Radio emisija 11.04.2008, govore: Miljenko Dereta iz Građanskih inicijativa, novinar Boris Dežulović, pisac Marko Vidojković i Vesna Pešić iz LDP-a.

Svetlana Lukić:Negde u ovo doba, u proleće aprila 1453. turski sultan Mehmed počeo je opsadu Konstantinopolja, tadašnje svetinje hrišćanskog sveta. Grad je zaštićen trostrukim zidom i Mehmed naručuje da mu dovedu najbolje majstore, koji izlivaju najveći top ikada napravljen. Cela jedna armija vuče preko Trakije 20 takvih topova, a seljaci se klanjaju metalnim čudovištima kao nekim bogovima rata. Aja Sofija i Carigrad odolevaju i čekaju pomoć hrišćanske braće iz Evrope. Ali u toku je stara teološka rasprava, grčka crkva mrzi rimsku, Đenova mrzi Veneciju, Venecija Đenovu. Poslednji bedem istočnorimskog hrišćanstva ostaje sam. Srećom, Carigrad ima luku Zlatni rog, koju je nemoguće osvojiti. To je duboko usečeni morski jezičak, koji štiti glavni bok Carigarada. Frontalnim napadom Mehmedova flota ne može prodreti u zaliv. Sultan smišlja fantastičano smeo plan da svoje lađe kopnom prebaci u zaliv. Stotine tesara pravi saonice na koje će se postaviti lađe i uskoro cela mornarica  putuje preko brda, kroz vinograde i šume. I jednog jutra stanovnici Carigrada su se probudili sa turskom mornaricom u srcu njihovog neosvojivog zaliva.

Mehmed je odredio 29. maj za konačni juriš, ali vojska mu je umorna i bezvoljna. Želeći da ih motiviše za konačnu bitku, on svojim vojnicima daje užasno obećanje. Glasnici idu kroz trupe i izvikuju: Sultan Mehmed se kune imenom Alahovim, imenom Muhamedovim, imenom 4000 Proroka, zaklinje se dušom svoga oca, sultana Murata, zaklinje se glavom svoje dece i svojom sabljom da će svojim vojnicima dati pravo da, kada ga osvoje, tri dana pljačkaju grad. Sve što je unutar zidina – zlatni krstovi, nakit, ljudi, žene i deca pripadaće pobedničkim vojnicima, a sultan Mehmed za sebe ne traži ništa, osim časti da je osvojio poslednji bedem istočnorimskog carstva.

I 150.000 vojnika oduševljeno kliče – Jagma, jagma – pljačka, pljačka.

Mesec dana pre sudbonosnih izbora, kao da su naši sultani i sultančići istu takvu poruku poslali celom narodu – tražite i uzimajte šta hoćete, daćemo vam sve što država ima i nema, samo nam ostavite čast da pobedimo na izborima 11.maja. I jagma je počela.

Neko je samo pet dana od puštanja u promet rekonstruisanog savskog mosta pokrao 30 svetlećih znakova, pred vladu dolaze po novac rezervisti, radnici Magnohroma, štrajkuju glađu saradnici Radio Čaglavice, čuvari KP doma u Lipljanu, a ministri pljačkaju budžet obećavajući zaposlenima u državnim ustanovama, a njih je par stotina hiljada, jednokratnu pomoć od 3000 dinara i povećanje plate za 5-6 posto. Predsednik Tadić i predstavnici sindikata su ustanovili da se ljudima mora pomoći da lakše podnesu povećanje cena prehrambenih proizvoda i energenata. Predsednik izgleda ne zna da i zaposleni u privatnom sektoru, seljaci, nezaposleni i ostala raja, takođe piju mleko, jedu šaragarepu i već neko vreme ne koriste lojanice, nego sijalice.

Ministri kupuju glasove kako znaju i umeju, zavisi kojom valutom raspolažu. Ministar kulture Voja Brajević je glasove pokušao da pribavi na sasvim originalan način. Bio je u službenoj poseti manastiru Visoki Dečani i odlučio je da se pod stare dane, ali pred izbore, krsti. Tačnije, da primi svetu tajnu krštenja. Tom prilikom je monasima otkrio da postoji nova tehnologija rendgenskog snimanja podzemnih voda, koja će im pomoći da zaštite freske od vlage. Ministar je dodao da će raditi na obogaćivanju kulturnog sadržaja u enklavama.

Lešinarski patriotizam je ovde postao već opšte mesto, ali čoveku staje dah od toga dokle neki ljudi mogu daleko da odu. Na primer, šta je bilo u glavamo Mlađana Dinkića i Božidara Đelića, nekadašnjih tržišnih fundamentalista, kada su rekli da više nisu pametni šta da rade sa prodajom RTB Bor i da će odluku o tome prepustiti radnicima. Radnici, rekao je nesrećni Đelić, najbolje znaju šta je dobro za njihovo preduzeće. Od kada to dve perjanice liberalnog kapitalizma misle da će radnici najbolje obaviti tendersku prodaju svog preduzeća. Ova dvojica zakasnelih Titovovih  teoretičara samoupravljanja do maja će zastupati ideju kolhoza i sovhoza.

Maj će doći i proći, a mi ćemo se još mesecima oporavljati od ogorčenosti i poniženja.

I Ustavni sud je dao doprinos opštoj zbrci i odredio da će za ove izbore nacionalnim manjinama biti potrebno 10.000 overenih potpisa da bi podnele svoje izborne liste, a ne 3.000, kao što je bilo do sada. Ustavni sud je odlučivao po žalbi Srpske radikalne stranke. Evo šta o ovoj odluci Ustavnog suda Srbije misli Miljenko Dereta iz Građanskih inicijativa.

Miljenko Dereta: Pravila igre na izborima ne bi trebalo da se menjaju kada su izbori najavljeni i to ustavni sud valjda zna. Pod dva, ova odluka ukida jednak odnos prema svim manjinama, jer direktno ugrožava samo Albance iz Preševske doline, i to one koji žele da učestvuju u političkom životu Srbije. Znači da je ova odluka diskriminatorska. Pod tri – ona je objavljena na Dan Roma, što joj daje simboličan značaj. Pod četiri – ova odluka zahteva direktnu reakciju civilnog društva Srbije, koje treba da pomogne oštećenim manjinskim strankama prikupljanjem potpisa, jer one to ne mogu da obave same. To je naša obaveza, ako zaista branimo neki sistem vrednosti, ako verujemo u jednakost i ako mislimo da je važno da u našem parlamentu imamo bar jednog Albanca.

Ovom odlukom su ugroženi samo Albanci i mislim da je jako važno da ljudi to razumeju. Moramo da im pomognemo na svaki način da ostvare svoje pravo, uprkos državi koja očigledno pokušava da ih u tome onemogući. Mađarima i Romima će pomoći njihove partije majke, jednima jedna, drugima druga. Oni očigledno imaju partije majke, koje promocijom uske romske ili mađarske elite sebi obezbeđuju njihovu kasniju podršku u parlamentu. Ne vidim da se ijedna od dve parlamentarne romske stranke zaista bavi romskim i manjinskim pitanjima. Nedavno sam dobio pismo iz Aleksinca od jedne grupe Roma koji žele da učestvuju na lokalnim izborima. Njih ima 3.000 u Aleksincu i oni ne mogu da prikupe potpise za učešće na izborima. Oni bi mogli da se obrate romskim partijama, ali očigledno je da Romi iz Aleksinca te partije ne doživljavaju kao svoje zastupnike.

Smešno je da predstavnik mađarnske manjine u Vojvodini može da ima ličnu kartu u transkripciji na njegovom jeziku, a Mađar koji živi u Nišu to ne može da dobije. To je sitnica, ali ona pokazuje da ne postoji istinska politika uvažavanja manjina, nego se čine ustupci tamo gde su manjine potencijalno neprijatna većina. Odluka o 10.000 potpisa je proistekla iz primedbe Srpske radikalne stranke, koja je to uradila iz navodno principijelnih razloga, ali tako da se pod njima lome baš oni čije samo ime radikali teško izgovaraju.

Nismo imali ustavni sud više od godinu dana i ovo je jedna od prvih odluka koju je doneo novi saziv. Taj sud, koji bi trebalo da bude oslobođen od političkog uticaja, ovim postupkom svoju nezavisnost stavlja pod sumnju. On je mogao da kaže – mi imamo 1.500 zaostalih slučajeva i rešavaćemo ih hronološki, po datumu dolaska u sud; ne možemo da rešavamo nešto što je stiglo prekjuče samo zato što je to kao hitna situacija, jer su izbori tu. Pa da prostite, šta bi se desilo ako bi se još jedan izborni ciklus obavio po starom. Hoće li Srbija propasti ako ima jednog Albanca ili deset predstavnika manjina u parlamentu? Neće. Ali očigledno je da se na pitanje Albanaca u Srbiji ovde odgovara drugačije. Albanci na Kosovu se ni ne pominju. Naši građani na Kosovu su samo Srbi i nealbansko stanovništvo, što su valjda šta, biljke i ostala živa bića.

