Radio emisija 25.05.2012, govore: Vladimir Gligorov i Vesna Rakić-Vodinelić.

 
Svetlana Lukić: Juče je novi predsednik Srbije ridao u maramicu dok je podnosio ostavku na mesto predsednika Srpske napredne stranke. Kaže – mora da ostavi svoju decu da bi pomogao i drugoj čeljadi u Srbiji, jer sva žive bedno. Rekao je kako je i civilizovano i demokratski da podnese ostavku, jer mora da bude predsednik svih građana Srbije. Naravno, u toj porodičnoj drami u kojoj otac odlazi u veliki svet i napušta svoju dečicu, nije bilo mesta za podsećanje da je na ovim izborima za novog oca Srbije glasalo 700.000 ljudi manje nego pre četiri godine. Na kraju, između dve suze, novi predsednik je prekršio Ustav obećavajući svojim saborcima da će prvo njima ponuditi mandat za sastav nove vlade.

Pre neki dan, dok je izlazio iz sedišta Demokratske stranke Boris Tadić je bio besan, ponižen, uvređen i izgubljen. Bivši predsednik je tog trenutka bio bliži svojim građanima nego ikada ranije. Tako izgledaju milioni ljudi u ovoj zemlji kada krenu na posao koji u stvari nemaju. Tako izgleda svih onih 600.000 ljudi koji su za poslednje četiri godine njegovog mandata dobili otkaz. Tako izgledaju oni koji izlaze iz bolnice u kojima su im saopštili da nema citostatika. Tako izgledaju oni koji izlaze iz suda koji deset godina vodi njihovu parnicu.

Posle prvog šoka, Boris Tadić je odjurio u svoju stranku u pratnji svojih saradnika iz kabineta među kojima je bio i marketinški mag Srđan Šaper. Od samog početka i mnogi ljudi koji su podržavali i glasali za Borisa Tadića upozoravali su ga da je vreme da siđe sa manekenske piste, da Šaper i ostali školski drugovi treba da prestanu da mu rade fotošop, ali stvarnost ga nije demantovala. Na mesta predsednika raznih privrednih komora, agencija, državnih firmi, kulturnih institucija i univerziteta postavio je ljude koji su mu govorili ono što je želeo da čuje. Razni šaperi, krstići, srđani bogosavljevići i ostali stručnjaci za javno mnjenje i mozak prosečnog Srbina, samo za njegove oči konstruisali su stvarnost koju je želeo da vidi. Kupili su mu ili uništili medije, da se naš mali Buda kad god otvori novine ili uključi televizor uveri da van kapija dvorca na Andrićevom vencu nema ni bednih, ni bolesnih, ni poniženih. I da se, ako se napravi dobra kombinacija, i smrt može prevariti.

Boris Tadić je konstruisao veliku laž koju je osmislio i razrađivao do detalja sa svojim saradnicima, najamnicima i poltronima, a onda je poverovao u tu laž. Prvi krug predsedničkih izbora ga nije demantovao, naprotiv; sa svojim saradnicima je izveo zaključak da su građani veće ovce nego što su i u najluđim snovima oni mogli da pretpostave. Bilo je pomalo zastrašujuće gledati ga kako danima hoda po razorenoj zemlji kao da hoda po vodi i kako veruje da će, kao na svadbi u Kani galilejskoj, tu vodu pretvoriti u vino i njome napojiti 7,3 miliona svojih sledbenika. Ili da upotrebim sportske metafore koje su toliko drage našem bivšem predsedniku, proglasio se pobednikom pre kraja utakmice, a i poslednji igrač FK Mali mokri lug zna da utakmica nije završena pre poslednjeg zvižduka sudije.

Dok je između dva izborna kruga igrao pobednički ples uveren da su tačna tzv. istraživanja javnog mnjenja njegovih prijatelja da će deklasirati protivnika, iznenada i podmuklo Nikolić ga je pretekao. A onda su nastali šok, neverica, uvređenost, podočnjaci i neverovatna pitanja – ko je izdao Borisa Tadića, socijalisti ili LDP-ovci koji nisu hteli ili umeli da ubede svoje pristalice da izađu u drugom krugu, tzv. kvaziintelektualci koji su isprali mozak stotinama hiljada ljudi koji su u kolektivnom transu precrtavali imena predsedničkih kandidata, pa sve do neverovatne teze da ga je u stvari porazila lično Vesna Pešić. Nikako da se postavi pitanje nisu li ga možda izdali njegovi partijski drugovi, bilo zbog toga što su poverovali da je šef nepobediv, bilo zbog toga što su se rastrčali po svim gradovima i selima da unovče buduće koalicije na lokalnom nivou, bilo zbog toga što su smatrali da se Tadić od samog početka zatvorio u svoj predsednički kabinet okružen ljudima koji sa strankom nemaju nikakve veze. Bilo zbog toga što je na savet Vojislava Koštunice 2004. godine iz stranke oterao sve koji su zajedno sa Đinđićem od Demokratske stranke napravili jedinu veliku i organizovanu stranku u Srbiji.

To što su Boris Tadić i njegovi samuraji nokautirani Nikolićevom pobedom je razumljivo. Donekle je razumljiv i strah mnogih ljudi od Nikolića: varvarin je stigao, populus Romanus je u šoku. Kao da varvari nisu još 2008. godine trijumfalno prošli kroz rimske kapije, a ne samo što ih je zbog koalicione vlade pripustio Boris Tadić, nego ih je tada i prigrlio kao svoje rođene Rimljane.

Da, Nikolić jeste odvratno lice te naše krvave prošlosti. Da, Nikolićevi i Šešeljevi četnici su estetski grozniji od umivenih Miloševićevih, Dačićevih, Mrkonjićevih i Dejanovićevih generala. Da, paravojne formacije koje su klale po Bosni i Slavoniji organizovali su Šešelj, Nikolić i Vučić. Ali da, oni ne bi mogli biti u Slavoniji i Bosni da ih tamo nisu pustile vojne formacije i njihovi nadređeni, celo ono državno i vojno rukovodstvo koje sedi ili je umrlo u Ševeningenu, a čiji ostaci sede danas u Socijalističkoj partiji Srbije. Milioni ljudi u ovoj zemlji su posramljeni zato što je Tomislav Nikolić postao predsednik države. Strahuju od najgoreg, međutim, najgore se već desilo. Desilo se i onog dana kada je general Perišić ušao u Vladu DOS-a ili kada je ubijen Đinđić ili kada je Tijanić postao šef javnog servisa ili kada je Koštunica postao predsednik vlade, Stojković ministar pravde, Jočić ministar policije. Ili kada je odbijena rezolucija o Srebrenici, ili kada su Dačić i Tadić razmenili duševne bolove, ili kada je spaljena džamija, ili kada su na Terazijama prebijeni učesnici parade, ili kada su paljene ambasade. Kada su se pravile barikade na Jarinju ili kada se grlio Mile Dodik. Mnoge od ovih stvari desile su se za vreme vladavine Borisa Tadića.

