Kratki Borgesovi eseji često imaju nezaboravne početke. Kaže, recimo, Borges: “Riječ problem može biti podmukla petitio principii. Govoriti o jevrejskom problemu znači postulirati da su Jevreji problem; znači navijestiti (i preporučiti) progone, pljačku, strijeljanja, glavosječu, silovanje, i čitanje proze doktora Rosenberga. Drugi je nedostatak lažnih problema to što potiču rješenja koja su također lažna.” (Usput, rečeno, “petitio principii” je logička greška u zaključivanju i dokazivanju koja nastaje kada se stav koji tek treba dokazati uzme kao premisa.)

Kad se u javnosti (a to je vrlo često) govori o “problemu Federacije BiH”, to se u dobroj mjeri uklapa u citiranu analizu. Govoriti o “problemu Federacije”, znači postulirati da Republika Srpska nije problem. Ako izuzmemo ratno-istorijske konotacije zbog kojih je kod nas najčešće nemoguće govoriti o sadašnjosti i budućnosti, to znači da je decentralizacija problem, a centralizacija nije. (Podsjetimo, unutar Federacije postoje tri nivoa vlasti: entitetski, kantonalni i opštinski; u Republici Srpskoj dva: entitetski i opštinski.) Znači da je problem birati predsjednika i potpredsjednike u parlamentarnoj proceduri, a nije problem birati ih na direktnim izborima. Znači da je problem imati dvodomni parlament u kojem će postojati i dom naroda, a nije problem imati nekakvo vijeće naroda kao komisijski organ unutar jednodomnog parlamenta. Mogla bi se ova diskusija i proširiti, i dalje bez ulaženja u ratno-istorijske konotacije, ali i ovi su primjeri, mislim, dovoljno da dokažu kako ima nečeg pogrešnog u apriornom i aksiomatskom govorenju o “problemu Federacije BiH”.

Ne znam zvuči li ova argumentacija logički uvjerljivo, ali ako i zvuči, ipak svi vrlo dobro znamo da ako i jest pogrešno govoriti o “problemu Federacije BiH” kao takve, nipošto nije pogrešno govoriti o (brojnim) federalnim problemima. Tih problema je mali milion i svakodnevno nam bodu oči i kroz medije i u životu. Ipak, vrijedi se upitati otkud odjednom taj sveopšti konsenzus o “problemu Federacije BiH”, šta je toliko umnožilo federalne probleme da ih je opšta percepcija fuzionizirala u jedinstveni “problem Federacije BiH”? Ima već šesnaest-sedamnaest godina da se Federacija sastoji od deset kantona, ima već šesnaest-sedamnaest godina da su među tih deset kantona i posve bizarni te ekonomski neodrživi Bosanskopodrinjski i Posavski kanton (da pomenemo samo ova dva), ima već šesnaest-sedamnaest godina da predsjednik i potpredsjednik Federacije imaju ovlaštenja kakva imaju, itakodalje, itakodalje. Otkud, dakle, da odjednom sa takvim intenzitetom bukne priča o “problematici”? Sve je, reklo bi se počelo, fantazmom Zlatka Lagumdžije o Federaciji BiH kao Zapadnoj Njemačkoj, nasuprot Republike Srpske kao Istočne Njemačke. Doživjela je ta njegova izjava i onomad priličnu mjeru ismijavanja, ali uglavnom površnog, a ima tu blesavluka čijem bi raskrinkavanju valjalo posvetiti čitav feljton; od toga da paradigmu Zapadne Njemačke superiornom smatra komunista iz vremena prije pada Berlinskog zida do činjenice da se – geografski govoreći – najveći i najnaseljeniji dio Federacije zapravo nalazi istočno od najvećeg i najnaseljenijeg dijela Republike Srpske. (Da i ne pominjemo da je cijela ta izjava tek parafraza jedne od prvih postdejtonskih “utješnih interpretacija” mirovnog sporazuma u izvedbi Alije Izetbegovića.) Ipak, sunovrat Federacije i njeno pretvaranje u “problem” ne počinje prvobitnom primjenom rezultata izbora iz 2010. godine, u vremenu dok Lagumdžijin SDP još igra razumljivu političku igru “umjerenog napretka u granicama (ustavnih) mogućnosti”, nego počinje zapravo Lagumdžijinim “strateškim” predomišljanjem, odnosnu odbacivanjem Tihića zarad Radončića i povratkom HDZ-ovima (komada dva).

Od tog momenta Federacija izgleda karikaturalnom pa se o njenoj reformi počinje pričati svuda: od kafanskih šankova do intervjua sa ambasadorima velikih sila. Da se razumijemo, nije da Federaciji ne treba reforma, nije da ne postoji mogućnost da se dođe do ekonomskih ušteda smanjenjem broja kantona i sličnim relativno “benignim” postupcima. Pogrešno je, međutim, vjerovati da se time situacija u Bosni i Hercegovini normalizuje. Vratimo se uvodnom citatu Jorge Luisa Borgesa: “Drugi je nedostatak lažnih problema to što potiču rješenja koja su također lažna.” To što se Zlatko Lagumdžija ponaša kao tinejdžerka-kaćiperka, nije dovoljno za legitimno uzdizanje “problema Federacije BiH” u ključno pitanje bosanskohercegovačke krize. Drugim riječima, bilo da se Federacija podijeli na bošnjački i hrvatski entitet, bilo da u cijelosti postane neka vrsta Republike Bošnjačke, kriza u Bosni i Hercegovini time neće biti automatski riješena. Kakvo-takvo “normalizovanje” Federacije BiH nije istovremeno i “normalizovanje” države Bosne i Hercegovine negoli eventualno tek prvi (ili drugi) njegov korak. Pravo “normalizovanje” može da počne tek kad se pravilno odredi šta je problem, odnosno kad riječ problem, u tom kontekstu korištena, ne bude primjer za logičku grešku, kad se shvati da u Bosni i Hercegovini ništa ne može tek tako biti lišeno participacije u problematičnosti.

Oslobođenje, 29.01.2013.

Peščanik.net, 29.01.2013.