Dimitra Tzanos
Dimitra Tzanos

Grčka se približava vrhuncu svoje krize, i njene odluke će uticati na budući višegodišnji pravac kretanja Evrope. Iako ona predstavlja samo 2% BDP-a Evropske unije, uticaj ovih odluka će imati snažan odjek.

Grčka kriza je u suštini posledica članstva Grčke u evrozoni. Ona plaća cenu stare zablude da posedovanje „čvrstog“ novca izjednačava slabu i jaku privredu. Zapravo, „čvrst“ novac će pre uništiti slabu ekonomiju, što je lekcija koju će ponovo naučiti Portugalija, Irska i Španija. Grčka ide ka izlazu iz evra, a ostatak periferije evrozone će najverovatnije uskoro krenuti za njom, sa ozbiljnim posledicama po monetarnu uniju. Borba sa posledicama izlaska zahtevaće ponovno uvođenje ekonomskih kontrolnih mera, što je veliko odstupanje od neoliberalnog, tržišno orijentisanog pristupa ekonomskoj politici.

Ekonomska i monetarna unija (EMU) često se predstavlja kao politički korak ka integraciji Evrope, kao pokazatelj solidarnosti među Evropljanima. Realnost je sasvim drugačija. Evro je međunarodna rezervna valuta koja može da se takmiči sa dolarom i da služi, pre svega, interesima velikih evropskih banaka i preduzeća. To je čudan oblik novca, ni iz čega stvoren od strane hijerarhijskog saveza nezavisnih država.

Dva su osnovna problema u ustojstvu evra, u kojima se ogleda njegova neobična priroda i koji vode ka njegovoj propasti. Prvi je suprotnost između monetarne i fiskalne politike. Monetarni prostor EMU je homogen, a Evropska centralna banka (ECB) omogućava bankama da se zadužuju po istim minimalnim kamatnim stopama. Ali fiskalni prostor EMU je heterogen, i svaka država zadržava svoj suverenitet u ubiranju poreza i potrošnji. Unija je pokušala da se izbori sa ovim problemom nametanjem fiskalne discipline putem Pakta za stabilnost i rast, ili kroz mnogo stroži Fiskalni sporazum. Ali nacionalni suverenitet u fiskalnim poslovima nije ukinut.

Drugi problem je često zanemarivan ali jednako ozbiljan nesklad: monetarni prostor EMU je homogen, ali je njen bankarski prostor heterogen. Ne postoji nikakva „evropska“ banka, nego samo francuske, nemačke, španske i druge banke. Iako banke mogu da pribave likvidna sredstva od ECB u „evropskom“ prostoru, one imaju obavezu da se okrenu svojoj državi kada se njihova solventnost dovede u pitanje. Banke operišu sa transnacionalnim novcem, ali su na kraju ipak nacionalne.

U središtu oba problema krije se odsustvo unitarne ili federalne evropske države. Evropa ostaje kontinent država prekriven ekonomskom strukturom koja se pretvara da države nisu važne. Ali nacionalne države ostaju integralni deo EMU. Ova realnost je ključna za krizu evrozone, i dodatno otežava njeno rešavanje.

Gubitak konkurentnosti

Pravi uzrok krize evrozone je kumulativni gubitak konkurentnosti perifernih zemalja, a ne fiskalna nedisciplina. Namačka je dobila trku konkurentnosti unutar EMU držeći jedinične troškove rada na praktično istom nivou skoro dve decenije. To je dovelo do velikih deficita tekućeg platnog bilansa na periferiji, kao i do velikog nemačkog suficita. Deficiti su godinama finansirani jeftinim kreditima zbog popustljive monetarne politike ECB, što je izazvalo veliku zaduženost periferije. Periferne države su po svim merilima nesolventne.