Naravno da može da bude i gore. Put koji nigde ne vodi nema kraja, ali zato valjda postojimo mi, građani ove zemlje koji će jednom na vreme početi da protestuju kada neko počne da se ponaša kao neprikosnoveni gospodar naših života. Na primer, malo ko je slušao kada su ljudi govorili da Boris Tadić kao predsednik ne može da radi neke stvari, da je počeo da uzurpira vlast, da krši Ustav, da je izašao iz okvira svoje nadležnosti. Tomislav Nikolić će naravno pokušati da nastavi tamo gde je njegov prethodnik stao u rušenju institucija ove zemlje, kakve god da su. Već od jučerašnjeg dana kada je najavio da će mandat dati svojoj stranci ima posla za sve istinske demokrate. Boris Tadić je išao po očinski savet i utehu kod patrijarha Irineja. Bilo bi bolje da se odmah obratio svojim stručnim saradnicima i savetnicima, ako takvih oko njega uopšte više ima. Jedno vreme bivšeg predsednika je pokušala da savetuje i naša današnja sagovornica, profesorka Vesna Rakić-Vodinelić.

Vesna Rakić-Vodinelić: 2008. godine izlaznost u prvom krugu kada su se održavali samo predsednički izbori bila je preko 60%, ne sećam se tačno, mislim negde između 61 i 62%, a u drugom krugu je bila čak 68%. Tada je doživljen taj izbor između Borisa Tadića i Tomislava Nikolića kao izbor između sadašnjosti i prošlosti. Tomislav Nikolić je još uvek bio član Srpske radikalne stranke i nije se distancirao ni od Šešelja i bilo je potpuno jasno da je to izbor između dve različite opcije, ili smo mi makar u to vreme imali dovoljno razloga da verujemo da je to zaista izbor između prošlosti i sadašnjosti. I tada su birači Srbije u velikoj meri odlučili da prošlost ostave za sobom i da gledaju u neku budućnost. U ovom slučaju, međutim, desilo se pretpostavljam nešto sasvim drukčije, naime, u međuvremenu, ove poslednje četiri godine od 2008. do 2012. i to je već postalo opšte mesto, mnogi komentatori su o tome govorili, čak i oni koji još uvek podržavaju DS, da je Boris Tadić zapravo preuzeo na sebe i onu ulogu koju kao predsednik Republike nije mogao da preuzme, da u toj ulozi nije imao mnogo uspeha.

Naprotiv, počev od ekonomskih pitanja, preko pitanja političkog legitimiteta, pa do recimo i te reforme pravosuđa, da su neka njegova kadrovska rešenja iritirala pristalice DS-a ili makar ovaj liberalni sloj, tako da kažem, stanovništva. I da je po mom mišljenju verovatno taj jedan niz poteza, koji su bili, hajde da budem blaga sada pošto se radi o porazu, bili sumnjivi sa stanovišta ustavnih nadležnosti predsednika Republike, Vlade i Skupštine, iritirao ljude, neke među njima je i pasivizirao. Desio se i taj veliki ekonomski slom za koji u jednom delu odista nije odgovoran niko u Srbiji zato što je bio deo ekonomske krize, ali sa druge strane, taj ekonomski slom je od strane vladajućih stranaka bio tumačen kao nešto na šta oni ne mogu uticati, njegov značaj je bio umanjivan, a u predsedničkoj kampanji mogli smo da čujemo onako sasvim otvoreno laži o tome da se mi nalazimo u ekonomskom usponu. I kada veliki deo stanovništva živi na ivici egzistencijalnog minimuma normalna posledica toga je beznađe, letargija i uopšte jedna potreba da se čovek ne meša u politički proces. Ja pretpostavljam da su to bili razlozi, ja ne tvrdim da su to bili razlozi, ali pretpostavljam, nekako to meni tako izgleda, ne tvrdim da je to zaista bilo tako.

Podaci iz prvog izbornog kruga su statistički obrađeni, oni su objavljeni na sajtu Republičkog zavoda za statistiku i moram da kažem prvo da je meni malo neobično to što ljudi koji su se bavili kampanjom i Borisa Tadića i Tomislava Nikolića nisu našli za potrebno da malo dublje zavire u te podatke. Jer, ti podaci pokazuju da je raspored glasača i njihovih preferenci u odnosu na jednog ili drugog kandidata u prvom krugu predsedničkih izbora bio dosta jasan. Na području centralne Srbije, gde spada i Beograd, gde spada Šumadija, gde spada zapadna i istočna i južna Srbija, po onoj metodologiji koju je prihvatio Republički zavod za statistiku, tada je razlika između Tadića i Nikolića u korist Nikolića iznosila 40.000 glasova. Podsećam da je ukupna razlika posle prvog kruga glasanja u korist Tadića iznosila svega 10.000 glasova, i to je odista jedan mali broj, tako da nekom trijumfalizmu nije bilo mesta u tom trenutku, iako se desilo prvi put posle tri kruga borbe između ova dva kandidata da je u prvom krugu Tadić imao prednost. Onda je trebalo pogledati i druga područja. U Vojvodini je razlika u korist Tadića iznosila 53.000 glasova i to je bila najveća razlika koja je postignuta u prvom krugu u korist Tadića između Tadića i Nikolića. Naravno, na Kosovu je mali broj glasova i oni sa malim procentom utiču na konačan rezultat, ali je i tada Nikolić naravno imao na Kosovu jednu malu prednost.

E sada, u Beogradu je međutim razlika između Tadića i Nikolića u korist Tadića iznosila svega 11.000 glasova. Beograd u statističkom pogledu u pogledu izbora nije krug dvojke, u Beograd ulazi veliki broj opština koje zapravo čine posebna mesta, kao što je Mladenovac, kao što je Obrenovac, kao što je Barajevo. Tako da je trebalo tada pogledati i rezultate koje su jedan od ova dva kandidata postigli u pojedinim opštinama. Čini mi se da se nije mnogo vodilo računa, pogotovo o toj velikoj razlici koju je Nikolić postigao u tzv. centralnoj Srbiji, jer broj birača u onome što se zove centralna Srbija, uključujući i Beograd je daleko veći nego broj birača u Vojvodini. Mnogi su već istakli da je nekako u tom drugom delu kampanje između dva izborna kruga, da su se Tadić i ekipa oko njega ponašali trijumfalistički, ponašali su se tako kao da izborni uspeh Tadića uopšte ne dolazi u pitanje.

Postojala su tu i neka istraživanja javnog mnjenja, ja sad neću da ulazim u to ko je bio njihov naručilac, korisnik, za koje svrhe su one pravljenje, ali tu naravno moram da izrazim određenu sumnju u to da su bila zaista urađena primenom pravila profesije, koja su čak govorila o nekoj razlici većoj od 10% između Tadića i Nikolića u konačnom zbiru. Pri čemu mislim da analize koje su vršene nisu uzimale u obzir izlaznost i nisu predvidele ovoliko nisku izlaznost u drugom izbornom krugu. Ta niska izlaznost mogla se opaziti već u jutarnjim časovima i prepodne i ne treba vam nikakvo znanje i nikakvo preterano poznavanje političkih prilika u Srbiji da razumete da zapravo ili Socijalistička partija Srbije nije ozbiljno pozvala svoje birače da podrže Tadića ili ako je to učinila da birači to nisu poslušali, jer većinu glasača SPS-a i koalicije oko njega čine stariji naši sugrađani i penzioneri i oni obično izlaze na izbore u ranim jutarnjim časovima. Taj mali procenat koji se iskazao za prva tri sata izbora mogao je da ukaže da će ukupna izlaznost biti vrlo mala. I ono drugo što je neobično, sudeći po tome koliko je tvrđeno da ima podržavalaca DS-a, pa samim tim verujem i predsednika bivšeg Tadića, taj njihov, kako da kažem, simpatizerski deo se uopšte nije potrudio da izađe na biračka mesta. E sad, da li je to bilo učinjeno zato što su bili uvereni u Tadićevu pobedu i bez njihovog učešća, ili je na neki način i to bio protest. To je zaista teško utvrditi i ja ne mogu ništa o tome da kažem izuzev da mi se čini da između te dve alternative treba tražiti neko objašnjenje.

