Vesna Pešić, foto: Medija centar
Vesna Pešić, foto: Medija centar

Razgovor vodio Nedim Sejdinović

Vesna Pešić, sociološkinja i političarka, ovih je dana bila u središtu medijske pažnje jer je navodno pretila predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću na Tviteru. Zbog toga je morala da ide i u policijsku stanicu, gde je dala izjavu, a sve su to režimski medij pratili sa velikom pompom, proglašavajući je maltene za teroristkinju i naglašavajući veliku ugroženost predsednika.

Podsetimo da je Vesna Pešić dugo godina bila aktivna u politici, da je devedesetih bila predsednica Građanskog saveza Srbije i jedan od lidera Koalicije Zajedno, a da se kasnije, 2007. godine, kada se GSS utopio u Liberalno-demokratsku partiju – našla na mestu predsednice Političkog saveta LDP-a. Osnovala je Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji, još 1991. godine. Bila je ambasadorka SR Jugoslavije, zatim Srbije i Crne Gore u Meksiku od 2001. do 2005. godine.

Pre nekoliko dana bili ste u policiji, gde ste dali izjavu povodom vašeg tvita koji je izazvao „buru“ i „zgražanje“ u režimskoj javnosti. Godinu i po dana pre, zbog teksta na Peščaniku, a zbog navodne uvrede ministra policije, dosuđeno je da Nebojši Stefanoviću platite odštetu u visini od bezmalo 200.000 dinara. Dok policija i pravosuđe reaguju kada su „ugroženi“ predstavnici vlasti i od toga prave medijski cirkus, dotle ostaju nemi i gluvi kada su na meti predstavnici nezavisnih medija, civilnog društva ili opozicije. Da li se moglo recimo 2012. očekivati da ćemo ovako nešto ponovo proživljavati?

I pre 2012. neki pojedinci su brzo i lako bili oslobađani optužnica. Te slučajeve neću sada navoditi, nije mesto, ali ih je bilo. Podsetiću samo da Koštunica nije otišao u tužilaštvo iako je bio pozvan da da izjavu povodom istrage o ubistvu Zorana Đinđića. Hoću da kažem da ni posle Petog oktobra – iako jesu bile uspostavljene nove kontrolne i nezavisne institucije – liberalna demokratija nije bila potpuna, jer nije bila uspostavljena vladavina prava. No, prethodna vlast nije dirala u izborne uslove, i zato su do 2012. izbori bili uglavnom fer i slobodni. I taj suštinski element demokratije je vlast SNS-a ukinula, i dovela do političkog monopola jedne stranke.

Praktično je višestranački sistem u Srbiji doživeo slom. Represija, progon, ucenjivanje, zastrašivanje ljudi, prozivke građana od strane najviših funkcionera i samog predsednika – postali su svakodnevna praksa, i zato smatram da se ne može govoriti o kontinuitetu, da se ne može govoriti da je ova vlast ista kao prethodna, da je samo „malo pojačala“ represiju. Ovo što sad imamo je radikalska vladavina koja se razlikuje od prethodnika po tome što ona po svom ubeđenju prezire demokratiju, slobodne izbore i medije, nezavisno pravosuđe i institucije. Ona preferira autokratiju, i zato se isključivo bavi učvršćivanjem gole vlasti, i to u obiliku lične vlasti.

Namerno je postepeno i sistematski građen politički monopol i uništavana konkurencija, i zato toliko slušamo o „prethodnicima” koji su navodno upropastili Srbiju. U Srbiji je uništen višepartijski sistem, ostala je jedna stranka, nekoliko uslužnih stranaka i još nekoliko opozicionih koje su se opredelile za bojkot predstojećih izbora.

Često ističete da je Vučić uspostavio politički monopol u našem društvu i ukinuo pravo na drugačije mišljenje. Čini se, međutim, da je monopol uspostavljen i u drugim sferama društva, a da hobotnica vlasti kontroliše skoro sve pore društva. Ima li šanse da iz ovoga opšteg monopola nekako izađemo?

Ne mislim da je suština priče u nepodnošenju „neistomišljenika“, kako mnogi vole da kažu. Nema tu nikakvog mišljenja, niti Vučiću baš toliko smeta šta nas dvoje mislimo. Radi se o totalnoj okupaciji društva do poslednje mesne zajednice i kućnog saveta, skupljanju sigurnih glasova, do kojih se dolazi brutalno i sasvim otvoreno. Ako hoćeš da budeš nastavnik, ako hoćeš posao, ako hoćeš da i dalje budeš zaposlen, upiši se u SNS; svi u javnim i državnim službama su pod pritiskom zbog zaposlenja i moraju da skupljaju „sigurne glasove“, i da glasaju „ispravno“.

