Nakon što je duže od pola vijeka ostala zarobljena u lokalne okvire, bošnjačka akademska satanizacija Ive Andrića izišla je u svijet, što se kaže, na velika vrata. U julskom (ovogodišnjem) broju uglednog američkog časopisa East European Politics & Societies objavljen je prilično obiman studijski esej Rusmira Mahmutćehajića indikativnog naslova “Andrićizam: estetika za genocid“ (u originalu: “Andricism: An Aesthetics for Genocide“). Riječ je o čudnovatom i prilično teško prohodnom tekstu koji zapravo, na osebujan način, varira i sintetizuje sukus dosadašnjih bošnjačkih zamjerki Andriću kao tobožnjem “mrzitelju muslimana“.

Mahmutćehajiću se ipak, kad je riječ o proučavanju Andrićevog djela, u jednoj stvari mora priznati prvenstvo. On je zapravo skovao (izmislio) termin “andrićizam”. Ovo je lako dokazati. Ukucamo li u Google pretraživač frazu “andrićizam” (svejedno da li originalno engleski “Andricism” ili u naškoj prevedenoj varijanti), dobićemo jedva dvocifren broj rezultata, a praktično svi se odnose na Mahmutćehajićev esej. Na neki bizaran način to na prvi pogled može izgledati skoro kao kompliment. Mora da je riječ o velikom piscu ako od njegovog prezimena na taj način kreiramo imenicu. A ipak, ne postoje ni šekspirizam, ni tolstojizam, ni geteizam. Jedini termin koji odmah pada na pamet, a da je skovan po analognom modelu, jest “makijavelizam”. Opet, mada termin “makijavelizam” nosi konotaciju bezobzirnog djelovanja radi vlastite koriste, i njegova je negativnost dosta blaga ako je usporedimo sa negativnošću koju sa sobom nosi sintagma “estetika za genocid”. Ono po čemu se Mahmutćehajićev pristup ponajviše razlikuje od pristupa Šukrije Kurtovića i Muhsina Rizvića (na koje se, usput rečeno, u svom tekstu ponegdje i poziva), jest činjenica da je njegova argumentacija više teološka (u nekom neobičnom teozofsko-ekumenskom ključu), negoli sociološka ili književnoteoretska. U svom radu on gotovo nigdje i ne referira na bogatu i raznovrsnu literaturu o Andriću, osim što na nekoliko mjesta neskriveno polemiše sa recentnim esejom Ivana Lovrenovića “Ivo Andrić: Paradoks o šutnji”. Mahmutćehajićeve analize “Pisma iz 1920. godine” i “Na Drini ćuprije” pune su nelogičnosti i ishitrenih zaključaka. Ipak, u kolumni niti ima dovoljno prostora da se takva mjesta pobroje i analiziraju, niti je, u krajnjem slučaju, kolumna žanrovski pogodna za takvo što. Uostalom, oni koji bi s Mahmutćehajićem po ovom pitanju eventualno polemisali trebali bi to takođe uraditi na engleskom jeziku i u nekom globalno relevantnom akademskom časopisu. U tom smislu teško se može očekivati da se Mahmutćehajiću suprotstavi književni teoretičar koji se u ovdašnjim parohijalnim okvirima (što bi političari rekli “na lokalu”) proslavio kao temeljni bošnjački akademski andrićobranitelj – Enver Kazaz.

U nepuna dva mjeseca otkad je Mahmutćehajićev tekst objavljen javno ga je, barem u ovdašnjim medijima, dosad komentarisao jedino Denis Kuljiš (u Nezavisnim novinama). U podugačkom tekstu (objavljenom u dva nastavka) pod naslovom “Ivo Andrić – teoretičar genocida?” Kuljiš najprije iznosi zanimljive zaključke bazirane na kombinaciji trača i istraživačkog novinarstva iz fotelje. Najprije će ponuditi odgovor na pitanje otkud uopšte Mahmutćehajićev tekst u tako uglednom časopisu. Veli Kuljiš: jedan od urednika časopisa je Ivo Banac, a Mahmutćehajić je “stari Bančev prijatelj i drug iz osebujnoga sarajevskog kruga koji je u doba rata u Sarajevu na antimiloševićevskoj i antituđmanovskoj platformi okupio učene vrhbosanske franjevce, te neke prijašnje partijske književnike i intelektualce, ljude jako obrazovane, koje nije dotakao plamteći nacionalizam”. (Inače, oni s boljim pamćenjem, naročito ako su čitali zagrebački časopis Gordogan, sjetiće se i ranije Kuljiševe opsesije “osebujnim sarajevskim krugom”.) I mada je hvalevrijedna Kuljiševa namjera da pokaže i dokaže kako je Mahmutćehajićev tretman Andrićevog djela besmislen, tekst mu je pun golemih, sasvim kuljiševskih, grešaka i promašaja. Jedna je ilustracija sasvim dovoljna; piše, dakle, Kuljiš: “Sam Ivo Andrić, porijeklom Hrvat, koji je pohađao franjevačku gimnaziju u rodnom Travniku, što je u međuvremenu postalo jedno od glavnih uporišta vahabita, zbrisao je kao mladić iz Bosne odmah u Zagreb, koji mu se, pak, učinio otužnim i provincijalnim, a zatim u Beograd (…)”.

E sad, nije najveći problem to što Andrić nije pohađao franjevačku gimnaziju u rodnom Travniku (nego Prvu mušku gimnaziju u Sarajevu), nego to što u Travniku ne postoji niti je ikada postojala – franjevačka gimnazija. Isusovačka jest, ali to su dvije sasvim različite stvari i dva sasvim različita crkvena reda. Franjevačku gimnaziju iz Visokog Kuljiš “baca” u Travnik samo da bi u istoj rečenici sastavio franjevce i vahabite u svrhu negativne egzotizacije Bosne i Hercegovine. Paradoksalno, u svojim knjigama, pa i u gore pominjanom tekstu o Andriću, Bosnu i Hercegovinu egzotizuje i Mahmutćehajić, ali uz suprotan, pozitivan predznak, kao nekakvu “dobru Bosnu”. I tako, Andrićeva Bosna, i književna i stvarna, ni dobra ni loša, ni najbolja ni najgora, zemlja kao i svaka druga, neobična, istini za volju, ali sve su zemlje neobične na svoj način, stoji i dalje između dvije vatre, između dva nerazumijevanja i dvije ignorancije, naoko suprotstavljene, a zapravo prilično bliske međusobno. Kako Bosna, tako i Andrić sam.

Oslobođenje, 17.09.2013.

Peščanik.net, 18.09.2013.