Michael Hardt, Antonio Negri, Mnoštvo: rat i demokracija u doba Imperija, Multimedijalni institut, Zagreb 2009, preveli Tomislav Medak i Petar Milat
 

Što nam novoga donosi djelo Antonija Negrija i Michaela Hardta pod naslovom Mnoštvo: rat i demokracija u doba Imperija, koje se nedavno, u uzornom prevodu, pojavilo u izdanju Multimedijalnog instituta iz Zagreba, jednog od rijetkih čuvara jezgra teorijske svježine u Hrvatskoj?

Već je sam početak znakovit. Ukazuje, naime, na određenu promjenu terena u odnosu na Imperij, iz 2000. godine, prvo zajedničko djelo ovog autorskog dvojca: “Danas se prvi put ukazuje mogućnost demokracije na globalnoj razini. Ovo je knjiga o toj mogućnosti, o onome što nazivamo projektom mnoštva”. Ako je Imperijprevashodno bio posvećen problemu odnosa Imperij-mnoštvo, ako se činilo da je jedina prepreka na putu samoostvarenja mnoštva (multitude) kao novog političkog subjekta i političke alternative upravo Imperij, sada smo postavljeni između dviju opcija: na jednoj strani rata, a na drugoj strani demokracije, demokracije koja “na globalnoj razini postaje sve rasprostranjenijim zahtjevom”. Pomak od Imperija do Mnoštva autori ilustriraju Hobbesom, koji je 1642. godine najprije objavio djelo De cive, a zatim 1651. godine Levijatana. Prvo bi, ugrubo, odgovaralo tematici mnoštva, a drugo Imperija.

Kakva je uopće sprega triju temeljnih pojmova, dakle mnoštva, rata i demokracije, pojmova koji su sada u prvom planu? Kapital, kažu Negri i Hardt, ovisi o mnoštvu, ali je neprestano u krizi zbog otpora mnoštva prema zapovijedanju i autoritetu kapitala. Kad Imperij zahtijeva rat zbog svoje legitimacije, mnoštvo zahtijeva demokraciju kao svoje političko utemeljenje. Ako je dakle rat u interesu kapitala i Imperija, tada je jedini izazov mnoštva – demokracija. No, vrijedi i obrnuto, jer je mnoštvo “jedini društveni subjekt koji je sposoban ostvariti demokraciju, to jest vladavinu svih nad svima. Drugim riječima, ulozi su iznimno visoki”. Za Hardta i Negrija, sloboda i jednakost mogu biti pokretači revolucionarne reinvencije demokracije.

U času kad rat ugrožava demokraciju i kad imamo potrebu za novim oružjima kako bismo odbranili mnoštvo, trebamo biti svjesni da se nalazimo u prijelaznom razdoblju, odnosno u interregnumu. Putevi su otvoreni – jedan put vodi u korupciju, a drugi predstavlja ponovno rođenje ljubavi prema domovini amor patriae – ljubavi koja nema ništa zajedničko s nacionalizmima i populizmima. Konstruirati nam valja, kažu autori, “lik novog Davida, mnoštva kao pionira asimetrične borbe, nematerijalne radnike koji postaju novom vrstom boraca, kozmopolitskih bricoleuera otpora i suradnje. To su oni koji višak svojih znanja i vještina guraju u izgradnju zajedničke borbe protiv imperijalne sile. To je stvarni patriotizam, patriotizam onih koji nemaju nacije”. Drugim riječima, naše je doba po tome slično baroku, razdoblju koje je nastalo iz krize evropske renesanse. Vratiti se moramo 18. vijeku. Ono što je danas nužno jeste drsko djelovanje političke imaginacije prijeloma s prošlošću, takvo djelovanje kakvo se dogodilo u 18. vijeku. Taj bi čin predstavljao prijelaz odres-publica na res-communis. Tek demokracijom kojom upravlja mnoštvo ono zajedničko postaje zaista zajedničko. To upravljanje nije nešto što se odvija kroz apstraktni nadzor države, nego nešto što singulariteti, koji učestvuju u društvenoj biopolitičkoj produkciji, ponovno prisvajaju natrag.

