Radio emisija 04.03.2005, govore: Marko Vidojković, Petar Jevremović i Branka Prpa.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan. Nadam se da ste se probudili dovoljno spremni da i danas nekako izađete na kraj sa životom. Kao što znate, Vlada je juče slavila svoj prvi rođendan, nadam se i poslednji, a njen predsednik je tim povodom morao da izađe iz ilegale i da nam kaže da je Vlada jako mnogo učinila za godinu dana, da imamo sve institucije, kako je rekao, i da one funkcionišu, da on i njegovi ministri poštuju zakone, da on lično jako mnogo drži do istine i da veruje Radetu Bulatoviću da nije nosio CD-ove CIA-i. Da se vrše, kako je kazao, stalne kredibilne provere o tome da li se u Srbiji nalazi Ratko Mladić, da bi voleo da živi u kući bez obezbeđenja i da sam ide u bakalnicu. Požalio nam se da je ceo dan u Vladi, da je sve to jedno jako veliko odricanje od slobode. Lepo je što naš prvi ministar toliko voli Srbiju i što po ceo dan radi za nju, ali nešto nije u redu kad mu to toliko teško pada.

I ostali ministri su se hvalili svojim postignućima, nadam se da makar Labus koji je, koliko me pamćenje služi, potpredsednik Vlade, zna šta je tačno istina i da on radi ono što je nekada radio strašljivi Pitagora, koji je vodio dvostruko računovodstvo, geocentrično za široku publiku i heliocentrično za sebe. Nekako je važno za mentalno zdravlje svih nas, osim već poludelih, da makar Labus i njegovi eksperti znaju istinu, a to što se njome sve manje služe nije strašno, već smo navikli.

Kad je već godinu dana vlade i Vojislava Koštunice kao predsednika vlade, imam nekoliko pitanja: kakav je to predsednik vlade, koji se hvali institucijama i to u danima kada, na primer, sudija iz Požarevca kaže da zbog pritiska i uvreda, i to pritiska i uvreda izrečenih sa skupštinske govornice, ne može da sudi Marku Miloševiću koji je otporašima pretio motornim testerama, kada Vrhovni sud praktično svakog dana poništi neku odluku nižih sudova, počev od presude za ratne zločine, pa sve do vraćanja kuće Miloševićevoj porodici, kada se po deveti put odlaže suđenje vladici Pahomiju zbog seksualnog uznemiravanja četvorice dečaka, a onda neko iz Beograda naredi da se slučaj povuče iz Vranja u Beograd. Kada suđenja za Ibarsku magistralu i ubistvo Zorana Đinđića prerastaju u farsu, u kojoj ne samo da glavne ubice nedostaju, odnosno nisu na optuženičkoj klupi, nego se i sitnim izvršiocima smeši sloboda.

Što se mene tiče, o rezultatima ove vlade jedino mogu da kažem da sam čula da ljudi i za mnogo manje stvari idu u pakao.

Prošla nedelja je bila kritična za srpski parlamentarni život. Članovi rukovodstva i poslanici SPO-a se umalo nisu pohvatali za guše. Vuk Drašković će, kako je krenulo, izgleda sam sa Danicom postati frakcija sopstvene partije, a DS je imala konvenciju, koja je trajala pola dana, a od toga je četvrt dana govor držao Boris Tadić. Taj čovek drži sve duže i duže govore, uskoro će premašiti i Fidela Kastra, koji je toliko besedio nekoliko puta da je posle govora od umora padao u nesvest. A šta nam je rekao lepi Boris? Da je DS narodna stranka, državotvorna stranka, koja ima jasan plan. Taj jasan plan su nam pokazali izborom muzičara koji su zabavljali umorne goste. Na konvenciji su prisutne zabavljali malo frulaši, malo reperi, malo gudači, malo trubači. To je izgleda taj novi program DS – za sve po malo, za svakoga ponešto, a ciljna grupa su, kao i Politikinom Zabavniku – svi Srbi od 7 do 107 godina.

Jedan od ljudi koji su govorili u Peščaniku, Zoran Stokić, u pismu Danasu napisao je sledeće: Ako se ne urazumite, a to naročito važi za ljude iz DSS, Srbija će uskoro ličiti na sliku “Grupni portret starica bolnice svete Jelisavete”. Starice, osuđene od života koji nisu imale, sede u crnom, skrštenih ruku za praznim stolom na kojem leži sklopljena knjiga, kao sklopljeni dan za kojim drugoga nema. Teško se čega sećaju, ničemu se ne nadaju i više izazivaju užas u drugima nego što su užasnute.

Prvi sagovornik Peščanika je Marko Vidojković, muzičar i pisac. Markove “Kandže” su doživele tri izdanja i upravo se štampa četvrto. Marko Vidojković.

Marko Vidojković: To je za moju generaciju karakteristično. Mi smo prošli sve faze, neki su se ložili i na Miloševića, ali svima je u jednom trenutku bio simpatičan Vuk, svima je u jednom trenutku bio simpatičan Šešelj. Znači, što ekstremniji, on je tebi interesantniji. U stvari, to su takve face na koje se loži neki bubuljičavi tinejdžer, koji onaniše sedam puta dnevno, znači kakvi smo mi bili tad. To je vrsta koja se loži na takve tipove, a takvi tipovi su sada ponovo totalno in u ovoj zemlji. Znači, cela zemlja ima političku emociju na nivou pubertetlije koji je u žestokoj seksualnoj krizi. Ja sam 9. marta imao 15 godina, išao sam na 9. mart teško znajući zašto. Nema ko od moje generacije, znači 75. godište, da se nije u jednom trenutku ložio na srpstvo i četništvo. Nema, to je prosto po defaultu.

Ti si napaljen protiv Miloševića, ali šta je to što je kontra Miloševiću? I sad imaš četnike, je li tako, koji su kontra Miloševiću, što je potpuno suludo, jer je Milošević ispao najveći četnik od svih. Ali u jednom trenutku se pojavi ono što zaista treba da bude tvoja opcija, znači neka građanska opcija. Alo, nisi ti rastao u šumi, nije ti ideal da ideš i da kolješ. Ti si rastao u gradu, u relativno normalnoj zemlji i odjednom ti se pojavljuje logičan put kojim treba da ideš dalje. 96/97. se desilo ono što je moju generaciju ključno opredelilo da se tako masovno pozabavi tim protestom. Odjednom su svi rekli – da, da, to je to. Jednostavno, ovaj je pokrao izbore i ti sad ideš da braniš izbore i svi su imali taj osećaj da si ti osim izbora konačno našao i struju, koju bi vrlo rado podržao u rušenju Slobodana Miloševića. Znači, ne samo lokalni izbori, nego mi smo tu, ako budete jednog dana hteli da rušite Slobodana Miloševića. I uvek je bilo – idemo na Dedinje.

Ako ti stalno vičeš – idemo na Dedinje, ti daješ Vuku, Vesni i Đinđiću signal – mi smo prepoznali da ovakva koalicija može da ide i dalje od lokalnih izbora. Da nije bilo 96, 97, ne bi bilo ni 5. oktobra, sigurno. Sve to što se kasnije dešavalo su isti paterni građanskog protesta. E međutim, postoji taj element SPO-a 96. i 97, odnosno Velje Ilića, koji je postao jedan od simbola 5. oktobra. Tako da, kad je došlo do obračuna u našim redovima, mislim da je ipak ta desničarska strana ubedljivo odnela pobedu, mislim pre svega 12. marta 2003. i da su u tom internom obračunu bivših protivnika Slobodana Miloševića zapravo pobedili saveznici Slobodana Miloševića, oni koji su mu bili potajni saveznici godinama pre toga. Volim da ovo poredim sa Ratovima zvezda, to mi je omiljeni filmski serijal i volim da kažem da je Imperija uzvratila udarac.

Meni se čini da u ovoj situaciji, ovakvom kakva je, čak ni Zapad nema više snage da se bori sa tim. Izgleda kao da su oni spremni da masi stvari progledaju kroz prste, samo nemoj da, recimo, Koštunica uđe sa radikalima u koaliciju na republičkom nivou. Sve može, znači, zezajte se sa suđenjem za ubistvo Đinđića, zezajte se sa haškim optuženicima. I ako na karaju bude pozitivna Studija o izvodljivosti, to mi je znak da je Zapad negde digao ruke od nas i zaključio – bolje i ovako šugavi da se primaknu EU, nego da dođe do nekog unazađenja. Mislim da to Koštunica vrlo dobro zna i da se zato toliko i zeza.

Meni to izgleda kao ekipa manijaka opsednutih srpstvom, koja je sad došla u poziciju da može da zeza i narod i ceo svet, večitim pokušavanjem da u tu EU, zajedno sa normalnim stvarima koje ulaze u EU, proguraju i Srpsku pravoslavnu crkvu kao bitan faktor i srpske grobove na Kosovu i Kosovo – srce Srbije. I ako bi mogli slučajno u EU da uvedu i Republiku Srpsku i Republiku Srpsku Krajinu, to bi bilo sjajno.

Mislim da je revolucija zaista kroz istoriju i kroz pravo čak, utemeljena kao legitiman način promene idiotske vlasti. Mi smo imali pre skoro pet godina isti takav slučaj, uspeli smo to da rešimo manje-više sopstvenim rukama. Mi smo bili ta vojska i zato kad se čitaju “Kandže” onda to izgleda, ja kad bih čitao meni to izgleda kao ratni roman. Sve se dešava pod nekim stanjem uzbune. Svaki put kad se javi tenzija u društvu, javlja se i tenzija u bilo kom od ljudi koji su bili na ulici. Zna da postoji ta opcija da izađe i na ulici se makar izdere, ali sad nemamo za koga da se deremo na ulici.

Meni je bila totalni hit konvencija DS u nedelju. To je dokaz koliko smo nisko pali. Cela Đinđićeva vlada je bila tamo, i stvarno kad gledaš one likove, kad ih uporediš sa ovim nakazama sada, totalno ti je negde toplo oko srca. I sve su uspeli tu da nabiju, i trubače su nabili, i gudače su nabili, Boru Dugića i Marčela, sve živo su nabili tu. Znači, cela Srbija je tu negde stala i onda šta se desilo? Onda se desi Slobodan Gavrilović i odjednom se dešava zviždanje. On čovek očigledno nema problem sa tim, on se nadvikivao sve vreme, ovi urlaju, njih dvadeset urla sa tribina, ovi ostali zvižde ovima što urlaju, on se nadvikuje sa svima i to se već pretvara u jedan opšti cirkus.

I sve bi to manje-više bio deo srpskog folklora da se Tadić nije upecao na to. I on počinje da čita svoj govor i vidiš da pizdi, vidiš da totalno nije mogao da pređe preko tog zviždanja. I onda on počne da polemiše usred svog govora, povodom hiljadu godina DS, i počinje da se prepucava i užasno me iznervirao taj neki poluvrištećki ton, koji sam čuo samo kod Koštunice. Kada se Koštunica iznervira, onda mu se odjednom otme kao neki pisak. I to se i njemu otelo. Čoveče, ti si predsednik ove zemlje. Mene inače nervira to što se DS najviše bavila izbacivanjem Čedomira Jovanovića iz stranke. Sine, ti treba da si stranka koja treba da vodi ovu zemlju u EU, ti se deklarišeš kao takva stranka, etiketiran si kao takav i sad svi gledaju u tebe, a ti se zezaš sa Čedom. A onda se na konvenciji još prepucavaš sa takozvanim čedistima.

I onda kada se smirio i kad su svi kao zatapšali, kao baš im je pokazao, a verujem da im je svima bilo muka što prisustvuju, jer to su one scene kad ti je užasno neprijatno što si tu i što to gledaš. E, onda kada je završio, ponovo je počeo da čita pasus koji je čitao malopre, gde smi na kraju videli da je ceo govor, koji je napisan, zapravo bio upućen frakciji. Meni to nije u opisu posla predsednika zemlje, stvarno. Njegovi interni problemi u stranci ne interesuju nikog, a kad on počne njih da rešava onda ti problemi postaju svačiji problemi, postaju problem zemlje. Boris Tadić je uspeo da Čedomira Jovanovića napravi problemom ove zemlje. I sad neka razmisli malo da li je bio produktivan ili kontraproduktivan i za sebe i za partiju i za zemlju. E, kad sam to odgledao onda sam shvatio da u stvari nemamo na mnogo koga ovde da se oslonimo od političara i da bi možda trebalo da počnemo da razmišljamo o nekoj gerili ili nečemu takvom. Stvarno ne znam šta drugo može da se uradi.

Falio je 5. oktobar u stvari, jer sve to što se ovde poetski naziva 6. oktobrom, to je sve trebalo da se desi 5. oktobra. I nemoj da se zezamo, svako zna da je tu opozicija došla debelo naoružana. I čitali smo po knjigama i slušali smo da su tu dolazili ljudi naoružani vatrenim oružjem, spremni na sve, a posle su ih hapsili jer su, ne znam, ukrali stolicu iz Skupštine. Niko nije očekivao da će svi da kažu – o.k, mi se predajemo. Ja znam ljude koji su sasvim slučajno prolazili pored stanice u Majke Jevrosime, onako uplakani od suzavca i ne znajući gde idu, a panduri su istrčavali i rekli – slušaj, komanduj tvojima da nas ne napadaju, mi se predajemo. Kome se ti predaješ, ono bazaju ljudi po ulicama otrovani od suzavca, obezglavljeni, a oni se svi predaju, samo da se što pre predaju – o.k. dosta smo se mi igrali, sad se predajemo.

E sad, kad ti se svi predaju, kad imaš toliko potencijalnih, pod znacima navoda, ratnih zarobljenika, ti si onda negde možda nesposoban da odradiš to do kraja kako treba, jer bi ti se možda sve pretvorilo u Francusku revoluciju, gde bi sutra Milan St. Protić odsekao glavu Vladanu Batiću, pa onda njemu Velja Ilić i tako kako je to išlo u pravim revolucijama. Jednostavno ovde su se svi predali, uključujući i Miloševića, uključujući i JSO i sve žive i odjednom je sve postalo neuhvatljivo. Kao kad se u onim starim filmovima Drakula pretvori u dim i više ne možeš da uhvatiš dim.

A narod je toliko bio zaslepljen mržnjom prema Slobodanu Miloševiću i toliko je u njemu jednom video personifikaciju svog tog zla, da se onda uhvatio za taj plen. Na kraju su se svi ostali izmigoljili i ja zaista ne mogu da vidim nijednu drugu pravu žrtvu 5. oktobra osim Slobodana Miloševića. Čak ni Mira Marković ni Marko Milošević nisu bili žrtve 5. oktobra. Znači, samo Slobodan Milošević. E, onda u stvari vidimo da nije ipak bio samo zli kralj, nego da su malo zli bili i podanici, čim smo mi uspeli da dođemo na ovo gde smo sada, na ovo stanje duha pre svega.

To su ti Paraćinci, koji sa mnom na promociji knjige raspravljaju o tome da li je dovoljno ubijeno muškaraca u Srebrenici, da bi se negde potrlo koliko je Srba bilo ubijeno u II svetskom ratu. Ja kapiram da mnoge ljude boli što je bilo toliko žrtava, uglavnom srpskih, u II svetskom ratu od strane svih živih, ali ti ćeš sada da se trkaš sa ustašama. Ti si gori od ustaša ako hoćeš da se trkaš sa ustašama, samo priznaješ da je tebi žao što se ti nisi setio prvi da ih pobiješ. Pa smo sad srušili Miloševića zato što idiot nije uspeo da vodi ratove. Dobar deo mrzi Miloševića zato što je pogubio ratove, a ne zato što ih je uopšte vodio. Jako retko ko se zapitao – čekaj, da li postoji svetska zavera ili smo mi možda malo ispali budale. Ne može Srbin nikad da ispadne budala, to ti je kao u onim pričama o Eri, gde Era uvek ispadne pametan, tako Srbi nikada ne mogu da ispadnu budale.

Zemlja Srbija posle 12. marta 2003. izgleda kao kokoška kojoj je odsečena glava, pa ima još malo vremena da trči po dvorištu. Mislim da sad kokoška više ne trči po dvorištu. Tragedija je naravno što se na kraju ispostavilo da je u jednom čoveku ležao simbol svih promena, da je jedan manji deo ljudi gledao u njega kao simbol promena, a veći deo se vrlo brzo prilagodio na novo stanje posle 5. oktobra. To jeste tačno sada, ali bilo je prerano da Otpor izmišlja ono – Sve je isto, samo njega nema. I ta prevelika kritičnost prema vladi Zorana Đinđića, sećam se koliko je mene nervirala Čedina zebra. Znači, svakog je u nekom momentu nešto nerviralo, ali ti se opustiš i odjednom živiš u normalnoj zemlji. Tvoj glavni zločinac je u Hagu, sad je sve o.k. To je upravo ta magla koju su nam prodali 5. oktobra. I sad ti možeš i da kritikuješ vladu i sve to.

Da je iko znao kako će biti Đinđić smaknut i da je iko znao kako će posle toga biti, koja će ekipa da dođe na vlast, verujem da bi se pravio štit svakog dana od ljudi koji bi štitili tog Đinđića da ne pogine. Dešava mi se sada, pošto ja sam ostareli panker, pa u 29 godina imam koncerte, da naletim na klinke pankerke od 16, 17 godina, koje su totalno u nacionalističkom fazonu, koje su potpuno u fazonu – jao, Hrvati. To je ono naci-pank, to je neverovatan fenomen, dve potpuno suprotne stvari, ali to se ovde dešava. Ja sam negde ipak zadovoljan kako smo mi ispali, jer smo imali makar normalno detinjstvo. Ipak je dobar deo generacije uspeo da se vrati na neki normalan kolosek, ima naravno kretena, ali plašim se da će među mlađima da ih bude još više zato što oni nisu imali čak ni normalno detinjstvo. I svaki put se rasplačem kada naletim na o.k. decu među njima.

U V beogradskoj gimnaziji, da se složimo da je to najelitnija gimnazija u Srbiji, držao sam neko predavanje klincima. Pričali smo tako o svemu i svačemu i neverovatno da sam i u V beogradskoj uspeo da naiđem na klasični primer nekih čitača Kurira, samim tim potencijalnih radikala s kojima sam se svađao oko toga da li smo mi izgubili ili dobili rat 1999. godine. Oni su ubeđeni da smo mi dobili rat i spasili Kosovo, ubeđeni. Ima ljudi kojima je sada verovatno užasno teško što ne postoji ni Republika Srpska Krajina, a Republika Srpska jedva i da postoji, i kojima je verovatno užasno teško što je NATO na Kosovu. Do toga je dovela upravo ta politika nehtenja da se suočiš sa godinom u kojoj živiš i po svaku cenu trčanje u prošlost.

Na kraju se ipak sve svodi na lovu. I ovde već godinama pobeđuju pljačkaši i drumski razbojnici. E, to je to. Jedini deo ove odvratne Vlade koji je pokazao neke znake života, to je ovaj deo koji je uveo PDV. Možda taj deo uspe nešto da uradi oko restruktuiranja tih velikih sistema, tih najvećih problema naše privrede. Ali ja sam duboko ubeđen da to ne može, jer su se svi toliko silno uvukli u dupe jedni drugima, vođe sindikata političarima, političari vođama sindikata, a svi zajedno crkvi. Jedan štrajk ako odradiš, to ih odmah obezglavi. Prvo, svako može da štrajkuje. Njima su letos ovi carevi iz Bora blokirali autoput, Nemci nisu mogli da odu na more. Onda oni ovima kažu – ma, o.k. je, ljudi, Bor će sutra da procveta, mi ćemo dati sve od sebe. To je ta hipnotička politika Vojislava Koštunice. I onda oni svi odu, zadnje pare daju na vatromet, naprave vatromet i da ih pitam da li im je sada možda malo bolje, da li je neko nešto uložio u taj Bor u međuvremenu.

Isto su radili i sa malinarima. Malinari blokiraju puteve, oni jednostavno sačekaju da malinama prođe sezona i da potrule i ovi jednostavno moraju da ih prodaju budzašto. To su ljudi koji su u stanju da sede i da čekaju da pada lišće, da padne sneg, da ponovo pupi proleće. To je sve tako nebitno za njihove viševekovne ideje. Iskuliraćemo malinare, riknuće im maline, pa će onda sledeće godine opet da se bune, pa ćemo mi opet da ih kuliramo. A šta mogu jadni malinari, mogu da nerviraju nas koji krenemo na Zlatibor.

Ja sam pristalica nekih teorija zavere, pa se ipak i dalje nadam da postoji neki plan u toj DS, koji bi rekao – o.k, pokušali smo na silu, pa su ubili Đinđića, hajde da vidimo da im nešto uvalimo. Ako vidim da Tadić nešto uspe da uvali Koštunici, ja ću da kažem – koji si ti car, ali jednostavno ne vidim kako je ovom moguće bilo šta uvaliti, jer on je totalno onako utemeljen u svom sedenju, ti ne možeš ni sa jedne strane da mu priđeš. Koliko god ga milovao, išao na Kosovo, družio se s popovima, imao ćaleta akademika, sve to ja mogu da kapiram kao deo neke taktike da pokažemo da mi nismo samo agresivci koji lome po demonstracijama, nego i mi imamo jednu uglađenu, bradatu politiku iz kasnog XIX veka.

Čini mi se da se DS izgubila u tom pokušaju da se dopadne baš svima, ali pošto su izbori jedino rešenje u ovoj zemlji za bilo kakav problem, ti ipak moraš da se dopadneš jednom većem broju ljudi. Ja se pribojavam da ćemo se opet naći u situaciji u kojoj smo se našli u junu i sad u septembru kad su bili predsednički i lokalni izbori. Nerviraju nas koliko hoće, ali na kraju ćemo ipak morati da glasamo za tu DS. Ja jesam možda malo nadrkan i nervozan i mene neko može da iznervira do mere da kažem – ma, jebi se, neću više da glasam za tebe. Bre, ideš tamo, bre, na Kosovo, pa ne volim to šlihtanje. Jebo te, od svega što su mogli, oni su našli da on ide na Kosovo i da deli srpske zastavice. Pa jebo te, dobro je da ga nisu gađali nečim drugim, a ne jajima, ne možeš to da radiš.

Pritom ne ode da se sastane ni sa jednim albanskim političarem, a pritom je pozvao Srbe da izađu na glasanje. Za njega, koji je pozvao Srbe da izađu na glasanje, Ramuš Haradinaj je legitimni premijer. Kao što ovi nemaju prava da se bune zbog Ramuša Haradinaja, jer nisu Srbe pozvali da izađu na izbore. Šta te briga onda za Ramuša Haradinaja, nemoj da kukaš. A ti, ako si već zvao, ti idi pa se sa njim nađi, a ne da ideš da širiš srpstvo, da se malo manekenišeš i po Kosovu. Ne, to me tako iznervira i onda kažem – ma, jebi se, neću više da glasam za tebe, ali na kraju ću ipak morati da glasam za taj DS, zato što smo se našli u situaciji da, eto, koliko god nas nervirali, oni su poslednja politička stranka za koju možemo da se uhvatimo. Mimo toga, jedino preostalo rešenje je gerila.

Vas dve, ja, ljudi koji govore u ovoj emisiji, mi smo jedna užasna manjina u ovoj zemlji i to moramo sebi da priznamo, ali naše je pravo makar da lajemo o svemu što nas nervira. A posle, kad dođe do glasanja, sve će verovatno zavisiti kakvo je vreme tog dana, ali ja sam već na lokalnim izborima bio blizu toga da ne izađem uopšte, ali uvek prevagne to da ipak ne bih voleo da mi se desi ono što se desilo Novosađanima. Uvek je bolji bilo kakav Tadić od bilo kakvog Nikolića, ipak.

Taj dan, 12. mart, prvo se sećam da je bilo genijalno vreme i prespavao sam bio kod devojke i sećam se da smo jeli neke prženice, ona super prženice pravi i oko 12 krenem ja kolima kući. I kako stižem kući, tako zvoni telefon, devojka zove, kaže – bila je neka pucnjava, nešto je bilo. I sad mene tu odmah preseče, ja sam nekako to sve predosećao. Sećam se da sam ja i ta grupica mojih istomišljenika s kojima sam voleo da raspredam o politici non-stop, s kojima sam išao na sve demonstracije, znam da smo se stalno nervirali – kako ovaj ide tako sa tom štakom, pa sam se nervirao što su pustili ovog Bagzija. I sve vreme očekujemo da se nešto desi. Moj gitarista je kardiohirurg, pa onda ja zovi ovamo, zovi onamo, pa dobijem neke informacije – o.k. je, operišu ga, biće bolje, zamisli to, kao dobro je, sad mora da se čuva. I onda na CNN-u ide to da je čovek umro.

Plakao sam poslednji put kad sam bio baš mali, kad su Zvezda i Hajduk igrali finale Kupa 1984, recimo, toliko sam plakao, jer je Zvezda izgubila da mi je curela krv na nos. Nisam tip koji plače. Ovaj put jednostavno, znaš kad je jače od tebe, i onda kad sam krenuo da plačem, da plačem, onda sam morao da izađem napolje. Onda sam bazao po gradu, sreo još jednog takvog, koji je isto tako bazao po gradu iz istog razloga, onda smo tako zajedno bazali po gradu. I onda, prosto ne znaš šta će da se desi. Da li će neko da se seti da uvede vanredno stanje? Da li oni znaju ko je njega ubio? Ima jedan tip, nedeljama pre Đinđićevog ubistva, tip koji je tada radio u Vladi Srbije, pričao nam je da se priča kako se Legija i Šiptar, Šiptar za koga sam ja tada prvi put čuo, kao spremaju da koknu Đinđića. To se govorilo po gradu, bilo mi je nekako neverovatno da sam slušao te stvari nedelju, dve, tri pre toga, da to nije moglo da se promeni. I naravno, sve je bilo praćeno besomučnim plakanjem.

I sledeće večeri sam prespavao kod devojke. Bio je jedan kanal koji je puštao samo onu sliku kapije Beograda i onog sunca u zalasku i Đinđićevu sliku u ćošku. Ja nisam bio u stanju ništa drugo da gledam, znači dva dana, do sahrane sam bio onako totalno zakovan. Trebalo je da idem na koncert u Sofiju, to sam naravno otkazao, nisam bio u stanju, prosto nisam mogao, kao da mi je neko najbliži ubijen. To je i sebično, znaš, svi kažu – žao mi je zbog njegove porodice, ne, nego si tek onda ukapirao koliko to znači za tebe. Ali ta nemoć koju sam ja osetio u tom trenutku, da to baca u vodu sve demonstracije na kojima si bio i sve što si radio, i to ti je dokaz da u stvari ništa nisi uradio.

Uopšte ne znam u kakvom sam ja sada mentalnom stanju i ne znam zapravo da li sam to dobro potisnuo u sebe ili se zavaravam idejom da nešto može da se menja i da se ja i dalje borim. Ili bi možda jednostavno trebalo da dignem ruke i ja – napisao sam “Kandže” i to je sve što sam imao da kažem i idem sad u šumu. A opet ne znaš, i kad bi otišao u šumu, protiv koga bi se sve tačno borio. Morao bi protiv svih da se boriš. I to je isto problem, jedna potpuno bezizlazna situacija, kapiram to, ali u ovom trenutku nekako se tešim tim nekim svojim manijačkim radom i uspehom u tom radu i kapiram da je to možda jedini recept da probamo nekako da anuliramo to što se naravno ni na koji način ne može anulirati. Svako od nas je negde ipak jednim delom i odgovoran za to što se desilo 12. marta 2003.

Lično znam puno ljudi iz moje generacije koji su ostali ovde. Mislim da su ovi malo stariji ipak više išli, mi smo svi zakovani ovde. Mi nemamo perspektivu, fakulteti koje je moja generacija završavala nigde se ne priznaju, ne mogu ni vizu da dobiju ljudi. Svaki odlazak u inostranstvo je već neko krivično delo, da ti moraš na mufte nešto da ideš da radiš na crno, i to onda ipak sužava broj ljudi koji se odlučuju na nešto takvo, makar mog godišta. Tako da smo mi zatvorenici Srbije.

Svetlana Lukić: U prvom delu emisije slušali ste pisca i pankera Marka Vidojkovića. Marko je, da vas podsetim, nedavno sa Kori Udovički i sa još nekoliko ljudi prekrečio onaj grafit na Zelenom vencu, koji je glasio: Zvezdane, hvala ti, u potpisu – Srbija. U nastavku emisije slušate psihologa Petra Jevremovića. Petar predaje na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Petar Jevremović: Moj utisak je da smo svi mi jako zabrljali, naravno uključujući Vladu, to ne amnestira Vladu, ali čini mi se da je baš u ovakvoj situaciji dobro postaviti pitanje – ko je, za šta sve, pred kim, onako a la Dostojevski odgovoran. Ovo što sada živimo su nekakve kamate, nekakva zla sreća koju smo sebi nakupili. Možda to sad možemo da zamerimo Vladi, što je prosto bila neiskrena prema sebi i prema nama, što je tvrdila da su ipak moguća nekakva ready-made, brzopleta rešenja. Mislim da nam treba jako mnogo optimizma da skupimo neku nadu da poverujemo da uopšte ima rešenja i čini mi se da su ta rešenja na jako dugom štapu i zahtevaju jako mnogo napora, muke, odricanja. Jer ne možete živeti, u najmanju ruku, iracionalno nekoliko decenija i onda očekivati da to pojede maca, prosto da nam se to oprosti. Tako da je priča o Vladi moguća, to je politička priča, ekonomska priča, dok je priča o samosvesti naroda, zajednice, grupe, nešto što je ozbiljnije.

Ako suviše skoncentrišemo svoj jed na Vladu, zaboravićemo jedno važnije pitanje, mada Vlada zaslužuje taj jed i to nije sporno, ali zaboravićemo jedno važnije pitanje, to je pitanje da li mi uopšte imamo alternativu. Kako mi stojimo sa ljudima koji doista mogu nešto da ponude, jer mi smo pretrpani ponudama, nama se svašta nudi, od besmislenih serija, preko besmislenih praškova i sapuna do još besmislenijih političkih ideja i programa, ali doista je važno postaviti pitanje – do koje mere smo mi kao narod, kao zajednica u stanju da iznedrimo nekakvu razboritost.

Pričaju se tu velike priče – demokratija, filozofija, ustav, svašta se tu pominje. Ljudi zaboravljaju da je vrhunska politička mudrost još kod Aristotela bila fronesis, razboritost. Važnije je postaviti to pitanje baš sada, posle tih čuvenih godinu dana, do koje mere mi imamo kapaciteta kao grupa, kao zajednica da izrodimo neku razboritost. Šta bi bila razboritost? To bi bila sposobnost da mislite o problemu na takav način da umete da se distancirate, s jedne strane od problema, a s druge strane, od tenzije koju u vama stvara taj problem. Znači, niti da mislite stomakom kada ste gladni, niti da prosto budete zaslepljeni, fascinirani tim okruženjem koje vas na ovaj ili onaj način pritiska.

