8372 Nisu došli

Ova izložba pokazuje da je priču o zločinu u Srebrenici moguće ispričati jezikom umjetnosti, i to tako da se priči ne oduzme ni zrno istine. I da pravo na pričanje te priče imaju ljudi koji su svjesni da su srebrenički pokolj preživjeli pukim slučajem. Ljudi koji su svjesni da bi u slučaju da su rođeni u Bratuncu ili Konjević Polju svejedno, 1923. ili 1979. svejedno, da su dobili ime Nermin ili Sead svejedno, bili kažnjeni za taj grijeh rođenja. A ako umjetnost neće govoriti o smrtnoj kazni za grijeh rođenja, o čemu će govoriti? I tko će o tome govoriti, bez zadrške i bez kalkulacije, ako ne umjetnost?

U travnju 1945. Jorge Semprun sa skupinom preživjelih logoraša u netom oslobođenom Buchenwaldu čeka povratak u stvarnost drugačiju od one logorske. Čeka povratak u ono što se zove životom izvan žice koja okružuje tvornicu smrti.

Semprun i njegovi logorski drugovi strepe od tog povratka. Jer već na licima savezničkih vojnika koji su oslobodili Buchenwald čitaju nerazumijevanje. Vojnici izbjegavaju poglede logoraša. Semprun shvaća i zašto.

Shvaća da on zapravo nije nadživio smrt, da je nije izbjegao, da joj nije umaknuo. Shvaća da je prošao kroz smrt, s kraja na kraj, da je prešao njezine staze, izgubio se na njima i da ga ti vojnici gledaju kao da je još uvijek izgubljen na tim stazama, i da ne vjeruju da se može ustati iz mrtvih.


Ispričati smrt

Jorge Semprun i njegovi logorski drugovi pitaju se kako ljudima izvan tog labirinta smrti ispričati što su proživjeli i da li će ih itko htjeti slušati. Priče, kažu, trebaju biti dobro ispričane. Što znači to dobro ispričane? To znači ispričati tako da ih se shvati. A to neće ići bez dovoljno umijeća da te priče postanu umjetnost.

Večeras, dvanaest i pol godina nakon masovnog zločina, zločina genocida što ga je srpska vojska počinila nad zarobljenim Bošnjacima u Srebrenici, mi smo ovdje u Splitu suočeni s nečim što se – osim krikom srebreničkih majki, kako je to kazala kolegica Sena Kulenović – može nazvati i istinskom umjetnošću sjećanja. Sjećanja na 8372 i više ljudi koji nisu došli, koji su pobijeni na stratištima oko Srebrenice, a čija priča mora biti ispričana.

Tko ima pravo ispričati tu priču? I je li moguće da je ispriča onaj tko nije ustao iz mrtvih? Onaj tko tog 11. srpnja 1995. nije bio u Potočarima i gledao kako pripadnici međunarodnih mirovnih snaga iz nizozemskog bataljuna prepuštaju toliko Ahmeta, toliko Adnana, toliko Faruka, toliko Idriza, toliko toliko toliko ljudi na nemilost ubojicama pod zapovjedništvom Ratka Mladića?

Ovo što večeras vidimo pokazuje da je tu priču moguće ispričati jezikom umjetnosti, i to tako da se priči ne oduzme ni zrno istine. I da pravo na pričanje te priče imaju ljudi koji su svjesni da su srebrenički pokolj preživjeli pukim slučajem. Ljudi koji su svjesni da bi u slučaju da su rođeni u Bratuncu ili Konjević Polju svejedno, 1923. ili 1979. svejedno, da su dobili ime Nermin ili Sead svejedno, bili kažnjeni za taj grijeh rođenja.

A ako umjetnost neće govoriti o smrtnoj kazni za grijeh rođenja, o čemu će govoriti? I tko će o tome govoriti, bez zadrške i bez kalkulacije, ako ne umjetnost?

Možda nekoga iritira što sam toliko zapeo za umjetnost, pa umjetnost. Ali ja tu umjetnost pa umjetnost naglašavam pa naglašavam zato što me nije toliko morilo pitanje kako je moguća poezija nakon Auschwitza koliko ono kako je nakon Auschwitza moguća Srebrenica.

A i zato što je govor i juristike i politike i loše publicistike, i nakon Auschwitza i nakon Srebrenice, počesto bio uvredljiv za žrtve, svodio ih na puku brojku, po mogućnosti okruglu, među čijim nulama zapravo nije bilo mjesta ni za Davida ni za Rebeku, ni za Mensura ni za Mehu koji nisu došli, ni za Zejnu ni za Rabiju koje ih nisu dočekale.

Da nije ovakve umjetnosti s kakvom smo suočeni večeras, umjetnosti kojoj nije do artizma nego do čovjeka, tko bi od nas pomislio na njih 8372 koji nisu došli? Ne mislim, da se razumijemo, da ovdje postoji itko tko se ponekad ne sjeti Srebrenice, tko ne osjeti sućut, tugu i bijes zbog zločina koji je ostao i nekažnjen i neshvaćen. Ne mislim da ovdje postoji itko koga može mimoići pitanje je li uopće moguće i na koji način govoriti o stradanjima ovih 8372 ljudi. Jer i mi smo, ma koliko daleko od Srebrenice bili tog srpnja 1995., svjedoci vremena u kojemu se pokolj dogodio. I kao svjedoci želimo svjedočiti o tom vremenu. Ili možda zaboraviti da smo preživjeli. I da neki nisu preživjeli.


