Park pobede, Čerkasi, Ukrajina, foto: Konstantin Novaković
Park pobede, Čerkasi, Ukrajina, foto: Konstantin Novaković

Pitanje je jednostavno: zamislimo da se Srbija graniči s Ukrajinom, kako bi se ponašala – kao Poljska ili kao Belorusija? Šta Poljska, mršti se čitalac, članica NATO-a, kao da Poljaci smeju sami da odluče šta će da rade i kako će da se ponašaju. Istina. Evo, recimo, Poljaci hoće da daju Ukrajincima avione, ali NATO ne da. I još, Poljaci traže da se nebo Ukrajine zatvori za sve letove, ali NATO opet ne da. Dakle, daleko od toga da Poljaci mogu da rade šta hoće, a izgleda da hoće na razne načine da stanu uz Ukrajince u odbrani Ukrajine. NATO se pak pokazuje kao protagonist pun obzira prema Rusiji (čak i više od EU), pa tako priča o poslovičnom nožu notornog NATO-a ispod ruskog grla odjekuje ne samo prazno nego i ponižavajuće za uho razborite publike.

Ali, neka bude, precrtajmo kao opciju Poljsku kao članicu NATO-a. To „članica NATO-a“ srpskom uhu zvuči kao zemlja nesamostalna, bez suvereniteta. Kako nam pak izgleda Belorusija? S koliko suvereniteta raspolaže Belorusija? Ruske trupe iz Belorusije napadaju Ukrajinu, a kada im zafali vojna moć i beloruska vojska mora da uđe u rat protiv suseda. Sad za Belorusiju ostaje pitanje da li je svojom voljom saučesnik u zločinu ili je da uđe u ratu bila primorana. Neka Belorusi razmišljaju o tome. Za nas ostaje pitanje, pošto smo precrtali Poljsku, da li to znači da bismo spremno ušli u aranžmane s Rusijom kao što je to učinio Lukašenko (dakle, čovek sklon da krade izbore). Pitanje se može i preformulisati: da se graničimo s Ukrajinom, da li bi se Ukrajinci sklanjali kod nas ili kod Poljaka?

Ko nas šta pita, opet se mršti čitalac. Kod nas bude onako kako Vučić (kao u Belorusiji Lukašenko) odluči. Dobro, isto pitanje, ali umesto Srbije neka čitalac čita Vučić. Vučić se već izjasnio – podržavamo celovitost Ukrajine i nećemo uvesti sankcije Rusiji. Kako onda podržavamo celovitost Ukrajine, ne kaže se. Vučić skoro pa kao Kinezi. I oni, Kinezi dakle, prave se neutralni. Ima mišljenja da će o ishodu ovog rata odlučivati upravo Kinezi. Neki čak veruju da Kina menja svoj neutralni stav prema Rusiji. Ima, međutim, i drugačijih procena. CNN (jeste, notorni CNN) analizirao je sadržaj medija u Kini o ratu u Ukrajini. Pokazalo se da ti mediji Kineze o ratu izveštavaju prateći liniju ruskih zvaničnih medija, počevši od toga da ne koriste reč rat ili napad.

Da bi stigli dotle da bez ograda preuzmu rusko „otkriće“ o američkim laboratorijama za biološko oružje u Ukrajini, duž granice s Rusijom. Otkriće je iznela predstavnica za medije ruskog ministarstva spoljnih poslova Maria Zaharova. Zaharova doslovno kaže da se došlo do tragova brisanja tragova laboratorija. Eh, tri meseca stoji ruska vojska na granici s Ukrajinom, i to nije bilo dovoljno da se obrišu i tragovi tragova. Ili da se opasno oružje upotrebi u preventivnom napadu na rusku vojsku. Od svega toga, ostali su samo tragovi tragova i kineski mediji što ozbiljno prenose tu dezinformaciju. CNN zaključuje da je jedno ono što se čuje s vrha kineske piramide vlasti, a sasvim je drugo ono što s tog vrha stiže žiteljima Kine. S obzirom na to, procena je da Kina i dalje čvrsto stoji uz Rusiju u napadu na Ukrajinu.

