Sve se apsolutno uklapa u novo regionalno čitanje poslednjih ratova, naročito u srbijansko oficijelno poimanje tranzicione pravde koje se temelji na dobitnoj kombinaciji falsifikata i zaborava: nakon oslobađanja hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača, Haški tribunal izrekao je 29. novembra oslobađajuće presude u ponovljenom postupku protiv bivšeg premijera Kosova i bivšeg zapovednika Oslobodilačke vojske Kosova Ramuša Haradinaja, te visokih oficira OVK Idriza Balaja i Lahija Brahimaja. Tužilaštvo ih je teretilo za zločine na području Dukađina na zapadnom Kosovu 1998, kada je tom zonom upravljao Haradinaj; Balaj bio komandant jedinice Crni orlovi, a Brahimaj njen pripadnik.

U talasu prvih reagovanja koja su, kao i trinaest dana ranije, odavale duboku frustriranost i povređenost, izdvojila se izjava potpredsednika Vlade Srbije Aleksandra Vučića, znakovita izmišljotina čija specifična težina nagoveštava čak i to da njen autor istinski veruje u to što govori: “Mi Srbi smo nekako uspeli da kažemo da osuđujemo zločince koji pripadaju našem narodu. Jedino što tražimo je da budu osuđeni zločinci koji su to činili protiv pripadnika našeg naroda. Ovo prvo mi smo uradili, svoju obavezu ispunili, a ovo drugo nekako nam pokazuje da svi nisu imali ni iste mere ni iste aršine koje smo imali mi”, izgovorio je Vučić.

Ne, Srbi koje predstavlja država Srbija nisu osudili državne zločine, a nedržavni su, po broju, ali ne i po težini, bili tek statistička greška. Niti su koristili ikakve aršine koji imaju veze sa ljudskošću. Niti su nešto uradili, niti ispunili.

U svakom slučaju, Haški je tribunal novembarskim presudama u Srbiji podstakao ovakvo autoamnestijsko tumačenje bliske prošlosti u kojem ima mesta jedino za nepravdu prema Srbima. Žrtvama to ne donosi ništa, one su u ovoj nakaznoj Kalimero – državotvornosti nužne jedino kao dokaz nacionalne veličine u stradanju; njihove sudbine bile su nevažne svim vladajućim garniturama u Beogradu, jednako kao i činjenica da su zločinci iz srpskog naroda na slobodi, štaviše, u centrima istinske moći.

Ako se ovakav pristup začini tezom državotvornih istoričara po kojoj presude Tribunala protiv Gotovine i Markača obesmišljavaju presude za ratne zločine već izrečene Srbima, dolazimo do krvave dedukcije po kojoj je svaka presuda u kojoj se oslobođeni nesrbi, zapravo, dokaz o apsolutnoj nevinosti Srba. Tako je presuda Haradinaju i njegovima neoborivi dokaz da su srbijanske vojne i policijske snage imale pravo da za tri meseca intervencije NATO pobiju deset hiljada civila Albanaca i proteraju njih osamsto hiljada. Naravno, i da spale i poharaju sve na šta su naišli, stoku sa kojom aktuelni načelnik Generalštaba Vojske Srbije nije imao nikakve emotivne veze, hiljade automobila, televizora, hektare keramičkih pločica, utičnice za novu kuću izgrađenu od zlatnih dnevnica sa terena.

Evo i, unekoliko drugačijeg, ali savršeno logičnog, čedomirantićevskog tumačenja Domovinskog rata: Hrvatska je imala pravo da se ocepi, ali su svi Srbi imali pravo da žive u jednoj državi (Slobodan Milošević). Srbi su se pobunili zato što su anticipirali “Oluju”, pa su već u prvoj godini rata odbrambeno prognali 550.000 Hrvata, stvarajući nakaznu, etnički čistu, državu u državi. Preventivno su, uz pomoć JNA, spalili, recimo, Kijevo, Ratko Mladić je već u Škabrnji (Hrvatska, nije greška, tu je počeo da brani Srpstvo), rušeći je tenkovima, spoznao kakva opasnost vreba od civila iz podruma (ubio ih je 48).

Još da oslobode nekog Bošnjaka, pa da Skupština Srbije povuče Deklaraciju o Srebrenici kojom su Srbi nekako (nikako) priznali genocid koji su plaćali, a nisu želeli da spreče.

Srbi, dakle, imaju čistu, neoborivu udžbeničku priču, san svakog nacionaliste, pobede uprkos dubokoj frustriranosti izazvanoj neprijateljskim seirenjem. I, kako to obično biva, rat još nije završen, šešeljevski rečeno, nadohvat ruke je ustaška pešadija; u Hrtkovcima, toponimu progona Hrvata iz Srbije, napadnut je župnik, neko će već biti sledeći. Jug Srbije krcat je poželjnim taocima koje predsednik Vlade i prvi policajac Ivica Dačić neće olako ostaviti na slobodi. Tužioci za ratne zločine, pak, ozbiljno zabrinuti za funkcije, ustravljeni krvožednim poklicima javnog mnjenja, pripremaju nove procese, vade tužbe – presude, prete, oni kažu da neko nije štitio svedoke. A tu su i džamije i ambasade (uoči početka mitinga SNP Naši još uvek netaknute).

Pravedni narod će se, sve sa navijačima, istutnjati, ubice će ostati na slobodi, izbeglice se vraćaju u zaborav. Srbija živi falsifikate suočenja sa prošlošću i katarze. Jedino su žrtve izvesne.

E-novine, 29.11.2012.

Peščanik.net, 30.11.2012.