Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Nekada davno, pre nego što je „prosvetljenje“ bilo povezano samo sa meditacijom i jogom, postojalo je Prosvetiteljstvo: filozofska revolucija iz 17. i 18 veka koja je oblikovala moderni zapad. Pre nego što su prosvetitelji otkrili prirodna prava, većina ljudi nije imala nikakva prava, sloboda govora je bila veoma ograničena, a vladari nisu odgovarali pred sudom javnosti. Ideali prosvetiteljstva su danas opšte prihvaćeni: tolerancija i jednakost, razum i nauka, obrazovana i angažovana javnost. Ali njeni principi su se vremenom odvojili od njene prakse.

Prosvetiteljstvo je ono što istoričari nazivaju „velikim narativom“ (slobodno dodajte zlobni osmeh). Koliko su morali da budu budalasti ti kostimirani sanjari, kada su verovali u sticanje znanja, dostojanstvo svakog pojedinca i pravo da se misli, govori i moli po svom izboru. I koliko smo zaista pametniji mi, dok za takva pitanja uopšte ne marimo skrolujući po svojim ekranima? Što bi rekao G. K. Česterton: „Sve je bitno – osim svega“.

Zvuči ironično, ali ideju neprekidnog progresa dugujemo nasleđu prosvetiteljstva. Pre modernog doba, napredak se odvijao po volji svevišnjeg boga, a kraljevi i kler su bili nosioci moralnog autoriteta. Da bismo ga razumeli, treba da se dogovorimo šta je to prosvetiteljstvo. Svi se slažu da se ono dogodilo, ali mišljenja se razilaze ako se postave pitanja kada, zašto i gde. Ono je težilo nauci zasnovanoj na razumu i otkrivanju univerzalnih principa na kojima počiva svet. Ali naš pogled na svet je postao lokalan. Posle 1989. i smrti marksizma, jednog od najvećih narativa prosvetiteljstva, istoričari su ga izdelili na manje celine, kao arhitekti stanove. Zato nam se danas čini da je bilo više tih prosvetljenja. Francuski dendiji koji lucidno raspravljaju o Razumu i ukidanju crkve. Zajapureni Britanci koji sa klareta prelaze na kafu i razmatraju upotrebe „nevidljive ruke“ Adama Smita. Praktični Amerikanci koji u divljini otkrivaju svoja prirodna prava. Nemci koji skidaju odeću i zbližavaju se s prirodom. Jevreji koji ostaju obučeni i zbližavaju se s Nemcima. Svi se prosvetljuju, ali svako na svoj način.

Sa ili bez golih Nemaca, to nije sve. Prosvetiteljstvo je širok fenomen – samu reč često koristimo kao sinonim za „moderni život“ – ali njegovi rezultati zavise od lokalnih varijacija. To je kao odnos klime i vremenskih prilika: njihova raznovrsnost potvrđuje postojanost klimatskih uslova, ali je njihov odnos uvek nestabilan. Vićenco Ferone, autor knjige Enlightenment: History of an Idea / Prosvetiteljstvo: istorija jedne ideje, prosvetiteljstvo naziva „kentaurom“, nemogućom kombinacijom. U pitanju je niz apstraktnih filozofskoh ideala, ali i proživljenog istorijskog iskustva ispunjenog svakodnevnim razočarenjima i nepravilnostima. Znamo kako bi kentaur trebalo da izgleda, ali ga nikada nismo videli u realnom životu.