Svetlana Lukić: Postoji teza da su ogromnu ulogu u Tadićevom porazu odigrali tzv. beli listići ili precrtani listići.

Vesna Rakić-Vodinelić: Statistički gledano to je ocena koja bi se mogla braniti. Razlika između Tadića i Nikolića po poslednjim podacima koji se čuju iznosi nešto preko 2% u korist Nikolića. U drugom izbornom krugu koliko sam ja čula bilo je oko 3% nevažećih glasačkih listića. Naravno, ne možemo se koristiti samo statističkim objašnjenjima, jer, prvo, uopšte ne znamo da li bi svi ti koji su precrtali glasački listić glasali za Tadića, jer kao što znate u prvom krugu je bilo mnogo kandidata kojima su ljudi dali svoj glas. Drugo, iako bi se sa uspehom branila ova teza da su beli listići doprineli tome da jedan pobedi na ovim izborima, onda se zaista moramo zapitati – a šta je dovelo do belih listića i šta je dovelo do te velike apstinencije birača, koja bi se mogla možda smatrati i protestnom apstinencijom birača. E, to onda prevazilazi samo statistički povod ovakvog izbornog rezultata i znači zalaženje u uzroke ovog izbornog rezultata. Ja bih tu istakla nekoliko bitnih činjenica koje su po mom mišljenju dovele do velikog nezadovoljstva izraženog na ovaj ili onaj način.

Prvo, u ovom svom drugom mandatu raniji predsednik Tadić se personalno identifikovao ne samo sa ulogom koju ima i treba da ima kao predsednik Republike, on je neskriveno vršio vrlo veliki uticaj na rad vlade. Prvo je taj uticaj išao kroz to što je za predsednika vlade imenovan, odnosno mandat je dat jednoj politički nevidljivoj ličnosti, ličnosti koja očigledno nije imala veliki uticaj u dominantnoj stranci koja je formirala vladu, a to je DS. Drugo što je ostavio bar utisak, ne mogu da ga optužujem za to, ali je ostavio utisak, pošto ništa nije imao da kaže protiv toga, da podržava reformu pravosuđa i da na taj način omogućava uspostavljanje kontrole izvršne vlasti, pa i svoje kontrole nad sudstvom i tužilaštvom. Treće, umanjivao je značaj ekonomskih problema. Četvrto, ceo taj manir i pristup doveo je do jednog utiska da on vlada na cezaristički način.

Pored toga, ostavio je utisak u vrlo velikoj meri i mislim da će morati mnogo da se potrudi ako uopšte bude želeo da taj utisak otkloni, da je vlast koja se vezuje za njega dovela do jednog nepojamnog klijentelizma, do jednog ogromnog broja ljudi za koje u javnosti postoji opravdani utisak da postoje, egzistiraju i vrlo dobro napreduju u životu zahvaljujući personalnoj ili nekoj sistemskoj bliskosti sa Demokratskom strankom i njim samim. I što se ta, tako da kažem, pod navodnicima klijentela ponašala kao da živi u nekoj sasvim drugoj državi, vrlo lepo uređenoj, punoj umivenih ljudi, ljudi koji imaju određeno japijevsko obrazovanje. I izgledalo je, dakle, tim ljudima oko njega kao da mi živimo u nekoj državi koja nema ozbiljne probleme. I to je strahovito mnogo iritiralo, sada ne samo ljude koji su ekonomski deprimirani, nego je iritiralo recimo i mene koja ne spadam u tu grupu ljudi, zato što takva jedna količina bezobzirnosti pokazuje da se iz prošlosti zapravo nije ništa naučilo, a sem toga pokazuje jednu opasnu tendenciju da između jednog tankog sloja ljudi koji raspolažu ogromnom društvenom moći, pa među njima neki i ogromnim bogatstvom, i velikog broja ljudi koji su na ivici egzistencije, ne postoji ništa, ne postoji nikakav ozbiljan sloj društva.

I ne tvrdim da su samo Tadić i njegova politička stranka uticali na to, u vrlo velikoj meri uticao je i Koštunica i DSS i način na koji su oni vršili vlast. I nekako paradigma svega toga, u mojim očima se ogleda u tom parku prirode Mokra gora gde jedan čovek, bez obzira na njegove talente, zasluge, politička gledišta itd, dozvoljava sebi da se ponaša kao neki spahija u Rusiji sa kraja 18. veka kada je već počelo da se priča o oslobođenju kmetstva. Dakle, u takvoj jednoj situaciji i sa takvim bremenom na sebi u vrlo velikoj meri zasluženom, mislim da ni Tadić, ni DS nisu mogli mirno da očekuju ove izbore, odnosno nije trebalo da mirno očekuju ove izbore. I nije trebalo da vode jednu kampanju koja ne obraća mnogo pažnje na stvarnost.

Vi ste mogli da čujete u prvom obraćanju Tadića javnosti da je on kao jednog od glavnih krivaca za svoj neuspeh odredio liberalne intelektualce koji su mu nekad bili prijatelji, a sada su se okrenuli protiv njega. I na neki način ja sebe prepoznajem u toj grupi, iako nisam liberalna nego sam socijaldemokratkinja, a sad, da li su pravnici intelektualci o tome možemo da diskutujemo, ali nije bitno. Mislim da se možemo, neki među nama, ja govorim sad u svoje ime, prepoznati u tome. Vidite, kad sam tako nešto čula ja sam se setila jedne televizijske emisije u kojoj su sudelovale Jelena Trivan i profesorka Srbijanka Turajlić. Sećam se vrlo dobro jednog nabusitog nezadovoljstva Jelene Trivan tom kritikom DS-a, ona je otprilike rekla sledeće – pa zašto svi nas kritikujete, pa kao da smo mi najgori od svih stranaka. I onda je profesorka Turajlić rekla – jeste, ali vi ste meni najbliži, ja nemam sa kim drugim da razgovaram, ja nemam od koga da tražim ovo što sada tražim od vas. To je bilo pre ja mislim dve-tri godine.

Za cele te dve-tri godine na sve kritičke opaske koje su izražavane na razne načine, u raznim prilikama, u stručnim debatama koje su se vodile povodom reforme pravosuđa, a naravno, najbolje poznajem stvari iz one oblasti kojom se inače profesionalno bavim. Sve kritike koje su bile izrečene recimo i na samom Peščaniku doživele su bezobzirnu osudu, doživele su u najboljem slučaju ignorisanje i neshvatanje zapravo o čemu se tu radi. I naravno da su te kritike koje su zaista bile na samom početku dobronamerne, prerasle u jednu strašno oštru kritiku, prerasle u jedno teško nezadovoljstvo. I sada ostaje da vidimo da li krivicu, ako možemo govoriti o krivici, za to teško nezadovoljstvo treba pripisivati kritičarima ili kritikovanima. Vreme je da ljudi iz DS-a i klijentela DS-a, a pre svega ljudi iz DS-a jer klijentela se okreće uvek onome ko je na vlasti, i to ćemo tek da vidimo, razmisle šta se to sa njima desilo i zbog čega je sve to bilo tako, da li su tu zaista krivi intelektualci, da li zaista bilo ko iz DS-a, a ne samo njen predsednik, koja je nastala iz jednog intelektualnog jezgra Srbije, kakvog takvog, sme sebi da dozvoli da u prvom javljanju se upravo okrene prema onima iz čijih krugova je nastala, da kritikuju upravo te koji su pokušali nekako sa dobrom namerom da prikažu o kojim problemima se radi, da pokušaju eventualno nešto da promene, objasne verujući da tu ima mesta za objašnjenje i za promene i za neku argumentaciju.

