Referendum o ustavnoj definiciji braka samo je najnovija u dugogodišnjem nizu medijskih praskalica koje nemaju drugu svrhu do te da se sudionici hrvatske farse ideološki, politički i moralno pozicioniraju i repozicioniraju, da malko properu i osvježe osobni image, i da s istom tvrdoglavom uvjerenošću krenu dalje. U tom repozicioniranju, baš kao u kakvoj kolektivnoj psiho-drami, sudjeluju političke stranke, političari, mediji i medijski predstavnici, institucije, crkva, građanski odbori i aktivisti i obični građani. Svatko je u toj psiho-drami pritom žrtva, a krivica se konstantno prebacuje na drugoga.

Maliciozni promatrač mogao bi reći da se dvadesetogodišnje postojanje hrvatske države može svesti na dvadesetogodišnju praksu što gubitka temeljnih ljudskih prava što njihova grubog narušavanja. A da bi se gubitak tih prava mogao i zakonski učvrstiti potrebne su povremene kolektivne vježbe narodne demokracije. Pobjeda klerofašizma izvojevana je prije dvadeset godina, pa je svako čuđenje nad rezultatima ovog i sličnih referenduma naprosto maloumno kreveljenje ili je pak izraz krajnjeg cinizma. Naslovi u hrvatskim medijima – poput Referendum je uvod u puzajuću fašizaciju Hrvatske – to najbolje pokazuju. Fašizacija Hrvatske izvedena je prije dvadeset godina, na dokazivanju da u tome nema ničeg lošeg zdušno su radili mnogi – političari, i oni tobože lijevi i oni uvjerljivo desni, mediji, intelektualci, učitelji, popovi – pa se današnje ukazivanje na fašizaciju, pritom “puzajuću”, može usporediti sa sramežljivim otkrićem holokausta dvadeset godina nakon što su se pogasile gasne komore. Današnji hrvatski novinski naslovi poput – Velika pobjeda konzervativaca i crkve – donose vijest staru dvadeset godina. Kvalifikacija rezultata referenduma kao “balkanizacije” Hrvatske, te ocjene da su se Hrvati s rezultatima referenduma “svrstali s Crnom Gorom i Srbijom umjesto na Zapad”, samo govore da je netolerancija postala poput kisika, i da skorog izlaza iz situacije nema.

Kako, zaista, od hrvatskog dvadesetogodišnjaka, na primjer, očekivati da glasa za ozakonjenje istospolne zajednice kada je prošao školu u kojoj je vjeronauk gotovo obavezan; kada je katolička crkva temeljni oblik socijalizacije svih Hrvata; kada je naš dvadesetogodišnjak bio izložen školskom programu u kojemu je udio katoličkog sadržaja znatan; kada je katolicizam njegov svakidašnji kulturni pejzaž?! Kako očekivati od njega bilo što, kada čak i na ulazu u hrvatske bolnice vise katolički križevi, kao da su bolnice mjesta za obavljanje egzorcizma, a ne medicinskih usluga?! Kako od dvadesetogodišnjaka očekivati da glasa drukčije kada je rastao u sredini u kojoj je mržnja prema Srbima, Ciganima, “pravoslavcima”, “balkancima”, ženama, Crncima, “pederima”, Židovima, strancima poticana i često nagrađivana kao dobro ponašanje?! Kako glasati protiv crkvene dogme kada je naš dvadesetogodišnjak bio izložen pedofilskim iživljavanjima svoga lokalnoga popa, a taj mu je zaprijetio da o tome ne smije ni zucnuti, jer ti koji su zucnuli ionako ništa nisu postigli?! Kako da naš dvadesetogodišnjak glasa za toleranciju kada je odrastao u ideološkom paketu u kojemu su hrvatska država, hrvatska crkva, i vojska (sa simboličnim Antom Gotovinom na čelu) neupitne vrijednosti?! Kako da glasa za slobodu “pedera”, a živi u stanu iz kojega je njegov otac istjerao bivše stanare, Srbe?! Kako od mladog Zagrepčanina – koji u dokumentarnom filmu o izbjegličkom centru u Zagrebu ovako komentira izbjeglice iz Afrike: Jasenovac više ne radi tako da ne znam kam bi s njima – očekivati išta osim fašizma?.

Referendumi su dobri, koliko stvari razotkriju, toliko ih i sakriju. Glavno je da smo svoji, sa svojima, na svojem. A onda ćemo već nekako. Jer nigdar ni bilo da nekak ni bilo i nigdar ne bu da nekak ne bu. I eto temeljne formule našeg malog, domaćeg, toplog i zdravog fašizma.

 
Radio Slobodna Evropa, 03.12.2013.

Peščanik.net, 03.12.2013.

The following two tabs change content below.
Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić rođena je u Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti.

Objavila je knjige priča “Poza za prozu” (1978) i “Život je bajka” (1983), romane “Štefica Cvek u raljama života” (1981), “Forsiranje romana-reke” (1988), “Muzej bezuvjetne predaje” (1997), “Ministarstvo boli” (2004), “Baba Jaga je snijela jaje” (2008) i "Lisica" (2017), kao i zbirke eseja “Američki fikcionar” (1993), “Kultura laži” (1996), “Zabranjeno čitanje” (2001), “Nikog nema doma” (2005), “Napad na minibar” (2010) i “Europa u sepiji” (2013). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike.

Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej “Jean Améry” za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej “Karaoke kultura” bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je Neustadt International Prize for Literature.

Živi u Amsterdamu.

Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić (Svi tekstovi)