Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu odbio je prije nekoliko dana tužbu kojom je devet hiljada preživjelih logoraša i članova obitelji žrtava Jasenovca iz Republike Srpske tražilo od hrvatske države odštetu u visini od pola milijarde eura, s jasnim obrazloženjem kako a) Strasbourg nije nadležan za taj spor, jer b) ima mandat za sporove nastale tek nakon formiranja Suda, i to c) od trenutka kad je tužena država potpisala Deklaraciju o ljudskim pravima, zaključivši kako, uostalom, Republika Hrvatska i nije pravna sljednica Nezavisne Države Hrvatske.

Likovali su Hrvati, i oni veliki, i oni malo manji, nad presudom Europskog suda za ljudska prava. Nije prošla smiješna četnička podvala iz Republike Srpske. Sa Hrvatske je i pravno-formalno skinuta etiketa genocidne, zločinačke države. Konačno su jednom i za svagda raskrinkani falsifikatori jasenovačkog holokausta. Dobar su posao napravili hrvatski diplomati i pravnici. Idemo se sad baviti ozbiljnim problemima.

Nigdje, međutim, ni daleke slutnje sućuti prema devet hiljada preživjelih i nepreživjelih iz potpisa uzaludne tužbe, zašto god da su je oni ili njihovi unuci potpisali, tko god da ih je na to nagovorio i kakvi god da su njegovi motivi bili. Nigdje barem ni jedne jedine riječi odštete za devet hiljada ljudi, barem dakle devet, od onih Tuđmanovih četrdeset tisuća ili Dodikovih sedamsto hiljada, svejedno: presudom Europskog suda za ljudska prava Republika Hrvatska nije pravna sljednica Nezavisne Države Hrvatske, pa Hrvati nisu dužni ni plaćati odštetu, ni ispričavati se, ni suosjećati, ni osjećati, niti se sjećati.

Velike Hrvate, zapravo najveće među svim Hrvatima, odluka Europskog suda zatekla je tamo gdje se veliki Hrvati, zapravo najveći među njima, inače okupljaju: u inozemstvu. Istog dana u austrijskom Bleiburgu deseci hiljada njih okupili su se, naime, na tradicionalnoj godišnjoj komemoraciji žrtvama “Križnog puta”, osvetničke kampanje Titovih partizana nad zarobljenim Pavelićevim ustašama i domobranima.

Lijepo su tamo morali biti zbunjeni Hrvati na Bleiburgu, najveći među svim Hrvatima, znanstvenim otkrićem da država čije pasoše nose, i iz koje su na Bleiburg upravo stigli – nije pravna sljednica NDH. Odjednom su se, eto, državljani jedne države, Republike Hrvatske, našli na teritoriju druge, Republike Austrije, da komemoriraju uspomenu na vojsku sasvim treće, Nezavisne Države Hrvatske. Mogli su tako – gorko bi primijetio netko s viškom smisla za humor i solidarnost, da se takvi okupljaju na Bleiburškom polju – odmah položiti vijence i vojsci druge neke sasvim treće države, recimo Karađorđevićeve Jugoslavije, recimo Mihailovićevim četnicima, podjednako pobijenim na Bleiburgu i podjednako bez znanstvenih i pravnih veza s modernom Republikom Hrvatskom.

Oni pak koji znaju suosjećati s mrtvim i preživjelim Srbima, Židovima i Romima, znat će nekako i sa živim Hrvatima, onim najvećim među njima, i sa njihovim osjećajem zbunjenosti na blatnjavom Bleiburškom polju svibnja 2010. godine.

Komemoraciju paloj vojsci Nezavisne Države Hrvatske organizira i plaća sabor države koja pravomoćnom odlukom suda nije sljednica NDH. Komemoracija paloj ustaškoj vojsci počinje himnom države koja nije pravna sljednica NDH. Eno ih na bini, kao svake godine, nadbiskupi, biskupi, svećenici i župnici iz države koja pravno nije sljednica NDH. Eno na bini najviši državni funkcioneri države koja pravno nije sljednica NDH. Eno Ivana Jarnjaka, Tuđmanovog ministra, kako zapjenjeno proziva bivšeg i sadašnjeg predsjednika države koja nije pravna sljednica NDH zato što im je Jasenovac svetiji od Bleiburga. Eno dolje, među okupljenima, državljana države koja nije sljednica NDH u crnim uniformama vojske države s kojom njihova domovina nikakve pravne veze nema.