Mi smo došli u situaciju da argumentacija ne znači apsolutno ništa, da ta politička klasa, tako da je nazovem, a tu ne mislim sad uopšte samo na DS, dakle, da ta politička klasa jednostavno sebe izuzima iz pravnog poretka, stavlja se iznad pravnog poretka. Sve što joj se prebaci doživljava kao protivdržavni akt i one ljude koji to prebacuju stavlja zapravo na poternice i na stubove srama. To čak nailazi na jedan priličan otpor i u državi koja je mnogo tvrđe organizovana nego što je naša, kao što je na primer Rusija. Ljudi koji jednostavno više ne mogu to da podnesu, tamo imaju snage da izlaze na ulice. Mi smo valjda suviše dugo bili po ulicama i uverili se u to šta nam je ulica na kraju donela, a donela nam je Koštunicu, tako da ne verujem više da ta vrsta gneva može da bude izražena na taj način. I umesto nekako da budu zadovoljni akademskim načinom iznošenja gneva, uz tu i tamo neke vrlo oštre ocene, e, oni su odlučili da to potpuno ignorišu. I čini mi se da je tu osnovni uzrok, tako da kažem, nepoverenja, da je tu osnovni uzrok beznađa koje ovde vlada.

I sad da se vratim opet na bele listiće. Beli listići su iznikli na različitim osnovama, u nekom slučaju čisto emotivnim, u nekom slučaju čisto racionalnim i teorijskim, ali ono što je nesumnjivo, da su oni izraz jednog poraza određenog sloja društva, osećanja poraženosti od onih koji su najbliži, tu mislim ne samo na DS, nego i na LDP, osećanja neverice da su bili u stanju da naprave takve korake kakve su napravili, a koje sam već opisala. I sada tu je, tako da kažem, to neko njihovo mesto. Potpuno razumem one koji sa stanovišta realpolitike kritikuju bele listiće, na kraju krajeva, ja sam i u svom tekstu Prazan glas ukazala na rizike. Mogu da razumem njihovu kritičku poziciju, ali ono što oni moraju da shvate jeste da birati između beznađa i utopije znači opredeliti se za utopiju, a ne za beznađe. I ja lično u svojim šezdesetim godinama neću da biram beznađe i ne mogu da ga biram, ja ću radije birati utopiju, koju verovatno nikad neću doživeti.

Predsednik Republike nije Cezar, nije monarh, a ja sam malopre govorila o tome da je Tadić pribavio sebi izvesna cezaristička ovlašćenja. I to nije ništa novo u našoj novijoj političkoj istoriji. Neću ići dalje od Miloševića, opet jedno od opštih mesta naše političke teorije ili političke javnosti, da je u Miloševićevo vreme vlast bila tamo gde se on lično i personalno nalazi. To je, dakle, jedan metod koji je on uveo. Posle toga kao što znamo predsednik je bio Koštunica, predsednik SR Jugoslavije i on je veoma uspešno nastavio da demonstrira taj metod, dakle, pod njegovim rukovodstvom, tako da kažem, bile su državne sile. Dakle, bila je ne samo vojska kojom je on mogao da komanduje, ali ne na operativan način, niti je mogao da vrši kontrolu službi bezbednosti vojnih, koje je on iz sve snage i mislim sa velikim zadovoljstvom vršio, nego je pod njegovom kontrolom, treba toga da se setimo, bila i policija koja je nominalno trebalo da bude pod kontrolom vlade, a na čelu vlade Srbije u to vreme kao što znamo bio je Zoran Đinđić.

Dakle, ta cezaristička ovlašćenja koja je, hajde, u novijoj istoriji uveo da kažemo Milošević, smo mi nekako svi navikli da smatramo normalnim i da ne postavljamo pitanja. Onda nam je za predsednika Republike došao Boris Tadić i u njegovom prvom mandatu budući da je vlada bila pod dominantnim uticajem DSS-a, to se označava kao period kohabitacije, on nije mogao da kontroliše nekakve druge resore za koje nije bio nadležan. E, posle izbora 2008. godine kada je sklopio taj sporazum sa đavolom, tj. sa SPS-om, onda je zapravo nastupilo to radikalno proširenje njegovih faktičkih ovlašćenja mimo Ustava. Ovlašćenja predsednika Republike po Ustavu i po Zakonu o predsedniku Republike nisu samo ceremonijalna, ali nisu tolika koliko smo mi navikli da ih posmatramo, pogotovo u vreme ovog drugog mandata Borisa Tadića. To su ovlašćenja koja se tiču predstavljanja države, a pre svega predstavljanja države u inostranstvu, ali opet u granicama njegovih ovlašćenja. Drugo, njegova ovlašćenja se tiču donošenja ukaza kojim se proglašavaju zakoni, s tim što tu Parlament ipak ima poslednju reč. Dakle, ako predsednik Republike ne potpiše ukaz određenog zakona koji Parlament izglasa, onda važi tekst koji je izglasao Parlament.

Onda on daje mandat za sastav vlade, pri čemu je norma koja mu određuje kako mora dati mandat vrlo ograničavajuća. Ne može on da da mandat kome mu padne na pamet, ko mu se sviđa, nego onome ko mu dokaže da je obezbedio skupštinsku većinu za formiranje vlade. Tomislav Nikolić je u svom prvom javljanju deklarativno rekao da će se on držati Ustava, da on neće prekršiti Ustav i onda je pod uticajem euforije ili nečeg drugog već verbalno prekršio taj Ustav. Naime, on je u svom maniru rekao da se sada ne zna ko će sastaviti vladu i da će on dati mandat Jorgovanki Tabaković koja će navodno moći da sastavi vladu. E, pa ja bih sad njemu preporučila da pošto ima dosta pravnika u svom okruženju lepo pogleda Zakon o predsedniku Republike. A taj Zakon o predsedniku Republike, taj Zakon je jasan, dakle, on mora da poveri mandat onoj stranci ili političkoj koaliciji koja dokaže da može da obezbedi da će vlada biti izabrana. Drugim rečima, koja može da obezbedi skupštinsku većinu. Tako nešto se dokazuje najčešće koalicionim sporazumom iz koga se vidi da su stranke koje imaju više od 125 glasova, dakle, najmanje 126, napravile koaliciju za osnivanje vlade. Kao i svaki koalicioni sporazum i taj sporazum je pismen.

