Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Zamislite sledeći scenario: vi ste opozicioni lider u duboko podeljenoj zemlji. Uprkos svim preprekama, uspevate da na izborima ostvarite tesnu pobedu nad vladajućom strankom koja kontroliše javni prostor i cenzuriše medije, i tako postajete gradonačelnik najvećeg grada u zemlji. Pod pritiskom vlasti, međutim, donosi se odluka da su izbori bili neregularni i da se moraju ponoviti, i vas smenjuju s položaja.

Šta ćete uraditi?

Upravo s tom dilemom se prošlog meseca suočio izabrani, pa opozvani gradonačelnik Istanbula Ekrem İmamoğlu. Ali dok su mnogi strahovali od uličnih protesta i nasilja, on je uradio nešto što možda predstavlja još veću pretnju za Partiju pravde i razvoja (AKP), vladajuću stranku predsednika Recepa Tayyipa Erdoğana – pozvao je na ljubav.

„Oni žele sukob sa nama“, rekao je İmamoğlu svojim gnevnim pristalicama u noći kad je uklonjen s položaja. „Ali mi to ne želimo i insistiraćemo na zagrljajima”.

Pokazalo se da je to mislio bukvalno. Pre ponovljenih izbora za gradonačelnika 23. juna İmamoğlu se na ulicama grlio s glasačima i nastojao da ih ujedini pod razoružavajuće optimističkim sloganom: „Sve će biti u redu“. Dok ga AKP i mediji koji podržavaju vladajuću stranku optužuju da je uvezeni Grk koga podržavaju teroristi, nova zvezda turske opozicije vodi u anketama uprkos – ili pre zahvaljujući – izbegavanju konfrontacija. „Nađite komšiju koji ne misli kao vi“, poručuje on, „i samo ga zagrlite“.

U intervjuu za The Atlantic, İmamoğlu je naglasio globalni značaj svoje strategije. „Polarizacija je univerzalni problem“, rekao je. „Širom sveta populizam koristi taktiku zavadi pa vladaj. Ali ja verujem da možemo da preokrenemo taj trend“.

Da bi to učinio, İmamoğlu se trudio da dopre do pristalica vlasti. Umesto da se povuče u sekularni identitet svoje Republikanske narodne partije (CHP), on je krenuo u obilazak istanbulskih džamija da bi iskazao poštovanje prema verskom životnom stilu mnogih glasača AKP-a. I umesto da potpuno raskrsti s populizmom, svrgnuti gradonačelnik se poslužio sopstvenom populističkom taktikom – obećanjem da će siromašnim istanbulskim porodicama obezbediti besplatnu vodu, mleko i hleb. „Ako populistički stil pomaže ujedinjavanju ljudi, to je dobra stvar“, rekao mi je İmamoğlu. „Mi pokazujemo da ljubav ruši zidove“.

I ne samo ljubav već „radikalna ljubav“. To je naziv strategije CHP-a u izbornoj kampanji koja je izložena u pamfletu od 50 strana pod naslovom Knjiga radikalne ljubavi. Mada je taj dokument ukrašen cvetnim ilustracijama i citatima iz sufijskih ljubavnih pesama, njegov autor mi je naglasio da je to daleko od ljubavnog cvrkutanja. „Radikalna ljubav“ artikuliše borbu da se drugi voli u najgorim okolnostima i uslovima, kaže Ateş İlyas Başsoy, strateg CHP-a. „Shvatili smo da ne možemo promeniti Erdoğana“, rekao je on u jednom intervjuu. „Zato se borimo tako što menjamo sebe“.

Başsoyev rad je zasnovan na ideji da je polarizacija u društvu tesno skopčana sa životom u digitalnom dobu. Stalno korišćenje mobilnih telefona i društvenih mreža, kaže on, izaziva nemir i usamljenost koji podstiču strepnje i strahove, a na tom tlu bujaju populisti. Kao sredstvo za prevazilaženje tih emocija Knjiga radikalne ljubavi preporučuje strpljivije i iskrenije oblike komunikacije. Ona savetuje učesnicima kampanje da manje govore, a više slušaju, da budu otvorenog duha, da izbegavaju ideološke debate – i pre svega, da izbegavaju napade na Erdoğana i nipodaštavanje njegovih pristalica. „Prvi princip radikalne ljubavi vrlo je jednostavan“, rekao mi je Başsoy. „Ignorišite Erdoğana, ali volite one koji ga vole“.

Drugi sastojak njegove strategije je naglasak na ekonomskim, a ne na identitetskim pitanjima. Başsoy, koji sebe smatra socijalistom, kritikovao je tursku levicu zato što se izgubila u jalovim kulturnim sukobima umesto da se usredsredi na borbu protiv sve veće nejednakosti u Istanbulu. „Istinska podela u Turskoj nije ona između sekularizma i islama ili između Turaka i Kurda“, kaže on, „već je to podela na bogate i siromašne“.

