Foto: Pete Souza
Foto: Pete Souza

20.oktobra 2014, posle bezuspešnih pokušaja da nacrt novog imigracioniog zakona prođe kroz Kongres, predsednik Obama je doneo uredbu o imigraciji koja će milionima ilegalnih imigranata u SAD omogućiti da legalizuju svoj status.

Dragi moji Amerikanci, večeras ću govoriti o imigrantima. Tokom više od 200 godina, naša tradicija primanja imigranata iz celog sveta donosila nam je ogromnu prednost nad drugim zemljama. Zahvaljujući njoj smo ostali mladi, dinamični i preduzimljivi. Ona nas je oblikovala kao ljude neograničenih mogućnosti – oslobođenih svoje prošlosti, spremnih da sebe izgrade onako kako žele.

Ali naš imigracioni sistem više ne valja, i to svi znaju. Porodice koje legalno uđu u našu zemlju i sve čine po pravilima, osećaju se izigrano. Poslodavci koji svojim zaposlenima daju pristojne plate i beneficije gledaju kako konkurencija za bedne plate eksploatiše ilegalne imigrante. Sve nas vređaju ljudi koji uživaju u američkom načinu života bez preuzimanja obaveza koje on podrazumeva. A ilegalni imigranti koji očajnički žele te obaveze ne smeju da ih preuzmu iz straha od razdvajanja svojih porodica.

Tako je već decenijama. I decenijama nismo učinili mnogo po tom pitanju. Kada sam preuzeo ovu dužnost, obavezao sam se da ću popraviti nefunkcionalni imigracioni sistem. I započeo sam taj posao čineći sve da osiguram naše granice. Danas imamo više agenata i tehnologije raspoređenih duž južne granice nego ikada u našoj istoriji. Tokom prethodnih šest godina više je nego prepolovljen broj ilegalnih prelazaka. Mada je ovog leta došlo do povećanog priliva dece bez pratnje, njih je manje nego u protekle dve godine. Ukupan broj ljudi koji pokušavaju da ilegalno uđu u SAD je na najnižem nivou od sedamdesetih godina prošlog veka. To su činjenice.

U međuvremenu sam radio sa Kongresom na sveobuhvatnim ispravkama i 68 demokratskih, republikanskih i nezavisnih senatora se udružilo u naporu da Senat usvoji dvostranački nacrt imigracionog zakona. Taj nacrt nije savršen. To je kompromis, ali zasnovan na zdravom razumu. Njime bi se udvostručio broj agenata u pograničnim patrolama, a ilegalni imigranti bi dobili državljanstvo ako plate kaznu, počnu da plaćaju porez i vrate se na kraj reda. Nezavisni eksperti tvrde da bi to pomoglo rastu naše ekonomije i smanjilo deficit.

Da je predstavnički dom dozvolio glasanje za ili protiv ovog nacrta, on bi bio usvojen uz podršku obe partije i danas bi bio zakon. Ali poslednjih godinu i po dana republikanci u predstavničkom domu sprečavaju glasanje o ovom nacrtu. I dalje verujem da je najbolji način rešavanja ovog problema zajednički rad na usvajanju jednog zdravorazumskog zakona. Ali dok se to ne dogodi, postoje mere koje sam kao predsednik ovlašćen da preduzmem – to su činili i demokratski i republikanski predsednici pre mene – koje će pomoći da naš imigracioni sistem postane pošteniji i pravedniji. Večeras najavljujem te mere.

Prvo, unapredićemo bezbednost granica dodatnim sredstvima za pripadnike snaga bezbednosti, tako da oni mogu da zaustave bujicu ilegalnih prelazaka i ubrzaju postupak deportacije. Drugo, učiniću lakšom i bržom mogućnost da visokokvalifikovani imigranti i preduzetnici ostanu u zemlji i doprinesu našoj ekonomiji, kako su predložili mnogi poslovni lideri. Treće, preduzećemo korake da odgovorno postupamo sa milionima ilegalnih imigranata koji već žive u našoj zemlji.

Želim da kažem nešto više o ovoj trećoj temi, budući da ona genereše najviše strasti i kontroverzi. Iako smo zemlja imigranata, mi smo i zemlja zakona. Ilegalni radnici krše naše imigracione zakone i oni za to jesu odgovorni – posebno oni među njima koji su opasni ljudi. Zato je tokom prethodnih šest godina broj deportacija kriminalaca porastao za 80 odsto. I zato ćemo nastaviti da bezbednosna sredstva usmeravamo na prave pretnje našoj sigurnosti. Na prestupnike, a ne porodice. Na kriminalce, a ne decu. Na članove bandi, a ne majke koje naporno rade da prehrane svoju decu. Odredićemo prioritete, baš kao što to snage bezbednosti čine svakog dana.