Očigledno je da se predlog gospodina Samardžića o razgraničenju Albanaca i Srba ne odnosi samo na kosovski prostor, nego i na samu Srbiju. Ali to je opasna poruka, čije posledice će najviše osetiti Srbi na Kosovu, jer će se reći – mi se ovde, pod navodnicima, ubismo da vas prizovemo da izađete na izbore i da učestvujete u političkom životu kosova, a vidite kako postupaju sa Albancima u Srbiji. Da sam političar Albanac, ja bih to koristio kao argument.

Svetlana Lukić: Možda je mogla da se oglasi republička izborna komisija i da kaže – čekajte ljudi, krenuli smo sa jednim pravilima i ne možemo da ih menjamo tokom izbornog procesa.

Miljenko Dereta: Ali ovo je Ustavni sud, najviša pravna institucija u zemlji. U odnosu na nju, izborna komisija je dečije obdanište. Bilo bi fer da se i oni oglase, bez obzira što ne mogu da utiču na promenu te odluke. Sporno je i pitanje da li izborna komisija odlučuje o posmatračima izbora ili samo sprovodi nalog države. Novo tumačenje je da izborna komisija odlučuje o tome, jer većina njenih članova želi da se inati i trsi pred međunarodnom zajednicom. Tu će biti još problema. Sada imamo i presedan Rusije, koja je odbila prisustvo stranih posmatrača na svojim izborima, tako da imamo taj veliki primer nedemokratije pred sobom i verovatno treba slepo da ga sledimo.

Bilo šta da kaže Solana, Srbi to doživljavaju kao novo bombardovanje. Njegova formulacija je mogla da bude politički drugačije obojena. On ne mora da pominje pomoć proevropskim snagama. Neka to svako zaključi sam. Njegova motivacija treba da bude da on zaista želi Srbiju u Evropi. U tom smislu njegova izjava nije dobra i ona nije jedina koja se upliće u ove izbore. Oslobađanje Haradinaja je sasvim sigurno mešanje u našu predizbornu situaciju. Za mene više nije bilo pitanje da li će Evropa i njene institucije učiniti neki gest pomoći radikalima – samo sam se pitao kada će se to dogoditi. Nema dileme da postoji pravilnost da, kada god su izbori u Srbiji, iz Evrope stiže neki komentar ili odluka koji su usmereni protiv demokratskih snaga. Postavlja se pitanje i da li je uslovljavanje pristupa Evropi isporučenjem Mladića bilo primereno. Mislim da je i to trebalo da bude drugačije formulisano. Ono što će biti paradoks naše situacije je da, ukoliko pobede, radikali mogu biti ti koji će nas uvesti u Evropu. Oni su kameleoni koji mogu da izvedu takvu stvar. Evropa postupa vrlo nespretno i nekonsekventno ne prepoznajući prave partnere u Srbiji. Oni ne vide lokalne posledice svojih evropskih interesa.

Ono što mi ne vidimo još uvek shvatajući evropske vrednosti iz perspektive ljudskih prava, je to da je evropski interes u ovom trenutku pre svega sigurnost, i to svi nivoi sigurnosti, od individualne sigurnosti svakog građanina, pa do sigurnosti celog sistema. Izborne rezultate oni procenjuju u tom kontekstu, koliko oni ugrožavaju sigurnost. Sasvim je sigurno da kada bi radikali pobedili u Srbiji, oni bi to procenili kao ugrožavanje sigurnosti regiona. Oni žele da naglase svoju podršku proevropskim snagama u Srbiji, jer im to garantuje veću bezbednost. U tom smislu oni moraju imati više osećaja za reakcije koje njihove izjave izazivaju unutar zemlje. One dovode u vrlo nezgodnu situaciju sve nas koji smo proevropski orijentisani i trpimo optužbe da idemo u Brisel po zadatke i instrukcije.

Naš ključni problem je problem identiteta. Znate, deset godina se govorilo o tome kako su Srbi nebeski narod, jako smo visoko leteli, mislili da zaslužujemo posebnu pažnju sveta, posebnu brigu, posebno poštovanje, poseban tretman, sve posebno, jer smo mi u svojoj duhovnosti posebni, a onda smo se okrenli oko sebe i videli da živimo u bedi, da svi beže od nas. Ogroman je rascep između te ponude drugačijeg života i toga da vi sebe doživljavate kao nekoga ko treba da bude primer drugima. Tako lako je zauzet stav inata pema Americi. Pa ko te pita bilo šta, kakav ti uticaj imaš na Ameriku i globalne odnose? Ali ti, kada prođeš pored njihove ambasade, pljuneš i time si potvrdio onaj deo svog identiteta kojem je toliko dugo ispiran mozak. Onda sam pre neki dan prošao pored američke ambasade i vidim – redovi za vize. Malo smo je palili, a onda smo malo došli u redove za vize. Interesuje me kako to da ti koji su je palili, ti antiamerikanci, kako ne protestuju tamo svakoga dana. Ja ih ne pozivam da to rade, samo hoću da kažem da je kod nas instrumentalizacija te vrste odnosa prema zapadu poprimila razmere koje su vidljive na licu Vojislava Koštunice. Njegovo lice odiše takvom nemoći pred Evropom, takvim nesnalaženjem pred velikom slikom sveta, da se to onda pretvara u neku vrstu mržnje, pretnje, u jedan grč kojim on zapravo pokušava da sačuva tu idealnu sliku Srbije.

Mislim da se u njemu odvija ogromna ljudska drama i ja saosećam sa njegovim duševnim stanjem, ali mi svi trpimo zbog toga. Nadam se da će ovi izbori to promeniti, nadam da će na njima pobediti neko ko može da izgovori i reči kao što su Amerika ili Albanci. Dakle, da ćemo dobiti političare koji će biti dovoljno stabilni da razumeju koliko je Srbija danas mala, koliko je mali njen uticaj i koliko je potrebno da razumemo svet i da mu se prilagođavamo. U osnovi naših problema je jedan strašan strah od promene i od odgovornosti. Ono što me posebno brine su mladi. Tu se pojavila jedna nova grupa mladih ljudi, koji se školuju napolju i onda se vraćaju ovde da bi iskazivali svoj patriotizam. I tu vidim problem identiteta, jer to su ljudi koji su otišli tamo, ali se nisu ukorenili, pa se vraćaju ovde gde misle da su im koreni, ali je to u suprotnosti sa sistemom u kojem su se obrazovali, tako da je to čudna, šizofrena situacija. Dakle, ako postoji dijagnoza za Srbe, onda je to šizofrenija.

Svetlana Lukić: Ceo Bulevar kralja Milana je u srpskim zastavama. Na svakom stubu su po četiri zastave, ne znam da li ste to videli.

Neki mladić je objašnjavao na televiziji da je to akcija njegove nevladine organizacije. On liči na te ljude koji su se školovali na zapadu, vratili se i sada kače zastave.

Miljenko Dereta: On kači zastave i na taj način pokazuje svetu koliko je nama stalo do Kosova. On komunicira sa svetom, a ne sa vama koji prolazite tom ulicom i vidite zastave. Učestvovao sam u televizijskoj emisiji u kojoj je taj dečko rekao da su bilbordi koje su takođe oni pokačili po Beogradu – Kosovo je Srbija – komunikacija sa svetom preko ambasada, jer ljudi iz ambasada prolaze pored toga, vide da nam je stalo, pa to javljaju u svoje centrale, u kojima onda kažu – ako to piše na bilbordima, daj da menjamo politiku prema Srbiji. Na svakoj kući u Americi stoji zastava. Tako oni komuniciraju međusobno, deklarišu se kao patriote i komuniciraju sa svojom državom, jer oni veruju u nju. Da li je to dobro ili nije, drugo je pitanje. Ali ovde je u pitanju jedan lov u mutnom, koji proističe iz kulture bedževa. Dakle, ja moram da se obeležim da bi moje okruženje videlo ko sam ja. Jedni nose jedan bedž, drugi nose drugi bedž, treći nose treći bedž, ali moramo da se međusobno obeležavamo jer ne znamo ko smo, ne znamo da li imamo zajednički osnovni sistem vrednosti.

Pre neki dan mi je jedna komšinica rekla da su je zvali iz Srpske radikalne stranke. Predstavili su se uljudno i pitali je da li će glasati za njih, ona je rekla – ne pada mi na pamet, oni su se lepo zahvalili i spustili slušalicu. Onda je ona došla užasno zabrinuta i rekla mi – ali oni sada imaju moj broj telefona, moju adresu, oni znaju da sam ja protiv njih. Ona je iskazala strepnju pred sistemom koji bi mogao da je ugrozi zato što se zna njeno političko opredeljenje. Dakle, građani se ne osećaju bezbedno, jer ne postoje institucije koje bi ih štitile. To ide naviše do ustavnog suda koji ne štiti manjine. To je taj lanac, lift koji ide gore-dole i neprekidno generiše novu nesigurnost građana, novi strah, novu neizvesnost. Ako su ičega željni, građani su željni perioda sigurnosti, mira, koji neće biti istorijski trenutak, ni pitanje života i smrti, nego samo života.

Svojevremeno sam rekao da sam očajni optimista i opet sam to, sve više očajan, sve manje optimista. Zabrinjava me lakoća sa kojom proevropske snage uleću u jednu podmetnutu igru, koja iznova treba da sludi naše glasače. Sva energija se troši na obračun između DS-a i DSS-a, na pitanja ko je za šta kriv u vladi koja nije funkcionisala, ko je pravi patriota. DS neprekidno dokazuje da oni jesu za Kosovo u Srbiji, da oni ne priznaju nezavisno Kosovo, ali da hoće i u Evropu. Onda izađu radikali i gospodin Nikolić kaže – mi se nećemo baviti ni Kosovom, ni Evropom nego brigom o građanima. I ako sam ja sluđeni građanin, ne bih bio u dilemi za koga da glasam Obavljen je proces zaborava i više se niko ne seća da ovo nije dolazak radikala na vlast, nego njihov povratak. Nova generacija se ne seća inflacije, ratova, zločina.

Da li ste čuli Palmu – šta nije u redu sa Arkanom. Čovek pita šta nije bilo u redu. Kako šta nije bilo u redu? Alo! Ovde niko ne govori o uzrocima bombardovanja, a ne govori se čak ni o tome kako smo to preživeli. To nije plašenje ljudi, to je naša istorija. Prikrivanje istorije se kad-tad obije o glavu, a bojim se da će se nama obiti o glavu na ovim izborima. Niko neće da kaže mladim ljudima – vi ne znate šta znači prava nestašica. Nije to da nema ovih ili onih patika, majica ili farmerki, nego je to kada nemate hrane, kada zemlja gladuje. Ljudi misle da je to nemoguće u današnjoj Evropi, a i ako se desi, doći će humanitarna pomoć iz Rusije. Oni će nam dopremiti hranu avionima i mi nećemo umreti. Treba reći mladim ljudima da je neko u ime nacionalnog interesa rekao – ako treba, ješćemo korenje, i da to nije bilo rečeno figurativno. Taj je to zaista mislio. Od partija koje se zalažu za Evropu očekujem da sve to kažu. Ako hoćeš glasove mladih, ako nećeš da sve više glasaju desno i radikalno, onda im objasni za šta glasaju. Građanske inicijative su devedesetih nekoliko meseci radile na distribuciji hrane. Sećam se kako u Nišu masa, u želji za hlebom, gura nekoliko tona težak kamion pod ručnom kočnicom.

Svoj odnos prema 12. maju, danu posle izbora, delim u dve faze. Prva je da pokušam da učinim sve da se ne dogodi da pobede radikali. I moram da kažem da postoji ohrabrujuća mobilizacija u nevladinom sektoru za proevropsku opciju. Sada nam i neki dokumenti Saveta Evrope dozvoljavaju da zauzmemo direktan, otvoreni stav prema određenoj političkoj opciji, ako ga dobro obrazložimo, a ovaj stav jeste dobro obrazložen našom evropskom perspektivom. Dakle, to je prva faza. Istovremeno se spremamo kao da će sutra biti rat. Trudimo se da mislimo strateški, da vidimo šta će biti naši prioriteti 12. maja, kako ćemo preživeti, da li ćemo uopšte biti ugroženi. Možda civilni sektor neće biti ugrožen. Možda će radikalna vlast pokušati da se pozitivno postavi prema nama.

Podsećam vas da su u radikalskim opštinama manjinske zajednice dobile sve ono što godinama nisu mogle da dobiju od demokratske vlasti. To jeste najcrnja demagogija, ali to je taktika kojom oni pokušavaju da se održe na vlasti u tim lokalnim zajednicama. Možda se to dogodi i na nacionalnom nivou. Postoji mogućnost da nas radikali uvedu u Evropu. To je strašno za sve nas, to je poraz aspurdan, paradoksalan, ali ako uđemo u Evropu, ja neću praviti pitanje oko toga ko nas je tamo uveo. Nije važno ko nam je vodič, jesmo li stigli – jesmo, jesmo li živi, zdravi – jesmo, jesmo li u Evropi – jesmo. Mi, nažalost, nemamo hrvatske političare. Ko je očekivao da će HDZ biti partija koja će povesti Hrvatsku u Evropu, a da će SDP svojom politikom usporavati taj proces. Srbiju uvek doživljavam kao državu propuštenih prilika. Mi smo imali toliko prilika da uradimo toliko dobrih stvari za ovu zemlju i za ove građane i za ceo region, ali sve smo ih propustili i prokockali. Ovi izbori su nova prilika da Srbija najzad odredi svoj put. Ali bojim se da je nezavisnost Kosova definitivno zatvorila tu temu.

Nema razumnog građanina i građanke koji zaista veruje da je moguće vratiti se 30 godina unazad i da je moguće promeniti stav najvećih evropskih i svetskih država. Ta tema je završena i ljudi koji zastupaju tu političku opciju ostaju bez političkog programa. Oni su luzeri preko svake prihvatljive mere i treba da objave stečaj. Demokratska stranka Srbije treba da kaže – mi smo pokušali i nismo uspeli. Paradigmatičan je primer profesora Puhovski u Zagrebu, koji je, kada su ga pitali zašto ne uđe u politiku, rekao – moja politička opcija očuvanja Jugoslavije je propala, ja sam na tome mnogo radio i izgubio sam; očigledno nisam dobar političar i ne treba da se bavim politikom. E, pošto su ovi pokazali da ne umeju da urade to što su zacrtali, da su izgubili, mislim da je vreme da stave ključ u bravu.

Svetlana Lukić: U nastavku emisije čućete našeg novog sagovornika, Borisa Dežulovića. On je jedan od osnivača i dugogodišnji novinar splitskog Ferala, a od pre nekoliko meseci je postao naš sugrađanin. Boris Dežulović piše kolumne u zagrebačkom Globusu, a uskoro će početi i da redovno piše za naš sajt.

Boris Dežulović: Kada neko dođe sa strane, uvek bolje vidi stvari od nekog ko je tu sve vreme. Moj prvi utisak o Srbiji je – antikvarijat. Dolazim iz zemlje koja je uronjena u močvaru prošlosti, u kneževe, slavne bitke i godine, stoljeća sedma, Ilirski pokret. Srbija je u tom smislu još dublje uronjena. U Srbiji se osjećam kao kod kuće, ali na prašnjavom tavanu punom starih predmeta. Mene to potpuno fascinira, jer za nekoga sa strane to nije samo negativno. Svugdje u svetu tabloidi se bave manekenkama sisatim i nogometašima glupim, a ovde su čvrsto svrstani u političkom smislu i bave se prastarim stvarima. U tabloidima sam kao najnormalnije vidio feljtone o knezu Milošu, o cerskoj bici. U jednom ozbiljnom magazinu vidio sam feljton o nekoj godišnjici cara Dušana. Samo čekam da na naslovnici nekog tabloida izađe – ekskluzivno, knjeginja Ljubica uhvatila muža u krevetu sa službavkom Petrijom, a Stefan Prvovenčani otpustio ženu zbog šuge, pa se viđa sa ćerkom mletačkog dužda, a neki fresko paparaco ih je uhvatio u nekom manastiru kako se ljube.

Ljudi koji su dolazili iz Srbije u Hrvatsku znali bi mi reći – Hrvatska izgleda kao Švicarska. Onda im ja objašnjavam, znaš, nije baš kao Švicarska, kad zagrebeš malo taj fini asfalt na autoputu, onda to ne izgleda baš tako. Tako da trebaće mi još neko vreme da ostanem u Srbiji, pa da vidim šta je ispod te prašine u antikvarijatu. Druga stvar koja pada u oči, osim te uronjenosti u prošlost, je to da u vrlo svakodnevnom smislu vidiš globalizaciju koja potpuno nadomješta naše staro bratstvo i jedinstvo. Gledao sam neku reklamu na televiziji i vidim da ide reklama za Ožujsko pivo. Mislio sam da gledam HTV, pošto hvatam HTV ovdje, međutim ne, to je RTS i ide potpuno ista reklama za Jelen pivo. Naravno, neka je austrijska, holandska ili belgijska pivara kupila sve te naše pivare i ima iste reklame. Imaš onda austrijski VIP, pa imaš iste reklame na hrvatskoj televiziji za hrvatski VIP i ovdje za srpski VIP. Imaš isti taj korporacijski dizajn za Rajfajzen banke i osiguravajuća društva.

