Grad Split je očekivano na sjednici svojih kumova, potpisao jamstvo za kredit od trideset milijuna kuna, kojim će Hajduk izbjeći stečaj i kupiti koji mjesec fiskalnog spokoja.

Poplaćat će familija s Poljuda račune za struju, vodu, telefon, komunalije i onaj praktični set pouzdanih braniča od nehrđajućeg čelika, koje su nepromišljeno, na trideset šest rata, kupili od nekog konjokradice s fotokopiranom licencom, što nogometaše prodaje demonstrirajući u televizijskom studiju kako njegovi teflonski bekovi besprijekornim klizećim startovima sjeckaju protivničku igru i kirurški precizno odvajaju loptu od Ronaldove lijeve noge.

Zaprepaštena Realova “sedmica” na rubu suza pokazuje u kameru lijevu nogu, a tamo ni ogrebotine ni modrice, ma ni najmanje fleke na snježno bijeloj čarapi.

“Ali to nije sve”, zlatnim se zubom smješka naš menadžer u kameru, “ako set naših bekova naručite odmah, dobit ćete i osminu finala hrvatskog nogometnog Kupa protiv Slunja!”

Neraspakirani komplet takvih braniča već godinu i pol dana stoji u špajzi poljudskog stadiona, pod gomilom sprava za vježbanje, anatomskih madraca i multifunkcionalnih sokovnika, a na grintanje čistačice da samo skupljaju prašinu, u upravi odgovaraju kako nikad ne znaš kad će zatrebati. Kad u polufinalu Lige prvaka dođe na Poljud Real iz Madrida, svi će pitati gdje je, bogati, onaj set bekova što smo ga, sjećaš se, kupili na trideset šest rata.

Grad Split pristao je tako biti jamac za kredit od trideset milijuna, zapravo, da se ne lažemo – jer svi znaju da taj kredit Hajduk ne može vratiti sve da na lotu dobije Realovu “sedmicu” – poklonio je Hajduku trideset milijuna kuna.

Ni prvi ni posljednji put, ni osobito neobičan slučaj: svi uostalom imamo jednog takvog u obitelji, nekog nećaka na kojega smo svi slabi, zgubidana što skrušeno oborenog pogleda traži lovu za neki kretenski biznis – samo trideset milijuna, vratit ću do srijede, majkemimile stvar je ovoga puta stoposto sigurna, nije zajebancija, uložit će i Rus, a znaš Rusa, Rus se ne zajebava s lovom, još samo ovaj put i nikad više neće tražiti ni milijuna – i vi, jasno, popustite, iako još dok izgovarate “okej, ali ovo je stvarno posljednji put” znate da nije posljednji put, i da biste taj novac pametnije uložili da ste njime potpalili vlastitu kuću.

Jer šta? Problem s Hajdukom nije u tome što znate da ćete mu otplaćivati kredite i plaćati dugove dokle god je živ: problem je u tome što Hajduk, kako je poznato, živi vječno.

Jedno je, naime, kad vječno živi kajzer Franc Jozef, ili kralj Aleksandar, ili poglavnik Pavelić, ili drug Tito, ili doktor Franjo Tuđman, jedno je kad vječno živi bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti, ili besmrtne ideje Stjepana Radića, ili duh kardinala Stepinca, ili tekovine Narodnooslobodilačke borbe, ili stečevine Domovinskog rata, jedina nam i vječna domovina Hrvatska, takve stvari kad žive vječno znaš da se to samo tako kaže i da svaka ima vijek trajanja. I Jugoslavija bi živjela vječno da su joj u Međunarodnom monetarnom fondu davali lovu svaki put kad je trebala platiti račune za struju i kad je imala genijalnu ideju s glinicom u Obrovcu. I Hrvatska bi živjela vječno da joj ima tko platiti dugove i financirati Opelješki most.

Nitko razuman, međutim, ne voli na grbači imati besposlenog nećaka što živi vječno. A Hajduku je, eto, puna sto i jedna: drugi u njegovim godinama pišaju u pelene, ili im familija o obljetnici stečaja već godinama plaća mise zadušnice, samo splitski prvoligaš i dalje kao nezreli zgubidan pun posve kretenskih ideja za biznis, nedostaje mu pišljivih trideset milijuna, majkemumile vratit će ih do srijede, ovaj put stvar je sigurna, do nedjelje će leći pare od Sharbinija i Vukušića, u ponedjeljak kod mister Džirla kupuje Levantea iz Atletica, u utorak je u Milanu akcijsko sniženje pa će kupiti Andreu Pirla, i već u srijedu je u polufinalu Lige prvaka, i od Uefe dobija zajamčenih trideset milijuna eura. Alo, eura!

I tako svaki put, svakih par godina ista priča.

A Hajduk živi vječno.

Za rukometnu dvoranu u Lori, veličanstvenu rugobu prema kojoj je maksimirski stadion Taj Mahal, grad Split će, recimo, punih trideset godina svaki mjesec plaćati milijun i pol kuna. Milijun i pol kuna! Svaki mjesec! Ali – u tome je kvaka – samo prvih trideset godina: kad isteknu ta tri desetljeća, Split će imati još jednu monumentalnu ruševinu pred kojom će se fotografirati zadivljeni japanski turisti i zbunjeni arheolozi s američkih sveučilišta koji joj ne mogu dokučiti namjenu.

A Hajduk će se opet pojaviti na vratima skrušeno oborenog pogleda, još samo stotinjak milijuna i još samo ovaj put, vratit će do srijede, ima fenomenalnu ponudu za biznis s Barcelonom i Realom, nekakav turnir za 130. rođendan, dvadeset milijuna eura ima zajamčeno samo od televizijskih prava, mora javiti mister Džirlu je li u igri, čekat će ga do dva popodne.

Pa kad je već tako, kad Hajduk živi vječno, ne razumijem zašto se s takvim snebivanjem i užasom odbacuje ideja o stečaju. Govorim to, da se razumijemo, kao fanatični i nezaliječeni navijač Hajduka: jebiga, nešto računam, davati veliku lovu da preživi netko tko ionako živi vječno, čini mi se prilično idiotskom investicijom. Izračunajte, najzad, samo osnovne životne troškove nekoga tko živi vječno.

To je isto kao da, štajaznam, trideset milijuna kuna date za tekuće mjesečne izdatke Boga Oca Svemogućeg, Svevišnjeg i, kako znamo, prilično beskonačnog i vječnog. Dobro, usporedba možda i nije najbolja, mi zapravo i Njemu Vječnom, kao i Hajduku, dajemo lijepu lovu, ali znate na što mislim. I Mater Crkvu bih, uostalom, kao i Hajduka, volio vidjeti u stečaju, dakle kao amatersku udrugu građana.

A Hajduk u stečaju, amaterski dakle mali nogometni klub u kojemu bi igrali varioci iz škvera, Tommyjevi skladištari i nastavnici tjelesnog odgoja iz područnih škola, klub po našoj mjeri, po mjeri Splita i Dalmacije, na Starom Placu pred deset hiljada ljudi, u derbiju kola Druge splitsko-dalmatinske Županijske lige protiv Poljičanina iz Srinjina – to je klub za koji bih ja volio navijati.

Strogi inspektori iz Zagreba temeljito bi pregledali Hajdukove knjige bez prihoda i rashoda, pa zapanjeni pitali kako taj klub bez novca uopće živi. A iz Hajduka bi se samo mangupski nasmijali i odgovorili:

– Vječno.

Slobodna Dalmacija, 16.10.2012.

Peščanik.net, 17.10.2012.