Hamburg, juli 2017, foto: Boris Roessler/DPA/AFP

Hamburg, juli 2017, foto: Boris Roessler/DPA/AFP

Neredi koji su pratili samit G20 podsetili su nas koliko je Nemačka efikasna u organizovanju policijske države: oklopna vozila, vodeni topovi, oblak suzavca i pendrek u lice svakome ko se policiji nađe na putu. Na pripadnike britanske političke klase koja posle katastrofe u soliteru Grenfel sve nervoznije reaguje na ulična okupljanja i marksističke ideje, prizori iz Hamburga u plamenu nisu delovali umirujuće. Događaji u Hamburgu pokazuju da gnev koji tinja i širi se zapadnim društvima postaje sistemski rizik.

Vesti koje se smenjuju toliko su dramatične da ih primećuju i oni koje politika inače ne interesuje: brexit, pobeda Donalda Trumpa, neredi na Berkliju povodom gostovanja Mila Yannopoulusa; teroristički napadi u Francuskoj, Nemačkoj i Britaniji; uspon Nacionalnog fronta i Macronov cunami; debakl Therese May… istorija kojoj prisustvujemo ne polaže mnogo na stabilnost.

Da se globalna elita držala strategije zacrtane na poslednjem skupu G20 u Hangdžou, možda nereda u Hamburgu ne bi bilo. Međutim, za samo godinu dana, stavovi političara i bankara koji donose najvažnije odluke promenili su se na bar dva načina.

Prvo, centralne banke su najavile novi ciklus „stezanja kaiša“, što podrazumeva odustajanje od niskih kamatnih stopa i finansijskih inekcija koje su svetsku ekonomiju održavale u životu od 2009. To znači da bi frenetična aktivnost na berzama i kreditnim tržištima uskoro mogla da se okonča.

Prošle godine, guverner Engleske banke Mark Carney uveravao je ministre finansija G20 da centralne banke mogu učiniti mnogo više – ukoliko im bude dozvoljeno – da političarima obezbede vreme potrebno da pronađu novi svetski ekonomski model. Ali novog modela nema na vidiku. Umesto toga, sa pobedom Donalda Trumpa je ugrožen i sam konsenzus o globalizaciji.

To nas dovodi do druge velike promene u Hamburgu: na polju trgovine. Jedan od glavnih razloga za formiranje grupe G20, koja se prvi put sastala 2008, bilo je polaganje zajedničke zakletve da se na finansijsku krizu neće reagovati protekcionističkim merama. Ali, kao što primećuje profesor Simon Evenett, ekspert za trgovinu, to obećanje je „od dana usaglašavanja kršeno svakih 13 sati“, jer su vlade tih zemalja u međuvremenu usvojile 5.886 novih trgovinskih restrikcija.

Uobičajeni klišei o protivljenju „svim oblicima protekcionizma“ zamenjeni su formulacijom da se treba „boriti protiv protekcionizma, uključujući i nefer trgovinske prakse, uz uvažavanje uloge legitimnih odbrambenih mehanizama u trgovini“. To je slično razlici između izjava „rat je zlo“ i „ako susedi započnu rat, bombardovanje njihove prestonice je legitiman čin samoodbrane“.

Još jedna nevolja sa nadolazećim trgovinskim ratom je retorika u kojoj su reči uvek mnogo oštrije od dela. Vi nam „obarate“ cenu čelika, vi varate, zato smo zabranili uvoz vašeg burbona – to je preovlađujući ton. I tako, okrećući se „legitimnim odbrambenim mehanizmima“ države uvećavaju količinu gneva na svetu.

Trump i Vladimir Putin imaju jasnu računicu: što je žešći bes njihovih podanika usmeren na strane zemlje, proizvode i ljude, to je manje verovatno da će im kod kuće prirediti neku lokalnu verziju hamburških protesta. I Viktor Orbán je u Mađarskoj dao doprinos rastućem globalnom gnevu tako što je Budimpeštu oblepio plakatima na kojima se George Soros predstavlja kao neprijatelj mađarskog naroda.

Nalazimo se u onoj fazi globalne politike kada se nadolazeći bes može usmeriti na dva načina: može se okrenuti naviše ka samim elitama, ili se širiti horizontalno – na manjine, na rivalske države, kao i institucije od kojih očekujemo da osiguraju vladavinu prava.

U Britaniji nas bombarduju molbama da kontrolišemo svoj bes: od laburističkih parlamentaraca koji strahuju od članova sopstvene partije, preko torijevskog vođstva koje se plaši sopstvenih poslanika, do kolumnista koji lamentiraju nad nepristojnim tonom debate o tome zašto je tako mnogo siromašnih nastradalo u požaru u soliteru Grenfel.

Pre nego što se pridružim njihovim molbama, želim da naglasim koliko je važno da shvatimo poreklo gneva u svetu danas. Za ljude bez ekonomske moći, svakodnevni život je prinuda kojoj nema kraja. Morate da čekate u redu za socijalnu pomoć, za lekarski pregled, za operaciju, za savet o stambenom zbrinjavanju. Ne smete da pokažete svoju frustraciju, nikada, jer ćete se odmah naći na udaru formalnih sankcija. Za radnike na najprekarnijim poslovima postoji i dodatni skriveni sistem kazni i prinudnog prekovremenog rada, dok je njihovim šefovima dopušteno da glume malog Putina, Trumpa ili Orbána. U Britaniji još uvek preovlađuje utisak da se život odvija uređeno i u skladu sa pravilima; ali utoliko će postupci ljudi, kada jednom izgube strpljenje, biti manje predvidivi.

Najefikasniji protivotrov za gnev je demokratski politički sistem koji omogućava izražavanje neslaganja, koji brzo reaguje na suštinske probleme i razvija snažne lokalne mreže koje ljudima pružaju osećaj političke osnaženosti. Na bes koji se valjao ulicama Hamburga, grupa G20, među čijim članicama se nalaze dva udžbenička primera diktature i bar još četiri države kojima upravljaju korumpirani autokrati – odgovorila je saopštenjem u kojem se nabraja sve, od prava na vodu do rezistentnih bakterija. Sve, osim demokratije.

Zato, dok oplakujemo audije spaljene u Hamburgu, pokušajmo da učinimo nešto da leto britanskog nezadovoljstva pod vođstvom Therese May prođe u miru. Setimo se da nas sa zajedničke fotografije učesnika skupa G20 gledaju petorica najozloglašenijih političkih lidera današnjice: Narendra Modi, Putin, Trump, Recep Tayyip Erdoğan i Si Đinping. Salman od Saudijske Arabije je imao važnija posla – rušio je vladu jedne susedne zemlje.

The Guardian, 10.07.2017.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 12.07.2017.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU