Ana Marija Popović nam iz Politikinog teksta poručuje da je potreban pozitivan stav ukoliko želimo da izgradimo društvo koje će da se kreće napred. Iz centra svih centara Albanije, Tirane (verovatno i iz centra Tirane), poručuje nam da se zbog pozitivnog stava Albanija ubrzano kreće unapred (gde?); ona vidi optimizam, pozitivnu politiku. Dve stvari, međutim, zaboravlja. Isto se može reći i za Srbiju ukoliko je gledamo sa Trga Republike (sem ako nismo imali sreće pa smo nabasali na neki slaboposećeni svesrpski sabor): maturanti slave kraj godine, organizuje se predstava za kućne ljubimce, dobri automobili, šarene banke i izlozi, nasmejani i uglađeni službenici. Ali slepa mrlja od koje Ana Marija Popović ne vidi kompletnu stvarnost se ne nalazi prostrta preko Trga Republike. Njena vizija Albanije koja galopira u svetliju budućnost je, jednostavno, nepotpuna. Ukoliko želi da vidi galopirajuću tranziciju,[1] možda bi trebalo pogledati u albanske ekonomske ekvivalente Pirota, Bora, Bujanovca ili Kuršumlije.

Na stranu empiristička omaška koju je Ana Marija Popović napravila,[2] i njen zahtev za pozitivnim[3] delovanjem je nedovoljno promišljen. Svakako da je pozitivno delovanje neophodno, ali “negativan stav” prema nečemu nije samo stav grumpy cat-a, koji mrzi sve. Naprotiv, svaki politički program (bilo da je on u vidu konkretnog političkog programa ili samo u vidu ideološkog nacrta) definisan je i svojom negativnom komponentom. A uz to on zahteva i kritički odnos prema sadašnjosti i prošlosti koja je uzrokovala sadašnjost, baš takvu kakva je. Politički programi, na kraju krajeva ne padaju sa Marsa, nego dolaze iz društvene aktuelnosti, odgovaranjem na postojeće probleme i kritičkim odnosom prema njima, kao i kritičkim odnosom prema prošlosti.

Za razliku od Ane Marije Popović, ja smatram da nam je dosta (i previše) pozitivnih projekata i da nam je potreban i konkretan “protiv” program. Dakle neki koji će ključnim stvarima reći da se „nose“ jer su neprihvatljive.

Ukoliko želimo novu definiciju zajedništva, onda moramo da znamo ne samo šta hoćemo već i šta nećemo, a možda i važnije, koju cenu želimo i ne želimo da platimo.[4] Dakle, ono “za” za koje se zalaže Ana Marija Popović a sa njom i još mnogi, može da nastupi tek nakon, ili barem paralelno sa serijom strateških “ne”. Oni koji poslednjih nedelja brane tezu da je nacionalistički narativ u Srbiji stvar prošlosti kao kriterijum kojim mere političko delovanje sadašnje opozicije uzimaju upravo ovu pozitivnu komponentu njihovog delovanja. I priznajem, učinak aktuelnih vlasti deluje impresivno: pregrizli su Kosovo, borbu protiv korupcije i slične stvari koje bivša politička vlast nije smela/mogla da pregrize. Ali pritom zaboravljaju da još uvek ne znamo koju cenu ćemo platiti, to jest gde će se kaiš ili omča stegnuti na nekoj drugoj strani.

Odgovor je, po mom mišljenju, relativno jednostavan. Imamo posla sa vladom koja je na vlasti manje od godinu dana. I to je njena prednost: ona se nije zaglibila u sopstveno delovanje, pa sebi može da dozvoli odlučne poteze. Za neko vreme ova će se vlast zaglaviti u blato koje sama pravi, počeće da izlazi na kraj sa posledicama sopstvenog delovanja i odlučnosti će nestati. (A jedno živo blato dolazi. Raskalašni odnos prema ekonomiji i zapošljavanje totalno nekompetentnih šakom i kapom građani će kroz budžet platiti novim nepovoljnim kreditima, jer je manjak u budžetu višestruko veći no što je planiran. A recidiv-patriotizam ćemo platiti kupovinom ruskih aviona koji nam ne trebaju, da bismo zadovoljili samozaljubljenost onih (ah taj banalni i pokojni nacionalizam) koji maštaju da je Srbija vredna nekog napadanja, pa joj, kao, treba neka odbrana.)

Isto tako je Demokratska stranka pre nekoliko godina izgledala kao suza čista u odnosu na prethodno do guše korumpirani DSS, ali samo neko vreme. Na kraju je počela da se dodvorava svima, najviše onima kojima se neće dodvoriti nikada, i izgubila je izbore. Udavila se u sopstvenim izlučevinama. Aktuelna vlast pokušava da se dodvori onima kojima se neće nikad dodvoriti (to odlično pokazuje Ištvan Kaić, i sa njegovom ocenom se okvirno slažem, kada tvrdi da “drugosrbijanci” sadašnje političke aktere shvataju kao ontološki loše i zlonamerne[5] ), a sudbina je čeka na nekim sledećim izborima.

Dakle, danas kriterijum ne bi više trebao biti samo “šta se radi” već i “kakva je perspektiva onoga što se radi”. Ukoliko je sad došao trenutak da kažem da li ima ozbiljnih pomaka u političkoj sferi poslednjih nekoliko meseci, onda je moje mišljenje da je ovo najozbiljniji, makar time sebi skočio u usta. Ali nije utoliko i lakši, naprotiv, jer sad dolaze pitanja koja Kaić pomalo nipodaštava: zašto i kako u Evropsku uniju? Lako[6] nam je bilo, “drugosrbijancima” i “trećesrbijancima”, da izađemo na kraj kad je na talonu bilo “u EU” ili “ne u Eu”. Danas su na redu pitanja daleko teža za odgovoriti i na koja se ne može odgovoriti samo pozitivnim i pozitivističkim delovanjem, društvenim optimizmom i nasmejanim mladim licima.

 
Peščanik.net, 24.05.2013.

———–    

  1. Ambivalentnost “galopiranja” nije slučajna. I leukemija ponekad galopira.
  2. Zaista, svi mi pribegavamo simplifikacijama.
  3. Pozitivnim ne samo u vrednosnom smislu (dobro delovanje), već u smislu “pozitivističkog” delovanja.
  4. I naravno, treba konsultovati i one koji će tu cenu platiti.
  5. Tako kaže Kaić, ali ukoliko kažemo drugačije, imaćemo i drugačiju perspektivu: oni na njih gledaju sa zasluženim nepoverenjem koje će se teško uzdrmati. Odlično i Kajić primećuje da je jezik taj koji nosi sa sobom značenje i da reći drugačije znači i reći drugo.
  6. “Lako”.