– Sve češće se u našem društvu spominje dužnička kriza i takozvano „dužničko ropstvo“. Obični građani dovedeni su u situaciju da rade samo za otplatu financijskih obaveza i dugova, a sve više ih ni to nije u stanju podmiriti. Ankete pokazuju kako malodušnost sve više zamijenjuju gnjev i bijes, pa se najavljuju i masovni prosvjedi, ali i ozbiljniji socijalni potresi. O svemu tome u trećem Dnevniku Hrvatske televizije razgovaramo s uglednim susedgradsko-stubičkim poduzetnikom Franjom Tahyjem de Tahvár et Tarkőm. Gospodine Tahy, dobra večer.

– Dobra večer vama i gledateljima Hrvatske televizije – uvježbanim osmijehom odgovorio je stasiti brko sa šubarom na glavi.

– Prijeđimo odmah na stvar – odlučno je zgodna voditeljica okrenula stolac prema gostu u studiju. – Gospodine Tahy, postoje li u Hrvatskoj dužnička kriza i dužničko ropstvo?

– Da se odmah razumijemo – namjestio je ugledni susedgradsko-stubički poduzetnik dupe u naslonjaču, pa važno podigao kažiprst. – Dužničkog ropstva u Hrvatskoj nema, sve je to posljedica izostanka gospodarskog rasta. Zaboga, pa nama zemljoposjednicima prvima je u interesu da kmetovi plaćaju namete i dažbine. A svoje obaveze još uvijek uredno podmiruje skoro devedeset pet posto seljaka, što govori da dužnička kriza još nije eskalirala. Osim toga, nemoguće je trenutačnu ekonomsku krizu u Hrvatskoj gledati izdvojeno od konteksta međunarodnih odnosa i kretanja na svjetskom tržištu.

– Mislite na osmanlijsku ugrozu? – zatreptala je očima zgodna urednica Dnevnika.

– Naravno – ugledni je poduzetnik palcem i kažiprstom zašiljio desni brk. – Nije to televizijska serija, gospodo draga, nećemo sad nakon smrti Sulejmana Veličanstvenog na granicama imati Seku Odak!

Tako bi nekako izgledao Treći dnevnik Hrvatske televizije, samo da je u vrijeme sretnog feudalizma i dužničkog ropstva šezdesetih godina šesnaestog vijeka bilo i Hrvatske i Hrvatske televizije. Četiri stotine četrdeset godina kasnije, međutim, ima i Hrvatske i Hrvatske televizije, a ima bogami i sretnog feudalizma i dužničkog ropstva. Ugledni velikaš, zemljoposjednik i poduzetnik Franjo Tahy de Tahvár et Tarkő bio je opravdano spriječen, pa je o „dužničkoj krizi“ u Hrvatskoj u Trećem dnevniku HTV-a prije neki dan govorio gospodin Zoran Bohaček, direktor Hrvatske udruge banaka.

– Dužničke krize u Hrvatskoj nema, sve je to posljedica izostanka gospodarskog rasta – namjestio je tako ugledni zagrebački ekonomist dupe u naslonjaču, pa važno podigao kažiprst. – Bankama je u interesu da se vraćaju dugovi. Još uvijek se uredno vraća skoro devedeset pet posto stambenih kredita, što govori kako dužnička kriza još uvijek nije eskalirala.

Nisam gledao taj Dnevnik, pa ne znam što je dalje bilo – ne znam je li govorio što o međunarodnom kontekstu iz kojega je nemoguće izdvojiti samo takozvanu hrvatsku „dužničku krizu“ – ali znam što će dalje biti: seljacima, kmetovima i dužnicima jednoga će dana, neke recimo 1573, petsto godina plus-minus, dogorjeti do crnog pod noktima, malodušnost će zamijeniti gnjev i bijes, pa će Hrvatsku potresti masovni prosvjedi i ozbiljni socijalni potresi.

Siromasi će pri tom, kao i uvijek u sličnim historijskim prigodama, popušiti do balčaka, a Dužnička buna – tako će je valjda zvati ljevičarska historiografija – ostat će blatnim slovima upisana kao bijedni pokušaj prezaduženih hrvatskih građana da se riješe banaka kao suparnika na tržištu novca.

Znam to jer je jednu takvu zgodnu analizu „dužničke krize“ nedavno objavio Večernji list, u knjizi Zvonimira Despota i Danijela Tatića „Seljačka buna Matije Gupca – nova povijest 1573“, u kojoj se lijepo demontira mit komunističke historiografije o protorevolucionaru Matiji Gupcu, a Buna smiješta u famozni „međunarodni kontekst“: nije Franjo Tahy, jasno, podigao namete hrvatskom seljaku zato što je bio bahat i pohlepan, već zbog „osmanlijske ugroze“ s istoka. I nisu povod Buni bili golemi nameti kmetovima i teror Tahyja i njegovih sinova, što su seljacima po zagorskim selima običavali vršiti ovrhe silujući im žene i kćerke, već „težnja kmetova da se riješe feudalaca kao suparnika u trgovini“.

Konačno je tako rehabilitiran zloglasni „bad guy“ naših djetinjstava, zloglasni susedgradsko-stubički poduzetnik Franjo Tahy de Tahvár et Tarkő. Njemu, dakako, to malo znači – mrtav je svih četiri stotine četrdeset godina – ali cilj njegove rehabilitacije ionako nije ispravljanje historijskih i historiografskih nepravdi. Poruka je to današnjim kojekakvim Gubecima, što o povećanju nameta razmišljaju na marksistički način, dakle kao o „dužničkoj krizi“.

Gotovo devedeset pet posto „seljaka“, kako reče gospodin Zoran Bohaček de Tahvár et Tarkőm, još uvijek uredno ispunjava svoje obaveze, a oni ostali… jebiga, trebali su pažljivije pročitati što potpisuju kad su dizali kredite. Vidjeli bi onda i onu stavku ugovora po kojoj im banka u slučaju neizvršavanja obaveza ima pravo silovati žene i kćerke.

Nije to, drugovi marksisti, bilo ispisano sitnim slovima, nego su vam brojke bile velike.

 
Globus, 27.03.2013.

Peščanik.net, 27.03.2013.