„Čovek uvek treba da teži preko svog domašaja“, napisao je Brauning, „jer čemu bi inače služila nebesa?“ Prosvetiteljstvo je bilo prva moderna „teorija svega“. Ukidanje imperija, robova i sveštenika; dajte nam nacije, slobodne umove i slobodnu javnost. Apsolutna spoznaja sveta vodi napretku društva. Tako je ukratko glasila teorija. U praksi, neke od lokalnih verzija su bile zastrašujuće, jer su teoretičari prosvetiteljstva bili uvereni da sve znaju najbolje. Bio je to pokret intelektualaca koji su ga često prilagođavali sebi samima. Bili su ponosni na svoju nepotkupljivu moralnost ali, baš kao i srednjovekovni sveštenici čiju su moć preuzeli, posmatrali su svet sa visine svog privilegovanog položaja. Volter je kritikovao crkvu, ali je religiju smatrao dobrim sredstvom kontrole plebsa: bolje je da se mali čovek hvata vere nego oružja. Ruso je prezirao autoritete, ali je podržavao prosvećeni apsolutizam koji „ljude prisiljava da budu slobodni“.

Gete je govorio: „Danas nema sumnje da svetsku istoriju povremeno treba pisati od početka“. Istorijski gledano, menadžerski elitizam se ispostavio kao pouzdani put u pakao. Današnji tehnokrati jure za fatamorganom savršenstva, navodno za naše dobro. Lorens Lesig nam predlaže da napustimo osamnaestovekovne ideale intelektualne svojine i ustava; možda bi Google mogao da sponzoriše Drugu ustavnu konvenciju? Kes Sanstajn smatra da ljudi nisu u stanju da sami donose odluke i da vlade treba da nas „gurnu“ ka „zdravim“ izborima. Zašto bismo stalno jeli kolače kada mogu da nas prisile na slobodu izbora švedskog stola? Na ove odbojne ideje bi došao i jedan Ruso, da danas radi u marketingu. One su odraz sve većeg jaza između vladajuće klase i klase potčinjenih, između stalnih i privremenih, bogatih i siromašnih.

Veličina prosvetiteljstva nije toliko u njegovim idealima koliko u našim naporima da ih razumemo. U tome je i njegova tragedija. Istorija se odvija na ničijoj zemlji između teorije i prakse. Ali ničija zemlja – ekonomska, socijalna i politička – loše je mesto za život na modernom zapadu. Prosvetiteljstvo nikada nije automatski podrazumevalo demokratiju. Put od ideala prirode do politike prirodnog prava često se zaglavljivao u tom blatu ničije zemlje realne istorije. U intelektualnom smislu, prosvetiteljstvo je oduvek bilo elitno. A u biznisu, komercijalna realnost odnosi prevagu nad pitanjima etike.

Ideali naučnog istraživanja i slobodne razmene ideja su preživeli, ali po cenu slabljenja prosvetiteljskog nasleđa koje je oblikovalo demokratsku nacionalnu državu građanske tolerancije, istinske slobode govora i angažovane i obrazovane javnosti. Na slobodnom tržištu američke duhovnosti, „prosvetljenje“ se svelo na znojenje na treningu joge, gde je bodhi lična, a nikada politička stvar. Obrazovana srednja klasa postaje luksuz koji sebi više ne možemo da priuštimo. Ako ništa ne propada toliko kao uspeh, onda je prosvetiteljstvo propalo grandiozno.

„Stvori svoj sistem ili će te drugi porobiti“, rekao je Vilijam Blejk pun romantičarskih sumnji u razum i planirano društvo. Kada vizionari počnu da planiraju u naše ime, naša obaveza je da im se suprotstavimo. Kao što kaže Kant, mi jesmo autonomna bića, ali pod uslovom da se tako ponašamo. Ako elitama prepustimo intelektualni posao donošenja odluka, ili se predamo hlebu i igrama digitalne zabave, nemamo prava da se žalimo na rezultate. Pre doba prosvetiteljstva, ljudi su roptali pod surovim vladarima i živeli u neslobodi. Prosvetiteljstvo je ponudilo alternativu, ali ona uvek iznova mora da se afirmiše: delovanjem javnosti, intelektualnim angažmanom i glasanjem na izborima. Imaćemo svoje prosvetljenje ili će nam neko drugi nametnuti svoje.

Dominic Green, The Atlantic, 12.03.2015.

Preveo Zoran Trklja

Peščanik.net, 22.03.2015.