In memoriam: Richard Holbrooke (1941-2010)
U aprilu 2008, prije malo više od dvije i po godine, dakle, prvi sam (i jedini) put vidio Richarda Holbrookea. Pisao sam tada o tome, baš ovdje na Peščaniku (tekst se zove Running To Stand Still). Jutros sam, u programu nekog od lokalnih sarajevskih radija, čuo da je Holbrooke umro. Čuo sam, naravno, i ranije da je u kritičnom stanju, usprkos hitnoj operaciji kojoj je podvrgnut, pa ne mogu reći da me je vijest iznenadila. Ipak, kad sam čuo da je umro, bilo mi ga je žao, ne na način na koji, eventualno, žalimo neku celeb personu, nego više kao nekog poznanika, ne posebno dobrog ni bliskog, ali ipak poznanika.
Jutros, četrnaestog decembra, radijska spikerica je rekla da je Holbrooke umro “danas“, odnosno na samu petnaestu godišnjicu pariškog potpisa na u Daytonu parafirani Sporazum o završetku bosanskog rata, sporazum koji je vjerovatno najveće Holbrookeovo političko dostignuće. Kad sam to čuo, sjetio sam se – Thomasa Jeffersona, trećeg po redu američkog predsjednika i tvorca američke Deklaracije o nezavisnosti. Jefferson, koji je rođen u aprilu mjesecu 1743. godine, umro je 4. jula 1826, tačno na pedesetu godišnjicu usvajanja Deklaracije o nezavisnosti, dokumenta čiji je bio tvorac.
Nekad, prije rata, ovog našeg, kao klinac, dakle, pročitao sam negdje, po svoj prilici u Politikinom Zabavniku, da ovo nije puka koincidencija. Neki istoričar je ustvrdio da je Jefferson nekoliko dana ležao na samrti, da je jedan dan nakratko došao svijesti i upitao osobu kraj kreveta: Je li danas četvrti juli? Kad mu je rečeno da nije, da je treći, samo je klimnuo glavom. Sutradan je umro. Na tragu ovog podatka, ali i još nekih istraživanja, pojavila se teorija da bolesnici mogu utjecati na datum svoje smrti, da je mogu odgoditi na nekoliko dana, ako žele simbolički zatvoriti neki krug.
Upamtio sam taj članak. U junu mjesecu 1996. godine, pola godine nakon što je rat završio, neposredno nakon što sam završio gimnaziju, pisao sam tekst o 35. godišnjici smrti pisca Ernesta Hemingwaya i o četvrt vijeka od smrti pjesnika i frontmena grupe The Doors, Jima Morrisona. Hemingway je umro 2. jula 1961. godine, a Morrison 3. jula 1971. Tekst sam pisao na pisaćoj mašini. Objavljen je u julu 1996. godine, u magazinu Dani. Pisao sam tekst, kažem, na pisaćoj mašini; nemam ga, dakle, u kompjuteru, nema ga na Internetu, nemam kopiju, nemam kod sebe taj primjerak Dana. Sjećam se da se zvao Umrijeti prije praznika i da sam tu pokušao da napravim neku vrstu paralele između Hemingwaya i Morrisona na jednoj i Jeffersona na drugoj strani. Pisac i pjesnik presudili su sami sebi ne čekajući praznik, Jefferson nije želio umrijeti prije praznika, prije pedesete godišnjice usvajanju istorijskog dokumenta koji je stvorio.
Sjetio sam se, dakle, Thomasa Jeffersona. Nije baš da vjerujem u teoriju koju sam prije više od dvadeset godina pročitao u Politikinom Zabavniku, ali zaintrigirala me koincidencija da Jefferson umre tačno na 50. godišnjicu usvajanja dokumenta čiji je tvorac, a Holbrooke tačno na 15. godišnjicu dokumenta čiji je tvorac.
Ispostavilo se, međutim, da se spikerica na radiju prevarila. Nije Holbrooke, koji se rodio u aprilu mjesecu 1941. godine, umro četrnaestog, nego ipak trinaestog decembra. To, naravno, neće spriječiti legiju novinara i komentatora da govore o simbolici njegove smrti samo nekoliko sati prije godišnjice potpisivanja sporazuma koji je kreirao. Mogla bi se simbolika i malo suptilnije “natezati“ pa reći, recimo, da je Jefferson mogao mirno umrijeti o godišnjici usvajanja Deklaracije o nezavisnosti jer je ona stvorila “normalne“ Sjedinjene Američke Države, a da je Holbrooke odgovoran za “ludačku košulju Dejtona“ koja je stvorila “nenormalnu“ Bosnu i Hercegovinu, pa je, eto, umro prije godišnjice, ali takvo nešto ovdje nećete čitati.
Na Jeffersona mogu gledati kao na istorijsku ličnost i mogao sam o njegovoj smrti razmišljati u registru teorije koju sam nekoć čitao u Politikinom Zabavniku.
Na Holbrookea, rekoh, gledam više kao na poznanika. Kad sam u junu 1996. godine, nakon što sam tek završio gimnaziju, pisao tekst o Jeffersonu, razmišljao sam na koji fakultet da se upišem. Da nije bilo Holbrookea, vjerovatno bih razmišljao u koju će me jedinicu rasporediti. Da nije bilo Holbrookea, moja bi generacija masovno završila u rovovima. Da nije bilo Holbrookea, dječaci iz mog razreda, sa onih kolektivnih školskih fotografija, listom bi bili, u najbolju ruku, veterani triju vojski, a neki vjerovatno i ratni vojni invalidi, ili šehidi odnosno poginuli borci u otadžbinskom ili domovinskom ratu. Neki prijatelji, tek par godina stariji od mene, imaju takva iskustva i zbog njih su, kako vrijeme prolazi, čini mi se, sve više ogorčeni. Život u Bosni danas svakako sa sobom nosi mnoga ogorčenja. Ako su me neka mimoišla (i) zbog Holbrookea, to već i na čisto ličnoj ravni nije stvar za potcjenjivanje.
Peščanik.net, 15.12.2010.