Klinci, koji nisu opterećeni tim stvarima kao ti i ja, bez problema žive u tom korporativnom bratstvu i jedinstvu. U tom smislu Srbija i Hrvatska su danas korporacijske kolonije, jednako dizajnirane, samo što eto, u vas još nije Telekom, pa niste u onoj groznoj ružičastoj boji. Mi svi smo jedna mala parcela za velike korporativne interese, a strašno volimo vjerojati da smo važni. To je se jako dobro vidjelo kad ste vi ovdje vješali po bulevarima Putinove slike i Spasiba, Putine i kad je nama došao Buš, pa smo se mi klanjali velikom Bušu i kleli mu se na vjernost. Strašno smo isti u tom  provincijskom ulizivačkom odnosu prema velikim silama, a sve vjerujući da smo mi tim silama jako važni. To je ona priča još iz socijalističke Jugoslavije, kad su nas uvjerili da smo mi na strateški najvažnijoj točki na planeti Zemlji i da od nas zavisi sudbina svjeta.

Srbija je bukvalno kao jabuka prepolovljena na pola i to milimetarski na pola, pa sad ostaje samo vidjeti 11. maja na koju će stranu špica. Ta će špica odlučivati. Hrvatska ima taj konsenzus, ali treba biti pošten pa reći – ovdje su se dogodile neke stvari koje u Hrvatskoj nisu. Hrvatsku su bombardirali srpski, a Srbiju NATO avioni. Neću reći da je to isto kao kad bi sad neko Hrvatsku uvjeravao da treba ići u neku novu Jugoslaviju sa Srbijom, ali teško je očekivati od ljudi koji su prije samo 9 godina bili bombardirani da sad oduševljeno pristupaju NATO-u. Znači, u Hrvatskoj postoji taj konsenzus i on je razumljiv. Evropa nama nikad nije bila u tom smislu neprijatelj. Nama su neke važne zemlje Evropske unije, poput Njemačke, bile izravan saveznik kad se raspadala Jugoslavija i nije hrvatski odnos prema Evropskoj uniji jednak kao odnos Srbije. Čak se ovde stvari postavljaju tako da je zapravo Srbiji Rusija ono što je nama Njemačka. Vidjeli smo na ulicama Danke Dojčland i ovdje Spasiba Rusija, ali mislim da kod Srbije treba biti pošten i vidjeti zašto je to tako.

S druge strane, Srbija naravno nema alternativu. Srbija ne može biti ruska gubernatura, čak i kad bi htjela. Evropskom unijom se prijeti Srbima, umjesto da joj se objašnjava šta je tu dobro. Ja nisam sklon idealizirati ništa, ja ne idealiziram ni Evropsku uniju. Neće biti plaća 4.000 eura kad dođemo u Evropsku uniju, ali ono što ja stalno govorim – mene jedino zanima da se uvede red. Ako je jedini način da se država uvede u red tako da se prisvoje evropski standardi, onda ajmo mi najpre to napraviti, biće nam lakše sve ostalo. Međutim, političkim elitama i u Hrvatskoj i u Srbiji red ne odgovara. Oni vladaju u neredu. Kako može Koštunica vladati u nekoj sređenoj državi? Kako može u jednoj sređenoj državi vladati čovjek koji ima 10 odsto glasova. To je skoro nemoguće i u diktaturama, to je samo ovdje moguće. A previše je i novaca u igri, da ne govorimo samo o politici, o Kosovu i srednjem vjeku. Previše novaca je u igri, da bi neko tek tako dopustio da se upali svjetlo i da se onda vidi čija je ruka u sefu.

Previše je vremena prošlo, 20 godina od VIII sjednice i 8 godina od demokratskih promjena i svrgavanja Miloševića i neke su vrijednosti tu betonirane. Srbija se naprosto našla u situaciji da joj Evropska unija nudi sporazum o suradnji, a da se i jedna i druga strana one jabuke užasavaju od te ponude. Imaš činjenicu da se to što Evropska unija nudi Srbiji predugovor doživljava kao novo bombardiranje Srbije. Da li Evropskoj uniji možda odgovara da dođu radikali, da li Evropska unija misli da time pomaže demokratske snage, ko će to više znati. Mi smo svi u toj močvari u kojoj više ne možemo jasno razmišljati. U svemu postoji teorija za i protiv i uopšte više nismo u stanju stvari sagledavati čisto i jasno. U takvoj situaciji ne postoji nijedna politička opcija koja bi mogla barem uvjerljivu većinu dobiti u Srbiji, koja je ovako aritmetički raspolućena. I to je strašan problem – kad je ta jabuka toliko precizno prepolovljena, onda si u situaciji da ta špica odlučuje, da ta špica vlada. Šta da su glavonje iz Evropske unije rekle Srbiji da će potpisati nakon izbora? Onda bi to bilo doživljeno kao ucjena, a da  nisu rekli ništa, da su naprosto stavili Srbiju u škafet, zatvorili i da su rekli – hajde, dogovorite se sami, onda bi rekli – eto, Evropska unija je digla ruke od nas.

Više ne postoji ništa što se može napraviti, a da ne bude tumačeno kako god kome odgovara. Ne kažem da nema odgovornosti na Evropskoj uniji, oni se ponašaju kao slon u staklarnici, to je poznata stvar otprije, to znamo i mi, to znate i vi, ali kako bih rekao, ne dolazi Evropska unija nama, nego mi njima. Ako ti sad primaš mene u stan, onda ja moram zadovoljiti neke uvjete da uđem u tvoj stan. Ako je tvoj uvjet da obrišem cipele ispred ulaza, onda ja moram obrisati cipele, ne mogu ući kao kabadahija. Ili mogu reći – izvini, ne želim doći kod tebe, kod tebe se ne puši, a meni se puši, ja neću ići kod tebe. Realno govoreći, ne vjerujem da bi bez nas Evropa propala, a mi bez Evrope bojim se da bi. Je li to ucjena – možda i je, ali to je naprosto tako. Mi ne možemo sada biti 53. i 54. država Sjedinjenih država, niti možemo biti ruska gubernija, tu smo di smo, u Evropi. Možda bi neko više volio da smo u jugoistočnoj Aziji, ali nismo.

Bosna i Srbija su apsolutno nadrealne zemlje. Mi suštinski pripadamo istom političkom prostoru, ne samo zbog bivše Jugoslavije, ne samo zbog zajedničkog jezika, nego naprosto isti smo jedan mali nesretni prostor koji kroz povjest ima jako sličnu sudbinu. Mi smo familija. I sad, nažalost, nema u toj familiji nekog genija. Svaka familija ima genija i ima onoga koga se srame, koga zaključavaju u sobu kad dođu gosti. Mi smo svi zaključani u tu sobu kad dolaze gosti. Nema tu nekog pametnog da ga isturimo, odnosno možda ima, možda su to Slovenci, eto. Ali ta nadrealnost je zaista izraženija u Srbiji nego u Hrvatskoj. Ta nadrealnost je jedan fenomenalan resurs Srbije, samo ukrivo upotrebljen. Tu istu nadrealnost Kusturica prodaje zapadu za veliku lovu, samo što se  nažalost taj obrazac iz Kusturičinih filmova ovde nalazi u parlamentu, a ne na filmskom platnu. To je mali problem.

Mi isto tako imamo neke budalaste poteze hrvatskih političara. Ovde se to toliko ne prati, kao što se u nas ne prati srpska politička scena. Mi smo imali, ne tako davno, prije par meseci potpuno istu stvar kao i vi sa Kosovom, samo naravno spuštenu na niži nivo. Mi smo imali taj ZERP, Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas. Ukratko ću opisati, jer vi ovdje ne znate. Dakle, to je jedan zaštićeni morski pojas koji pripada međunarodnim teritorijalnim vodama, ali koji kontrolira zemlja koja je uz taj pojas, u ovom slučaju Hrvatska. Slovenija i Italija su bile protiv, jer time mi zapravo zatvaramo Sloveniji izlaz na otvoreno more i to je sad bio veliki skandal u Hrvatskoj – čijih je tih dvadesetak valova mora. Mi smo odlučili da je to naše i Slovenci su nam zbog toga blokirali pregovore sa Evropskom unijom i mi smo se postavili otprilike kao da je to naše Kosovo. Znaš, tamo su valjda na toj pučini grobovi naših mornara, mi ne damo naše more i onda se time jedno godinu dana ucjenjivalo hrvatsku javnost, kao da li ćemo u Evropu po svaku cjenu i da se odreknemo eto, tog našeg mora. To najpre nije uopće naše more, teritorijalne vode nisu ničije, a čak i da jesu, to je deset jebenih valova posred mora.