Znači, moći misliti, ne mogu reći objektivno, nemoguće je u političkoj situaciji misliti objektivno, jer prosto objektivnost u politici ne postoji, postoji manja ili veća pragmatičnost, manja ili veća praktičnost, ali moći u situacijama koje zavise od naše volje delati tako da nam se to delanje koliko već iza sledećeg ćoška ne obije o glavu. Znači, misliti unapred.

Ima jedna druga stvar koja je indikativna za sve te vođe i vođice i predvodnike. Ljude je oduvek zanimao taj status grupe, iracionalnosti koje se događaju u masi, jer, naravno, zapažamo da ljudi drugačije funkcionišu kada ih uhvatite nasamo, prosto deluju nekako skockanije, bar obazrivije u tome što rade, a kada su u velikoj grupi, prosto su povodljiviji. Jedan od prvih autora koji je ozbiljnije pokušao da se pozabavi iracionalnošću masa u neko novije, moderno vreme jeste bio Frojd. On je napisao tu knjigu O psihologiji masa i zaključak do kog je on došao je, pojednostavljeno rečeno, da tu dolazi do neke suspenzije racionalnosti, suspenzije samokontrole i da ljudi tu reaguju na nekom gotovo neurotičnom nivou. To zvuči relativno ubedljivo, ali mi danas znamo, posle iskustava kroz koja je prošla Evropa poslednjih stotinak godina, da je stvar mnogo ozbiljnija.

Ako sam pomenuo Frojda, hajde da pomenem još jednog autora, zove se Bion. On je čak uspeo da dokaže da je naličje funkcionisanja grupe ne neurotično nego psihotično, da se tu aktiviraju jako primitivne strepnje. I šta se onda događa? Jako je velika šansa da će u jednoj ad hoc skupljenoj grupi, koju ne vezuje zajednički posao, nego zajednička strepnja, zajednička iracionalnost, najveća je verovatnoća da će najpsihotičniji član grupe zapravo dobiti status vođe. To je primetio stari Vilhelm Rajh kada je pisao o Hitleru. Rekao je da je Hitler zapravo imao jako veliku sreću što je postao ono što je postao, jer da nije, bio bi psihijatrijski bolesnik. Tako da grupe traže vođe, vođe traže grupe, to je večita simbioza.

Iz perspektive psihijatrije ne možemo da znamo da li postoji bog, ali ono što neizostavno znamo, to je da u čoveku postoji prazno mesto za boga. I veliki je problem šta će zasesti na to mesto, šta će u čoveku bogovati, a glavna intencija svakog vođe, svake ideologije, leve, desne, dobre, loše, je upravo da tu zasedne. Ako tu zasedne onda je posao odrađen, onda će se dešavati ta stvar sa zaboravom i sa tim pseudooprostima i sa guranjem pod tepih svake odgovornosti.

Svetlana Lukić: Šta je kod nas zaselo na to mesto? Bez obzira što se ogroman broj ljudi izjašnjava da je na tom mestu bog?

Petar Jevremović: Mislim neki Frankeštajn, to je neka mešavina. Mi smo sad opsednuti svojim jadom, i dobro je da je tako, ali mislim da ceo svet funkcioniše kao jedna velika Srbija. Pri čemu je u tom svetu mnogo viši nivo nekakve uljuđenosti, nekakvih pravila igre, posredovanja, ali ono što boguje je često nešto što je produkt fantazije, koja vam se nudi kao matrica kojom ćete pobediti neizvesnost. Sećate se ovde raznih priča, ne znam, o Teslinom tajnom oružju koje je on dao Nikolaju Velimiroviću, a ovaj je to ostavio patrijarhu Pavlu, to se čuva u Patrijaršiji i tako dalje. Naravno, to su gluposti, ali u te gluposti su čak i relativno ozbiljni ljudi spremni da poveruju. I sad mi možemo da kažemo – mi smo neprosvećen, blesav narod i mi verujemo u Teslino tajno oružje. Jedna od najuzbudljivijih tema u istoriji nauke je astrofizika i fizika u doba nacizma. Šta su isto tako ozbiljni ljudi pričali, ne samo da bi se dodvorili nacistima, nego da bi učestvovali u tom zajedničkom kolektivnom ludilu. Ništa nije toliko erotizovano, ništa nije toliko uzbudljivo kao učestvovati u ludilu velikog vođe.

Nikad neću zaboraviti izjavu na nekom od radija, to je bilo dosta davno, jedna od onovremenih zvezda popularne muzike je bila upitana za njeno mišljenje o političkoj situaciji, tad je bio Gazimestan. I ona je vrlo afirmativno govorila o svim tim događajima, do te mere afirmativno da je predusretljivi voditelj zapitao kakav je njen odnos prema našem vođi. I onda je ona rekla nešto što je paradigmatska stvar, to treba zapamtiti. Ona je rekla – ja bih mu dala. To je istina, to je ona potreba devica da dodirnu Hitlera pred venčanje, to je potreba ljudi da nazovu svoju decu Slobodan, da nazovu svoju decu Osama. Ne znam da li znate koliki je procenat raznih Osama po Saudijskoj Arabiji. To je potreba da se, ogledajući se u tom nekom velikom, veličanstvenom, prosto kupate u prijatnom moru sopstvenog sebeljublja.

Ako igde u Evropi postoji zemlja u kojoj je vrlo plodno baviti se filozofijom, u kojoj ili ćete se time baviti ili ćete poludeti, to je ovde, jer oni napolju imaju tu sreću ili nesreću da mogu da razmišljaju, pišu o postmoderni, o raspadu paradigmi, o čemu god. Ovde se to događa in vivo. I taj odnos između racionalnog i fantastičnog, fantazmatskog, delirantnog ovde se najbolje vidi. Ali nemojte da se lažemo, to postoji svugde. Sad se svi kunu u nekakve visoke ideale demokratije, ali demokratija je rođena u Grčkoj i jedan od važnih ljudi u toj političkoj istoriji zasnivanja demokratije bio je Pizistrat. Ne znam da li znate kako je on došao na vlast? To je jako zanimljivo. On jeste došao na vlast nekom vrstom podrške naroda, da ne kažem izbora, ali on je izašao iz grada i na onoj njihovoj dvokolici se vratio na sledeći način: pored sebe je stavio jednu jako lepu devojku, njoj na glavu je stavio kacigu, dao joj koplje i štit. Prošao je ulicama Atine i ljudi su rekli – evo boginja Atina mu daje podršku, dolazi sa njim. E sad, ovo je veliki grad, ovde ima dva miliona ljudi, u Atini nije bilo dva miliona ljudi, oni su tu devojku viđali, čak i Herodot kaže gde je živela, ali nema veze, ljudi su hteli da vide boginju Atinu i primili su se na to. I to je taj čudni pakt između onoga što sam nazvao razboritost ali i nečeg drugog što je uobrazilja, što je u funkciji želje.

Da uđem u istoriju političkih teorija i tamo skupim svu kvintesenciju razboritosti od Solona do sada, i da ih sve nabijemo ovde u nekakvu idealnu vladu, ne mogu da zamislim da bi oni u ovakvoj zemlji mogli da funkcionišu, a da ne ignorišu realnost. Ovde ne možete opstati, a da ne ignorišete realnost, a opet ne možete se snaći, vrlo ćete se ulupati ako ignorišete realnost. Nemoguće je funkcionisati u sistemu koji ne zna svoje granice, koji ne zna pravila igre. Ne možemo igrati igru, a da ne znamo igramo li šah ili fudbal i da ne znamo koliko ima figura i koja figura kako ide, a pokušavamo da igramo i to u važan ulog. Ne igramo iz puke zabave, nego igramo ipak u nekakav opstanak.

