Na rubu naselja Modrički Lug u opštini Vukosavlje, možda zapravo i izvan samog naselja, onako na osami, nalazi se lijepa trospratnica u kojoj stanuje deveteročlana porodica Hadumić. U prizemlju žive šezdesetogodišnji Ćazim i njegova pet godina mlađa supruga Enisa. Na prvom spratu je njihov stariji sin Adis, njegova supruga Azra i četverogodišnji sinčić Edin. Na drugom spratu je Adisov mlađi brat Dino, njegova žena Alisa i njihova dvogodišnja kćerkica Amra. Na trećem spratu živi Hašima, Ćazimova i Enisina kćerka, Adisova i Dinina sestra, dvadesetogodišnja studentica anglistike na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Zadnjih godinu dana, zapravo, ona uglavnom živi u tuzlanskom studentskom domu, ali još je prijavljena u Vukosavlju, kamo dolazi skoro svaki vikend, te na zimski i ljetni raspust.

1992. godine, početkom rata, Ćazim i Enisa su sa svoje troje djece (Hašima je tad bila čedo u bešici) izbjegli u Njemačku. Dvije godine nakon što je rat završio, Ćazim je odlučio da se vrati. Istini za volju, u Njemačkoj se i nije baš najbolje snašao, ali opet socijalna pomoć je bila dobra. Ipak, kad su mu Švabe ponudile solidnu finansijsku injekciju da se vrati i bavi se onim čime se bavio i prije rata: poljoprivredom, Ćazim se nije mnogo dvoumio. I Adis je već stasao, pa će mu moći pomagati. I eto, Hadumići su već četrnaest godina ponovo u Modričkom Lugu i nije da se žale. Ćazim i Adis rade na imanju, dok je Dino našao posao na obližnjoj benzinskoj pumpi. I Adis i Dino su se oženili, pa i djecu dobili, a Hašima se upisala na fakultet. Njemački ionako govori kao i maternji, a sad studira engleski. Malo je novca, ne živi se lako, ali Hadumići znaju iz vlastitog iskustva da se ni u Njemačkoj bez teškog rada ne živi lako. Ono što Hadumiće muči, naročito Ćazima, jest politička situacija, odnosno trajna dominacija nacionalizma. Kad se onomad odlučio vratiti iz Njemačke, bio je svjestan da se vraća u Republiku Srpsku. Ipak, dobro je pamtio prijeratno vrijeme i vjerovao je da će za pet ili maksimalno deset godina, nacionalni animoziteti splasnuti. Ćazim nije gajio nikakve nacionalne sentimente, a na taj način je i svoju djecu odgajao. On je samo želio da važnost nacionalnog opada, da svi budu ravnopravni svuda, da Federacija ne bude samo bošnjačka i hrvatska, a Republika Srpska – samo srpska. Uvijek mu je bilo milo kad u Drvaru ili Bosanskom Grahovu, recimo, Srbin bude izabran za načelnika opštine. Na sličan način bi se radovao kad bi u nekoj opštini Republike Srpske, za načelnika bio izabran Bošnjak ili Hrvat, više iz principa nego zbog konkretne osobe.

