nebo između nebodera

Foto: Peščanik

Toliko toga u usponu Donalda Trampa prkosilo je zdravom razumu. U proljeće 2016. on je na primjer demonstrirao zbunjujuću naviku neprestanog hvaljenja Vladimira Putina. Ono što je njegovo ulizivanje činilo posebno iritantnim bilo je to što je ono bilo njegov odgovor na konkretna pitanja o Putinovoj vladavini: Šta mislite o ubistvima ruskih novinara? Da li ste uznemireni zbog invazije na Krim? I dok je većina Trampovih stavova tokom kampanje varirala, pravdanje Putina ostalo je konstanta.

Dok se on borio za predsedničku kandidaturu u Republikanskoj partiji, ja sam krenuo u potragu za skrivenim razlozima tog obožavanja Putina i objašnjenjem zašto je njegova kampanja bila magnet tolikim savjetnicima i konsultantima povezanim sa ruskim interesima. Četvrtog jula 2016. objavio sam članak na Slateu o podršci Kremlja desničarskim populistima na zapadu. Sljedeće 3 godine većinu svog vremena posvetio sam pokušajima da shvatim prirodu tog uplitanja.

S večerašnjim rezimeom istrage Specijalnog savjetnika Roberta Malera, među onima koji su na sav glas trubili o ovom skandalu, biće pokušaja izvinjavanja. Bez sumnje, neki tviterski detektivi i novinari napravili su greške – precjenjujući dokaze. Oni se mogu izviniti, ali ja neću. Ako je Malerov izvještaj makar blizu sažetka koji smo dobili od državnog tužioca, Rusijagejt će ostati zabilježen kao jedan od najvećih skandala u američkoj političkoj istoriji.

Malerova istraga neupitan je uspjeh u otkrivanju političke korupcije. U slučaju Pola Manaforta korupcija je bila kriminalna. U slučaju Trampa čini se da korupcija nije prekršila nikakve zakone. Kao što je Majkl Kinsli rekao u svojoj čuvenoj šali: „Nije skandal u tome što je to ilegalno; skandal je u tome što je to legalno”. Laganje biračkog tijela, prilagođavanje vanjske politike ličnoj koristi i podrivanje istrage meni izgledaju kao sasvim čvrsta ogrešenja koja zaslužuju smjenu – iako možda tehnički gledano nisu protivzakonita.

U svojoj istrazi Maler je dao uvjerljiv odgovor na pitanje koje me je najviše mučilo. Čini se da je Trampova motivacija za pohvale Putina u velikoj mjeri bila komercijalne prirode. Svojim neumornim zalaganjem za otvaranje Trampovog nebodera u Moskvi, republikanski kandidat za predsjednika imao je aktivne komercijalne interese u Rusiji koje je prikrivao od američkog naroda. Zapravo, on je eksplicitno i bestidno lagao o njima. Kao što je Trampov bivši lični advokat Majkl Koen naglasio u svom svjedočenju pred Kongresom, Tramp je svoju kampanju vodio kao promotivnu propagandu, nadajući se da će uvjeriti Rusiju da je dobar poslovni partner. U cilju ličnog bogaćenja Tramp je obećavao promenu pravca američke vanjske politike.

To je sama srž definicije korupcije i ta se priča provlači kroz cjelokupni Trampov politički život. Predsjednik bira da ne pravi razliku – i zaista, možda po svom temperamentu to nije ni u stanju – između nacionalnih i ličnih interesa. Zašto je dosljedno odbijao da prizna rusko uplitanje u izbore? Zato što je ono bilo osmišljeno za njegovo dobro. Zašto je otpustio Džejmsa Komija i, upotrebimo tu riječ, ometao istragu o izbornom miješanju? Zato što je htio sebe zaštititi od bilo kakve istrage koja bi mogla izbaciti na površinu materijal koji bi u lošem svjetlu prikazao njega i krug njegovih saradnika. (I bez obzira na Malerov zaključak o nepostojanju dosluha, njegova se istraga pokazala kao neiscrpan izvor optužujućih otkrića o predsjedniku i njegovim najbližim savjetnicima.)

Zajedno s Trampovim najupornijim braniocima, mnogi ljevičarski kritičari ratoborne spoljne politike bili su skloni da pismo državnog tužioca Vilijema Bara okarakterišu kao oslobađajuću presudu. Mat Taibi usporedio je izvještavanje o ruskom miješanju u izbore s naivnim izvještajima medija o iračkom oružju za masovno uništenje. Optužba glasi da su mediji skloni da kao papagaji ponavljaju zavjere koje nacionalna-bezbjednost može ponuditi i koje služe vlastitoj svrsi. No, Maler je očito gurao prvobitnu optužbu koja je stigla iz obavještajnih krugova: Rusija je aktivno radila na tome da osigura Trampovu pobjedu. Ono što njihovu intervenciju čini tako zastrašujućom jeste to što je ona uključivala krađu informacija i aktivnu manipulaciju javnom percepcijom. To je na neki način daleko gore od Votergejta.

Ali sam Tramp je još teži slučaj – i evo zašto je Taibijeva usporedba sa oružjem za masovno uništenje pogrešna. Baš kao što se Sadam Husein ponašao kao da posjeduje zabranjeno oružje, Trampovo ponašanje je ukazivalo na to da je za slučajeve tajnog dosluha mnogo više kriv nego što je to javnost mogla da pretpostavi. To je nesumnjivo glavni razlog zašto je toliko magova obavještajnih službi bilo tako zabrinuto. Drugi razlog kojeg je Bar danas ponovo citirao je da je Rusija aktivno tražila partnerstvo sa Trampovom kampanjom. To da takvo partnerstvo nije uspostavljeno izaziva olakšanje. Ali ta činjenica nije razlog da se predsjedniku priznaju bilo kakve olakšavajuće okolnosti.

Franklin Foer, The Atlantic, 24.03.2019.

Preveo Vladan Kosorić

Peščanik.net, 27.03.2019.

Srodni linkovi:

Matt Taibbi – Novi ciklus mitova o ruskoj aferi

London Review of Books – Ruski hak

TEMA – TRAMPOZOIK