EU je pokušala da reši ovaj problem kreditima za spasavanje. Uz to je i nametala odricanje i strukturno prilagođavanje, što je dovelo do smanjenja nadnica i jediničnih cena rada na periferiji. Takva promena je bila strahovito oštra, naročito u Grčkoj, i za nju je plaćena ogromna socijalna cena. Ali ova politika je beznadežna, budući da su nemački troškovi ostali isti: periferne države će morati da beskrajno smanjuju nadnice kako bi povratile konkurentnost i uhvatile korak sa Nemačkom. Najverovatniji ishod biće socijalna eksplozija i urušavanje evrozone.

Neuspeh ove politike znači da su periferne zemlje sada još manje sposobne da servisiraju svoje dugove, i što je kriza duže trajala, utoliko su se banke više okretale svojim nacionalnim državama da dobiju kapital, da im one obezbede likvidna sredstva za hitne potrebe i daju kredite. Bankarski prostor EMU postao je mnogo nacionalniji, budući da se banke sve više okreću svojim nacionalnim državama. Monetarna unija se urušava iznutra.

Katastrofa se može sprečiti samo krupnim reformama. U njih bi morao da spada, u najmanju ruku, neki novi Maršalov plan za povećanje produktivnosti i konkurentnosti na periferiji. Preraspodela bi bila nužna u Nemačkoj, sa značajnim povećanjem nadnica. Moralo bi da dođe i do otpisivanja dugova za periferiju, kao i do stvaranja sistema fiskalnih transfera za ublažavanje kratkoročnih pritisaka. Finansijski sistem bi morao biti iz korena ponovo izgrađen, i moralo bi se stvoriti opšteevropsko telo koje bi garantovalo njegovu solventnost.

Kretanje ka izlazu

Ne samo što su šanse za ove ogromne promene male, nego je i za periferiju verovatno već prekasno. Dezintegracija EMU dovela je do pogoršanja socijalnih nemira i periferne države kreću ka izlazu, sa Grčkom na čelu. Politika dotacija gurnula je grčku privredu u nezabeleženu depresiju: kumulativna kontrakcija BDP-a u periodu 2010-2012. najverovatnije će biti oko 20%, dok će nezaposlenost dostići 25%. Udar na plate i penzije bio je strahovit, a u gradovima se javlja humanitarna kriza.

Ukupna potražnja je izuzetno slaba, budući da se investicije smanjuju već pet godina, a potrošnja je u padu; izvozi su pokazali neku dinamiku 2010-2011, ali su dostigli vrhunac 2012. Restrukturiranje duga u martu donelo je samo minimalno olakšanje, a javni dug ostaje dugoročno neodrživ. Trojka, koju čine EU, MMF i ECB, zahteva dodatno kresanje javnih troškova od 11-12 milijardi evra za 2013-2014. kako bi se dostigao primarni suficit. (Kad bogovi hoće nekoga da kazne, prvo mu oduzmu pamet.)

Destrukcija izazvana „čvrstim“ novcem nesrazmerno je pogodila grčko društvo. Vladajuća elita pretrpela je minimalnu štetu, dok je udar na radnu snagu bio razoran. I poljoprivrednici su prilično stradali, ali najozbiljniju pretnju socijalnoj i političkoj stabilnosti predstavlja odumiranje srednje klase, u koju spadaju mala i srednja preduzeća, samozaposleni i državni službenici. Nije iznenađujuće što imamo permanentne nemire i otpor politici odricanja, uključujući masovne štrajkove, proteste, građansku neposlušnost i odbijanje plaćanja nameta.

Majski izbori pokazali su da se Grci većinski protive politici dotacija, ali da žele da ostanu u EMU. Država se deli na dva politička tabora, jedan okupljen oko Nove demokratije, drugi oko levičarske Sirize. Nova demokratija privlači one koji su izbegli najgori udar krize, uključujući i vladajuću elitu; Siriza ubrzano postaje masovna partija radnika i osiromašene srednje klase.

Obe strane tvrde da žele da ostanu u EMU, ali politička nestabilnost pojačava pritisak na izlaz. Nažalost, čini se da će Grčka izaći u haotičnom stanju, a okidač će možda biti juriš na banke kada štediše konačno popuste. Ali osnovni elementi izlaska su jasni.

