Znam da mnoge Amerikance koji nas sada gledaju najviše brine stanje naše privrede. S pravom su zabrinuti.  Ako vas ova recesija nije lično pogodila, onda verovatno poznajete nekoga koga jeste – prijatelja, komšiju, rođaka. Ne treba da vam navodim statističke podatke da biste shvatili kako je privreda u krizi, jer se sa krizom susrećete svakodnevno. S njom se budite i zbog nje noćima ne spavate. Ona se ogleda u gubitku posla za koji ste mislili da ćete ga raditi do penzije; u privatnoj firmi u koju ste ugradili snove, a čija budućnost visi o koncu, u pismu kojim obaveštavaju vaše dete da je primljeno na koledž koji nećete moći da platite. Recesija se oseća svuda.

Iako nam je privreda slaba i poverenje poljuljano, iako prolazimo kroz teško i nesigurno vreme, večeras želim da svakom Amerikancu poručim: oporavićemo se i Sjedinjene Američke Države biće snažnije nego ikada.

Ova kriza ne sme da utiče na budućnost ove nacije. Rešenje svih problema nam je na dohvat ruke. Rešenja su u našim laboratorijama i univerzitetima; na poljima i u fabrikama; u kreativnosti naših preduzetnika i u ponosu najvrednijih radnika na svetu. I dalje nas krase osobine koje su Ameriku pretvorile u najsnažniju i najprosperitetniju državu u istoriji. Sada moramo da zbijemo redove, da se hrabro suočimo sa izazovima i da ponovo preuzmemo odgovornost za sopstvenu budućnost.

Moramo pošteno da priznamo da nismo uvek bili odgovorni – ni kao vlada, ni kao narod. Ne bih da svaljujem krivicu na druge, niti želim da se vraćam u prošlost, ali iz ove nevolje se možemo izvući samo ako shvatimo kako smo se u njoj našli.

Činjenica je da privreda nije propala preko noći, niti su naši problemi otpočeli urušavanjem tržišta nekretnina i padom berze. Već decenijama znamo da nam opstanak zavisi od toga da li ćemo pronaći nove energetske izvore. Pa ipak i dalje uvozimo više nafte nego ikada. Svake godine nam sve više i više ušteđevine odlazi na troškove lečenja, pa ipak odlažemo reformu. Naša deca se bore za posao u uslovima globalne ekonomije, a mnoge naše školi ne mogu da ih za to pripreme. Iako nijedan od ovih problema nismo rešili, uspeli smo da potrošimo više novca i da se zadužimo više nego ikad, i kao pojedinci i kao vlada.

Drugim rečima, do sada nam je bila važnija kratkoročna dobit od dugoročnog prosperiteta, pravili smo planove do sledeće rate, do sledećeg kvartala, do sledećih izbora. Viškovi su pružali priliku bogatima da se još više bogate, umesto da budu uloženi u budućnost. Propisi su zaobilaženi zarad brzog profita i na uštrb zdravog tržišta. Ljudi su kupovali kuće znajući da ne mogu da ih priušte, a banke su im svesno nudile nepovoljne kredite. Sve to vreme samo smo odlagali kritičku debatu i teške odluke. Sada je došao čas da svoju budućnost uzmemo u svoje ruke.

Vreme je za hrabre i mudre korake – ne treba samo da pokrenemo privredu, već i da postavimo temelje za dugoročni prosperitet. Vreme je da stvorimo nove poslove, da pokrenemo kreditiranje i da uložimo u energetiku, zdravstvo i obrazovanje od kojeg zavisi naša privreda, čak i sada kada donosimo teške odluke za smanjivanje deficita. Moj ekonomski plan je napravljen imajući sve ovo u vidu, i o tome želim da govorim večeras. U tom planu na prvom mestu su radna mesta.

