Foto: Ivana Tutunović Karić
Foto: Ivana Tutunović Karić

1.

Akademsku godinu 1975-76. provela sam u Moskvi zahvaljujući reciprocitetnim stipendijama koje su razmjenjivala ministarstva obrazovanja dviju država, Jugoslavije i SSSR-a. Najviše interesa za studij u SSSR-u pokazivali su mladi pijanisti (slavni Ivo Pogorelić), balerine i matematičari. Ja sam došla da bih u moskovskim i lenjingradskim bibliotekama prikupila materijal o Borisu Pilnjaku, ruskom avangardnom piscu. U vrijeme kada sam se ja počela njome baviti, ruska avangardna kultura bila je duboko „zamrznuto“ polje usprkos novouspostavljenoj politici „otopljavanja“ i službenoj rehabilitaciji brojnih avangardnih umjetnika stradalih u staljinističkim čistkama. I pored toga, politički sistemi, odnosi između Tita i Staljina, Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, pa čak i kada je „politika“ određivala životne sudbine mojih roditelja, pa samim time i moju, malo su me zanimali. Moja mama bila je Bugarka, koja je nakon Drugog svjetskog rata došla u Jugoslaviju, ali se zbog tzv. Informbiroa (1948-1955) i izolacije Jugoslavije od strane tzv. Istočnog bloka i sama našla u izolaciji. Mama nije mogla posjetiti svoje roditelje idućih deset godina, sve dok između dviju država nisu bile uspostavljene diplomatske veze.

2.

Iako neodvojiv, taj drugi aspekt priče, „politički“, počeo me zanimati tek kada sam se našla u Moskvi. Taj drugi aspekt savladavala sam bez sistema, kaotično, slučajno, kako bi već koji detalj zapinjao za mene. Učila sam kroz geste, okuse, zvukove, tonove, poglede, grimase, slike, tikove, prizore. Upijala sam okružje kroz vlastitu kožu, oslobođena podataka, tuđih svjedočenja i iskustava. Da, bila sam drska, ali kao da nisam žurila da osvijestim razlog svoje drskosti. Jer kao i druge studente iz zapadnih zemalja i mene je štitila krhka, trivijalna, a opet tako moćna stvarčica. Pasoš.

3.

Šećući toga dana izbila sam na Crveni trg. Bio je Prvi maj, na trgu se održavala znamenita prvomajska parada. Prizor za mene nije bio ni politički ni estetski egzotičan, kao što je bio za moje kolege iz zapadnih zemalja. I Tito je, naime, volio slične spektakle. Pa ipak, prizor me iz nekog razloga duboko uzbudio. Trgom su marširali vojnici visoko odižući noge, tenkovi su jedan za drugim puzali sporo poput kornjača. Na tribinama je poslušno stajala brojna politička i vojna elita. Na prsima elite poput jata mušica svjetlucale su medalje. Na trgu su se tiskali brojni gledatelji. Ova masivna militaristička scenografija djelovala je zastrašujuće i nadrealno, dječje, kao da vojnici nisu bili pravi, već olovni. Vojnici su bili u potpunom kontrastu s cvjetnim šarenilom. Naime, iz rupa na tenkovima odakle su virile vojničke glave, „raslo“ je cvijeće, uz svaki vojnički vrat po jedan golemi cvijet na dugoj žičanoj dršci. Gledatelji su pozdravljali paradu mašući istim tim cvjetovima nasađenima na duge žičane stabljike, zbog čega su se činili manjima nego što su bili. Prepoznala sam to cvijeće. Prisjetila sam se dječjih parada, koje su nosile ime „cvjetni korzo“. Mi, učenici osnovnih škola, šetali smo našim malim gradom, u četveroredu, jedan pored drugoga, poput urednih gredica. Pamtim da smo na jednoj od parada mi, djevojčice, bile odjevene u crvene haljinice i šeširiće. Bile smo makovi. Naše su haljinice bile načinjene od tog istog podatnog krep papira.

4.

Poput snažnog magneta ovaj prizor prizvao je u sjećanje jedan drugi fragment. Taj je, tako mi se tada činilo, dolazio s neke posve druge planete. Knjiga se zvala „Čarobnjak smaragdnog grada“, a na jeziku njezina autora, A. Volkova, „Volšebnik izumrudnogo goroda“. Prisjećanje na tu prvu dječju knjigu potisnulo je prisjećanje na drugu, sličnu, s drugim naslovom, „The Wonderful Wizard of Oz“, ali i s drugim autorom, Frankom L. Baumom. Razlog ove zbrke bio je običaj sovjetskih izdavačkih vlasti toga vremena da kakvu stranu knjigu preprave prema sovjetskim ideološkim pravilima i stave na naslovnicu ruskog autora. Tako je lažni A. Volkov i cenzurirana verzija „Čarobnjaka“ dolutala u prijevodu u Jugoslaviju. Tek je film Victora Fleminga (1939.), snimljen film prema Baumovu književnom predlošku, učvrstio, barem što se istočnoevropskih zemalja tiče, Baumovo autorstvo.