Ali čak ni fokus na deportovanje kriminalaca ne umanjuje činjenicu da će milioni imigranata – u svakoj našoj državi, svih rasa i nacionalnosti – i dalje ovde živeti ilegalno. Jasno je da praćenje, hvatanje i deportovanje miliona ljudi nije realistično. Onaj ko tvrdi da jeste, nije iskren. Takođe, to nije ono što mi – kao Amerikanci – jesmo. Na kraju krajeva, većina tih imigranata ovde živi već dugo. Oni naporno rade, često na teškim, loše plaćenim poslovima. Oni izdržavaju svoje porodice. Oni se mole u našim crkvama. Mnoga od njihove dece su rođena kao Amerikanci, ili su provela većinu svojih života ovde, i njihove nade, snovi i partiotizam isti su kao naši. Kao što je rekao moj prethodnik predsednik Buš: “Oni su deo američkog života”.

Mi očekujemo da ljudi koji žive u ovoj zemlji igraju po njenim pravilima. Oni koji idu preko reda ne treba da budu nagrađeni. Zato nudimo sledeći dogovor: Ako boravite u Americi više od 5 godina, ako imate decu koja su američki državljani ili imaju pravo boravka, ako se registrujete, prođete kriminalističku proveru i voljni ste da platite svoj deo poreza – moći ćete da se prijavite za privremeni boravak u ovoj zemlji, bez straha od deportacije. Možete izaći iz senke i živeti u skladu sa zakonom.

To je taj dogovor. Hajde da sada jasno kažemo šta on nije. Ovaj dogovor se ne odnosi na ljude koji su nedavno došli. On se ne odnosi na ljude koji će ilegalno tek doći u Ameriku. On ne obezbeđuje državljanstvo, niti pravo stalnog boravka, niti nudi iste beneficije koje imaju državljani – to može da obezbedi samo Kongres. Sve što kažem jeste da vas nećemo deportovati.

Znam da ovu meru moji kritičari nazivaju amnestijom. Ona to nije. Amnestija je imigracioni sistem koji imamo danas – milioni ljudi koji ovde žive ne plaćajući porez i ne igrajući po pravilima, dok političari tom temom plaše ljude i namiču glasove u vreme izbora. To je prava amnestija – ostaviti nefunkcionalni sistem nepromenjenim. Opšta amnestija ne bi bila fer. Masovna deportacija je nemoguća i u suprotnosti sa našim vrednostima. Ono o čemu govorim je odgovornost – zdravorazumski, kompromisni pristup: ako ispunjavate kriterijume, možete izaći iz senke i živeti u skladu sa zakonom. Ako ste kriminalac, bićete deportovani. Ako planirate da ilegalno uđete u SAD, šanse da će vas uhvatiti i poslati natrag upravo su vam se povećale.

Mere koje preduzimam nisu samo zakonite, već su i u skladu sa merama koje su preduzimali svi republikanski i demokratski predsednici u poslednjih 50 godina. A za one članove Kongresa koji sumnjaju u moja ovlašćenja da učinim naš imigracioni sistem funkcionalnijim, ili koji preispituju da li je mudro da ja radim ono što Kongres nije uspeo, imam odgovor: usvojite predlog zakona. Ja želim da radim sa obe partije na usvajanju trajnijeg pravnog rešenja. I onog dana kada potpišem taj predlog i on postane zakon, koraci koje preduzimam više neće biti potrebni.

U međuvremenu, hajde da neslaganje oko jednog pitanja ne kvari dogovor oko svih drugih. To nije način na koji funkcioniše naša demokratija, i Kongres sigurno ne bi trebalo da ponovo blokira vladu samo zato što se ne slažemo oko ovog pitanja. Amerikanci su umorni od zastoja. Ono za šta smo sada potrebni svojoj zemlji jeste zajednički viši cilj.

Većina Amerikanaca podržava tip reformi o kojima sam večeras govorio. Ali razumem rasprave koje mnogi od vas vode u svojim domovima. Milioni nas, uključujući i mene, potomci su generacija koje su živele u ovoj zemlji, sa precima koji su uložili mukotrpan rad u sticanje državljanstva. Znam da neki brinu da će imigracija promeniti ono od čega smo sazdani, ili da će imigranti uzeti naše poslove, da će povećati probleme porodicama iz srednje klase koje već više od decenije žive loše. Svestan sam tih zebnji. Ali to se neće desiti. Naša istorija i činjenice pokazuju da su imigranti čista dobit za našu ekonomiju i za naše društvo.