Čim sam preuzeo dužnost, tražio sam od Kongresa da mi do Dana predsednika[1] dostavi plan oporavka koji će omogućiti ljudima da se zaposle. Nisam to uradio jer verujem u veliku državnu upravu – ne verujem. Svestan sam ogromnog duga koji smo nasledili. Zatražio sam da reagujemo,  jer ako ne reagujemo sada, još više ljudi će izgubiti posao. Izostanak reakcije će pogoršati dugoročni deficit, jer će slab privredni razvoj trajati godinama. Zato sam se zalagao za brzu reakciju. Večeras sam zahvalan Kongresu zato što je ispunio očekivanja, i ponosan sam što je predlog zakona o američkom oporavaku i reinvestiranju usvojen.

U naredne dve godine ovim planom ćemo sačuvati ili otvoriti 3,5 miliona radnih mesta. Više od 90% njh će biti u privatnom sektoru – u obnovi puteva i mostova, izgradnji turbina na vetar i solarnih ploča, postavljanju mreža za brzi internet i poboljšanju javnog prevoza.

Zbog ovog plana nastavnici će moći da zadrže posao i naša deca će se obrazovati. Zdravstveni radnici će i dalje moći da se brinu o bolesnima. U Mineapolisu je večeras na ulici 57 policajaca čije otpuštanje je sprečeno ovim planom.

25 odsto zaposlenih će zbog ovog plana dobiti poreske olakšice – a to ćete primetiti u platnom obračunu od prvog aprila.

Porodicama koje ne mogu da plate školarinu svojoj deci će se po ovom planu sve četiri godine koliko traje koledž odbijati 2.500 dolara od poreza. Amerikanci koji su u ovoj recesiji izgubili posao, moći će i dalje da primaju naknadu za nezaposlene i imaće zdravstvenu zaštitu, što će im pomoći da je lakše prebrode.

Znam da neki među vama, pa i neki koji ovo prate na televiziji, sumnjaju da će ovaj plan uspeti. Razumem razloge za tu sumnju. Svi mi u Vašingtonu smo videli kako dobre namere mogu da se pretvore u prekršena obećanja i bezrazložno trošenje. Ovako veliki plan nosi sa sobom ogromnu odgovornost.

Zato sam zamolio potpredsednika Bajdena da preuzme nadzor nad sprovođenjem plana – jer niko ne sme da se igra sa Džoom. Rekao sam članovima mog kabineta i gradonačelnicima i guvernerima širom zemlje da će za svaki dolar koji potroše odgovarati meni i američkom narodu. Imenovao sam iskusnog glavnog inspektora koji će otkriti svako razbacivanje i svaku proneveru. Otvorili smo novi sajt recovery.gov, gde svaki Amerikanac može da proveri kako se troši njegov novac.

Plan oporavka koji smo usvojili predstavlja prvi korak ka oporavku naše privrede. Ali to je samo prvi korak. Jer čak i da ovaj plan sprovedemo bez greške, neće doći do pravog oporavka ukoliko ne rešimo kreditnu krizu koja je ozbiljno poljuljala finansijski sistem.

Večeras ću o tome govoriti jednostavno i iskreno, jer svaki Amerikanac treba da zna da to direktno pogađa njega i njegovu porodicu. Takođe treba da znate da je novac koji ste deponovali u banke bezbedan, osiguranje vam je bezbedno, budite sigurni da će finansijski sistem biti stabilan. Nije u tome problem. Problem je u tome što će, ako ne pokrenemo kreditiranje, naš oporavak propasti pre nego što uopšte bude počeo.

Vidite, protok kredita predstavlja krvotok naše privrede. Na kredit se plaća sve, od kuće, preko automobila, do visokog obrazovanja. Tako prodavnice pune rafove, poljoprivrednici kupuju mehanizaciju i firme plaćaju zaposlene. Ali krediti više ne teku onako kako bi trebalo. Neisplaćene rate za kupovinu nekretnina poremetile su poslovanje previše banaka. Uz toliko dugova i tako malo poverenja, banke sada nerado odobravaju kredite domaćinstvima, preduzećima, pa čak i jedna drugoj. A ako nema kredita, porodice ne mogu da priušte kuću ili automobil. Preduzeća su primorana da otpuštaju radnike. Naša privreda sve više trpi i kredita je sve manje.