Napad na ovu vlast da ignoriše realnost, s jedne strane stoji, a s druge strane, dajte mi bilo koju vlast koja ovde neće ignorisati realnost sledećih ne znam koliko, bojim se, decenija. Jer realnost je takva da, ako bi je čovek doista percipirao, prosto se ne bi prihvatio te vlasti ili bi bio neki potpuni avanturista ili neko sa vrlo sumnjivim motivima.

Mi smo skloni raznim teorijama zavera, paranoje i tako dalje, ali ipak mislim da nije bez vraga pretpostaviti da doista postoje razni prikriveni centri vrlo, vrlo respektabilne moći. Uvek je pitanje koliko konkretna vlast u ovakvoj državi vlada, a odgovor nećemo dobiti dok jednog dana ne iščitamo sve moguće memoare svih mogućih žbirova, agenata i tih ljudi sa kompakt diskovima koji idu po svetu. Mi možda čak i na pogrešnu stranu kanališemo svoj bes. Kanališemo bes ka tim, bojim se, pajacima. Grlatost nije mera nečije samostalnosti, a mi imamo te profesionalne galamdžije. Bitna je efektivnost nečije grlatosti, a vrlo često je to priča u prazno, nekakva kolektivna lajaonica. Ja nekako podozrevam da su ipak centri ili mreže koje odlučuju negde drugde.

To je ta sprega novca, sadašnjih i bivših vlasti, raznih interesa koji nama vladaju, a mi funkcionišemo po principu – drž’te lopova, pa sad jurimo ovog, sad onog. Naravno, oni često pričaju beslovesne stvari i nerviraju nas u svom tom jadu. Ipak je to zabava nesrećnika, time se mi sad bavimo, lovimo ljude manje ili više nedostojne naše pažnje u njihovim glupostima i greškama, kad imaju pobleme sa padežima, odvale nešto nepristojno, kad čuknu nekog na televiziji. To jeste stvar manjka političkog ukusa, ali mislim da je naš pravi problem negde drugde, sve ovo o čemu pričamo susamo simptomi. Čak je i Vlada simptom. Mislim da je pravi poblem negde drugde, u tome do koje mere je ta masa iracionalnosti ili neprosvećenosti, s jedne i utilitarne bahatosti s druge strane, koja je karakterisala protekle decenije našeg života, doista demontirana. Mislim da nije i mislim da nema baš mnogo izgleda da se tako nešto desi.

Pre smo inostranstvo doživljavali kao mesto gde idemo u šoping i to je bio naš doživljaj inostranstva. Naš sadašnji doživljaj inostranstva je – mesto odakle nas bombarduju, carstvo užasa odakle odašilju tomahavke na nas. Ljudi bi bili mnogo srećniji kad bi mogli da putuju, da vide da tamo niti rastu Milka čokolade niti zločinci sa tomahavcima, ali to podrazumeva našu dobru volju i dobru volju sveta. Mi tamo imamo status nekakvih prokuženih besprizornika, koji se drže u nekom donjem predsoblju. Ono u šta možemo da se uzdamo, osim iracionalnih fantazija da će se pravda namiriti, to su generacije koje bi mi sada mogli da spremimo.

Znači, ono što nama istorijski nedostaje nije toliko novac i hrabrost i grobovi, toga imamo, bojim se, previše. Ono što nama istorijski nedostaje je prosvetiteljstvo. Mi nismo ljudski do kraja sproveli prosvetiteljstvo. U tom smislu se treba okrenuti prema budućim generacijama i stvoriti kritičnu masu misleće pameti, koja će jednog dana možda moći da izvuče ovu državu. Mi nismo imali prave disidente, nismo imali ono što su imali Česi, Poljaci, Rusi. Mi smo imali manekene sa Dedinja koji su bili disidenti, koji su menjali odore, a koji su zapravo uvek bili isti. I onda, šta se desilo, kad se promenila vlast, ništa se nije promenilo. I sad, mi doista treba da počnemo od nule, da shvatimo da smo dodirnuli dno i počnemo da radimo ono što su radili narodi koji su pre nas bili u ovakvim situacijama. Nismo mi izmislili propast države, nismo mi izmislili protektorat, nismo mi izmislili poraz u ratu, to se mnogima događalo, ali šta su Česi radili decenijama, oni su decenijama mislili, pisali, školovali ljude, razvijali kulturu slobodnog političkog mišljenja.

Mi smo se bavili kafanskom diplomatijom i onda su ljudi samo zamenili kafanu za neku fotelju. Tu nema prečice, ili ćemo odnegovati buduće generacije ljudi, koji će doista moći da urade stvari u kojima smo mi brljali ili ne. E sad, dok mi te ljude odnegujemo, naravno mi to treba da preživimo, mi treba da izguramo celu tu stvar i to je nezgoda. Imamo po četiri lične, pod kaznenim poenima smo, ne smemo da mrdnemo, a moramo kao da budemo ekspanzivni. Moramo da budemo vrlo prilježni u tom poslu, ali moramo da budemo spremni na to da će ova stvar da traje godinama, čak bojim se decenijama. Ako iko ima šanse, da izuzmemo iracionalne mogućnosti da nam nebo pomogne, to je možda generacija unuka.

Svetlana Lukić: U nastavku emisije čućete istoričarku Branku Prpu, direktorku Arhiva grada Beograda u kome je još uvek u toku izložba “XX vek – stoleće zlih”. Direktan povod za ovaj razgovor je izlazak iz štampe, za naše prilike monumentalne knjige-hronologije, „Moderna srpska država od 1804. do 2004“. Branka Prpa.

Branka Prpa: To je bio naručen projekt i naručila ga je Vlada Zorana Đinđića povodom obeležavanja 200 godina od Prvog srpskog ustanka. Bilo je nekih istoričara, koji su osporavali pojam – moderna, pa da odmah razjasnimo. Moderne države u evropskom smislu su sve države koje nastaju u XIX veku kao nacionalne države. I Srbija nastaje u XIX veku kao nacionalna država i zato je moderna. Hteli smo da, prvi put zapravo, pobrojimo sve te važne događaje u jednom hronološkom nizu, iz godine u godinu, dakle od 1804. godine do 2004, da subsumiramo šta je jedna država uradila u dva veka i to u svim oblastima, kako same države, odnosno politike, tako društva, kulture i privrede. I to je prvi put da na jednom mestu imate sve te podatke.

Ako postoji polje koje je potpuno limitirano, ograničeno činjenicama onda je to istorijska nauka, a opet u našoj javnosti istorija je nešto gde svi misle da mogu da se slobodno kreću. Pritom svi zaboravljaju da je istorijska nauka egzaktna, dakle ona se dogodila, ne možete da je promenite sviđala vam se ili ne sviđala i počiva na činjenicama.

Prvi primer lustracije u srpskoj istoriji je slučaj Vuka Brankovića. Dakle, to je čovek koji je proglašen najvećim izdajnikom srpske istorije. Ja ne znam da li postoji veći izdajnik, koji se kroz vekove vuče kao izdajnik, od Vuka Brankovića. S druge strane, istorijska istina je potpuno drugačija. Vuk Branković je, dakle, jedan od retkih koji nije primio vazalni odnos posle kosovske bitke. Vuk Branković je bio u neprestanim borbama s Turcima i zbog toga je izgnan iz Srbije od strane Turaka i ni dan-danas ne znamo gde je umro. Dakle, u istorijskoj istini imamo jednog čoveka koji jedini ne postaje vazal turskom carstvu, za razliku od takozvane carice Milice, koja je odmah dala ćerku u Bajazitov harem, odmah posle kosovske bitke, ali je opevana u pesmama na najlepši način. Vuk Branković je bio takozvani remetilački faktor tog divnog saglasja, koje je srpsko plemstvo postiglo sa Turcima posle kosovske bitke i proglašen je najvećim izdajnikom.