Danas se temeljna teškoća nahodi u tome da je svijet iznova u ratu, da je rat postao opći fenomen, globalan i bezgraničan. Premda rođenje moderne suverenosti obilježava isključenje rata – riječ je o italijanskom izrazu bando (engleski: ban) što ga u svojoj teoriji koristi Giorgio Agamben – iz unutarnjeg, civilnog terena, danas je izvanredno stanje postalo permanentno i opće, iznimka je postala pravilo koje prožima kako unutarnjopolitičke tako i spoljnopolitičke odnose. Povežemo li to izvanredno stanje s ekscepcionalizmom (konceptom iznimnog položaja) Sjedinjenih Američkih Država kao jedine preostale velesile, dobivamo ključ za razumijevanje globalnog rata u kojem se nalazimo. Temeljno određenje tog rata jest da je postao bukvalno neodvojiv od policijskog djelovanja. Pošto dolazi do sve dramatičnijeg potkopavanja tolerancije, središnje vrednote modernog mišljenja, pošto sadašnje globalno stanje rata sili sve narode (uključivši i one poslovično demokratske) da postaju sve autoritarniji i totalitarniji, pošto dominira pojam sigurnosti, kod kojeg više nema razlike između unutrašnjosti i spoljašnjosti, policije i vojske, pošto rat pored sve većeg reduciranja na policijsku intervenciju ima i drugu, ontološku, dimenziju, gdje zbog tehnološkog progresa jedna sama atomska bomba može izazvati konac svijeta, pošto je rat postao temelj politike i jer je neprijatelj postao konstitutivna funkcija legitimnosti, naše bismo vrijeme mogli razumjeti kao epohu Četvrtog svjetskog rata. (Kao Treći svjetski rat mišljen je Hladni rat.) Taj rat dakako nije rat velikih masakra, poput njemačkog bombardiranja Londona septembra 1940. godine ili savezničkog bombardiranja Dresdena pri kraju Drugog svjetskog rata. Danas, kad se vojni nadzor i organizacija izvodi primarno preko komunikacije i informacijskih tehnologija, kad je rat s tehnološkog gledišta postao virtualan i s vojnog gledišta bestjelesan, kad sve više postaje mrežni rat i kad vojske postaju vojske plaćenika, činjenica da kraj Rimskog Imperija i propast italijanske renesanse predstavljaju dva od mnogobrojnih primjera trijumfa plaćenika, ozbiljna nam je opomena.

Uprkos tome, smatraju autori, zahtjev za globalnom demokracijom nije ni neracionalan ni neostvariv. Kad Spinoza demokraciju naziva apsolutnom, pretpostavlja da je demokracija prava osnova svakog društva. Ta demokracija je san što su ga stvorile velike revolucije modernog doba, ali san što ga one nikada nisu ostvarile. Danas, po našim autorima, nove karakteristike mnoštva u njegovoj biopolitičkoj produktivnosti nude nove puteve pri nastojanju da se taj san ostvari, i to nastojanje prožima čitav krug globalizacijskih protesta i demonstracija. Ta žudnja za demokracijom tvori i jezgro raznih pokreta i demonstracija iz 2003. godine protiv rata u Iraku, rata koji je možda indirektan rat protiv Evrope, kao i protesta i demonstracija protiv permanentnog ratnog stanja uopće. Potreba za demokracijom u sadašnjim okolnostima tako se neposredno podudara s potrebom za mirom. Ono što su u posljednjoj instanci ti ratovi doista proizveli i što kasnije nisu mogli zadovoljiti jest “žudnja za demokracijom”. Nju nije moguće uvesti odozgo, nego samo odozdo. Demokracija tako zahtijeva radikalnu inovaciju i novu znanost, prije svega i iznad svega demokracija u globalnom značenju jeste demokracija svih, jer “svi smo sposobni za demokraciju. Izazov se sastoji u tome da je politički organiziramo”. Globalna demokracija znači nešto sasma drugo od onoga što je demokracija značila u nacionalnom kontekstu kroz čitav modernitet, zato se Negri i Hardt laćaju opsežnog propitivanja prijedloga mogućih promjena, koje sežu od dvodomne podjele Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, preko raznih demokratskih mehanizama, do nužno potrebnih ekonomskih reformi na globalnoj ravni. Pri tome polaze od toga da bi nova znanost globalne demokracije ne samo morala obnoviti naš politički vokabular od korupcije koju je pretrpio, nego bi također morala transformirati svekolike primarne moderne političke pojmove.

Najevidentniji pomak u odnosu na Imperij nalazimo u zamjeni konceptualne aparature. Deleuzevsko nasljeđe i koncept deteritorijalizacije sada je na stanovit način zamijenjeno Lefortovim konceptom demokracije kao društva bez tijela suprotstavljenog totalitarizmu, u kojem dominira predstava homogenog i u sebi transparentnog društva shvaćenog kao tijelo, Merleau-Pontyjevim pojmom mesa (chair, flesh), koje postaje jedno od odlučnih određenja mnoštva, te Jamesovim i Deweyovim pojmom navike (habit), kao žive prakse, kao mjesta stvaranja i inovacije. U pozadini tog pomaka prema demokraciji, mesu i navici posrijedi je problem mjesta na kojem dolazi do nastanka novog i problem samog razumijevanja toga novog, dakle problem prekida, o čemu svjedoči i zaključak knjige: “Već danas možemo priznati da je vrijeme podijeljeno između sadašnjosti koja je već mrtva i budućnosti koje je već živa – i otvoreni ponor među njima postaje neizmjeran. S vremenom će nas jedan događaj odapeti poput strelice u tu živu budućnost. Bit će to zbiljski politički događaj”.

No može li taj zbiljski politički događaj proisteći iz sistemskih ili strukturalnih zakona, s obzirom na to da i Imperij i mnoštvo (dakle, kapitalizam i otpor prema njemu) proishode iz iste ontološke supstance?

 
Peščanik.net, 12.10.2010.

Leave a Reply