Međutim, imao si vladajuću stranku koja je govorila – mi ćemo i u Evropu i zadržaćemo to naše morsko Kosovo, imao si opoziciju koja je bila za to da se sačuva to naše morsko Kosovo po svaku cjenu i imao si Hrvatsku seljačku stranku koja je prevagnula u odlučivanju. Nakon cjele drame, prije mjesec dana je odlučeno, kad je Sanader dobio izbore, pa mu više nije trebalo to Kosovo, pa smo se mi odrekli tog Kosova i sad smo opet super. Sad ćemo izmisliti neke druge stvari sa Slovencima. Nadrealnost u jednoj potpuno pragmatičnoj profesiji kao što je politika nije srpski ekskluzivitet. Ovde je možda izraženija zato što ne postoji toliko korektivnih momenata, nema toliko policajaca izvana kao u Hrvatskoj koji će ti zavrnuti ruku i reći – slušaj, Kosovo je Kosovo, ali nemoj zajebavati. Ovde toga nema. Srbija je nastavila svoju samoizolaciju iz nesretnih Miloševićevih godina, potpuno nesvjesna da više niti je Milošević na vlasti, niti možeš sada prikazivati holivudske filmove pre nego što je premijera u Los Anđelesu. Ovdje se nažalost političke elite ponašaju tako, ali ne prikazujući filmove na kvarno, nego odlučujući o puno važnijim stvarima.

Mi smo neke male autistične države okrenute sebi, potpuno nezainteresirane za ono što se događa na prostoru koji nam je ispred nosa. Hrvatska svoju najdužu granicu ima sa Bosnom, a mi iz Bosne nemamo nikakve vjesti. Bosna može u hrvatskim novinama završtii samo ako tamo izbije neki novi rat. Iz Srbije u hrvatskim medijima može izaći vjest samo ako se zapali hrvatska ambasada. Potpuno su nezainteresirani za vas, a ne vidim ni ovdje nešto pretjerano vjesti iz Hrvatske. Da ne hvatam na kablovskoj HTV, ne bih imao pojma šta mi se u domovini događa. S druge strane, imaš u Hrvatskoj užasnu paniku da Srbija ne uđe u Evropsku uniju zajedno s Hrvatskom. Radi se o nekoj sujeti povjesnoj, nemam pojma o čemu, kao mi smo zaslužili, mi smo kao zapad oduvjek bili, mi se vraćamo kući, mi smo valjda u NATO-u bili pre nego su Amerikanci izmislili NATO. Uvreda bi bila Hrvatskoj ako bi bila primljena zajedno sa Srbijom, ne shvaćajući da je zaista u interesu Hrvatske da Srbija uđe što pre u NATO. Ne treba to gledati kao kaznu Hrvatskoj, pa valjda je u interesu da smo zajedno u Uniji, u bilo čemu, da se onda ne pale ambasade, da se onda ne pale srpske kuće oko Lapca, znaš, da se tu neke stvari dovedu u red.

Ni ovde ne postoji niko ko će reći da je u interesu Srbije da Kosovo uđe u Evropsku uniju. To kad bi neko rekao naglas, kao što ja sad kažem, to bi bio skandal, ali zapravo zaista jeste u interesu Srbije, osim ukoliko Srbe zaista ne zanimaju kosovski Srbi, da Kosovo bude sređena zemlja. Pa onda u nekoj budućnosti, ko zna šta će biti, neće biti ni Kosova, ni Srbije, ni Hrvatske, biće neka Rajfajzen republika. Država je njima servis za teritoriju, za zemlju, za kamen, za more, za valove, ali ih ne zanimaju ljudi. Srpske političke elite se neće smiriti dok zadnji Srbin ne ode s Kosova. Onda ćemo biti mirni, onda ćemo idućih hiljadu i po godina imati mit o zemlji, koja je nekad davno naša bila, imali smo naše manastire, koje sad moramo obilaziti sa turističkim agencijama. A njih ne zanima da tamo ostane tih sto hiljada nesretnika. Jednako tako Hrvatskoj je u interesu da Srbija uđe u Evropsku uniju. Zajedno da uđemo, zašto da ne. Ako to znači da će Srbije prije u Evropsku uniju nego što je planirano, ako to znači da će njoj biti čak i popuštano i da će dobiti neki kredit, pa će njeni pregovori trajati kraće nego što su trajali Hrvatskoj, to ne treba tumačiti kao kaznu Hrvatskoj, jer je to u njenom interesu. Ali to je u Hrvatskoj jednako bogohulno reći, kao ovdje da je u interesu Srbije da Kosovo sutra bude član Evropske unije.

Nije meni u potpunosti antipatična ta balkanska tvrdoglavost, ali dok se zadržava u sportu ili u kulturi, znaš, ako ćemo mi prodavati taj inat kao nekakav kulturni resurs. Ali je potpuno imbecilno to koristiti u političke svrhe. Taj mentalitet, to inaćenje je prebačeno u parlamente i tako funkcioniraju naše politike. To mi osobito ide na živce kad čujem u kafani ljude kako kažu – e, to smo mi Srbi ili – e, to smo mi Hrvati, ko vam jebe mater, mi ćemo sad jebat mater Americi, mi smo najjači. Ko ste vi, vi ste deset ljudi u kafani. A kao svi užasno strepe, mi smo kao strašno važni. Te komplekse vidiš u sportu. Vi sad imate tri tenisera koji su u muškoj i ženskoj konkurenciji u prvih pet. To je fenomenalno, ali pune su naslovnice – to smo mi Srbi. A da ja sad pitam sve te Srbe ko je pre pet godina bio drugi na ATP ljestvici, ko je osvojio Australian Open lani ili preklani, ne bi znali. To je jednako kao mi što smo se hvalili sa Janicom Kostelić. A ko je bio prvak u slalomu 1993, ko to zna?

To da je sad Novak Đoković drugi na svjetu, to je argument da su Srbi u svemu ostalom najbolji na svjetu. To je potpuno isto kao kad Hrvati kažu – znaš, mi imamo nogometnu reprezentaciju, mi rasturamo, mi smo bili treći na svjetu. Pa pazi, bila je Švedska jedanput treća na svjetu, ko to više danas zna, bio je Portugal na trećem mjestu, pa koga briga. To samo pokazuje koliko smo zapravo mali i koliko nam je malo potrebno da nas usreći u toj kafani u kojoj smo se našli i da onda vičemo – e, to smo mi Hrvati, to smo mi Srbi. Mi imamo Novaka Đokovića, mi imamo Janicu Kostelić, nama niko ništa ne može. Može, i te kako.

Pazi, ja da sam tražio mir, vjerojatno bi mi Beograd bio zadnji na svjetu. Možda bi još jedino mogao ići u Sijera Leone. Meni mir, bogu hvala, ne treba. Ja se ne mogu izgleda više ni snaći u miru. Cjeli život mi je prošao u nemiru, nemir je prirodno stanje stvari za nas koji smo u tome odrastali. Ja sad ne znam kako bih funkcionirao u nekom miru. Čak i vrlo doslovno, ja sam navikao raditi baš u buci i galami u stanu, a kamoli u državi. Meni masu puta prođe kroz glavu – da je Feral izlazio u Beogradu, pa mi bi se još tukli sa stvarima sa kojima je Feral u Hrvatskoj završio pre osam godina. To bi čak bilo dobro za tu novinu. Taj nemir je nažalost dobar za moju profesiju, za moj posao, ali bilo bi bolje da je obrnuto i da ja nemam posla. A onda bi se valjda i ja nekako snašao.

Svetlana Lukić: Je l’ i ti čekaš, kao i mi, 11. maj?

Boris Dežulović: Sad se svaki izbori reklamiraju kao istorijski, i što je najgore, zaista jesu. S druge strane, šta će se suštinski promjeniti na izborima 11. maja, u jednoj ili drugoj varijanti? Ti na ovim izborima niti glasaš za četnika Nikolića, niti glasaš za evropskog demokratu Tadića. Stvari su potpuno drugačije postavljene. Stalno glasamo protiv i ovde će se 11. maja opet glasati protiv, kao što se i u Hrvatskoj na zadnjim izborima glasalo protiv. Hajde da jedanput glasamo za. Bojim se da ćemo to još malo sačekati.

Svetlana Lukić: Bio je ovo hrvatski novinar i pisac Boris Dežulović, a sada ćete čuti mladog srpskog pisca Marka Vidojkovića i to posle prolaska kroz ponižavajuću proceduru traženja šengenske vize.