Organizovanje izlaska

Prvi korak bi bio odbijanje uslova sporazuma o dotiranju i neplaćanje duga. Grčka mora da se izvuče iz začaranog kruga štednje i mora da prestane da juri sopstveni rep dok pokušava da servisira neodrživi dug. Ona mora da preuzme kontrolu nad procesom donošenja odluka, da se suoči sa krizom i preoblikuje svoju ekonomiju. Zatim treba da otpiše dugovanja kroz agresivan proces, sa revizorskom komisijom koja bi ispitala legalnost, legitimnost i društvenu održivost duga.

Nakon neplaćanja trebalo bi da usledi ponovno uvođenje drahme, iznenada, verovatno preko vikenda, sa kratkim zatvaranjem banaka. Bilo bi nužno hitno uvesti kontrolu kapitala. Zamena valute izazvala bi buru u monetarnom, bankarskom i trgovinskom sektoru, koje bi trebalo držati razdvojenima što je duže moguće.

Došlo bi do simultane upotrebe drahme, evra i verovatno drugih oblika fiducijarnog novca koji bi izdavala država. To bi podrazumevalo promenu računovodstvenih sistema banaka i izmenu denominacije u ugovorima, što bi rezultiralo talasom tužbi. Banke ne bi mogle da održe svoje bilanse stanja, jer bi neke hartije i zaduženja izdati po ne-grčkom zakonu ostali izraženi u evrima. Banke bi takođe izgubile pristup likvidnim sredstvima ECB i trpele bi gubitke usled neplaćanja javnog duga, pa bi bila potrebna hitna nacionalizacija banaka, uz izdavanje garancija na depozite u drahmama; državne garancije bi takođe trebalo iskoristiti za podršku privatnim preduzećima izloženim spoljnom dugu. Trebalo bi smesta ponovo omogućiti kapacitet centralne banke da generiše likvidna sredstva u drahmama.

Što se tiče trgovinske strane, kurs nove drahme bi padao. Na kraći i srednji rok, pad kursa bi pospešio konkurentnost, što bi omogućilo grčkim robama i uslugama da ponovo zauzmu domaće tržište, i proširilo bi izvoz. To je ključni korak za oživljavanje grčke privrede i zapošljavanje. Ali vrlo kratkoročno, pojavila bi se nestašica onih proizvoda za koje vlada trgovinski deficit, uključujući naftu, lekove i neke prehrambene proizvode. Bile bi potrebne kursne manipulacije i korišćenje administrativnih mera za borbu sa ovim problemom do ponovnog uspostavljanja ravnoteže.

Kratkoročni šok izlaska je deo cene oslobađanja iz zamke EMU. Grčkoj bi zatim bio neophodan sveobuhvatni program preraspodele primanja i bogatstva, kao i industrijska politika usmerena ka dugoročnom rastu. Morala bi da se restrukturira država, i da se očisti od korupcije.

Izlazak Grčke bio bi krupan događaj, koji bi verovatno otvorio vrata drugim perifernim državama da napuste EMU. Takve promene bi verovatno ozbiljno uzdrmale neoliberalne institucije i ideologiju, koje trenutno dominiraju u EU. Ne može se predvideti da li će evro opstati, ali nema sumnje da Evropi predstoje ogromni troškovi, dok ulazi u period nestabilnosti sa nejasnim ishodom. Mnogo toga zavisi od organizacije i samouverenosti društvenih slojeva koji su podneli najteži udarac propalog eksperimenta sa „čvrstim“ novcem. Ali nema razloga da Evropa ne krene ka rastu, uz drugačiji pristup jedinstvu.

Autor je profesor ekonomije na Londonskom univerzitetu.

Kostas Lapavicas, Le Monde diplomatique, jun 2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 22.06.2012.

GRČKA KRIZA