Dolce vita, Jean François Rauzier

Dolce vita, Jean François Rauzier

Posle teških neizvesnosti pri izboru novog predsednika države, neobuzdanih destruktivnih parada novonastalog sajber pokreta M5S (Pokreta 5 zvezdica), raspada levičarske koalicije, opšteg političkog haosa i usred ekonomske krize – u šestom turnusu glasanja u parlamentu, za ponovnog predsednika Republike Italije izabran je Đorđo Napolitano. Postoje dve vrste velikih ličnosti: jedne nacija uzdigne do istorijske veličine, drugi je svojim autoritetom spasu sa ivice ponora. Toj drugoj vrsti pripada Đorđo Napolitano, bivši komunista, koga je kao neosporno časnog političara desnica namolila da se prihvati još jednog mandata. Prihvatio je uprkos odluci da zbog poodmakle starosti vlast prepusti drugima. Osećaj državničke odgovornosti nadvladao je želju da se povuče u miran život. Njemu je 88 godina i realno su male šanse da doživi kraj još jednog mandata, koji traje 7 godina. Ali ako je Papa (Racinger) mogao da se povuče sa trona, moći će to i Predsednik, kada bude sredio politički haos u zemlji. Napolitano je inače prvi predsednik države Italije koji počinje svoj drugi mandat.

Italija ima čvrstu tradiciju/odstupnicu da političari, kada budu izabrani da vode državu, moraju da se ponašaju dostojno i iznad interesa uvek zakrvljenih političkih partija. Retko kada taj izbor ide lako. Najomiljeniji predsednik bio je Sandro Pertini, koga je naša sredina zapamtila po tome što je na Titovoj sahrani stavio ruku na kovčeg kao poslednji pozdrav prijatelju; to je tada postao i do danas ostao običaj kod nas. Pre nego što je izabran za predsednika, Pertini nije bio naročito eksponirana ličnost: novinar, socijalista i bivši partizan. Njega je pevač Toto Kotunjo kao predsednika ovekovečio kanconom “Italiano“, u kojoj peva zašto je ponosan na to što je Italijan:

Buongiorno Italia gli spaghetti al dente
e un partigiano come Presidente.

/Dobro jutro Italijo, sa špagetima al dente
i partizanom kao presidente./

Eto, taj Pertini izabran je za predsednika tek u 16. turnusu, a pritom nije rekorder, jer je demohrišćanin Đovani Leone izabran tek u 23. turnusu glasanja. Biće da nije lako u masi poslanika paradera, narcisa, ulizica i prodanih duša naći onoga koji ume da se izdigne iznad svega toga.

Ponovnom izboru Napolitana za predsednika prethodila je krajnje konfuzna situacija nakon nedavnih izbora, na kojima su tri partije na vrhu zabeležile tesne rezultate: razlika između prve PD (demokratska partija) i druge, Berluskonijeve PDL, iznosila je samo 0,4 procenta, dok je naglo nabujali M5S dobio 25,5 odsto glasova i time postao najuspešnija pojedinačna partija, jer su druge dve zapravo koalicije koje uključuju više partija i pokreta. Da bi se sastavila vlada bilo je potrebno da se dve od te tri političke skupine udruže. Posao jednostavno neizvodiv – posle dve decenije laži, podmetanja, mržnje i manipulacija čak ni italijanski političari, spremni na sve, nisu mogli da zamisle koaliciju PD i PDL. Logična je bila varijanta postizborne koalicije za sastav vlade između PD i pokreta M5S, jer po socijalnom sastavu članstva i generalnim opredeljenjima obe partije pripadaju levičarskom miljeu. I tu je tragedija Italije. Levica u toj zemlji ima genetsku tragičnu karakteristiku da se, kao infuzorije kariokinezom, samo deli a nikada ne spaja.

Dva puta je pod Romanom Prodijem koalicija levice dolazila na vlast, ostavši na njoj prvi put samo 17, a drugi put 24 meseca – da bi se oba puta raspala zbog unutrašnjih trvenja. I tada je bila nemoćna da izbaci jaku ličnost za premijera, pa je lansirala Romana Prodija, profesora ekonomije i vanpartijskog čoveka. Sajber partija M5S – dakle organski najbliža formalno pobedničkoj PD, baš zato, zbog bliskosti takvome ponašanju, uvrtela je sebi u glavu fiks ideju da razori demokrate, preotme deo njihovog članstva, pa ako to uspe onda lako izađe na kraj sa desnicom i centrom, odnosno sa tradicionalnim političkim sistemom. Njihov cilj, kako ga je definisao Bepe Grilo, bio je da „osvoje 100 odsto poslaničkih mesta“ – dakle diktatura.