I meni se u tom trenutku – u Moskvi, Prvoga maja 1976. godine – učinilo da više nisam u stanju reći kako se zovem, koje je vrijeme i koji sat, koji prostor i koja zemlja, koje iskustveno i kulturno polje, i na kojoj se, dođavola, planeti sve ovo događa. Bila sam okružena ljubaznim, malim, šarenim Žvakačima i, gle, uskoro ću sa svojim vjernim pratiocima krenuti cestom popločanom žutim ciglama prema Ozu, gdje vlada slavni čarobnjak koji će me vratiti kući, u Kanzas…

5.

Pitala sam se zašto scena na Crvenu trgu priziva u meni sjećanje na put popločan žutim ciglama što vodi u Oz. I nije, valjda, da samo ja, pored stotina tisuća ljudi na Crvenu trgu, čitam ovaj moćni politički spektakl kao dječju bajku, ili pak čitam dječju bajku kao moćan politički spektakl u kojemu malena četa – djevojčica Dorothy Gale s psićem Totom i svojim vjernim pratiocima, Strašilom, Limenkom i Strašljivim Lavom – kreće u potragu za pameću, srcem, hrabrošću i povratkom u dom. Pamet, srce, hrabrost, dom.

Pretvaranje ovog teksta namijenjenog djeci u mega-tekst namijenjen svima započinje 1900, kada je Baumova knjiga prvi puta objavljena. Međutim, tek je prva filmska verzija (1939.) katapultirala ovaj tekst u svjetski tekstovni kanon. A tamo, u toj tekstovnoj orbiti, nema mnogo takvih tekstova. Za kršćansku civilizaciju takav jedan mega-tekst je Biblija. I nisu brojne, filmske i druge, verzije „Čarobnjaka iz Oza“ učvršćivale poziciju teksta, niti je za to osobito zaslužna golema industrija koja je nakon filmskog uspjeha stala iza njega, niti je tome pripomogla službena kanonizacija s vrha, od američke Library of Congress, koja je „Čarobnjaka“ proglasila „najvećom i najvoljenijom američkom bajkom“, kao i „najgledanijim filmom u povijesti filma“. Nije „Čarobnjak“ postao svojevrsnom Biblijom zato što postoje indikacije da je zemlja Oz dobila ime prema biblijskoj zemlji Uz. Milijuni ljudi na svijetu usvojili su tekst, među njima i ti koji nikada nisu pročitali ni jedan jedini biblijski redak. Velika većina ljudi na svijetu doživjela je Donalda Trumpa kao Baumova „Čarobnjaka“, kao varalicu, lažova, fušera i amatera, kao opasnog ili manje opasnog trikstera, a da pritom nisu prethodno konzultirali „Čarobnjaka iz Oza“.

6.

Kako to onda da nisu mnogi pohrlili da strgnu zavjesu i razotkriju varalicu?! Učinio je to psić Toto. Maleni demistifikator. Zar je psić pametniji od nas, ljudi? Pas slijedi instinkt i znatiželju, mi slijedimo vjeru. Pas ne poznaje utopiju, i ne sanja Zemlju ukusnih kostiju. Mi žudimo za utopijom na javi. Mi smo utopijski ovisnici, utopia-addicted. I svaki put u toj potrazi udaramo glavom o zid, svaki put biramo lošiju varijantu. Krenemo na put puni vjere da ćemo stići u Oz i steći hrabrost, ljubav, pamet, i dom, i svaki puta naletimo na čarobnjaka-fušera, amatera. Što je još gore, iako je psić Toto strgnuo zavjesu ne bi li nas suočio s prevarom, mi od varalice zahvalno primamo falsificiranu akademsku diplomu koja potvrđuje da umjesto slame imamo mozga u glavi ili plastično srce, zamjenu za pravo. Ponosno primamo medalju od lažnog zlata koja će svima objaviti da smo hrabri. Jesmo li mogli drukčije?