U subotu, šestog oktobra, na porodičnom ručku, između supe i makarona, Hašima je pitala roditelje, braću i snahe za koga će da glasaju. Čuj, za koga, rekao je Adis, pa samo su dva kandidata, naravno da ću glasat za našeg. Brat je mio koje vjere bio, samo da je brat musliman, reče Dino kroz smijeh. Nijedan od njih nije moj, rekao je Ćazim, niti me je briga kako se koji od njih moli Bogu, ako se i moli, ali ću da glasam za onog koji razbija ideju da su entiteti nacionalno monolitni, u ovom slučaju da je Republika Srpska samo srpska. Ja bih glasala za bilo koga samo da nije Dodikov, a ovdje je takav samo jedan, rekla je Enisa. Hašima im je rekla da staromodno razmišljaju. Nije tačno da imate izbor između samo dva kandidata, imate i mogućnost aktivnog protesta, mogućnost “bijelog listića”, kazala je. Pitali su je na šta misli. Pojasnila im je kako su prije nekoliko mjeseci na izborima u Srbiji slobodoumni ljudi kaznili Borisa Tadića i njegove “žute”, kako su u glasačke kutije ubacivali prazne listiće, kako su crtali i šarali po listićima, kako je Dule iz Surdulice, njen drug s Fejsbuka, na listić napisao “Rambo” pa zaokružio Ramba, kako je profesorica Vesna Pešić, velika intelektualka, objasnila da je to vrhunac demokratije, kako i kod nas ima pametnih ljudi koji dobro razumiju Vesnu Pešić, recimo, onaj jedan profesor što ga je Hašima prije mjesec dana vidjela i uživo kad su u Tuzli bili neki književni susreti. I šta je sad rezultat toga, upitala je Enisa, to što je umjesto Tadića izabran onaj četnik? Mama, vrisnula je Hašima, ti nemaš pojma, to ti je demokratija. Ćazim je zalupao viljuškom po stolu. Smirite se, rekao je, uostalom, naši glasovi ionako ništa ne mijenjaju. Tačno, tata, reče Hašima, jedini način da se naši glasovi broje jest da ne podlegnemo pritisku pasivnog biranja. Svako od nas treba da na listiću napiše ono šta misli, zatim da ga mobitelom uslika prije nego ga ubaci u glasačku kutiju, a ja ću sve te fotografije objaviti na svom Fejsbuk profilu, tako je još kazala, a njeni roditelji, braća i snahe su se naposljetku složili.

Sutradan, Ćazim je na svoj listić napisao “Smrt fašizmu”, a Enisa “Nije važno kako se ko zove, važno je kakav je ko čovjek”. Adis je ispod imena dvojice kandidata napisao “Jirži Plišek”, a Azra je na svom listiću napisala “Nikolina Pišek”. Dino je napisao “Svim političarima se najebem mamare”, a Alisa je na listić dopisala ime i prezime Jašara Ahmedovskog pa je glasala za njega. Hašima se dugo dvoumila šta da napiše na svoj listić, da li nešto ozbiljno ili šaljivo, a na kraju se odlučila za šalu sa ozbiljnim podtekstom; napisala je, naime, “Cijelo selo glasa bijelo”. Još iste večeri fotografije svih ovih sedam listića objavljene su na Fejsbuk profilu Hašime Hadumić. Nakon što su birališta zatvorena, iz SDA su objavili da je njihov kandidat pobijedio u opštini Vukosavlje. Ćazimu je srce bilo na mjestu, obradovao je kćerku, a pobijedio je kandidat za kojeg je on navijao, biće da je Hašima bila u pravu, njihovi glasovi ionako ni o čemu nisu odlučivali. Sutradan je Hašima otputovala u Tuzlu, a Ćazim i Enisa su se odvezli do Klagenfurta, u posjetu Enisinom bratu i njegovoj familiji. U petak je porodica opet bila na okupu. Hašima je prepričavala kako su njeni prijatelji na Fejsbuku oduševljeni fotografijama njihovih glasačkih listića. Ćazim je otvorio novine i čitao finalni izvještaj sa izbora. Preletio je preko podataka iz većih gradova i došao do Vukosavlja. Pisalo je: “Kandidat SNSD-a Borislav Rakić sa samo šest glasova razlike pobijedio je svog protivkandidata Elvira Hadžiomerovića iz SDA. Rakić je dobio podršku 1.161 glasača, dok je Hadžiomerović imao 1.155 glasova.” Glasno je pročitao rečenicu iz novina. Svi su se zgledali, a Hašima je rekla: Nema to veze, bijedne su to brojke, pa fotografije naših listića na Fejsbuku imaju preko tri hiljade lajkova, to je više od njihovih glasova zajedno. Ćazim je odmahnuo rukom, ustao i izišao iz sobe. Znao je da njegov gnjev nema nikakve veze sa Enisom, no nije mogao da se suzdrži. Prije nego je zalupio vratima, samo je procijedio: Lajknem ti ga majci.

Oslobođenje, 16.10.2012.

Peščanik.net, 16.10.2012.