U tekstu o tom sajber pokretu pokušao sam da informišem o njegovoj „ideologiji“, a dodao bih samo da je internetska demokratija – glasanje sumnjivo ponuđenih kandidata za poslanike i senatore – donosila ta zvanja na osnovu dobijenih najviše 700, a najmanje svega 65 dobijenih glasova. Zato nije čudo, ne što ti novoizabrani nisu znali gde su na parlamentu vrata, nego što oni među njima koji su se odvažili da progovore (većina je poštovala odluku svojih šefova o zabrani komunikacije sa medijima), ne znaju, na primer, u kojoj zemlji je grad Kabul, nemaju pojma o statističkim podacima iz ekonomije Italije, a šef njihove poslaničke grupe tvrdi da je fašizam bio dobar u početku, samo se posle malo pokvario. Oni su pokazali potpunu i ne samo političku nepismenost. Samo takvi i mogu biti podložni dresuri pomoću koje njihovi lideri: Bepe Grilo, komičar, i sajber marketingaš Đanroberto Kazaleđo, neograničeno vladaju nad njima. Internetski guru Kazaleđo uspeo je da od Grilijivih haotičnih ideja i pristalica, koristeći naraslo političko nazadovoljstvo, stvori jak pokret sa tendencijom da svojim solucionističkim modelom korenito preoblikuje političku scenu Italije. U tom smislu bilo je jasno da je, ako razori demokratsku partiju, najveći deo posla obavljen. I taj deo posla – razaranje PD – je uspešno obavljen. Demokratska partija se rasula na bar pet struja koje se žestoko glože međusobno, dok im brod tone.

Sekretar PD Pjerluiđi Bersani bio je solidan i tolerantan koordinator, čiji je slogan bio: „Prvo Italija, zatim PD, a tek onda ko će biti predsednik vlade“. Time je stavio do znanja da iako mu to formalno pripada, ne mora on biti premijer. Glavni oponent bio mu je gradonačelnik Firence, Mateo Renci, mladi nadobudni i energični rušilac „stare garde“. Pojavila se i, opet nepomirljiva, struja „mladoturaka“ koji su za podmlađivanje partije, ali selektivno. Tu dakako nije kraj. Nastale su još najmanje dve struje nezadovoljnika drugačijih orijentacija i poimanja partije i – tu je bio kraj. Predsednica partije Rozi Bindi podnela je ostavku, sekretar Bersani takođe, a po statutu je onda i celo rukovodstvo partije palo. Pravo demokrata je bilo da predlože kandidata za predsednika države, jer je Napolitanu bio istekao mandat. Direkcija partije je predložila Franćeska Marinija, starog sindikalistu, doslednog levo orijentisanog katolika, bivšeg predsednika senata – on je propao, jer nije dobio potrebnu dvotrećinsku većinu u parlamentu. Glasanje za njega je ponovljeno i on je opet doživeo fijasko. Izlicitiran je novi kandidat – Romano Prodi, dva puta bivši premijer, predsednik Evropske komisije i danas izaslanik OUN za Afriku; propao je i on, a sve vreme je kandidat M5S, pravnik, konstitucionalista Stefano Rodota dobijao sve više glasova, ali nedovoljno da bude izabran.

Nastao je, čak i za Italiju, neviđeni haos sa vrlo mračnim izgledima da fašisti koji su digli glavu i bili skloni da se priključe M5S – budu povod za policijsku ili čak vojnu akciju zavođenja reda, odnosno za državni udar. Pretila je implozija – da zemlja bude usisana u „crnu rupu“ političke paranoje. U tom trenutku, najveći politički šarlatan, Silvio Berluskoni, poneo se po prvi put kao ozbiljan državnik i prikupio vođe još dve partije sa desnice i centra te sa njima otišao da izmoli Đorđa Napolitana da se ipak prihvati još jednog mandata. Napolitano je prihvatio i u narednom, šestom glasanju, ogromnom većinom pobedio M5S-ovog protivkandidata.