„Upravo to je Turskoj potrebno da bi krenula napred“, rekao mi je Michael Wuthrich, politikolog na Univerzitetu Kanzasa i autor knjige o istoriji izbora u Turskoj objavljenoj 2015. Donekle paradoksalno, drugi političar koji je uspešno koristio sličnu taktiku bio je sam Erdoğan. „Bar u ranim godinama“, kaže Wuthrich, „i Erdoğan je gradio popularnost na inkluzivnosti i brizi o materijalnim teškoćama glasača“.

Problem je, međutim, to što je İmamoğluova partija dugo radila suprotno. Danas AKP pokušava da ocrni tursku opoziciju, ali CHP ima sopstvenu istoriju omalovažavanja Erdoğana i njegovih pristalica. „Mnogi u CHP-u su polazili od pretpostavke da ljudi glasaju za Erdoğana zato što su neobrazovani i što su vernici“, kaže Wuthrich. „U stvari, motivacije tih glasača su često pragmatične i racionalne. Kad je CHP udarao po verskom identitetu, nesvesno mu je uvećao značaj i okrenuo glasače prema Erdoğanu mada ovaj više nije zastupao njihove ekonomske interese“.

İmamoğlu priznaje da je njegova stranka pogrešila kada se „udaljila od društva“, ali tvrdi da se ona menjala tokom poslednjih godina, posebno 2010. kad je izabrala novog lidera, i da je postepeno usvajala današnji inkluzivniji stav. Poštovanjem prema verskim stilovima života, a ne njihovim odbacivanjem, kaže İmamoğlu, CHP je ponovo u stanju da se poveže sa glasačima oko fundamentalnijih pitanja. „Ako je društvu potrebno da demokratiju i pravdu poveže s religijom, treba dodati verski ton“, kaže on. „Ja sam vernik, dakle, nije mi teško da unesem pravdu, jednakost, slobodu i vladavinu zakona u svoju veru. Kad to uradite, neće vas videti kao elitistu već, naprotiv, kao čoveka iz naroda“.

Arlie Hochschild, profesorka sociologije na Univerzitetu Kalifornije, u Berkliju, rekla mi je da bi İmamoğluova strategija mogla da bude uspešna i u Sjedinjenim Državama. U svom bestseleru – studiji o američkoj desnici, zasnovanoj na godinama terenskog rada s pristalicama pokreta Čajanka u Luizijani – Hochschild tvrdi da bi mnoge podele u američkom društvu mogle biti prevaziđene kada bi se probili „zidovi empatije“.

„Vidim mnogo sličnosti između mog rada i onog što turska opozicija pokušava da uradi služeći se taktikom radikalne ljubavi“, rekla mi je Hochschild. „I jedno i drugo imaju veze s privremenom suspenzijom ega – ne suspenzijom uverenja već ega – radi prepuštanja dubokom činu znatiželje u odnosu na druge. Taj oblik emocionalnog rada izuzetno je važan u politici“.

Emocionalna dimenzija često se gubi iz vida u mnogim raspravama o desnom populizmu. Da bi pobedile političare kao što su Donald Trump i Erdoğan, kaže ona, opozicione stranke moraju da stupe u neposredniji kontakt s pristalicama tih lidera i da se obrate njihovim osećanjima povređenog ponosa. To nikako ne znači ustupak desnom populizmu, već se na taj način uspešno pokazuju alternative takvoj strategiji. „Radikalna ljubav nije naivna“, kaže Hochschild. „To je legitimni način bavljenja sukobima u društvu“.

Wuthrich kaže da vidi takav potencijal u Peteu Buttigiegu, gradonačelniku Sout Benda u Indijani i kandidatu za nominaciju Demokratske stranke na predsedničkim izborima 2020. godine, koji je nedavno dobio stojeće ovacije u debati Foks njuza. Sve u svemu, rekao mi je Wuthrich, povratak u Sjedinjene Države posle više godina istraživanja u Turskoj pomalo je ličio na déjà vu. „Mnogi u Demokratskoj stranci prave iste one greške koje je nekad pravio CHP“, kaže on. „Umesto da se obraćaju stvarnim problemima glasača koji su doveli Trumpa na vlast, oni se fokusiraju na Trumpove nepodopštine i pokušavaju da ga sklone impičmentom“.

Turski primer, zaključuje Wuthrich, „pokazuje da se ne možete boriti protiv polarizujućih populista polarizujućim reakcijama. Ljude možete ubediti da promene tabor samo ako narušite ovu podelu“.

Turski primer je poučan, a čovek koji zastupa radikalnu ljubav je spreman da nas pouči. U svojoj istanbulskoj kancelariji Başsoy se ozario na ideju da ponudi savet Demokratskoj stranci. Ali kad sam İmamoğlua upitao kako bi se borio protiv američkog predsednika na izborima, bio je znatno skromniji. „Bilo bi arogantno od mene da dajem savete u vezi sa situacijom u Sjedinjenim Državama“, odgovorio je. „Mogu da kažem samo ovo: možda ne bi bilo loše da pažljivo pratite događaje u Turskoj“.

Melvyn Ingleby, The Atlantic, 14.06.2019.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 28.06.2019.

Srodni linkovi:

Mijat Lakićević – Imamo li Imamoglua

Vlada Stanković – Poraz autokrate na kvadrat