Foto: Getty Images
Foto: Getty Images

Možda ste čuli da su ljudi ljuti zbog toga što crni glumci igraju u Gospodaru prstenova. Ili u Igri prestola. Ili su to možda Ratovi zvezda. Ili možda Tor. Ne, možda su to bili Titani ili Supermen. Možda Veštac? Ili ste čuli da su ljudi ljuti zato što je Crni panter uopšte snimljen, jer Vakanda ne postoji, za razliku od onih izmišljenih zemalja za koje pisci misle da bolje zvuče ako u nazivu imaju akcente i apostrofe, kao Warthéréth’rién. (To sam sad izmislio.) Možda se pitate zašto je odraslima stalo da li je Diznijeva sirena crna.

Nedavno je CNN objavio tekst u kom se Brendon Mors, urednik desničarskog sajta RedState, žali što je Amazonova nova serija po Gospodaru prstenova, Prstenovi moći, rasno integrisana: „Mors kaže da su producenti Prstenova moći angažovali glumce koji nisu belci za priču zasnovanu na evropskoj kulturi i koji izgledaju potpuno drugačije od onoga kako ih je Tolkin izvorno opisao. On dodaje da je to pokušaj da se ‘politika društvene pravde’ ugradi u Tolkinov svet.“ Morsov argument glasi da „ako vam je u fokusu uvođenje modernih političkih sklonosti, kao što je levičarska opsesija pitanjima identiteta koji se svodi na boju kože, onda vam u fokusu nije stvaranje dobre priče“.

Vredi napomenuti kako jezik desnice o meritokratiji u kojoj je boja kože nevažna, brzo menja kada ne daje željene rezultate. Možda su angažovani glumci naprosto bili najbolji?

Zahtevati pravila rasne segregacije za igrane filmove i serije u kojima koncept rase obuhvata vilenjake i hobite, otkriva prilično duboku „opsesiju pitanjima identiteta koji se svodi na boju kože“. Glavne tenzije u Srednjoj Zemlji nastaju među rasama koje su još fiktivnije od onih koje dele savremeno društvo. Činjenica da su njene kulture inspirisane istorijom stvarnog sveta ne opravdava nametanje obrazaca migracija, osvajanja i eksploatacije izmišljenom univerzumu u kome se oni nisu odigrali. Sklonost Dž. R. R. Tolkina da esencijalizuje svoje izmišljene rase, pripisujući im urođene moralne odlike, predmet je brojnih istraživanja i komentara, ali to ovde zapravo nije problem. Postoje priče smeštene u univerzume u kojima rasa funkcioniše slično kao u savremenom društvu i gde bi trebalo da utiče na izbor glumca, ali ovo nije jedna od njih.

Zanimljivo je s tom vrstom reakcija što je neko spreman da tako eksplicitno izrazi takav sentiment. Nezadovoljstvo zbog crnih glumaca koji igraju istaknute žanrovske uloge u ovom trenutku je gotovo refleksno, ali kritičari obično izbegavaju da otvoreno tvrde da je za integritet dela neophodna potpuno bela glumačka ekipa. Uglavnom se drže argumenta da ubacivanje politike u umetnost umanjuje kvalitet glume ili pripovedanja, čak i ako se u filmu ili seriji naprosto samo prikazuje da postoje i ljudi koji nisu beli, strejt ili muškarci. Morsova iskrenost bar čini jasnim da je zahtev da se politika drži van umetnosti sam po sebi zahtev da se umetnost prilagodi konzervativnoj politici.

Ima više razloga za učestalost ovakvog reakcionarnog otpora. Prvi je, očigledno, to što nekim ljudima nedostaje mašte da zamisle sebe kao protagoniste na koje ne žele da liče. Drugi je taj što neki konzervativni mediji vide ekran kao samo još jedan front u kulturalnom ratu. Njihov cilj je da ubede korporacije koje prave televizijske i filmske programe da će njihovi proizvodi komercijalno propasti ako ne budu u skladu sa konzervativnom politikom, dok odane obožavatelje ovih proizvoda ubeđuju da su novije igrane interpretacije nezadovoljavajuće zbog raznolikosti glumaca.