Zato ova administracija preduzima brze i agresivne korake da prekine taj začarani krug, da uspostavi poverenje i da ponovo pokrene kreditiranje. To ćemo postići na nekoliko načina. Prvo, osnivamo kreditini fond za kupovinu automobila, za školarine i za mala preduzeća. Taj kreditni fond je namenjen potrošačima i poslodavcima od kojih zavisi naša privreda. Drugo, pokrenuli smo plan pomoći za kućevlasnike, namenjen odgovornim porodicama kojima preti zaplena kuće. Taj plan će im pomoći da snize mesečne rate i da refinansiraju svoj kredit. Plan nije namenjen špekulantima ni onom komšiji koji je kupio kuću koju nikad nije mogao da priušti, ali taj plan će pomoći milionima Amerikanaca čijim kućama pada vrednost. Oni će sada moći da iskoriste niže kamate koje su već uspostavljene ovim planom. Prosečna porodica koja refinansira kredit uštedeće skoro 2.000 dolara godišnje.

Treće, federalna vlada će se pobrinuti da velike banke od kojih narod zavisi imaju dovoljno novca i poverenja da odobravaju kredite čak i u uslovima težim od sadašnjih. Kada vidimo da neka velika banka ima ozbiljne probleme, nadležni će odgovarati, nametnućemo neophodne promene, pomoći ćemo im da uspostave bilans i obezbedićemo kontinuitet snažne institucije koja služi našem narodu i našoj privredi.

Shvatam da Volstritu odgovara da dobija pomoć bez ikakvih obaveza, gde niko ne snosi posledice za svoje nepromišljene odluke. Ali takvim pristupom nećemo ništa rešiti. Cilj nam je da ubrzamo obnovu kreditiranja američkog naroda i američkih preduzeća i da se ova kriza okonča jednom za svagda. Nateraću banke da preuzmu punu odgovornost za pomoć koju dobijaju, i sada će morati jasno da pokažu kako novac poreskih obveznika pospešuje kreditiranje tih poreskih obveznika. Ovog puta menadžeri neće moći da koriste novac poreskih obveznika za svoje bonuse, ni za kupovinu otmenih zavesa, niti za letenje privatnim avionima. To vreme je prošlo.

Za ovaj plan potrebno je mnogo novca – da, verovatno još više od onoga što smo već odvojili. Ali iako će troškovi biti veliki, uveravam vas da će nas, ako ništa ne preduzmemo, to koštati mnogo više, jer tada privreda neće biti u krizi mesecima ili godinama, već možda čitavu deceniju. To će biti gore po naš deficit, gore po preduzeća, gore po vas i gore po narednu generaciju. Odbijam da to dopustim.

Kada je prethodna vlada tražila od Kongresa da pomogne bankama u krizi, i Demokrate i Republikanci bili su besni zbog nemarnog raspolaganja novcem i zbog rezultata koji su usledili. I poreski obveznici su bili besni. I ja sam bio besan. Zato znam da sada nije popularno pomagati bankama, posebno jer svi trpe posledice njihovih loših poteza. Verujte mi – razumem.

Ali znam i to da u vreme krize ne smemo dopustiti da se naše odluke temelje na besu, niti se smemo povinovati politici popularnosti. Moj posao – naš posao – jeste da rešimo problem. Naš posao je da odgovorno upravljamo. Neću potrošiti ni jedan jedini novčić za bonus nekom menadžeru sa Volstrita, ali ću učiniti sve da pomognem malom preduzeću koje ne može da isplati radnike ili nekoj porodici koja štedi a ne može da dobije kredit.

O tome se radi. Ne radi se o pomoći bankama – radi se o pomoći ljudima. Jer kada krediti ponovo budu dostupni, mlada porodica će moći da kupi stan. Zatim će neko preduzeće unajmiti radnike da taj stan sagrade. Onda će ti radnici imati novac za život. A ako uspeju da podignu kredit, možda će konačno uspeti da kupe auto ili otvore svoju privatnu firmu. Investitori će se vratiti na tržište, i penzije za američke porodice će ponovo biti obezbeđene. Poverenje će se vratiti polako ali sigurno, i privreda će se oporaviti.