Zbunjeni su ti veliki Hrvati, najveći među svim Hrvatima, jer na odar vojsci Nezavisne Države Hrvatske dolaze iz zemlje i kulture koja baš nešto i ne krije svoje veze s državom s kojom nikakvih pravnih veza nema. Zbunjeni su jer dolaze iz zemlje koja Dan pobjede nad nacizmom slavi gotovo u ilegali, i koja se svog antifašizma odriče i stidi, u kojoj je antifašizam gerila, a kultura nacizma gotovo pa mainstream. Iz zemlje u kojoj cijeli stadioni skandiraju “Ajmo, ustaše!” i “Za dom spremni’. Iz zemlje u kojoj ulice nose imena ustaških ministara. Iz zemlje išarane nacističkim simbolima, u kojoj se na koncertima, svadbama i dernecima ori “Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara”. Iz zemlje čija djeca u školskoj lektiri čitaju ustaške klasike i uče kako su u Jasenovcu stradali neprijatelji hrvatske države. U kojoj se obnavlja nacistička Hrvatska pravoslavna crkva, a svećenici javno milosti Božjoj preporučuju hrvatskog domoljuba Antu Pavelića. U kojoj su ustaški emigranti i teroristi romantični heroji uhljebljeni na državnoj plaći. Koja se tiho privikla i na vojničku terminologiju iz NDH i na valutu države kojoj nije pravna sljednica.

Zbunjeni su veliki Hrvati, najveći među svim Hrvatima, jer su u Domovini upozoreni da uniforme i oznake nacističke vojske moraju skidati na izlasku iz Hrvatske. Zbunjeni su, jer se – za razliku od države koja nije sljednica NDH – nošenje nacističkih uniformi i oznaka u Republici Austriji, domovini njihovog Führera, najstrože kažnjava. Zbunjeni su, jer u zemlju koja se odrekla nacizma dolaze iz zemlje u kojoj je nacistički resentiment službena mjera patriotizma.

Stoje tako na svibanjskoj kiši, u blatu Bleiburškog polja, pokisli i zbunjeni veliki Hrvati, najveći među svim Hrvatima, koji su od samog utemeljitelja moderne Republike Hrvatske učili da je “NDH bila i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda”, da bi im danas, dvadeset godina kasnije, nekakvi strazburški fiškali poručivali kako Republika Hrvatska uopće nije pravna sljednica Nezavisne Države Hrvatske!

Zbunjeni su, jer njihova pobjeda – pobjeda koju sanjaju šezdeset i pet godina – sada ima precizno ispisanu cijenu: pola milijarde eura. Toliko, eto, košta pravno sljedništvo Nezavisne Države Hrvatske, toliko košta “izraz povijesnih težnji”, pravo na “Jasenovac i Gradišku Staru”, zieg-heil, Ulicu Mile Budaka, misu za Pavelića i crne uniforme na Bleiburgu. Zbunjeni su jer bi preuzeli nasljeđe mrtvih ubojica, ali ne i njihove dugove. Jer bi, nekako, i ovce i Jasenovce.

Pa su zbunjeni jer ispada da su im pola milijarde eura uštedjeli isti oni partizani što su masakrirali zarobljene ustaše i domobrane na Bleiburgu, jer ispada da su u sporu pred Europskim sudom za ljudska prava pobijedili hrvatski antifašisti, jer ispada da u Strasbourgu nisu izgubili logoraši Jasenovca, nego njihovi koljači i njihovih koljača sljednici, najveći među svim Hrvatima.

Oni koji znaju suosjećati s mrtvim i preživjelim Srbima, Židovima i Romima, znaju i sa živim Hrvatima, onim najvećim među njima, i njihovim osjećajem zbunjenosti kad su na blatnjavom Bleiburškom polju svibnja 2010. godine otkrili da država iz koje su tu stigli nije ista ona iz koje su na Bleiburg stigli 1945, i da je njihova današnja domovina sljednica ZAVNOHA i Narodne Republike Hrvatske: kad se s Bleiburga, naime, gleda – uopće ne izgleda tako.

Nezavisne novine, 19.05.2010.

Peščanik.net, 20.05.2010.