Parola „Go woke, go broke1 predstavlja sažetu verziju ovog argumenta, dok je stav da su progresivne ideje odlepile služi kao koristan eufemizam za zahtev da se „segregacija vrati u popularnu kulturu“, koji bi publici mogao da zvuči preterano. U svom nedavnom postu na Instagramu, na primer, Donald Tramp mlađi slikovito govori da američka popularna zabava nema dovoljno isključivo belih emisija.

Ne znam koliko će ova kampanja biti efikasna. Uprkos konzervativnim pritužbama na „woke kapital“, rukovodioci ovih kompanija tipično su politički i ekonomski usklađeni sa američkom desnicom – ali naprosto imaju komercijalni podsticaj da prave ono što najveći broj ljudi želi da gleda. Međutim, kulturalne reakcije desnice već su uspevale da suze holivudsku maštu u prošlosti.

Ova vrsta kritike može imati odjeka i izvan konzervativne publike, iz više razloga. Između ostalog, didaktička politika zaista može da stvara lošu umetnost (i lošu kritiku) i podstakne opšte ismevanje. Nasuprot tome, ponekad je umetnost loša, ali su reakcije na nju odraz predrasuda. A ponekad verni fanovi određenog stila filmskog stvaralaštva pokušavaju da odbace ozbiljnu kritiku tako što kritičare optužuju za predrasude. Kad se više ovakvih razloga uplete istovremeno, teško je razlučiti opravdanu kritiku od hejta, što frustrira ozbiljne kritičare jer ih nepravedno izjednačava sa bigotima.

Ipak, činjenica da su sami glumci često na meti bigotske kampanje uznemiravanja otkriva da tu nema reči o integritetu umetnosti, već o tome ko će u umetničkom delu biti prikazan. Za takav stav ne postoji dovoljno dobra izvedba koja bi mogla da prevaziđe zahtev da glumcima koji nisu belci naprosto ne budu dodeljene uloge.

Mada sve ovo može da zvuči kao krajnje blesav i površan spor, reprezentovanje u umetnosti oblikuje način na koji ljudi misle o sebi i drugima, za dobro ili zlo. Ispod naslaga besmislica kulturalnog rata, nalaze se prava pitanja ne samo o reprezentovanju, već i o radu, o tome ko može da zarađuje za život u industriji zabave kao umetnik ili stvaralac. Ove kontroverze i kampanje uznemiravanja nastoje da suze ne samo maštu industrije, već i praktično pitanje ko može biti plaćen za ovu vrstu posla. Ljudi koji su u stanju da pobesne zbog crnih glumaca u ulogama vilenjaka ili sirena, nisu zadovoljni ni crnim piscima ili rediteljima.

U krajnjoj liniji, međutim, istina je da „prava“ politika neće umetničko delo učiniti uspešnim, kao što mu „pogrešna“ politika neće sprečiti uspeh, bar u komercijalnom i popularnom smislu. Delo mora da odjekne. Ukusi većine ljudi nisu savršeno usklađeni sa njihovim političkim uverenjima, a kad misle da jesu, obično su samo sebe ubedili da je ono što im se sviđa precizan odraz njihovog političkog stava. To ne znači da je svaka politička umetnost ili kritika loša, niti da je popularnost sama po sebi merilo umetničke vrednosti. Međutim, uplitanje političkih tema u priču, ili procenjivanje dela isključivo kroz prizmu političkog stava, nije dovoljno da delo bude majstorsko, a kritika duboka. Ponekad, zapravo, to razotkriva plitkost umetnosti ili argumenta.