Vučić je izgradio svoje društvo i svoj narod, koji je piramidalno ustrojio i koji je pod kontrolom, tako ograđen da nemate odakle da mu priđete. Njegova stranka ima skoro 700.000 članova, i to je najbrojnija stranka u Evropi. On kontroliše i sve ekonomske tokove, ucenjuje i reketira privatnike, i zato naši privrednici neće da investiraju u poslove: ako imaju sredstva, kupuju nekretnine. Nema više tajkuna, sem njegovih tajkuna, odnosno njegove klike, koja je čvrsto uvezana. Pravilno je nazivate hobotnicom.

Kako iz ovog stanja? Čini mi se da za sada nema plana, nema ni vođstva, ni ljudstva, ni novca. Snage su rasute i relativno male, postojeće stranke, kakve god da su, pod pritiskom su tabloida, odsečene od medija, nepoverenje je veliko, a i Srbija decenijama krvari zbog toga što mladi i obrazovani napuštaju zemlju. Međunarodne okolnosti nam takođe ne idu na ruku. Kao da međunarodnoj zajednici odgovaraju periferni autokrati kako bi takva, slaba društva iscedili za svoje interese. No, to je posebna tema.

U nekoliko navrata ste izjavili da podržavate bojkot izbora. Koji su vaši ključni argumenti za bojkot?

Iz ovoga što sam rekla jasno je da su naša sredstva za borbu protiv lične autokratije i eksploatacije društva – veoma ograničena. Bojkot razumem kao obelodanjivanje realnosti i pobunu protiv gašenja demokratije: ne idemo na izbore, kad izbora nema! Nećemo ćoravu kutiju, igrajte se izbora sami. Bojkot je uznemirio vlast, jer je pokazao da posle izbora parlament može biti sastavljen samo od dve vladajuće stranke – SNS-a i SPS-a. I da opozicije uopšte nema.

Uslužne stranke koje izlaze na izbore ne mogu da pređu census, pa je Vučić problem jednostranačkog parlamenta, umesto uspostavljanjem fer i slobodnih izbora, rešio smanjenjem cenzusa sa pet na tri posto, kako bi neke od tih stranka ušle u Skupštinu. I kako bi pred svetom fingirao pluralizam i sopstveni legitimitet koji će mu ipak nedostajati.

Kakav je vaš stav prema onom delu opozicije ili „opozicije“ koja će izaći na izbore i šta biste odgovorili profesoru Mićunoviću, koji je nedavno rekao da se „vlast osvaja ili na izborima ili revolucijom“?

Među strankama koje izlaze na izbore ima mnogo inženjeringa. Nije baš sve inženjering, ali on postoji čak i na ekstremnoj desnici, jer šta su Miša Vacić, Zavetnici i slični nego proizvod političkog inženjeringa. Najviše napora je uloženo da se montira „građanska opozicija“. To izgleda prilično komično. Uglavnom znamo čije se ekipe, strančice i imena tu spremaju i ko je zadužen da ih okuplja i raspoređuje, a pod firmom da su to zaista pravi pravcati evropejci, liberali, natovci, antirusofili… Neki, što mi je baš žalosno, parazitiraju na žrtvama Bošnjaka u Srebrenici.

Profesor Mićunović je u pravu – u svim udžbenicima piše da se vlast menja na izborima ili revolucijom. Ne slažem se, međutim, s njim da treba izaći na izbore u ovakvoj situaciji. Ima i nekih drugih problema u Demokratskoj stranci. Recimo, zašto je ušla u Savez za Srbiju. Sa tim se neki ne slažu, ja to razumem, ali ne komentarišem. Pošto je stranka donela odluku o bojkotu – a ništa se esencijalno ne može učiniti, ni izlaskom ni neizlaskom na izbore – nepotrebno se stvara konfuzija.

Na kraju, da se ponovo vratimo na 2012. godinu. Koje su sličnosti i razlike između ondašnjih „belih listića“ i sadašnjeg bojkota?

Te dve situacije potpuno su različite. „Beli listići“ su želeli da što više ljudi izađe na izbore i ubaci prazan list, kao opomenu da se više neće glasati za tzv. manje zlo iako nam preti veliko zlo, nego samo za dobru upravu. Za pravu i ispravnu politiku. Iza toga stoji teorija o velikom i malom zlu, koja je zapravo pogrešna. Bolje je, kako upozorava profesor Radonjić, da govorimo o boljoj i lošijoj vlasti. Treba se opredeljivati za bolju vlast, iako znamo da ni jedna nije baš dobra i idealna.

Autonomija info, 26.01.2020.

Peščanik.net, 28.01.2020.


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)