Zašto je došlo do ove igre sada? Pa, neki naši politički analitičari u toj prvoj noći zapravo nisu se pozvali na naše propise, nego su se bavili praksom u nekim drugim zemljama, a svaka zemlja u tom pogledu ima različite propise. U nekim zemljama je to sistem probe, tako da šef države u tim zemljama prvo nudi mandat onoj političkoj stranci ili koaliciji koja ima najviše mesta u Parlamentu, bez obzira što nema apsolutnu većinu u Parlamentu, da ta i ta pokuša da napravi vladu. Takva recimo pravila postoje u Grčkoj, Sloveniji itd. Međutim, kod nas nema u Zakonu o predsedniku Republike, u Ustavu o tome ne stoji ništa, u Zakonu o predsedniku Republike toga nema. U Ustavu ono što stoji jeste da predsednik Republike mora da sasluša predstavnike stranaka koji su ušli u Parlament, a onda da ponudi mandat po Zakonu o predsedniku Republike onome ko mu dokaže da može da obezbedi izbor vlade, baš tako doslovce stoji u tom Zakonu. Prema tome, kod nas nema, kako da kažem, tog, kako klinci kažu, džoranja, evo, daću sad mandat osobi A, pa ću da čekam tako neko vreme i da pravim atmosferu iščekivanja, da vidim da li će ta i ta uspeti da namakne skupštinsku većinu, pa ako ne namakne onda ću opet tako da ponudim nekom drugom. Ne, tu je Zakon dosta jasan i cela stvar bi dosta brzo mogla da se završi, ali ono što bi rekao Flober – kralj se zabavlja. Ja verujem da će Nikolić uživajući naravno u ovome što mu se sada iznenada i neočekivano dogodilo, pokušati da se malo zabavlja, ne shvatajući da on zapravo pritom krši Ustav i zakone. On prosto ne sme tako da se ponaša, ali mi zaista s obzirom na istoriju njegovu ili njegovu prošlost možemo da očekujemo da će on pokušavati da se uživi u tu ulogu kralja koji se zabavlja. I tome već na neki način i prisustvujemo.

Nije samo stvar u tome da se DS i LDP vrate svojim glasačima, nije samo stvar u tome da se oni zapravo vrate nekim svojim izvornim principima i odreknu se i cezarizma i klijentizma i tolerancije, ako ne i nešto gore, korupcije. Oni moraju da se vrate osnovnom pitanju legitimiteta, a to znači svi bi trebalo nekako da uvide da ne postoje država i građani zbog njih nego da je stvar obrnuta. I da jednostavno ne možete verovati u vlast koja vas je toliko puta izneverila, da to ima svoje granice. I moraju sebi da postave pitanje šta se to u međuvremenu desilo, kako to da jedna Demokratska stranka, jedna od najstarijih opozicionih stranaka i najbolje organizovana, kako to da LDP koji ima mnogo članova tog Građanskog saveza i samoga LDP-a, kako je bilo moguće da oni se uklope u taj klijentistički sistem, da ga neguju, da bar tolerišu korupciju ako je i sami ne izazivaju? A u nekim dosta dobro dokumentovanim spisima Saveta za borbu protiv korupcije, a pre svega pokojne Verice Barać, ima veoma mnogo dokaza da su ove dve stranke ne samo tolerisale korupciju, nego da su u njoj učestvovale. Jednu naznaku je dao čak i sam bivši predsednik Tadić kada je rekao da su neki od njegovih radili više za svoju korist nego za korist stranke i države.

Dakle, kako je to bilo moguće, kako je bilo moguće da gore ideje i da gori i nečasni načini funkcionisanja i organizacije političke vlasti nadvladaju bolje? To je ono o čemu bi oni morali da se zapitaju. Međutim, ja nažalost iz njihovih najnovijih reakcija, barem onih koje javno saopštavaju, ne vidim da se oni uopšte o tome pitaju. Ja vidim njihov gnev na tzv. intelektualce, na lenje građane, vidim i neki gnev recimo na one koji, kako je rekao Pajtić, nisu dobro odradili svoj posao, za razliku od njega koji je odradio. Šta to znači odraditi dobro svoj posao za izbore? Pa, valjda znači pokazati neki rezultat, a ne juriti glasače sa lažnim sjajnim i ovako i onako spakovanim obećanjima. Dakle, to je ono čemu bi oni morali da se vrate i verujem da ima i u jednoj i u drugoj stranci ljudi koji će postaviti takva pitanja. Verujem da oni treba da postave osnovno pitanje sopstvenog političkog legitimiteta i o tome koliko im građani veruju, nezavisno od toga za koga su glasali, nisu izašli, preškrabavali listiće. Prosto, gde su te tačke u kojima su izgubili poverenje građana. Ja sam nekoliko tih tačaka navela, ima ih svakako mnogo više i verovatno ljudi različitih profesija bi navodili različite te tačke.

Ali ima veoma mnogo mesta gde su oni prosto izneverili one koji su im bili politički bliski i to ih izneverili u pravcu gubljenja vere u politički legitimitet. I to je nešto što se teško prašta, znate, što se kažnjava. Oni su kažnjeni na ovim izborima, kažnjeni smo i mi na ovim izborima. To nema nikakve vajde, jer ja stalno ponavljam, makar u estetskom smislu i odnosu prema trećim zemljama Boris Tadić mnogo bolje izgleda od Tomislava Nikolića i tu priče nema, to je prosto tako kako jeste. Različito su rasli, različito su vaspitavani, različit im je vokabular. Tako da, eto, to je nešto što bi moralo da se postavi i kao pitanje samima sebi, bez revanšizma, bez neke preterane svadljivosti, ali sa jednom velikom spremnošću da se podnese odgovornost u stranačkim organima, ako uopšte tamo stranački organi funkcionišu. Tu mislim i na DS i na LDP.

Svetlana Lukić: U Beogradu je povodom ovih izbora bio i ekonomista Vladimir Gligorov koji inače živi u Beču. Vladimir Gligorov je, kao što verovatno znate, jedan od osnivača Demokratske stranke.

Vladimir Gligorov: Ako gledate rezultate ovih izbora za skupštine, gradove itd, tu je DS relativno dobro prošla, to govori o SNS-u. Procena je da oni još uvek ne mogu da rade taj posao tamo gde je u krajnjoj instanci to važno. To je ja mislim razlog da je tu izlaznost i bila relativno velika. Što se tiče predsedničkih izbora tu je pitanje da li je neko odgovoran za ovo ili nije. Kao što se ponekad dešava u izborima i u drugim zemljama, uglavnom je presudilo nezadovoljstvo ovih koji bi inače po prirodi stvari bili glasači protivnika Tome Nikolića. Prosto je procena tih ljudi bila da Boris Tadić nije u stvari njihov kandidat, u neku ruku je izneverio očekivanja. Ako za to bude i nagrađen onda posledica toga ne može da bude povoljna, jer neće dobiti poruku ni on, ni neko drugi sutra koji treba na njegovom mestu da ipak reprezentuje te ljude. Tako da, mislim da je to objašnjenje, jednostavnije je ljudima da ne glasaju za Tadića, nego da glasaju za Nikolića, taj račun razumem. Pored toga, olakšana je ta odluka i u tom smislu što se postiglo to obezbeđenje na skupštinskim izborima da baš nije sve u jednoj korpi, da tako kažem, nego imate jedan rezultat za skupštinske izbore, manje više drugi je rezultat za ove druge. Tako da svako dobije poruku koju treba da dobije.