Možda i nismo. Tko zna, možda se ponašamo prema nekom davno utvrđenom obrascu, prema nekom arhetipu. Možda smo prijemčivi isključivo na mitsko mišljenje, a drugo ne poznajemo niti ga prepoznajemo. Možda ni taj čarobnjak-varalica ne može iz svoje kože jer mu je prema nekom davnom blueprintu određeno da vara. Nisu li Staljin i Hitler čarobnjaci iz Oza? Nije li Zeus čarobnjak iz Oza? Nije li sam Bog, taj koji je sfušao svijet u svega sedam dana, i to na svoju sliku i priliku, varalica iz Oza? Nije li Isus Krist – taj koji uskrsava iz mrtvih, hoda po vodi i jednom ribicom hrani milijune ljudi – jedan od najvećih čarobnjaka-varalica? I nije li njegova mama, Bogorodica – ta koja vlada trikom bezgrešnog začeća, a nas ostavlja da se valjamo u grijehu – nije li ona velika čarobnica, koja je svoje moćne gene prenijela na sina? I tko je koga stvorio: mi svoje bajke ili bajke nas? Jesu li memi, naši kulturni geni, zaslužni za civilizacije i njihovo propadanje, za to što smo takvi kakvi jesmo, tako tvrdokorno nepromjenjivi? Nije li Kim Kardashian – koja nas zabavlja trikovima povećanja vlastite stražnjice i suženja vlastita struka, kao i treptanjem trepavica koje koristi kao lepeze – naša moderna Bogorodica? Sjedimo pred ekranom, kao pred crkvenim oltarom, hipnotizirani, spremni da je slijedimo i da joj se klanjamo.

7.

Gdje je, doista, taj Oz? I gdje je naš dom? Koja je naša prava adresa? Odakle krećemo i kamo idemo? Gdje su mape? Zašto uporno slijedimo cestu popločanu žutim ciglama? Zar ne postoji neka druga? Tko nam je rekao da krenemo tom cestom? Zar Žvakači?!

Ako se umjesto na nedjeljne lokane izbore, na primjer, odlučimo da ćemo vrijeme radije provesti s djecom u kakvom opservatoriju, tamo bismo mogli baciti pogled na mapu koju rijetko kada pretražujemo. Živimo na nekoj beznačajnoj maloj kuglici. Ona je naš dom. Plutamo među kuglicama koje su slične. Neke su manje, neke su veće. Neke su u centru, neke na periferiji. Mi smo na periferiji, živimo na zapuštenoj (crno-bijeloj) farmi, Bogu za leđima, u nekom svemirskom Kanzasu.

Naše su mape mitske. Možda otuda naša tvrdoglava sklonost da tražimo sklonište pod krovovima velikih religijskih, političkih, društvenih i kulturnih sistema. Tražeći Oz koristimo stari utabani put popločan žutim ciglama. I pritom bježimo od vlastita odraza u ogledalu kao vrag od tamjana.

8.

Očekujemo odgovor koji ne dolazi, jer možda ne postavljamo prava pitanja. Hoćemo li, na primjer, mi, Evropljani, završiti u mikro-državicama, baš kao što sugerira jeftina Netflixova serija „Tribes of Europa“, koja se usput rečeno otvara kadrom snimljenim na teritoriju moderne Atlantide, Jugoslavije, zemlje koje više nema. Kao simbol uništenja ili samouništenja poslužio je devastirani spomenik Vojina Bakića na Petrovoj gori, Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna, jedan od posljednjih primjeraka jugoslavenskog modernizma. Populizam, koji je trenutno na snazi, ostavlja za sobom kipove svojih tribalnih vođa. Narod Banije i Korduna, koji je nestajao u ratovima (Drugi svjetski rat, tzv. protekli rat, 1991-1995), u iseljavanju, što prisilnom, što voljnom, trenutno opet nestaje pogođen potresima, pandemijom i siromaštvom. Čak je i „prirodna“ (dakle, besplatna) postapokaliptička scenografija tu. Možda će nova evropska politička i društvena konstelacija biti označena kao povratak Evrope u svoju (bolju?) plemensku prošlost.

9.

Je li digitalna revolucija resetirala naš DNK, naše kulturne meme i otvorila nove horizonte, pouzdanije obrasce, ili se dogodilo suprotno? Ne skriva li se privlačni Oz negdje u zoni postistine? Post-truth je temeljna strategija svakog čarobnjaka. Nije li nam internet – sa svojim jeftinim, svima dostupnim, tehnološkim smicalicama, igrama i trikovima otvorio vrata nove političke konstelacije, vrata „društva spektakla“ (kako ga je odredio Guy Debord prije nekih pedesetak godina) ili „civilizacije spektakla“ (Mario Vargas Llosa, relativno nedavno)? Je li „spektakl“ ta nova društvena i politička konstelacija, koju Dorothy, tješeći Tota, poetski opisuje kao „neproblematično“ mjesto „iza duge“, „iza mjeseca“, „iza kiše“?