Zaborav ubija

Andrej Đerković nam, međutim, ovdje svojom kutijom bijele “Drine” kaže da zaborav ubija. I one čija su imena ovdje ispisana. I one koji misle da ih to što ne čitaju štiti od mogućnosti da budu pročitani. Pa makar za zaboravom čeznuli kao za cigaretom. Ako mislite da to nije umjetnost nego samo nezgodna dosjetka, pokušajte zaboraviti.

Umjetnost nas u svojim začudnijim oblicima katkad uspijeva izbaciti iz našeg uobičajenog načina viđenja ili čitanja stvarnosti. To se u ranijim postavima ove izložbe moglo vidjeti i na Đerkovićevoj listi onih koji nisu došli, ispisanoj većini od nas nerazumljivim Brailleovim pismom. Đerkovićev “Missing” nažalost nije ovdje, ali da jest, imali biste specifično iskustvo čitanja zatvorenih očiju, ali otvorena srca i uma. Možda bi vas takav pokušaj čitanja doveo i do pitanja: “Kako se ja, ono, zovem? Je li i moje ime sastavljeno od ovih istih, meni nepoznatih slova?”

Ovaj krevet prekriven posteljinom, na kojoj su također ispisana imena onih koji nisu došli, Gordana Anđelić-Galić namjenjuje počiniteljima zločina. Svakoga od osuđenih za srebrenički pokolj čeka njegov komplet posteljine i autorica mu ga je spremna isporučiti. Ali njih je za sada toliko malo da nas ova pusta zatvorska postelja upozorava da ni mi ne možemo mirno spavati. Ako se uopće želimo probuditi.

Majicu s Kipom slobode u kojoj je ubijena žrtva s forenzičkom oznakom 125 I-, a koju su plakatirali Anur&Ajna, možemo čitati kao Deklaraciju nezavisnosti. Nezavisnosti simbola od njegova stvarnog značenja. Jer da se simbol nije pozdravio sa svojim značenjem, zar bi bilo slobodno počiniti zločin nad čovjekom u ovoj majici?

Fotografije Tarika Samaraha gledaju nas s ovih zidova onako kako čovjeka znaju gledati slike prodornije od ljudskoga pogleda. Bile su izložene i u nizozemskom parlamentu, ali odmah po postavljanju i uklonjene, jer tankoćutni parlamentarci nisu mogli izdržati njihov pogled. Te fotografije koje tako neumoljivo gledaju iznijele su srebreničku istinu i na ulice Beograda i ostalih gradova u Srbiji. Netko bi stoga te ogromne plakate s Tarikovim fotografijama možda nazvao umjetnošću provokacije. Ja bih radije rekao da je to umjetnost vokacije, umjetnost poziva da se zlo prepozna i da se kao takvo i tretira. Na ponekom bi plakatu osvanula poruka “Biće repriza!”, ali nadajmo se da se bar netko, vidjevši te plakate Samarahove fotografije, posramio i zbog zločinaca i zbog osporavatelja zločina i zbog onih koji na stadione i dan danas dolaze s transparentima “Nož – žica – Srebrenica” i s pjesmom “Mirno spavaj, Fato, sve ti je zaklato, samo Mujo nije, visi kraj kapije”.

I za kraj, riječ-dvije o umjetničkom činu Šejle Kamerić koja je pod grafit pronađen u Potočarima, gdje je neki nizozemski vojnik definirao bosanske djevojke kao nešto bezubo, brkato i smrdljivo, stavila svoj portret. To je čin beskompromisnog suočavanja s prostaklukom koji omogućuje da se dogodi zločin ravan srebreničkom, jer zločin je zapravo krajnji izraz estetike prostaštva.

Ne znam što će vama značiti ova izložba čiji je postav osmislio Nedžad Hrelja, a sve koordinirala Sena Kulenović, ne znam s kakvim ćete mislima i osjećajima poći kući ili na neko piće, kakvi ćete se vratiti u ovaj život izvan. Ja bih volio da mogu snagom ovih ljudi, pred čijim radovima ovdje stojimo, pogledati u zjenicu zla i izdržati taj pogled. I u zjenicu dobra, također.


Potreba ljudskosti

Volio bih da nešto mogu promijeniti, pa makar po cijenu da ispadnem smiješan, dok hodam uokolo i – nakon svih naših povijesnih da ne nabrajam čega – govorim da u škole treba uvesti predmet “Zaštita ratnih zarobljenika” i djecu učiti da zarobljenog – jer bit će, nažalost, još i ratova i u njima zarobljenih – da zarobljenog pitaju je li gladan, je li žedan, treba li mu što, kako mu mogu pomoći… Volio bih da znam da zbog nekog tako odgojenog barem jedan čovjek nije završio na ovoj listi. Da je barem jedan čovjek došao. Da će barem jedan čovjek jednom doći.

Oprostite što sam vam oduzeo ovoliko vremena. Znam, nije vam bilo lako slušati me. I znam da uopće nije lako biti ovdje, da nije lako biti čovjek suočen s ovakvom istinom. Ali to da budemo ljudi nije, kao što se to obično kaže, naša dužnost. Uvjeren sam da je to naša potreba, potreba koje na ovom mjestu, pred ovim slikama i pred ova 8372 imena 8372 čovjeka, postajemo svjesniji.

 
Feral Tribune, 16.01.2008.

Peščanik.net, 19.01.2008.