Ako vi znate koliko je građana Beograda poginulo za slobodu, onda vi imate i pojam slobode definisan kao jednu od kategorija prema kojoj se više ne odnosite kao prema jednoj trivijalnoj pojavi u ljudskoj istoriji. Ako iko ikad ozbiljno promisli da li postoji jedna jedina vrednost za koju je ljudsko biće spremno da da svoj život, onda ćete videti da kroz istoriju postoji samo jedan jedini metafizički pojam zbog koga se ljudsko biće lišava svog života, a to je sloboda. I kad vidite te silne mladiće i devojke grada Beograda koji su stradali zaista na načine koji su bestijalni, iz toga vi izvodite pre svega jedan vrednosni sistem, koji se zove sloboda. Na nivou nečeg što je individualistička filozofija, to znači da je za mene kao čoveka sloboda nužan preduvjet da bih ja živela kao ljudsko biće. Bez nje ja nisam u mogućnosti da živim kao ljudsko biće.

Čim slobodu poštujete na nivou individualnog, vi ste i na nivou opšteg sada osoba koja će težiti ka tome da živi u slobodnom društvu, da vam se kao individui ne uskraćuju ljudska i građanska prava. Sada komplikujem tu tezu, pa kazem da, ako je poznavanje tih stratišta pitanje znanja, to je onda i pitanje naše svesti. Znači, bez tih znanja nema svesti ni o sebi, ni o drugima, ni o sopstvenim precima, a mi smo deo jednog neprekinutog lanca ljudskog trajanja i dužni smo da poštujemo ono što su prethodne generacije dale ili stvorile, kao što očekujemo od generacija koje dolaze da poštuju ono što smo mi napravili. Poštujući naše pretke mi poštujemo i sebe. Ne poštujući njih ne poštujemo ni sebe. Ne poštujući gubitak ljudskog života, ne poštujemo ni život sam.

Celo to knjigovodstvo smrti XX veka jeste kao ideja u toj funkciji da se napravi omaž žrtvama, da se kaže koliko ljudskih života je izgubljeno u XX veku, da ih se i mi koji smo živi danas na neki način setimo, jer oni to zaslužuju. Ako vi u izveštaju američke komisije za zaštitu dece posle I svetskog rata imate podatak da 1918. godine u Srbiji nije bilo deteta mlađeg od 3 godine, vi morate da poštujete taj užas kroz koji je jedna zemlja prošla. I ako znate da je tu bilo stotine hiljada mrtvih, onda ne možete biti indiferentni na to, ne možete biti indiferentni i na 68 do 80 hiljada mrtvih sahranjenih podno Avale. To je prosto pitanje, znate, osnovnih moralnih temelja na kojima vi postojite kao jedinka i na osnovu kojih postoji celo jedno društvo i cela jedna nacija.

Ovde se celo vreme pokušava da se uspostavi vrednosni sistem na žrtvi, da se srpski narod jako žrtvovao, što je tačno, ali s druge strane imate notorne primere nepoštovanja tih žrtava. Sad mi objasnite koja je to vrsta licemerja, zašto govorite o žrtvama, a s druge strane te žrtve ne poštujete? Zašto niko nije obeležio 60 godina oslobađanja Beograda? Prošle godine je bilo i 90 godina od početka I svetskog rata. Je li možda na državnom nivou to obeleženo – nije. Mi smo sad videli na 60 godina oslobađanja Aušvica, niko se nije udostojio od naših državnih predstavnika da prisustvuje komemoraciji u Aušvicu. Ne samo zato što su naši građani bili u Aušvicu, nego zato što je Aušvic primer stradanja i primer poštovanja žrtve.

Ako mi u civilizacijskom smislu ne poštujemo žrtvu tako što ćemo proći kraj koncentracionog logora i baš će da nas bude briga jel’ smo prošli ili nismo prošli, jel’ znamo koliko je tu ljudi pobijeno ili ne znamo, onda šta smo mi u civilizacijskom smislu uopšte. Koje su to vrednosti na kojima mi gradimo svoj deo budućnosti? Šta je to što ćemo da ostavimo deci? Da li će deca da poštuju nas ako mi ne poštujemo one koji su nam prethodili? Mislim da neće.

Ako pogledate izložbu „XX vek – stoleće zlih“ i vidite ekshumirane leševe i vidite jasno ljude koji su ubijeni, sa imenima i prezimenima i vidite njihova lica, onda tog trenutka vi kao čovek drugog vremena počinjete da saosećate sa svojim prethodnicima. Oni za vas više nisu apstraktna bića, oni su prosto ljudska bića koja su postojala i koja su otišla sa ovog sveta na najstrašniji način. Dakle, vi se tog trenutka povezujete u taj lanac čovekoljublja, vi ste tog trenutka čovek bolji nego što ste bili pre toga.

E sada, kad vi neprestano forsirate ideju žrtve, paćeništva i tako dalje, a pritom ne saosećate uopšte sa žrtvama i za vas su žrtve brojke, onda vi vršite zloupotrebu žrtve s pozicija nekog uskog političkog interesa. Što bi rekao moj profesor Andrej Mitrović – više su istoričari ubili Srba nego sve vojske na svetu. Dakle, ako vi neprestano te brojke ne ažurirate, ne znate koliko ste imali mrtvih u kom ratu, pa ih neprestano naduvavate pošto vam je malo onoliko koliko ih je stvarno poginulo ili ih smanjujete ako ste vi ušli u neke zločine, onda vi zapravo jasno pokazujete kako ste, moram ovde da upotrebim taj pojam najstarije vrednosne knjige koju imamo, Biblije – s one strane dobra. Vi niste više čovek, vi ne pripadate humanističkoj civilizaciji, vaši principi nisu humanistički, vi zloupotrebljavate čovekoljublje. To su tako strašni primeri, mora da se prizna i razlog zašto mi nemamo pobrojane mrtve u I svetskom ratu i nemamo do kraja pobrojane mrtve ni u II svetskom ratu. Nemate, na kraju, pobrojane mrtve ni u poslednjem ratu, je li tako? Nemate. U čemu je problem?

Da li je ovde ljudski život ikad vredeo ili nije? Nema veće vrednosti od ljudskog života, znate, ne postoji veća vrednost, a opet se ljudski život tako lako žrtvuje na ovim prostorima. Iz toga proizilazi jedan poprilično mračan zaključak o nečem što su moralna uporišta društva, o indiferentnosti društva na patnje drugih, potpunom odsustvu ideje solidarnosti među ljudima. Vi u tim ratovima možete da vidite kako ideja solidarnosti funkcioniše. Koliko recimo ljudi u Beogradu izgubi život za vreme II svetskog rata zato što neće da oda jednog Jevrejina ili jevrejsku devojčicu u svojoj kući? Koliko su ljudi spremni zbog ideje solidarnosti da se žrtvuju, za druge? Iz principa, iz toga što veruju u vrednosti, gde ti ne možeš da daš dete iz svoje kuće zato što je jevrejsko dete, rađe ćeš i sam da izgubiš život nego da otkriješ podatak da je to dete u tvojoj kući. To su neke stvari o kojima se na žalost ne govori. Mi smo mislili da to postoji samo u partizanskim filmovima, ali ja vam kao direktor Arhiva kažem da su primeri ljudske hrabrosti i časti veoma veliki i potresni.