Šta bi slična analiza domaćih medija pokazala: gde stoji Vučić, ili – ako hoćete – Srbija? Što ipak nije nebitno, jer sada imamo i priču o revizionističkom savezu (Rusija, Kina, Iran, Severna Koreja, i – da li? – Srbija) protiv Zapada. Što dodatno komplikuje na prvi pogled jednostavnu priču o ratu: Rusija je bez razloga napala Ukrajinu i uništava tu zemlju. U prvom koraku imamo rusku stranu priče: jeste, napali smo Ukrajinu, ali i nismo, jer u stvari napali smo NATO. Dva pitanja: prvo, zašto onda Rusija nije napala upravo neku od članica NATO-a, kad već misli da treba da uđe u rat protiv njega; i drugo, zašto NATO stoji po strani i ne ulazi u rat u Ukrajini kad mu je rat već objavljen – ostaju bez odgovora. Kako god, Ukrajina se u ovom narativu o razlozima za rat javlja kao nebitna, kao pion.

To za posledicu ima i da se rušenja u Ukrajini i pogibije njenih žitelja ne vide kao stvarni, to samo stradaju pioni i šahovska tabla. Ovaj narativ, naravno, dehumanizuje žrtve, lišava ih sopstvene volje i sposobnosti da se ponašaju u svoje ime, što je inače cilj svakog agresorskog narativa. Ali, u drugom koraku, objašnjenje narativa iz prvog koraka se izvrće naglavce. Sad i Rusi postaju pioni na šahovskoj tabli sveta, a zaista u stvari ratuje Kina protiv Zapada ili – ako hoćete – protiv Sjedinjenih Država. Ovaj izvod samo je odraz u ogledalu realnog stanja stvari: bez podrške Kine, pre svega ekonomske, a onda i političke, Rusija verovatno ne bi krenula na Ukrajinu. Međutim, s vremenom, Kini će biti sve teže da brani svoju „neutralnu“/prorusku poziciju. Kako će se odlučiti – ostaje da se vidi.

U nekom smislu, sve je ovo proverbijalno – pričam ti priču, u globalnim medijima. Razume se, te priču su potrebne da bismo događajima dali kakav-takav smisao. Pogotovo kada oni realno izgledaju sasvim besmisleno. (Ilustrativno je da, recimo, Vladimir Gligorov ne propušta da u nizu svojih tekstova o ratu protiv Ukrajine svaki put kaže da ruski cilj uopšte nije jasan i kao da ga nema.) Struktura tih priča otkriva mnogo o tome šta nam se nudi kao smisleno. I u prvom i u drugom koraku, priča stvarne protagoniste (u prvom, Ukrajina) i antagoniste (u drugom, Rusija) lišava sposobnosti da se samostalno ponašaju. Iza njih se traže pravi akteri (NATO, SAD, s jedne strane, odnosno Kina, s druge), koji, misli se, zaista imaju moć da sebi priušte nerazumno, rušiteljsko ponašanje. Smisao se dakle traži u takozvanoj politici jačeg.

U tom traženju, gubi se slika realnih događaja: Rusija je napala Ukrajinu. Ruska vojska ruši sve pred sobom. Ukrajinci nisu nikakvi pioni. To su ljudi od krvi i mesa. Oni ginu jer ne pristaju na okupaciju. Kada se tako postave stvari, nije teško izabrati stranu. Ali, neka bude i da narativi koji se savijaju oko rata imaju smisao, kao što to i inače biva. U tako krupnim događajima posmatrači neminovno postaju akteri, a time i osnovnu priču o agresiji tumače ne bi li opravdali svoje ponašanje. Na tom drugom nivou, kao osnovnu vrednost na kojoj stoji priča imamo, s jedne strane, slobodu, a s druge strane… nema slobode, nego samo gola sila. U pretpostavljenom savezu s Kinom, Rusija sebe vidi kao jaču od Zapada i to tobože demonstrira u Ukrajini.

Šta bira Srbija – slobodu ili silu? Mediji su ovaj izbor predstavili kao odluku između EU i NATO, s jedne strane, i Rusije i Kine, s druge. Ali, ta priča muti sliku. Sloboda nije jednaka EU i NATO, koliko god da i EU i NATO sada stoje uz Ukrajinu. Može se biti slobodan i mimo njih, tako što će se izbor vratiti tamo gde se zaista događaji odvijaju – dakle Ukrajina ili Rusija? Ili, iz ugla Srbije – Poljska ili Belorusija?

Peščanik.net, 11.03.2022.

SLOBODA MEDIJA
UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)