A onda, nismo li mi – barbari s mitskim mišljenjem – stvorili visoko tehnološku civilizaciju koju naš infantilni um nije više u stanju kontrolirati. Hoćemo li se vratiti unazad, u plemenske društvene konstelacije, ili ćemo ponovo krenuti u potragu za Ozom? Hoćemo li se pritom morati prilagoditi i reinventirati u nove, zadatku kompatibilne ljude? Ako to bude neostvarivo, hoćemo li potražiti pomoć varalica, lažova, trikstera, „šibicara“, novih, transhumanih čarobnjaka?

10.

Mark Zuckerberg, „čarobnjak cyberspacea“, nudi nam novu Meta-platformu, „neproblematično“ mjesto „iza duge“, „iza mjeseca“, „iza kiše“. Jedan od najbogatijih, pa prema tome i najmoćnijih šarlatana na svijetu, obećava da će umjesto svoje facebook tračaonice, otvoriti „Disneyland“, novu posthumanu igraonicu za odrasle. U toj igraonici živjet ćemo paralelan život, drugi život, second life. Treba samo krenuti cyber-cestom popločanom žutim ciglama.

Elon Musk – „osoba godine 2021.“ (prema magazinu Time), showman, vizionar, klaun, genije, poslovni magnat, „minister of magic“ – popločao je cestu zlatnim ciglama i upravio je prema svemiru. Prema ekspertizi Elona Muska Oz se nalazi u svemiru. Drugi, još moćniji financijski „šibicar“, Jeff Bezos, požurio se da učini isto. Bezos je ne samo potvrdio da se Oz nalazi u svemiru već garantira putne usluge svakome tko je spreman izdvojiti dvjesto ili tristo tisuća dolara za putnu kartu.

Dok naši infantilni čarobnjaci, i svjetski i lokalni, u čijoj smo svi mi apsolutnoj vlasti, trenutno grade svemirske ceste prema mitskome Ozu, osamdesetak milijuna Zemljana glavinja cestama popločanim žutim blatom u potrazi za Ozom, gdje će pronaći hrabrost, srce i pamet, i eventualno dom, jer sve su to izgubili. Mnogi ginu na putu prema Ozu, mnogi odustaju od savladavanja prepreka, mnogi čak nemaju pojma gdje je i što je taj Oz.

Jer Oz čini se nije Zapadna Europa. Europa brani stotinama tisuća izbjeglica pristup na svoj teritorij. I dok je Zla vještica od Zapada branila svoj teritorij uz pomoć krilatih majmuna, Zapadna Europa brani svoj „policijskim psima“, poljskim, mađarskim, hrvatskim… Svi „policijski psi“, od srednjeg vijeka pa naovamo, svoju brutalnu aktivnost pravdaju najezdama simboličnih „štakora“ (za Hrvate to su Srbi!), „Židova“, „Cigana“, „Migranata“, „Izbjeglica“… Vrativši se iz šarenoga Oza u crno-bijeli Kanzas Dorothy izgovara visoko-citatnu laž: There’s no place like home.

I doista, there’s no place like home naprosto zato što dom više ne postoji. Kako danas, u posthumanom društvu, očekivati da će pojmovi iz ljudskog repertoara kao što su srce, pamet, hrabrost i dom imati za nas, nove ljude, ikakav smisao. Posthumani ljudi klanjaju se svojim posthumanim šibicarima, šarlatanima i „čarobnjacima“, koji i dalje bude u nama nadu da Oz postoji. Svi smo mi od igrača postali igračke. I sve smije stati, samo igra ne.

2021.

Novosti, 31.12.2021.

Peščanik.net, 03.01.2022.


The following two tabs change content below.

Dubravka Ugrešić rođena je u Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti.

Objavila je knjige priča “Poza za prozu” (1978) i “Život je bajka” (1983), romane “Štefica Cvek u raljama života” (1981), “Forsiranje romana-reke” (1988), “Muzej bezuvjetne predaje” (1997), “Ministarstvo boli” (2004), “Baba Jaga je snijela jaje” (2008) i "Lisica" (2017), kao i zbirke eseja “Američki fikcionar” (1993), “Kultura laži” (1996), “Zabranjeno čitanje” (2001), “Nikog nema doma” (2005), “Napad na minibar” (2010) i “Europa u sepiji” (2013). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike.

Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej “Jean Améry” za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej “Karaoke kultura” bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je Neustadt International Prize for Literature.

Živi u Amsterdamu.

Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Latest posts by Dubravka Ugrešić (see all)