije Europe u diktatorski režim, bilo prema njemačkom, bilo sovjetskom ili, po nešto suvremenijem ključu, kineskom uzoru, kao što sugerira Anderson: „U budućnosti će QR kod odlučivati možemo li ući u Parlament. U Kini je ovaj sustav već neko vrijeme na snazi i, osim što odlučuje možeš li ili ne ući na radno mjesto, odlučuje i smiješ li se udaljiti od mjesta stanovanja ili ići u supermarket, sukladno s time kakvo mišljenje imaš o Partiji.“

Bilo je neizbježno, dakle, da se pitanje zdravstva pojavi i u predsjedničkoj kampanji u Francuskoj koja se odvija upravo ovih dana. Na desnici, ali i na ljevici, u onom političkom međuprostoru u kojem se, došavši sa suprotnih strana, različiti ekstremizmi susreću: na jednoj strani Marine Le Pen COVID potvrdu definira kao „korak unatrag za osobne slobode“ i Eric Zemmour ju obećava ukinuti ako postane predsjednik, na drugoj strani Jean-Luc Melanchon definirao ju je kao „zloupotrebu moći“.

Ostaje pitanje: da QR kod, umjesto da je potvrda o cijepljenju, potvrđuje nacionalistička uvjerenja nositelja, bi li i dalje od istih kritičara bio prozvan kao instrument tiranije?

Federica Bianchi, L’Espresso, 08.12.2021

Prevela Barbara Šarić

Peščanik.net, 11.12.2021.

KORONA VIRUS