Međutim, refleksna konzervativna kritika svakog umetničkog dela koje sadrži čak i slabo uočljive progresivne elemente, ili koje bi moglo da se iskoristi za produbljivanje postojećeg nezadovoljstva, ima za cilj da ubedi kompanije da stalno snimaju samo filmove kao što je Top Gun, koji desničarski kritičari opažaju kao „anti-woke, proamerički“. (Inače, čuo sam da je novi nastavak odličan, ali sa dvoje male dece nemam vremena za bioskop.)

Oslanjanje na dobro poznate umetničke priče, štaviše, znači da veliki deo onoga što Holivud proizvodi konzumira starija publika, navikla da sebe vidi kao njihove protagoniste, dok glasna manjina negoduje čak i zbog manjih odstupanja od formata. Zanimljivo je da se ova slepa nostalgija vezuje čak i za dela kao što su Zvezdane staze i X-Men, čija je progresivna politika oduvek imala značajnu ulogu u njihovim izmišljenim svetovima. Reći da su ove priče iznenada postale woke znači ignorisati praktično sve u vezi s njima, uključujući i očiglednu analogiju anti-mutantske distopije Genoša u serijalu X-Men sa Južnom Afrikom 1980-ih i 90-ih, ili jedan od prvih međurasnih poljubaca prikazanih na američkoj televiziji u Zvezdanim stazama. Da, neke od tih priča su oduvek bile takve. A s obzirom na Tolkinove stvarne stavove o rasizmu malo je verovatno da bi se, da je danas živ, slagao sa onima koji hoće kantri klub Gospodara prstenova.

Snimanje profitabilnih filmova i serija za širu publiku podrazumeva da glavne uloge neće igrati samo beli momci četvrtastih vilica. Štaviše, žanrovskoj proizvodnji ne manjka tradicionalnih narativa o belim protagonistima u uspešnoj potrazi za svojom veličinom; to je i dalje preovlađujuća formula. Ali ako se različite baze fanova mogu pronaći u takvim pričama i uživati u njima, mada su u njima retko reprezentovani, onda bi i ljudi poput Morsa mogli već jednom da se naviknu da će ponekad na ekranu ugledati i crnog vilenjaka.

Istaknuti žanrovski brendovi kao što su Ratovi zvezda, Marvel ili Gospodar prstenova takođe imaju težak zadatak da kreiraju sadržaje za decu, a da pritom zadovolje svoje sredovečne obožavatelje čija je nostalgija neutaživa, jer nikad neće moći da gledaju nove filmove sa istim emotivnim intenzitetom koji su osećali kao deca. Mnogi stariji fanovi su ubeđeni da im taj intenzitet izmiče samo zato što producenti nisu uspeli da stvore priče istog fundamentalnog kvaliteta, dok su u stvarnosti naprosto prerasli osećaj za kojim žude. Reakcionarne kampanje nastoje da ubede ovu publiku da im se osećaj koji traže može ponovo vratiti, samo ako oni koji stvaraju popularnu umetnost odbace modernu progresivnu dogmu – čime podstiču ozlojeđenost, pogodnu za manipulacije u političke svrhe.

U tome je suština obmane ove kampanje, koja uopšte ne štiti integritet umetnosti, već nastoji da je upregne u određene političke svrhe. Drugim rečima, takvi kritičari pokušavaju da pretvore umetnost u propagandu odabranog cilja. Možda će zaista uspeti. Ali čak i da uspe, to neće učiniti Ratove zvezda, Gospodara prstenova ili bilo koje druge priče koje su voleli kao deca, Ponovo Velikim. Ljudi koji se tome nadaju jednostavno će morati da odrastu.

Adam Serwer, The Atlantic, 14.09.2022.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 29.09.2022.


________________

  1. Woke, budan/probuđen – svestan društvenih nepravdi; na desnici se koristi kao pežorativan izraz za progresivne leve politike; go woke, go broke u slobodnom prevodu znači da woke stav vodi u bankrot, moralni ali i ekonomski; prim.prev.