Marko Vidojković: Nekako mi je valjda postalo logično i normalno da Koštunicu, radikale i SPS svrstavam na neku protivničku stranu, a sada su se i sami tamo zajedno svrstali, tako da je pravo olakšanje kada Koštunicu imaš tamo gde mu je i mesto, među radikalima i SPS-om. Onda je nekako kul, onda je jasan taj blok. Onda gledaš šta je ono što ti ostaje sa druge strane i onda ti postaje stvarno teško da sebe doživiš kroz tu drugu stranu. Počneš na onim njihovim masovnim promocijama da gledaš lica koja stoje iza stranačkih prvaka i misliš se – jebote, jesu li oni normalni, čoveče, mene je blam što ih gledam. A to su kao neke partije koje su proevropske i koje će konačno da nas odvedu u Evropu. Tako da mi je bedna ponuda. Neću biti tu mesec dana i u jednom momentu sam bio u fazonu, hajde, kao biću u Austriji, nije toliko daleko, doći ću za taj vikend da glasam. Ali sad sam u fazonu, jebote, kad me već život oterao odavde baš u tih mesec dana, što bih ja bio idiot da sad iz svog džepa plaćam kartu i dolazim ovamo i dajem svoj cenjeni glas i opet – za koga tačno i za šta tačno.

Polako sam počeo da doživljavam neku vrstu kontrakatarze kada je u pitanju Evropska unija, odnosno taj zapad. Kada premotaš film unazad poslednjih godinu dana, možeš da pomisliš da su oni kompletni retardi ili, što je mnogo verovatnije, kompletne barabe. Ja sam jedno pet puta ispratio potpisivanje sporazuma o viznim olakšicama. Prošle godine u proleće smo to potpisali, odnosno zamalo da ne potpišemo, jer je Toma grobar postao predsednik skupštine. E, onda smo ipak potpisali sporazum o viznim olakšicama. Pa smo još jednom u međuvremenu dopotpisali, da to bude jači potpis, pa smo onda dobili vizne olakšice od januara. I kad prvi put od dobijanja tih viznih olakšica odeš da vadiš šengensku vizu, skapiraš da to nisu olakšice. Znači, nisam platio vizu, a ovi ostali plaćaju 35 evra, ali to na godinu dana, multi ulasci – ne. Ja sam dobio tačno onoliko koliko mi treba, mesec dana, a em sam u kulturnoj razmeni, em sam novinar. Očigledno je da im je toliko slatko da ovde drže status quo.

Kruna svega je Ramuš Haradinaj. To mi je stvarno utisak prve polovine ove godine, jer mi nezavisnost Kosova nije toliki utisak. Ali kao što sam znao da će Kosovo da bude nezavisno, pa ono bude nezavisno, isto tako sam znao za ovoga da će najverovatnije zbog nedostatka dokaza, jer je pobio sve svedoke, da ga oslobode. E, kada ga oslobode, tebi se kompletno sruši sve. Sad stvarno svaka budala može na ulici da mi dođe i da me pljune zbog tog Haga, a ja neću moći da uzvratim, neću imati kontra argument. Da je nekompetentno tužilaštvo – čisto sumnjam. Taj sud je doneo odluku da Haradinaj do početka suđenja bude na slobodi. Znate zašto se optuženi drže u pritvoru – zbog opasnosti od bekstva i da ne utiču na svedoke. Ovaj je uticao na svedoke metkom u glavu. E, to je ono komplet lepinja u kojoj se mi nalazimo, onako u onoj srži, onom najmasnijem delu, sa najviše holesterola. Mi smo u toj komplet lepinji.

Kada ja izgubim svaki argument vezan za jebeni Haški tribunal koji nas drka sve ove godine, kakav argument će to tek biti nekom ko glasa za radikale ili nekom ko je inače gledao na taj sud kao na antisrpski i nepravedni. Odmaganje na svim mogućim poljima.

Da bi se pravila petooktobarska atmosfera, potreban ti je neki DOS. A u njemu je LDP sasvim logičan momenat. Samim tim što ne postoji interes da se ide u jednoj koloni, svi zajedno i to, nego se i dalje ostavljaju odškrinuta vrata i za DSS, meni je jasno da je taj viši cilj, kao i mnogo puta do sada, malo prenaduvan. Tebi je zapravo cilj da i dalje u celoj toj mreži stranaka budeš neko ko deli kolač. Sve što levitira nema masu, tako da i koalicija na čelu sa Borisom Tadićem, koja levitira između zemaljskog i nebeskog carstva, nema masu, nema snagu, nemaš za šta da se uhvatiš. Mnogo više snage i materijala za koji možeš da se uhvatiš imaju oni koji radikalnije pristupaju kosovskom problemu. To je ta desnica na čelu sa Koštunicom i Tomom grobarom. Nisam siguran da ponavljanje – i Kosovo i Evropska unija – može da dovede do frapantno boljih izbornih rezultata, nego što bi to mogla jedna koalicija u kojoj bi bio LDP i koja bi insistirala na Evropskoj uniji i na realnosti, bez ideje da bilo ko odavde prizna nezavisno Kosovo. Niko nas ne tera da mi priznamo nezavisno Kosovo.

E sad, pošto ja to tako gledam, onda sam ili budala ili možda nemam dovoljno informacija. I pošto ne volim sebe da gledam kao budalu, uvek pretpostavim da nemam dovoljno informacija. A dovoljno informacija u našoj politici možeš da imaš samo kada gledaš stvari iz njihovog pojedinačnog ugla. Pojedinačni ugao se tiče samo moći i novca. Onda ti vidiš da tu nikom ništa neće da fali. Svi oni će da voze nove pežoe i mečke i džipove, svi će da ostanu na svojim pozicijama i njima lično će svima da bude do jaja. Skapiraš da stvari mnogo više zavise od njihovog internog dogovora, nego od tebe budale koji ćeš da izađeš na izbore i nešto zaokružiš. Više cenim radnicu u trafici nego predsednika i premijera zajedno sa svim njihovim mačkama, kučićima i švalerkama. Muka mi je da ih gledam. To je prosto isti tip ljudi, srpski političari leve, desne, evropske, proruske, mog dupeta orijentacije. Znači, oni su svi isti. I kada takvom nekom priznaš pobedu i kažeš – okej, velike ste face – to je znak da si zaista u lošoj poziciji.

Ono u čemu je razlika između Evropske unije i ove putinovske Srbije je u kontroli vlasti. Mi nemamo kontrolu nad njima još od Prvog srpskog ustanka, a možemo da odemo i dalje u prošlost. Jebote, ovde se sve deli na nahije i kad nešto zagrabiš, to je samo tvoje: Beograd je tvoj, Srbija je tvoja, ministarstvo za infrastrukturu je tvoje. Ovo nije sistem u kojem je moguće baviti se politikom na način na koji se njome ljudi bave u Skandinaviji. Ovde nema nijednog političara koji će dolazak na vlast u Beogradu gledati isključivo kao priliku da konačno okreči sve ove jebene zgrade oko nas – sive, odvratne i nikakve. Tako da, dok ne dođe vreme da ti možeš da radiš posao političara za platu, a ne za tal ili za dil, nema ovde ništa od napretka. A to vreme može da dođe jedino ako se ova zemlja približi Evropskoj uniji. I to je onaj bottom line. Boli me uvo za Havijera Solanu i za Olija Rena i za sve te pajace koji su isti kao i ovi naši pajaci. Boli me uvo i za Haradinaja, boli me uvo i za Haški sud, bottom line je da je jedino zbog čega je dobro da se ova zemlja približi Evropskoj uniji to što će njenim građanima da bude bolje. Njeni građani će, verovali ili ne, da budu slobodniji ako su deo Evropske unije nego ako su deo samostalne herojske Srbije.

Prvo smo parafirali sporazum, pa ga onda nismo potpisali, pa su nam ponudili prelazni sporazum, pa su nam ponudili da ga potpišemo posle izbora, pa nam sad kažu da možemo i pre izbora. Onda još ovi nesrećnici odavde glume neke kurčevite likove – nemojte da se Evropska unija meša u naše unutrašnje poslove. To je toliko bedno, to je toliko prozirno i to toliko ide radikalima i Koštunici na ruku, da je to kao u onom vicu – nemoj molim te više da me braniš, nemoj molim te više da mi pomažeš. Jer taj koji je sve ove godine imao priliku da ti pomogne, da da neki konkretan signal, odjednom sve to zbućka i ispljune te iz sistema i ti ostaneš tako sam. Ne vidim nijednu drugu mogućnost, osim da nastavim da vam ponavljam kao papagaj ono što sam ponavljao u već nekoliko Peščanika unazad – čovek mora da se okrene svom životu, sebi i svojim najbližima. A ljudima koji glasaju za radikale i DSS treba da se okrenemo kao ljudima kojima treba pomoći, kojima nije sve sasvim jasno. Nikako se ne treba nadrkavati na njih i bacati im hate.

