Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Već ima tri dana kako se barjak Crne Gore vije ispred palate zapadne vojne alijanse u Briselu. Tako se Podgorica, mimo folklorne tradicije i arhaičnih stereotipa o istočnom snu, našla pod amrelom najvećih sila koje predvodi Amerika. Ima i ozbiljnih i podsmešljivih komentara, a jedan od njih je da je Crna Gora taman okončala rat sa Japanom, a već vodi novi protiv Rusije, dok se Kina prepala da ne bude sledeća.

Ponovo je u modi roman Novaka Kilibarde iz 1981. godine, „Crnogorci i Đaponezi“, o čarkama crnogorskih pečalbara negde u Americi sa japanskim radnicima. To je literarna parafraza rata koji je Rusija započela sa Japanom 1904, izgubila ga i potpisala primirje 1905. Iz solidarnosti sa Rusijom, Crna Gora je zaratila sa Japanom, ali samo je osam Crnogoraca otišlo da se bori. Svejedno, mir sa Tokiom potpisan je 101 godinu kasnije (2006), kad je Crna Gora postala samostalna država.

Ispalo je da ništa nije večno, pa ni sterilna varijanta ljubavi. Crna Gora danas ima nešto manje od 1000 vojnika u sva tri vida (kopnena vojska, vazduhoplovstvo i mornarica). Posle agresije na tadašnje ostatke Jugoslavije 1999. godine, i nedavnog slikanja i laktanja Trampa sa Markovićem, Jalta je definitivno arhivirana. NATO kontroliše zapad, istok i jug Balkana, skoro čitavo Sredozemlje. Srbija je geostrateška rupa, država koja je (neopravdano) uverena u svoju neutralnost, uz česte egzibicione čarke sa nezgodnim komšilukom. Uz labavu vojnu silu i neospornu ekonomsku i informativnu nemoć, izgleda da je Srbija borbeno nakostrešena više nego što joj to priliči.

U vlasti su odgajani „jastrebovi“ koji su zaduženi za puštanje ratničkih dimnih signala, mada iza snažnih no praznih izjava i simboličkih pretnji, ne stoji ništa osim parola, koje sve do jedne počinju sa „nećemo dozvoliti…“ Taj konfuzni agitprop proizvod je lošeg balansiranja između dve (loše) mogućnosti. Tako dolazimo do apsurdnog imperativa: u očuvanju neutralnosti, nužno je naći saveznika, uz koga se neutralnost gubi. Uteha je da tako nešto nije ni postojalo. Ne može biti neutralna država koja ne kontroliše deo teritorije koju smatra svojom, niti zna gde su joj granice.

Primer opredeljenja Crne Gore krajnje je zanimljiv. Teritorijalno i vojnički ona skoro nema značaja, ali poziciono je na strateški važnom mestu. Njeni zalivi i reljef omogućuju skoro potpunu kontrolu istočne regije jadranskih vrata. I ta okolnost izaziva otvorenu srdžbu Moskve, pravljenje inventara nepoželjnih Crnogoraca, proterivanje diplomata i bojkotovanje turističke ponude. Pre samo desetak godina, nova generacija ruskih bogataša je masovnim kupovinama višestruko podigla cenu kamenitog zemljišta na crnogorskom primorju. Kremlj sada poziva na potpuno ignorisanje nekada omiljene rođačke destinacije, uz moguću rasprodaju oligarhijskih zamkova.

Ali, sve je to samo nagoveštaj leda i glečera u odnosu sa Beogradom, ako Srbija napravi izbor koji bi Moskva smatrala nedovoljno prijateljskim. Inače se otud „bratstvo među pravoslavnim narodima“ razmatra samo kao plesnivo nasleđe i uspomena na bezvredne emocije. I ovde se već jasno vidi da se Rusija prema Srbiji ponaša kao bezobzirni i jači korporativni partner, koji upravo ta otupela „bratska“osećanja koristi skoro kao jedini argument za imperijalno crpljenje ovdašnjih prirodnih dobara. (NIS, na primer, koji je rodbini prodat u bescenje). Odnos Srbije i Rusije se, nezavisno od stanja stvari, u tabloidnoj sferi obrazlaže skoro isključivo mitskim fantazmagorijama: Putin će nam dati moćno oružje da povratimo Kosovo i pobedimo zle susede!