Zato tražim od ovog Kongresa da mi pomogne da uradim sve što je neophodno. Jer ne smemo dozvoliti da ova recesija traje u nedogled. Da se ovakva kriza više nikad ne bi ponovila, tražim od Kongresa da ubrza usvajanje zakona koji će reformisati naš zastareli regulatorni sistem. Vreme je da uspostavimo oštre i razumne propise, da bi naše finansijsko tržište moglo da nagradi preduzimljivost i inventivnost i kazni brzopletost i nemarnost.

U uslovima globalne ekonomije, gde je znanje najvrednija veština, kvalitetno obrazovanje nije više samo jedan od načina da se uspe – ono je njegov preduslov. Trenutno tri četvrtine najtraženijih zanimanja zahtevaju više od srednjoškolske stručne spreme. Pa ipak je jedva polovina naših građana dostigla taj nivo obrazovanja. Naša zemlja je među prvima u razvijenom svetu po nedovršenom srednjoškolskom obrazovanju. Polovina studenata koji se upiše na koledž nikad ne diplomira.

Ovo je školski primer za slab ekonomski razvoj, jer znamo da će zemlje koje danas imaju bolji obrazovni sistem sutra biti razvijenije. Zato će cilj ove vlade biti da svakom detetu pruži priliku za kompletno obrazovanje – od dana kad se rodi pa do dana kada započne svoju karijeru. To moramo obećati deci u Americi.

Dužnost nas zakonodavaca i vaspitača je da taj sistem funkcioniše. Ali svaki građanin ima dužnost da u tome učestvuje. Zato večeras tražim od svakog Amerikanca da odvoji godinu ili više dana za dodatno obrazovanje ili doškolovavanje. To može da bude državni koledž ili četvorogodišnja škola; dodatno zanimanje ili zanat. Šta god bilo, svaki Amerikanac mora imati nešto više od srednjoškolske diplome. Ne smemo više odustajati od srednje škole. Tako ne dižete ruke samo od sebe, već i od svoje zemlje – a ovoj zemlji je potreban talenat i rad svakog Amerikanca. Zato ćemo mladima u Americi pružiti podršku da završe koledž. Naš novi cilj je da do 2020. Amerika ponovo bude zemlja sa najvećim procentom fakultetski obrazovanih ljudi na svetu. Taj cilj možemo ostvariti.

Kako bismo našu decu poštedeli dugova, ukinućemo poreske olakšice za najbogatijih 2 % stanovništva. Da budem sasvim jasan – jer znam da će neki tvrditi da ukidanje tih poreskih olakšica znači veće oporezivanje ostalih Amerikanaca: ako vaša porodica zarađuje manje od 250.000 dolara godišnje – četvrt miliona dolara godišnje – porez vam neće  biti povećan ni za jedan cent. Ponavljam, ni za cent. Štaviše, plan oporavka predviđa poreske olakšice – jeste, poreske olakšice – za 95% zaposlenih porodica.

Vidite, znam da se nismo saglasili oko svakog pitanja – i u buduće će sigurno biti situacija u kojima se nećemo saglasiti. Ali isto tako znam da svako od vas voli ovu zemlju i želi joj najbolje. To mora da bude polazna osnova svake debate narednih meseci i na to se moramo vratiti kada se debate završe. Američki narod od nas očekuje da na tom temelju izgradimo zajednički stav. Ako to uspemo – ako se ujedinimo i izvučemo naciju iz krize, ako ponovo zaposlimo naš narod i ponovo pokrenemo prosperitet, ako se neustrašivo prihvatimo izazova ovog vremena i prizovemo istrajni duh Amerike, koja nikad ne odustaje, onda će jednog dana naša deca govoriti svojoj deci kako smo postigli to što će biti uklesano u ove zidine, nešto vredno pamćenja. Hvala vam.

 
Delovi prvog govora Baraka Obame pred Kongresom

www.whitehouse.gov

Peščanik.net, 02.03.2009.

———–    

  1.  Državni praznik koji se obeležava trećeg ponedeljka u februaru.