Važno je da svi učestvujemo u ovoj debati, bez povišenih strasti. Dok se Vašington koleba, treba da se setimo da je ovo debata o nečem važnijem od same imigracije. Radi se o tome kakva smo mi zemlja i kakvu želimo da je ostavimo budućim generacijama. Jesmo li mi nacija koja toleriše licemerje sistema, u kome radnici koji beru naše voće i nameštaju naše krevete nikada nemaju šansu da žive u skladu sa zakonom? Ili smo mi nacija koja im daje šansu da isprave grešku, preuzmu odgovornost i svojoj deci pruže bolju budućnost?

Jesmo li mi nacija koja pristaje na nemilosrdno otimanje dece iz ruku roditelja? Ili smo nacija koja poštuje porodicu i radi na tome da ona ostane zajedno? Jesmo li mi nacija koja obrazuje najbolje i najpametnije na svetu na svojim univerzitetima, samo zato da bi ih poslala kući da pokrenu poslove u zemljama koje se takmiče protiv nas? Ili smo nacija koja ih ohrabruje da ostanu i stvore radna mesta, poslove i proizvodnju baš ovde, u Americi?

O tome se radi u ovoj debati. Potrebno nam je više od obične politike kada je reč o imigraciji; potrebna nam je razumna, promišljena, saosećajna debata, koja je usmerena na naše nade, a ne na naše strahove. Znam da je ovo teška tema. Ali dozvolite mi da vam kažem zbog čega imam toliko jaka osećanja u vezi sa njom. Tokom poslednjih par godina viđao sam odlučnost očeva-imigranata koji su radili po dva ili tri posla, ne uzimajući ni centa od države i rizikujući da u svakom trenutku sve izgube, samo da bi izgradili bolji život za svoju decu. Viđao sam slomljena srca i strah dece čije majke bi mogle biti odvedene samo zato što nemaju papire. Viđao sam hrabrost studenata koji su, osim okolnosti svog rođenja, isto onoliko Amerikanci koliko i moja deca Malia ili Saša; studenata koji su hrabro istupili kao ilegalni, u nadi da će moći da promene nešto u zemlji koju vole. Ti ljudi – naše komšije, naši školski drugovi, naši prijatelji – oni nisu došli ovamo tražeći nešto besplatno, niti lagodan život. Oni su došli da rade, da služe našu vojsku i pre svega, da doprinesu američkom uspehu.

Sutra se u Las Vegasu sastajem sa nekima od tih studenata, među kojima će biti i mlada žena po imenu Astrid Silva. Astrid su doveli u Ameriku kada je imala četiri godine. Jedino što je imala su krst, lutka i plisirana haljina koju je imala na sebi. Kada je krenula u školu nije govorila engleski. Sustigla je drugu decu čitajući novine i gledajući PBS i postala dobar učenik. Njen otac je kosio travnjake, a majka čistila kuće drugih ljudi. Nisu joj dozvolili da se prijavi u elitnu školu, iz straha da će je papirologija odati kao ilegalnu imigrantkinju – ona se prijavila krišom i bila primljena. Ipak, ona je i dalje živela u senci – sve dok joj nije umrla baka, a ona nije mogla da ode na sahranu u Meksiko bez rizika da bude otkrivena i deportovana. Tada je odlučila je krene u borbu za prava ljudi kao što je ona. Danas je Astrid Silva studentkinja trećeg stepena na koledžu.

Jesmo li mi nacija koja izbacuje studente koji se trude, puni nade, kao Astrid – ili nalazimo načina da im poželimo dobrodošlicu? Biblija nam kaže da ne ugnjetavamo strance, jer mi poznajemo srce stranaca – i sami smo to jednom bili. Dragi moji Amerikanci, mi jesmo i uvek ćemo biti zemlja imigranata. I sami smo jednom bili stranci. Naši preci su bili stranci koji su prešli Atlantik, ili Pacifik, ili Rio Grande i mi smo ovde samo zbog toga što ih je ova zemlja prihvatila i naučila ih da biti Amerikanac znači nešto više od onoga kako izgledamo, ili kakva su nam prezimena, ili kako se molimo. Ono što nas čini Amerikancima jeste naša zajednička posvećenost idealu – da su svi ljudi stvoreni jednaki i da svi imamo šansu da od svojih života napravimo ono što želimo.

To je zemlja koju su naši roditelji, dedovi i generacije pre njih izgradili za nas. To je tradicija koju moramo održati. To je zaveštanje koje moramo ostaviti onima koji tek dolaze. Hvala vam, Bog vas blagoslovio, i ovu zemlju koju volimo.

The Guardian, 21.11.2014.

Prevela Ema Mimica

Peščanik.net, 24.11.2014.

IZBEGLICE, MIGRANTI