Berluskoni, nepojamni politički talenat, mađioničar, objavio je da se povlači iz politike kada je bio prinuđen da podnese ostavku novembra 2011. godine, zbog čega je rejting njegove partije sa preko 30 pao na oko 15 odsto. Nije izdržao. Kada su raspisani prevremeni izbori, uskočio je u kampanju te uspeo da rejting podigne na 29,5 odsto. Nedostajalo je samo pola poena da pobedi PD, koja je u kampanji vodila sa oko 35 odsto da bi, zbog unutrašnje nesloge i pomame birača za M5S-om, na izborima spala na 29,9 odsto glasova. Svoj povratak na političku scenu Berluskoni je krunisao ponovnim ustoličenjem Napolitana na mesto predsednika države. Ukoliko bi se uskoro raspisali novi izbori, on bi odneo nesumnjivu pobedu, kao ličnost koja ume da se politički ponaša, koja vodi računa o interesima države i održava svoju partiju (nije važno čime) kao kompaktnu političku grupu. Pobedio bi kao političar koji garantuje stabilnost. Kakav god da je, on je jedini u italijanskoj novijoj istoriji uspeo da izgura ceo premijerski mandat (2001-2006).

Po Berluskonija lično izbor Napolitana je i vrlo riskantan. Napolitano je genije političke tehnologije, koji je uspeo da posle dvadeset godina Berluskonijevog nepomućenog dominiranja Italijom, bilo na vlasti bilo iz opozicije (ima nečeg perverznog u tome da su mu čak i levici naklonjeni mediji uvek poklanjali udarne prostore) – prinudi Berluskonija da se povuče i ustupi vlast tehnokratskoj privremenoj vladi. Ovoga puta će igra biti još komplikovanija. Najverovatnije je da će Napolitano agreman za formiranje vlade dati nekoj uglednoj nepolitičkoj ličnosti, s tim da će vladu skrojiti od ministara iz četiri  ključne partije: PD, DPL, Lega Nord i Montijev Građanski izbor. Tako bi dao vremena levici da se pribere i rekonstruiše PD.

Demokratija prestaje da funkcioniše ako se iz nje isključi reprezentant jednog segmenta društva. Biće potrebna velika mudrost kako ne povrediti to pravilo, a sprečiti destruktvno ponašanje M5S. Valjalo bi navesti M5S da sam odbije učešće u vlasti. Zadatak buduće vlade bio bi da pored neophodnih reformi za funkcionisanje ekonomije i države, pre svega izmeni izborni zakon. Sadašnji izborni zakon, za koji se ustalio naziv porcelum (na latinskom – svinjski), krojen je po Berluskonijevoj volji, a zvanično je njegov nacrt podneo ministar Karderoli, da bi potom sam okarakterisao taj zakon kao „najveću svinjariju u kojoj sam učestvovao“. Da nije tog zakona, levica bi dobila većinu i u senatu, i mogla bi da vlada bar neko vreme, dok se opet ne uruši sama u sebe.

Ne kažem to zlurado, naprotiv. Korektni sekretar PD Bersani je tokom glasanja za novog predsednika države i propasti njihovog prvog kandidata, sazvao svoje „velike glasače“ i predložio Romana Prodija kao sledećeg kandidata. On je jednoglasno prihvaćen, dato je obećanje da će svi za njega glasati, ali na samom glasanju jedna četvrtina, preko 100 glasača, upisala je imena iz drugog tabora. To je na žalost današnja italijanska levica, koja je sramota u odnosu na slavnu istoriju levice koju su ispisivali Antonio Gramši, Pjetro Neni, Enriko Berlinguer, Lućano Lama i Sandro Pertini.

Završio bih anegdotom. Istoričar i publicista Paolo Mieli, govoreći o prvom italijanskom premijeru Kamilu Bensu, konte di Kavuru, koji je zajedno sa Garibaldijem stvarao Italiju, rekao je jednu veliku istinu: „Kavur je bio francuski baron, a voleo je Italiju kako samo stranac ume da je voli“. Bojim se da Italija, zemlja najveće koncentracije prirodne i umetničke lepote, preduge istorije i genijalnih ličnosti koje su obeležile zapadnu civilizaciju, danas ima političare koji nisu svesni da imaju obaveze ne samo prema svojim biračima, nego i prema svetu. Zabljesnuti političkim igrama, zbog nedostatka fondova i ponajviše odsustva brige, oni dozvoljavaju da velika baština čovečanstva, a Italija to jeste, propada. Dve istorijski najzrelije zemlje, bolje reći civilizacije Evrope, Grčka i Italija, danas imaju najnezrelije političke elite.

Biznis i finansije, 22.04.2013.

Peščanik.net, 22.04.2013.


The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)