Srebrenica je najveći zločin u Evropi posle II svetskog rata. To nije običan zločin, to je veliki zločin. Da biste uopšte ušli u takav zločin, da biste pobili ljude samo zato što su oni druge vere ili nacije, vi ste morali prethodno izmeniti sistem vrednosti. Vi se sećate vrlo dobro, ta izmena sistema vrednosti je počela sigurno od sredine 80-ih na celom prostoru bivše Jugoslavije. Trebalo je izmeniti sistem vrednosti koji je uspostavljen nakon II svetskog rata, koji je evropski sistem vrednosti, po kome je nacional-socijalizam pre svega rasizam. U Evropi je posle II svetskog rata tabuizirana ideja rasizma, to jest ideja da možete da ubijete čoveka, da ga eliminišete, da ga zgazite, da ga istrebite zato što je on druge vere i nacije. Ako je od toga napravljen civilizacijski tabu i izgrađen ceo sistem evropskih vrednosti utemeljen i u Povelji UN, onda vi morate sistematski da menjate taj sistem vrednosti, da ga detabuizirate, da učinite mogućim Srebrenicu. I to su uradili, mora da se kaže, sistematski.

E sada, šta se zapravo dešava. Ako ste participirali u toj ideologiji kao njen, ne tvorac, nego kao neko ko je podržava, onda ćete sigurno i dan-danas da branite taj sistem revidiranih vrednosti, koji je počeo da se uspostavlja na ovim prostorima od sredine 80-ih godina. Prosto morate da branite sebe u celoj toj priči, i to naravno floskulama tipa, ne znam, ovaj mi je ubio strica. Pa, znate, kad bi izašli svi mi i rekli ko nam je koga ubio u II svetskom ratu, to bi bila onako jedna vrlo zanimljiva rasprava. Pa bi onda valjda i prestali svi međusobno da govorimo. A da ne govorim o poslednjem jugoslovenskom ratu i raspadu Jugoslavije. To se dešava ako nas rukovodi ta takozvana stomačna projekcija nas samih, a ne naš razum, a ne naša znanja, a ne naši vrednosni sistemi.

Jugoslavija, po mom mišljenju kao istoričara, nije srušena u Bartolomejskoj noći, gde su se dohvatili pripadnici jedne i druge nacije i međusobno poklali. Ne, jugoslovenska država je srušena s državnog vrha, dekretima. To je prosto projekat koji se pripremao. U tome učestvuju političke i intelektualne elite. I normalno je da ćemo još dugi niz godina da se borimo sa stavovima karakterističnim za posttraumatska društva. I ja se samo nadam da ćemo i mi s druge strane, koji takođe govorimo, ostaviti budućim generacijama neka uporišta pomoću kojih će oni uspeti da se izvuku iz ovog užasa, koje je donelo ovo vreme na ovim prostorima. Znači, nećemo biti mi ti koji ćemo ovaj prostor osloboditi od takvih stvari. To će da urade buduće generacije, ne mi.

Mi smo samo dužni da svoja znanja upotrebimo na način da im ostavimo uporište da oni tu vrstu konačne istorijske arbitraže naprave i konačno postanu normalni ljudi, koji neće više ulaziti u lanac Nemezisa. Šta znači osveta? Šta znači ako je neko u onom ratu ubio mog dedu? Ja sad treba da ubijem nečijeg drugog, i šta sad to znači? Da ćemo međusobno da se istrebljujemo iz generacije u generaciju. Ima tako nekih koji kažu da motiv masakra u Srebrenici treba tražiti u II svetskom ratu. Pa, slušajte molim vas, a šta će biti sada sa ovih 8 hiljada? Sad će oni sledećih sto godina da istrebljuju ove, pa će onda ovi ponovo sledećih sto godina da istrebljuju te. Mi ćemo onda lepo potpuno svi ovde da se istrebimo, i ovako su ovo mali narodi koji su potrošili svoju biološku supstancu. I sad se ja zaista pitam šta u argumentu znači Nemezis. Šta znači večiti lanac osvete? Šta smo mi, društvo koje ima krvnu osvetu? Koji oblik smo mi društva, jesmo li mi pravna država, ako je neko nekog ubio, treba da odgovara pred zakonom. Nije moje da ja ubijem nekog sledećeg, je li tako? Jer tog trenutka kada ste vi osvećujući nekog svog s pozicije žrtve ubili nekog ko pripada krvniku, vi ste promenili svoj status, vi više niste žrtva, vi ste krvnik takođe. Vi ste tog trenutka izgubili status žrtve, jer ste ušli u zločin, takođe.

Evo, ulica u kojoj ja stanujem je sedam puta promenila naziv od kraja XIX veka pa do danas. Da li vam to nešto govori o nama? Ne može svaka vlast da računa vreme kao Anno domini nula kad oni dođu na vlast. Ne počinje vreme s njima. Vreme jedne države, jednog naroda je mnogo staro vreme. Ja ne znam zašto oni svi zajedno misle da imaju te božanske atribute, da kako dođu na vlast počinju da menjaju vreme. E, pa ne možeš da promeniš vreme, žao mi je, starija je istorija od tebe.

Mogu oni da izbrišu ime Zorana Đinđića, to je potpuno irelevantno, prosto Zoran Đinđić je istorija, oni nisu. Zoran Đinđić ima svoje mesto u istoriji, pa brisali oni te ulice, trgove, oni prosto njegovo mesto u istoriji neće moći da izbrišu, jedno od najvažnijih i najznačajnijih mesta u istoriji srpskog naroda i srpske države. I tek će budući istoričari da istražuju ko je bio Zoran Đinđić i šta je njegova kratkotrajna vladavina značila za Srbiju, šta je uopšte ta njegova politička borba značila za Srbiju. Veoma ozbiljan gubitak vrednosnog sistema smo doživeli onog trenutka kad je postalo moguće ubiti premijera države. Ne mogu da se ubijaju politički protivnici, ako pretendujete da budete demokratsko društvo, da budete zdravo društvo. Koje to društvo ubija svog predsednika vlade? Nije društvo doduše, građani su tu nevini.

Dakle, jedan od najozbiljnijih gubitaka naših vrednostnih sistema nije se desio samo u ratu, nego u tom činu ubistva premijera i drugim političkim ubistvima koja su se desila u zemlji Srbiji, koja danas gledamo kako se procesuiraju ili neka koja još uopšte nisu procesuirana. Tako se gubi vrednosni sistem jedne države, tako ona dokazuje prema svojim građanima da je nemoćna i nemoralna, a država mora da je moćna i moralna da bi je građani poštovali i da bi poštovali zakone koje ta država donosi. A ne da doživljavaju svaku vlast kao vis major, elementarnu nepogodu. To je prosto civilizacijski kod, to su lekcije koje moraju da se nauče. Svi oni koji misle da će brisanjem jedne ulice ili nekih imena moći da izbrišu istoriju, odmah da im kažem kao istoričar da to nije moguće. Džaba su krečili.

Ako možemo da kažemo da je Zoran Đinđić nešto značio za ovo društvo, to je bilo zbog toga što smo u jednom trenutku poverovali u budućnost, da bi se sledećeg trenutka ona sunovratila pred našim očima na najstrašniji način. Znate, nije gubitak Đinđića naš privatan čin i privatno osećanje, to je prosto jedno opšte osećanje gubitka budućnosti, upravo zbog toga što je čovek ubijen. Posle čega mi gledamo najstrašniju restauraciju onog što je bilo pre 5. oktobra i mogu oni to da stavljaju u bilo kakve oblande, s mašnicama ili bez mašnica, ali to jeste restauracija. To je ono što vas kao čoveka i kao građanina potpuno obespokojava, to je ono što možete da primetite na ulicama ovog grada, to je jedno opšte osećanje beznađa. A ja više ne znam po koji put nam se to događa. Mi jako dugo živimo u ovome i to je jako opasno.

Svetlana Lukić: Slušate pesmu “Sudbina” sa novog albuma Leonarda Koena, a u Peščaniku su govorili Marko Vidojković, Petar Jevremović i Branka Prpa. Pozdravljaju vas Marko Perunović, Petar Savić i dve Svetlane.

 
Emisija Peščanik, 04.03.2005.

Peščanik.net, 04.03.2005.