U tom smislu to je mislim racionalan ishod i nema tu neke velike misterije. To ne znači da je Tadić morao da izgubi, ja mislim da je on strašno pogrešio ove dve nedelje, pre svega tom jednom veoma arogantnom kampanjom, tom kontrolom medija. Praktično je bilo jasno svima da to su neravnopravni borci i prosto iz tog razloga jedni su glasali za Nikolića, a drugi su glasali protiv Tadića, jer to nije ostavilo neki baš naročito dobar utisak, posebno u kontekstu toga da su se oni već dogovorili o vladi. I sve je to manje više dogovoreno, onda bi se videlo da ako bi se za njega glasalo da se ide u jednu potpunu kontrolu političkog života, a opet, odgovornot ne bi bila locirana gde treba, jer ipak, za ove četiri poslednje godine ne možete kriviti Tomu Nikolića. Ima stvari za koje on treba da odgovara. Po mom mišljenju taj veliki broj ljudi koji je izostao sa izbora ne bi morao da preterano zabrine DS, s obzirom na to da su ipak ostavili na neki način ove naprednjake na jednom nivou koji, s obzirom na okolnosti u kojima su izbori obavljeni i s obzirom na težinu i socijalnu i ekonomsku i sve kapitalne odgovornosti, to je za demokrate relativno još uvek komforna pozicija.

E sad, s obzirom na ovaj ishod, imate taj problem reorganizacije DS-a, pa onda i pitanje eventualnog formiranja vlade, pa onda dugovečnosti te vlade, jer opet, pretpostavljam da će se razmišljati o tome ima li smisla sada ulaziti u tu kohabitaciju sa relativno tankim mandatom, ako ga uopšte ima, a sa veoma velikim problemima. To bi u normalnim okolnostima značilo da recimo kroz dve godine, kad god dođu prevremeni izbori DS ode na 10%. Da li će oni to hteti, da li misle da mogu tome da suprotstave neku strategiju, ja to ne znam, ali otprilike to je jedna stvar o kojoj će morati razmišljati. S druge strane, oni imaju veoma dobru podršku i u Vojvodini i u Beogradu, pa i u gradovima u centralnoj Srbiji, prema tome, ne bi oni morali da brinu o povratku ukoliko bi recimo odlučili da odgovornost za ovo što treba sada da se uradi prepuste SNS-u i Koštunici i već ko hoće s njima. Postoje i kadrovska pitanja, stranka se dosta utanjila, dosta je ljudi pobeglo, manje više sve što je moglo, kao što je Dragan Đilas koji računa da bi bolje bilo da oni još rade malo na lokalu, grade svoj imidž, pa posle, nego da sad preuzimaju odgovornost kad je najžešće. Tako da je i to pitanje. Onda kad je reč o SPS-u onda je i tu problem, jer nisam siguran uopšte da oni imaju te glasove koje su dobili, a i ne vidim gde će da idu dalje, čije oni glasove tačno mogu sada još da uzmu.

Opet, kad gledate ovu desnu stranu vi imate Naprednu stranku koja ne zna u stvari šta hoće, u redu, ona je profitirala na tom protestu, to je sve u redu, ali od protesta do pozitivnog programa je poprilično dug put. Treba videti šta bi oni mogli da ponude zato što sad se to ne vidi. A onda imate ove koji u suštini bi da nije ovaj ishod nestali sa političke scene po mom mišljenju, ovako će se ta njihova agonija produžiti. A to su DSS, Dveri, Radikalna stranka. Tako da, to su sad te stvari, ne bih rekao da je to toliko rđavo, s obzirom da otvara niz političkih mogućnosti. Pitanje je da li postoje ljudi koji su sposobni da to iskoriste, to je sad pitanje.

Svetlana Lukić: Da vas vratim na onaj deo rečenice kad ste rekli da niste sigurni da bi SPS dobila taj broj glasova, šta ste pod tim podrazumevali?

Vladimir Gligorov: Pa, ja mislim da je prvi krug bio takav da su oni dobili nešto malo više nego što je, da tako kažem, njihovo jezgro, zato što je u tom trenutku glasač razmišljao da je možda dobro da ojača SPS s obzirom da glasanje za naprednjake bi delovalo dosta besmisleno, s obzirom da oni nisu ukazali na to kako oni misle, znači nisu predočili glasačima kako oni misle da sastave vladu. Vi ste imali taj izbor da glasate za njih, a da ne mogu da sastave vladu, jer vi znate da DSS neće da pravi vladu ako svi ne idu njihovim putem. Socijalisti su se već bili pre toga odredili, tako da ja mislim da je jedan broj glasača koji bi inače u normalnim okolnostima glasao za Naprednu stranku prešao kod socijalista koji su to u stvari iskoristili jer su pred same izbore krenuli u te nacionalističke priče, plus Josip Broz, plus Slobodan Milošević, plus Bosna, plus Kosovo. Tako da su ostavljali utisak da bi možda bilo dobro da se oni ojačaju pa da budu jači partner u toj vladi.

Sada je ta situacija promenjena, ja ne vidim zašto bi sada ko, eto, ima te ideje koje sam naveo, zašto bi on glasao za SPS, sada je to mnogo izglednije da bude glas SNS-a koja bi onda formirala vladu. Tako da mislim da oni nemaju kud dalje da idu, oni bi morali da gledaju da uzmu neke glasove DS-a, to će biti malo komplikovano zato što bi opet pretpostavilo da oni krenu sa jednom drukčijom retorikom, pogotovo kad se uzme u obzir da će verovatno dominantni tonovi u DS-u biti otprilike ovi koje sad Đilas zastupa. Znači, neka demokratska verzija Dačića, tako da ne vidim gde će sad tu SPS sa svom tom bagažom, gde će sad oni tu da se uklope. Da je situacija bila drukčija, da je ishod bio drukčiji onda naravno oni bi mogli da računaju i dalje na tu eroziju besperspektivne Napredne stranke, sad tu više nije ta situacija. Tako da ja mislim da je njihov domet u stvari realno manji nego što su oni dobili ili nego što oni verovatno u svojoj glavi zamišljaju. Stoga, vidim tako i po tome da su odustali od tih ambicija da preuzimaju odgovornost za ozbiljne poslove, njima se dopada da imaju ovo što imaju, energija, putevi, policija itd, tu se manje može izgubiti, a koristi nisu male. I to je otprilike to, tako da mislim da je to predimenzionirano prosto zbog toga što su svi drugi prošli gore nego što se očekivalo, nego što su oni očekivali. Dačić je jedini u prvom krugu na skupštinskim izborima prošao bolje, ali nije prošao bog zna kako u Beogradu, nije prošao bog zna kako u Vojvodini, tako da je to ja mislim samo taj efekat ljudi koji glasaju za onoga za koga očekuju da će pobediti zajedno sa nekima drugima i hoće da ojačaju tu alternativu jer im je to više u interesu. Sada je to potpuno promenjeno.

Generalno ovde postoji nešto što je delimično greška DS-a, a to je neko verovanje da taj nacionalizam i taj primitivizam, da su oni nekako dominantna karakteristika ovog društva i da vi morate za te glasače da se borite, a ne za ove koji su drugačiji, da se tako izrazim. I to je ja mislim greška Tadićeva, on je izgubio svoje glasače, oni nisu otišli kod Tome, on je prosto njih izgubio zato što je otišao tamo gde oni neće da ga slede. To je taj problem kada vi imate tu neku ideološku sferu i taj ideološki prostor koji je naheren na tu desnu stranu i gde ljudi ustvari ima veoma malo, ali vi nekako smatrate da je to tamo gde vi treba da konkurišete. To je otprilike ovo što radi Koštunica, a ovi ga iz DS-a imitiraju, jer on misli, Koštunica da kad kaže Kosovo svi Srbi će da ne znam šta… Realnost je potpuno drukčija, to uopšte za ogroman broj ljudi nije realno ni praktično pitanje, ovo sa neutralnošću, sa tri prsta, to je više za Vuka Draškovića, za najveći broj ljudi to više ništa ne znači.