To je jedna opšta igranka u kojoj ne mogu da skapiram da li je sada grad Beograd, u kojem su na vlasti DSS i DS, odneo veliku pobedu protiv zlog gospodara Miškovića i ovog Beka, tako što im je oduzeo jedan deo Luke Beograd koji su oni kupili. Pa čekaj, stani, je li to sad neki drugi DSS u Beogradu na vlasti, od onoga koji omogućava Miškoviću da kupuje celu Srbiju? Da li je to neki drugi DS, jesu li to neke druge stranke? Jesu li to neki drugi programi, šta se dešava. Zašto je to različito na nivou lokala u odnosu na republički nivo? Nije različito, zato što su oni svi u ekipi. Možda ljudi ovo ni ne žele da skapiraju. Ceo svet funkcioniše po principu stoke i ljudima je lakše da se razvrstavaju u čopore. Pa imaš proevropski čopor i

proruski čopor, što je glupost. Ni jedno ni drugo nema veze sa realnošću. Realnost je na mapi. Pogledaj mapu i sve zemlje oko Srbije i nju kao rupu. A niti je Kosovo deo Srbije, niti je Evropska unija baš toliko lepa i dobra i divna i ružičasta kako se ovde prikazuje. To je jedan surovi kapitalistički sistem koji je, eto, mnogo manje surov nego ovaj u kojem se mi trenutno nalazimo. On ti daje veće tržište i veće šanse pojedincu, a meni je pojedinac bitniji od srpskog naciona koji je ionako u kliničkoj smrti.

Fazon je u tome da je ta razuzdana i na prvi pogled ničim kontrolisana vlast verovatno veoma kontrolisana od strane istog tog zapada. Da se setimo Sablje, svega onoga što smo čekali, kao – kada će da uhapse Koštunicu. Vidiš političku pozadinu atentata i tebi je jasno koliko su njima ruke tu krvave do laktova, jasno ti je koliko su oni rovarili, jasno je koliko su oni davali mig Legiji i puštali zeleno svetlo na tom semaforu da se kokne Đinđić i ti sad kao čekaš da u Sablji uhapse Koštunjavog. Ne, njega nisu uhapsili. Nisu ga uhapsili ne zato što on je čist i dobar, nego zato što im je neko rekao – nemoj ovog da hapsiš, da li Montgomeri, da li Kroford, da li neka druga budala, ali zapad je taj koji je okončao Sablju i zapad je sigurno taj koji je doveo do kraja Živkovićevu vladu i zapad je sigurno taj koji je odlučio kako je ipak za stabilnost       ove zemlje, u zagradi čitaj – stabilnost njihovih mahinacija – najbolje da proevropski, ali konzervativni Koštunica bude premijer, evo već pet godina.

U tome je problem, to je ničim kontrolisano iznutra, ali nema opasnosti da to ugrozi Evropsku uniju. To opet ugrožava samo nas građane, ceo taj sistem koji su oni napravili. Prema tome, ukoliko Tadić ili Dinkić… ma ne mogu za Dinkića da kažem, čovek je učestvovao u svim vladama i srušio sve vlade. Koliko Dinkića ima? Koliko vas ima? Da li postoji neka fabrika u kojoj štancuju Dinkiće? Ne znam da li ijedan živ čovek može toliko da se svičuje i da te otvoreno pravi budalom. On je bio u Koštuničinoj manjinskoj vladi, pa je onda iz nje izašao, jer je kao došlo do ugrožavanja evrointegracija. Pa jebote, je l’ te podržava Ivica Dačić? To ti je automatsko ugrožavanje bilo kakvih integracija – sa zdravim razumom pre svega. I ti si bio u toj vladi i onda si iz nje kao istupio, ali su ti svi ministri ostali u njoj. Pa si onda bio u drugoj vladi, pa si onda prvi izašao iz te vlade da kažeš kako ovako više ne može. Jebote, ne znam koliko glup čovek mora da bude da to ne skapira. Ali ja ne mislim da su ljudi ovde glupi. Kad kažem nekome – je l’ ti vidiš, bre, kako ovaj Dinkić juče kaže ovo, a danas ono, taj će meni da kaže – ma boli me, bre, dupe, neću o tome da razmišljam, lakše mi je da kažem – ja sam za Evropsku uniju i sviđa mi se ova koalicija ili LDP i ja sam za to i to je to.

Dakle, koliko god Evropska unija stala iza nekakvog Dinkića ili Tadića, toliko sigurno stoji i iza Vojislava Koštunice, pa čak možda i iza radikala, nemam ni najmanje sumnje u to. Kad premotam film, to mi izgleda kao konstantna igra – uf, jedva je dobro pobedilo i ovaj put, zamalo smo se spasli. A nismo se spasli. Onog momenta kad su ubili Đinđića, mi smo propali.

Imaju 70 odsto izlaznost na izborima, ali ti ljudi su u suštini nisko pali, jer su samo žrtve jedne nametnute podele. Pola nas je za ovo, pola nas je za ono, a svi ćemo da se prodamo za 3.000 dinara – Evo ti 3.000 dinara, glasaj za mene – Evo tebi 3.200 dinara, glasaj za mene. Znači, bukvalno se u 200 dinara pravi razlika, a to tačno i jeste suštinska razlika između svih stranaka koje su u ponudi. 100 do 200 dinara, toliko vredi razlika između njih. Nije to čak više ni –  drži vodu dok majstori odu, to je jedna – boli me baš uvo politika. Znam da su ovi ljudi toliko bedni, toliko bez perspektive da će stvarno za 3.000 dinara da pevaju od sreće. Kad čuješ da oni nesrećni ljudi s Kosova treba da dobiju 16.000 dinara platu, dođe te sramota, jer po Beogradu su plate 500 evra. On za 16.000 dinara tamo štrajkuje i još ove budale odavde neće da mu daju te pare. A ove druge budale mu još puste Haradinaja da mu se vrati nazad. Mislim, komplet odvratno. Ta podela je potpuno pogrešna – ne postoje mi i oni u smislu nas proevropskih i njih proruskih ili prokosovskih, nego postoji podela mi i oni u smislu – mi građani i oni političari. Ti njima na čelu vidiš da su to osrednji kriminalci, sitni džeparoši, loše secikese – to su naši političari, uglavnom. Ti vidiš da se dalje od toga ne ide i meni je žao dobrih i pametnih ljudi koji su se na to upecali pre vremena. Nema normalnom čoveku mesta ovde u politici, ne na takav način. A ako ispadneš iz tog sistema, ti si se našao ili na listi za odstrel ili ćeš glavom bez obzira da pobegneš i nikom nećeš ni da kažeš šta si video, jer to što si video je horor, tu nema izlaza. Ti odmah ulaziš u talove – ej, sutra imamo sastanak sa ovima iz upravnog odbora – Čekaj, ko su ti – Neki SPS-ovci. – Ko? – Pa neki SPS-ovci. – Ko? – Ma da, kakve veze ima, to su naši ljudi provereno, znamo ih iz srednje škole. E, tako izgleda naša politika. Kad postaneš političar na najdebilnijem, fakultetskom nivou, odjednom su svi oni isti, odjednom ti je onaj sa suprotne strane bliži nego tvoj glasač.

Ja sam prosto samo tendenciozno spustio loptu, da ne bi bilo nekih sranja ako ova stoka, pardon, pobedi na na izborima. Onda svakako već i pre toga moraš da se prema tome okreneš kao prema jednoj realnosti, a ne kao prema smaku sveta. Ko god pobedio, nema tu neke preterano velike razlike koja bi morala da dovodi do puške u rukama, jer ta puška u rukama sigurno neće biti u rukama Biljane Srbljanović i Borke Pavićević i Marka Vidojkovića, nego će da bude u onim istim rukama u kojima je i do sada bila. Nikada u životu ne bih dopustio nekome da me na bilo kakav način ugnjetava, ali pametno je u ovom trenutku prići toj drugoj strani mirno i staloženo, sa jasnim saznanjem koliko su i oni sjebani, gledano iz ugla jednog običnog, prosečnog glasača, a oboje znamo da su ti koji glasaju za radikale još mnogo sjebaniji nego što smo mi. Prosto, mora da se shvati kakva je realnost, a realnost je da u ovoj zemlji živi sedam i nešto miliona raznih glasača i da su realno ljudi koji razmišljaju, koji govore kao ljudi u Peščaniku i dalje manjina. Stvar oko koje ćemo se i ti i ja i svaki glasač radikala složiti je da, kad dođe ministar, ma iz koje stranke bio, i da ti 3.000 dinara da bi te potkupio pred izbore, to je svakako do jaja ponižavajuće za sve nas i oko toga možemo da se složimo. E, kad nađemo najmanji zajednički sadržilac možemo da krenemo dalje, da vidimo šta je zemlja u kojoj živimo i kuda ona uopšte može da ide.

Mesec dana je ostalo do izbora, ali meni je tenzija do te mere narasla da ja nisam imao kud nego da spustim loptu. Pa popizdeo bih, jedino da na kraju udaram glavom o zid. Znači, baš zbog tog stanja neverovatne napetosti ja sad ovako pričam. To je toliko jako da ti ne možeš da se odupreš histeriji, ne možeš. Ovde svake izbore prati neverovatna histerija, panika, tragedija. Ljudi, bre, padaju mrtvi po ulici od infarkta. Ono što najviše ubija je ta napetost po ulicama. To je taj osećaj da kad izađeš na ulicu, samo osetiš jednu ogromnu količinu tenzije, pritiska koji ljudi osećaju i šalju drugim ljudima. Ali to je način kako se upravlja ljudima, jebote, još pre više hiljada godina je uspostavljen princip – zavadi pa vladaj. Mnogo je lepo vladati, kad imaš narod koji se međusobno mrzi.