Naravno da je to priglupa fikcija, jer još nije poznato hoće li one letilice dobijene „na poklon“ sa neke ruske vojne deponije ikada biti u stanju da polete. Vazduhoplovni eksperti sumnjaju u takvu mogućnost, iz nekoliko razloga: nije bilo uvida u kakvom su stanju te makete, nema dobrih proračuna koliko će sve to da košta i zašto baš toliko mnogo. I zbog čega Vladimir Vladimirovič tako dugo ne potpisuje „ukaz“ za rečni transport tih neispitanih krševa u Srbiju?

Vlada je formirala suvišan biro za saradnju sa Rusijom i Kinom; u njemu će šefovati Tomislav Nikolić, rodoljub koji ne krije da bi voleo da Srbija bude ruska gubernija. On je bio i u onoj opskurnoj vlasti koja je usred rata proglasila jednostrano pristupanje konfederaciji sa Rusijom i Belorusijom. Zanimljivo, ali rezolucija te beskrajno budalaste parlamentarne seanse nikada nije opozvana. Važila bi još, da se poslednja Jugoslavija nije raspala.

Nikolić može da bude samo garant kancelarijske rusofilije, bez moći da bilo šta valjano učini. Njegov politički sin, novi predsednik, ne odustaje od evropske ideje, ali je odbio svaku mogućnost da se Srbija približi NATO-u i da se udalji od Rusije.

U Srbiji (opravdano) nema mnogo ljubavi za alijansu. Vučić će trpeti sve neprijatnije pritiske sa obe strane, pre svega sa idejom da se ni za koju definitivno ne opredeli. Njegova spoljnopolitička filozofija je vladarska varijanta „perpetuuma mobile“, slična Tadićevoj neostvarivoj programskoj paroli: „I Kosovo i Evropa“. Kod Vučića bi izreka morala da glasi: i Rusija i Amerika, a ona se, logično, ne dopada ni Rusiji ni Americi. I jedna i druga strana ne žele taj zagrljaj sa Srbijom, neka se zasad živi bez takve neprijatne intimnosti, uz principijelnu distancu.

Bilo koji izbor, ako je definitivan, biće pogrešan. Politička avantura bez sposobnosti da se izabere, svakako je greška. Nema mudrog mesije koji bi umeo da iz svega izvuče državu neoštećenu. Primer Crne Gore za nas nije primenjiv, niti je Srbija za bilo koga tako zanimljiva. Montenegro je taman na granici bratske mržnje. U stvari, ideja i jedne i druge sile je da Srbija ne ode ni na jednu stranu, pa kako joj bude. Jedino tako ona će biti na mestu konflikta, što će je držati u blizini obe velike sile. Niko ne bi znao šta da radi sa ovom zemljom ako se opredeli. Niti ako ostane neutralna, jer to ona nije. U svakom slučaju, niko od velikih nema ideju šta valja činiti sa Srbijom, kao što to ne zna ni ona sama.

Zbog toga će Zapad govoriti da nam je mesto na zapadu, istok da možemo samo do Unije. A naše će vođe tražiti srednju meru između svojih interesa i naših emocija. Pri tome, njihovi su interesi sve veći, a mi više ni prema kome ništa ne osećamo.

Da bi Srbija bar sebi pokazala da ima vojsku, nadležno ministarstvo učestalo organizuje vežbe rezervnog sastava. To je, naravno, komični nadripatriotski performans. Obavezni su samo oni koji su obavezu izvršili, a momci koji nisu želeli u vojsku, slobodni su. Ali, nema gore vojske, i nije ništa smešnije od rezervista. I sada u nekim beogradskim kasarnama, tromi sredovečni ljudi, debeljuškaste čiče, svi kostimirani u radne mundire natopljene naftalinom, teškom mukom igraju svoje davno zaboravljene vojničke uloge.

To je ta slika, više namenjena silama u svetu nego nama. Da i NATO i Rusija znaju da nismo ni za jedne ni za druge. Ni za koga i ni za šta.

Peščanik.net, 07.06.2017.

ČIJA JE CRNA GORA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)