Zašto je Tadić išao u tom pravcu, ko je njemu to sugerisao da tamo treba da traži svoje marginalne glasače, ja to ne znam, ali to je u svakom slučaju veoma pogrešno kao što se i videlo. To nije bilo pogrešno samo danas, to je bilo pogrešne poslednje četiri godine. Da je on krenuo pre četiri godine sa mandatom koji je dobio u pravcu koji je dobio on bi danas bio u sasvim drugoj situaciji. Pošto to nije išlo tako sad je dobio odgovor onih koji su u suštini nezadovoljni njime kao sopstvenim predstavnikom, ne da je dobio negativan glas kod onih kod kojih nikad glas ne može ni da ima. Tako da, to je ta jedna glupa situacija u koju su oni sebe doveli. Sada kao stranka oni čak stoje bolje nego što zaslužuju.

Karakteristična greška je kod ovakvih režima, to je tako bilo i u Hrvatskoj sa ovim HDZ-om i sa ovim drugima, da vi predimenzionirate značaj tih nacionalnih ekstrema a smatrate da vam je ovo što je, da tako kažem, na vašoj strani uslovno rečeno, da vam je to u džepu, jer oni prosto nemaju to u stomaku da mogu da progutaju i ovakav ishod. I onda vi mislite da možete da idete gde ste krenuli. To je vrlo rđavo zbog toga što je to nepotrebno, dovoljno je da vi dobijete svoje glasove u okolnostima u kojima ono za šta ste se zalagali i još uvek se na papiru zalažete ima većinu. A i da nema većinu, ako hoćete da idete i u opoziciju, nije svejedno kako ste otišli u opoziciju. Možete da odete u opoziciju principijelno, a možete da odete u opoziciju neprincipijelno, kao što je sada. Oni ne idu u opoziciju zato što svako može da izgubi, zašto da ne. Na kraju krajeva jedan broj ljudi je vazda u manjini pa živi sa tim, pošto drži do nekih principa koji god da su i prosto to mu je važno. Tako da i ovde nije to dobro ovako šetati po tom političkom prostoru kao da je to pučina.

To je taj problem sa Demokratskom strankom, nije njima bilo potrebno ni ta tri prsta, ni sve to, a šta će to njima, to privlači eventualno te glasače koji vam nisu potrebni, a gubite one koji su u stvari vaši. Morate imati i tu neku u politici doslednost, pa i neku lojalnost, lojalnost predstavnika prema vama. Pored toga on je trebalo da zna da pošto on personifikuje odgovornost, ne vlada, da onda je mnogo složeniji upravo taj izbor njegov nego što je glasanje za partije, jer on je doveo sebe i zemlju u situaciju da u stvari se čitava ta odgovornost personifikuje u njemu, mada Srbija nema predsednički sistem. Drukčije bi to bilo da je to onako kako i treba da bude podeljeno i onda vi možete na neki racionalniji način da raspodelite odgovornost. Bilo bi logično da vlada snosi veliki deo odgovornosti, a oni su u stvari prošli bolje. Prosto, vidite kako je to sve iščašeno i ideološki i politički i kako god hoćete, institucionalno. I sada je taj momenat, sada morate razmišljati koje su sada političke mogućnosti u tom kontekstu.

Tih političkih mogućnosti nije malo, prvo, pobedio je Toma Nikolić sa relativno malim brojem glasova u suštini, jer je mali broj ljudi izašlo, prema tome, njegov mandat je tanak, za njega je glasalo, šta, možda milion i po ili milion i 600 hiljada ljudi, to nije bog zna šta, to nije ne znam kakav mandat. Onda imate vladu koja ako se sastavi prema izbornim rezultatima onda imate tu kohabitaciju i onda svako ima mogućnost da recimo se sprema za neke prevremene izbore. Ja sam tu jako pesimističan s obzirom na karaktere koji u tome učestvuju, sasvim je moguće da oni izvuku pogrešne zaključke iz svega ovoga i krenu u neke druge pravce. Vi možete da izvučete iz ovoga zaključak, što nije nemoguće da se dogodi, da sad dodatno treba da imitirate mali broj glasača SNS-a, umesto da idete i da gledate kako da povratite svoju bazu vi u stvari možete da krenete da imitirate one za koje mislite da su u trendu. Bilo da mislite da su to socijalisti sa nekom socijalnom pravdom ili su to naprednjaci sa nekim populizmom ili su to ovi koji viču – EU može da čeka, nije to pred glavu. Sve to može da ide i u tom pravcu, u tom slučaju se ide u jedan, što ovde u stvari verovatno i najverovatnije, da se ide u taj neki haos u kome se ljudi ustvari oslanjaju na snalažljivost, pa danas sam za jedno, sutra sam za drugo, prekosutra sam za treće i tako redom.

Ovde je malo ljudi koji nisu bili u tri stranke. Imate situaciju recimo, u Beogradu je, kako da kažem, goli pragmatizam pobedio i tu su delimično stradali i ovi iz LDP-a zbog toga, jer više glasači nisu mogli da prepoznaju razliku između njih i demokrata, prema tome zašto da glasaju za malu, kad mogu za glasaju za veliku partiju, pa su oni ispali. Ali imate taj neki pragmatizam, neki koji ima i te ružne elemente, ksenofobiju i sve ostalo što ide, homofobiju itd. Možete da igrate na sve te karte. Najčešće preferencije glasača nisu fiksirane, tako da vi kod nekog čoveka možete da zaigrate i na, da kažem, dobru i na njegovu rđavu stranu. To nije dato, svi ti koji mašu sa tri prsta mogu sutra i da ne mašu sa tri prsta. Pitanje je koliko ste vi u stanju da te preferencije takve kakve su usmerite u jednom ili u drugom pravcu. Vi ne morate baš da birate uvek najgoru varijantu, pa mislite da povlađujete upravo tom nekom sloju koji ne mora baš u političkom smislu da bude najreprezentativniji. Tako da te mogućnosti postoje.

Uzmite Tomu Nikolića, pre dve-tri godine jedno, pre pet-šest godina drugo, pre deset godina treće. Vi nemate apsolutno nikakvu doslednost u toj stvari, osim što je ta njegova nedoslednost nešto što veliki broj ljudi u Srbiji prepoznaje kao sebe, jer svi ljudi imaju nefiksirane te preferencije, ta shvatanja i on vrlo dobro reprezentuje upravo taj haos u glavama mnogih ljudi. E sad, budući da je tako vi ne možete predvideti gde će taj čovek da završi sutra, može sutra da bude, na početku kampanje kao što se sećate on je doveo tog Konuzina da ga podržava, a sada se zaklinje u EU. On jednom kaže jednu stvar o Kosovu, drugog dana kaže drugu stvar o Kosovu. Vi ne znate gde će se to završiti, dobro, dodatno ne znate i zbog toga što on dosad i nije imao nikakvu odgovornost, možete neodgovorno da pričate šta vam padne na pamet. Sad ste predsednik Republike, to je malo drukčije. Ali opet, imate ljudi koji pod teretom odgovornosti znaju da ne prođu baš najbolje. Tu vam je najbolji primer Koštunica koji se slomio, on je imao fantastičnu šansu, on se slomio jer nije bio sposoban da ponese tu odgovornost koja je bila neophodna. Tu su te mogućnosti da se ide u različitim pravcima.

Pre svega, ovo je zatvoreno društvo, zatvorena privreda, zatvorena kultura. To je ovde privlačno, vi možete da idete i u tom pravcu dodatnog zatvaranja. Ja sam šokiran da neko može da kaže – mi smo uvek bili Istok Zapadu, Zapad Istoku. Prvo, to istorijski ne znači ništa, drugo, taj Istok i Zapad u političkom smislu se menjaju, pored toga, tog Istoka i Zapada više nema. Tako da, to su sve te mogućnosti koje su sasvim realne ovde, i onda je pitanje gde će to da ide.

Ono što je ovde zanimljivo to je meni zanimljivo za ceo Balkan, to je ta neka socijalna otupelost. Vrlo je teško kada vidite negde u svetu da imate neku stopu nezaposlenosti 24-25%, 30% i da imate veoma malu stopu zaposlenosti, a da to u suštini ne igra neku veliku ulogu u političkom procesu. Takođe, da to ne podstiče stvaranje sindikata, da to u medijima u suštini nije tema. To jeste jedna čudna karakteristika, i to je izuzetno negativna stvar, jer vi u ovoj čitavoj raspravi ekonomskoj, političkoj koja traje već i pred izbore i ranije, imate najmanje taj razgovor o tržištu rada, o zapošljavanju, o mladima, gde će ti ljudi da rade. E, to je na neki način pored bezbednosti osnovni razlog zašto mi živimo u državi, da bismo mi svi imali nekakvu mogućnost da ostvarimo rad, potrošnju, dobrobit, ono čemu čovek teži. Taj deo priče ne može da dođe na dnevni red, i kad se on postavi to je onda pravoslavni komunizam, znači, ti problemi svakako su jasni, ali vi nemate ili neku socijalnu osetljivost za nju ili imate jako rđavu predstavu o tome kako bi to moglo da se ili trebalo da se rešava.

Jer, vi ovde i nemate mogućnosti da imate sindikate, između ostalog i zbog toga što više nema ni industrije. Uglavnom ovde su usluge, nisu sklone sindikalizmu, ali to je osnovna karakteristika, da tako kažem, čak ne ni nerazvijenih društava, nego takvih nekakvih razorenih društava, da oni imaju nisku socijalnu osetljivost. Imate taj neki bazični moral da razmišljate o tome zašto bi sad bilo u redu da ljudi nemaju posla i da je socijalna situacija bukvalno katastrofalna. Ovde je u poslednjih nekoliko godina oko 600.000 ljudi manje zaposleno nego što je bilo ranije. To je fantastičan podatak za ovako malu zemlju. Vi nemate neku očiglednu političku, socijalnu posledicu zbog toga, a sasvim desete stvari se raspravljaju. Kada vi krenete da pričate onda strana ulaganja će to da reše, to nije ozbiljno. Možda i hoće, ali to bi trebalo otprilike za 20 godina, morate nešto da uradite i kod kuće, neko i ovde mora da nešto štedi, neko i ovde mora nešto da ulaže. I ti koji tu ulažu i štede i oni moraju da budu na neki način stavljeni u kontekst da ne budu tajkuni, lopovi, nego da budu preduzetnici pravi i tako redom. Znači, sve to je nešto čime bi vlast trebala da se bavi, čime se vlast ne bavi. Društvo nema sopstvenih potencijala da se time bavi, inteligencija se bavi sasvim drugim stvarima i to je ja mislim daleko najveći problem, jer je to jedno gubljenje vremena masovno i naveliko što bi se reklo. I dovoljno je samo da pomislite da u stvari opšti nivoi proizvodnje i da kažem tako, dobrobit je bio veći pre 30 i kusur godina nego sada. Znači, 30 godina u najboljem slučaju šlajfovanja. Po mom mišljenju problem je u tome što će to biti gore, jer oni su sad doveli zemlju pred vrlo ozbiljne izbore ekonomske i sad se zaista gleda u jedan period od par godina gde ako bi se nešto ozbiljno radilo to bi podrazumevalo odgovarajuće stezanje kaiša da bi eventualno kasnije nešto bilo. I tu je taj problem koji takođe ovde strašno postoji, nije od juče, da vi ustvari nikad nemate tu neku sposobnost da neka generacija kaže – u redu, mi ćemo da sada štedimo više, radimo više, ulažemo više, odričemo se više da bismo obezbedili i nekakav stabilan rast i razvoj za buduće generacije, jer to u nekom trenutku neka generacija mora da uradi. Ovde te spremnosti takođe nema, nema ni političke spremnosti.

Vi koja god vlada da dođe ona uglavnom odustane od nekih ozbiljnih poslova i krene da razmišlja kako da eventualno neko drugi nešto finansira, neko nešto pomogne, da se nešto proda, da se nešto štampa para ako nikad ne može drukčije i da se to nekako taljiga. I to tako nije moguće, u nekom trenutku jedna generacija, nažalost, uvek ona koja je trenutno tu, mora da donese odluku da je potrebno jedno deset godina najmanje, dosta, dosta upornog rada sa relativno malim rezultatima, u smislu poboljšanja i penzionera i zaposlenih i ljudi sa zdravstvenim problemima i tako redom. Pa da onda to kasnije krene da bude bolje u dužem periodu vremena. To je taj problem pred kojim se u suštini zemlja nalazi. Vi ste tri-četiri puta za redom odustajali od teških zadataka, tako da je pitanje da li uopšte postoji i volja i spremnost i sposobnost i kritična masa da se to uradi. Ja nemam taj utisak da, pogotovo ovi koji treba da odlučuju, oni imaju takvu predstavu.

Ova poslednja vlada je bila primer snalaženja od danas do sutra, krpi ovde, krpi onde, pusti probleme da se sami rešavaju. To naravno je dovelo do ovoga do čega je dovelo, jedna u suštini katastrofalna situacija. Vi ovde ne možete da donesete nijednu ključnu odluku 30 godina ili 40 godina u suštini od nesretnih liberala, vi ovde nemate odgovore na najosnovnija pitanja. Nemate odgovor na Kosovo, nemate odgovor na Bosnu, vi nemate odgovor u kojoj zemlji vi tačno hoćete da živite, vi ne znate odgovor na to gde se vi nalazite u svetu, sa kim vi hoćete da sarađujete. Vi nemate predstavu o tome gde je to što vi hoćete da svoju decu i svoje unuke upućujete. Nijedan od tih odgovora ne postoji, oni se svi odlažu. Zamrznućemo ovaj konflikt, sačekaćemo promenu konstelacija snaga pa ćemo rešiti ovaj problem, pa onda imate, ne znam, to pitanje autonomije Vojvodine koja ne može ni da dođe na dnevni red da se skine sa dnevnog reda. Vi to ne možete da razrešite, kako ćete vi onda da gledate na duži rok. Sve je praktično neprestano pod znakom pitanja i prema tome, vi onda razmišljate kao pojedinac, ako već ne možete da razmišljate o inostranstvu onda vi razmišljate kako da se snalazite od danas do sutra, i to je taj problem.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik, slušali ste Vesnu Rakić-Vodinelić i Vladimira Gligorova. Pozdravljaju vas do sledećeg petka Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

 
Emisija Peščanik, 25.05.2012. 

Peščanik.net, 29.05.2012.