Svetlana Lukić: Čuli ste pesmu Tako sam umoran od Amerike. Izgleda da se nekim ljudima i narodima ne sviđa da budu bespomoćni dvonošci, a nas je naš zoološki patriotizam doveo u stanje kolektivne manije gonjenja, koja u svemu vidi opasnost. Evo, na primer, Havijer Solana nam je opet sipao so na ranu. Tražio je od svojih kolega iz Evropske unije da, uprkos svemu, ponude Srbiji, i to pre 11. maja, na potpisivanje Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. A onda su DSS, NS, SPS, SRS, DS i ceo taj galimatijas skraćenica, skočili na noge i poručili Evropi da se  ne meša u naše izbore, da postoje samo oni i njihov narod i da između njih ne sme stati niko i ništa. Nije mi jasno kako se nisu pobunili protiv posete američkog ambasadora jugu Srbije, gde je Manter išao da ubeđuje Albance da izađu na izbore. Šta se njega tiču naši izbori i naši Albanci. Kako to da Koštunica i Velja Ilić nisu legli na drum i blokirali povorku sa automobilima američke ambasade. A barikada je mogla da bude jača da je tamo legao i predsednik Tadić, čija je Demokratska stranka takođe ljutito upozorila evropske političare da drže prste dalje od naših izbora. Slušate gospođu Vesnu Pešić.

Vesna Pešić: Da sam bila na mestu Demokratske stranke, ja bih nešto drugo poručila Solani. Ne bih rekla – zašto se ti mešaš u izborni proces, nego bih kazala – pa dobro, čoveče, gde je taj sporazum, za koji sam ja kao predsednik države rekao da ću ga, ako se ponudi, istog momenta potpisati. Ja bih Solanu kritikovala zato što oteže i čeka šta će se ovde dogoditi. Logično mi je ponašanje DSS-a i radikala. Prirodno je da oni misle da bi potpisivanje tog sporazuma pre izbora umanjilo njihove šanse za pobedu ili bi ih, ako kojim slučajem dobiju izbore, stavilo pred svršen čin. Ali ne vidim kako pominjanje mogućnosti da se sporazum potpiše pre izbora na bilo koji način može da šteti Demokratskoj stranci.

Demokratska stranka je pre raspisivanja izbora poslala svoju delegaciju u Brisel, gde su pokušali da lobiraju za potpisivanje sporazuma. Zatim su otišli i kod Holanđana i tamo takođe lobirali da Srbija što pre potpiše taj sporazum. Ta misija je bila poverena Duliću kao predsedniku skupštine, Jeftiću, koji je šef skupštinskog odbora za evropske integracije i Mićunoviću, predsedniku spoljnopolitičkog odbora skupštine. Znači, oni su išli da lobiraju da se taj sporazum dobije pre izbora, a onda se ljute kada se to pomene. Ponavljam, ja bih Solani rekla – dajte to što pre, jer ovo što sada radite je jedna izmotacija. Tu se vidi sva ranjivost evropske pozicije Demokratske stranke. Ona mora po svaku cenu da drži i liniju svojih suparnika, da ne kažem neprijatelja i zato su sva njena rešenja polovična. Tako sam razumela i ovu reakciju, koja je produbila ovu opštu atmosferu polovičnosti. Ta reakcija je odraz neke zrikave politike, koja odgovara ljudima iz DS-a budući da oni preko nje održavaju veliki broj svojih birača. Onda moraju da kažu Solani – nećemo da se mešate, iako su oni sami lobirali da dobiju taj sporazum.

Moram da se pozovem na jedan članak Zorana Đinđića, koji je objavljen i kod vas na sajtu, Nacionalizam i patriotizam. Vidite, u današnjim društvima, za razliku od rodovskih, plemenskih i feudalnih, međuzavisnost između država je strahovito porasla. Sada nijedna država ne može da opstane potpuno sama. Ne samo Srbija, nego i Rusija, pa i Amerika stalno su u okruženju međuzavisnosti koje rastu. Ta međuzavisnost se zove globalizacija. Autohtona društva koja sama opstaju, društva kao organske celine, odavno nisu moguća. Ta poruka do nas nekako nije stigla. Mi hoćemo da emaniramo sami iz sebe i tu je glavni nesporazum između nas i okolnog sveta. Mi smatramo da iz tog našeg bića mi možda možemo sa njima da komuniciramo, naročito ekonomski i tehnološki, ali da u tu suštinu bića srpskog, u tu našu rasu niko nema pravo da zagazi. Ko nas tu dirne, mi odmah raskidamo sve veze sa njim i nastavljamo da se nadamo da će ta suština nekako opstati sama po sebi.

Ja sam prvi put bila suočena sa tim 1993, kada je holandska vlada uputila zvaničan poziv srpskoj opoziciji da dođe u Holandiju. To je bilo zlo doba, u sred ratova, i mnoge stranke se nisu usudile da se odazovu tom pozivu da ne bi bile proglašene izdajničkima. Poziv su odbile i DSS i DS. Prihvatio je Vuk Drašković, ja i možda Dragan Veselinov. I na sastanku u Holandiji su nas pitali – nas strašno čudi kada mi odavde pritiskamo i sada već urlamo, a do vas ta poruka jednostavno ne stiže. Mislim da smo i sada u istoj situaciji – poruke sveta prosto ne stižu do nas. Vi se sećate kako je Zoran Đinđić radio pragmatično. Ako treba da se održi donatorska konferencija krajem juna, a traži se da se isporuči Milošević, on nekako isporuči tog Miloševića i omogući tu donatorsku konferenciju. On to nije objašnjavao nekim velikim moralom, niti suočavanjem sa prošlošću, nego je prosto primao poruke.

Sada smo ostali bez tog provodnika i nemamo više nikog ko bi nam pomogao da čujemo to što nam drugi govore. Ponovo smo crna zatvorena kutija, koja samo emanira iz same sebe i ne čuje ništa od onoga što dolazi spolja. I tu se između Srbije i zapadnog sveta spuštaju gvozdene zavese. Svakog dana spusti se po još jedna takva zavesa, pa još jedna, pa još jedna. Niti oni mogu da utiču na nas, niti mi možemo da čujemo o čemu oni uopšte govore. Tako da ta komunikacija više jednostavno ne postoji.

Na republičkim izborima treba da dominiraju unutrašnje političke teme i svaka stranka treba da u tom smislu ponudi građanima izbor od nekoliko takvih tema. Ja kažem izbor, jer je ovde toliko mnogo stvari koje bi trebalo dovesti u red da, ako bi čovek pomenuo sve, taj program bi iznosio hiljadu strana. Sa još dvoje kolega sam bila pisac manifesta LDP-a. Ti se tu nađeš pred pitanjem – kako da ostvarim neki unutrašnjepolitički cilj, na primer da napravimo jednu transparentnu i efikasnu državu, ako ne možemo da idemo ka Evropskoj uniji. U zatvorenom sistemu unutrašnjepolitički ciljevi ne mogu da se postave realno. Ili – kako ćemo da napredujemo ekonomski ako zatvorimo kanal uključivanja u integracije sa Evropskom unijom. Naša unutrašnja pitanja su toliko usko povezana sa spoljnom politikom, da se meni u jednom momentu učinilo da u stvari više ni nema unutrašnje politike i da možemo da govorimo samo o spoljnoj politici. Ali onda dođeš do toga da je spoljna politika potpuno obesmišljena. Znači, niti možemo iznutra, niti možemo spolja. Nema više nikakvih vrata kroz koja može da se prođe.

Posle 5. oktobra, naša zvanična spoljna politika je glasila ovako – otvorenost ka svetu, evroatlantske integracije, to znači Evropska unija i NATO, normalizacija odnosa sa velikim silama i peto je bila saradnja sa susedima. To su bili zvanični prioriteti naše spoljne politike. Tu je od tada došlo do potpune revizije. Nema nikakve spoljne politike, nema prioriteta i jedino o čemu može da se govori kada je spoljna politika u pitanju, je Kosovo i njegova reintegracija u Srbiju. Prošlog leta je DSS počela da izbacuje NATO uz pomoć radikala i DS-a. To se posle našlo i u jednoj skupštinskoj rezoluciji, da će Srbija biti neutralna i da NATO otpada. Malo po malo, došlo je dotle da Koštunica izađe i kaže da ukoliko se potpisuje ovaj sporazum, moramo četvoro očiju da otvorimo, da to ne bude potpisivanje nezavisnosti Kosova.

Kao što vidite, ta zavesa prema Evropskoj uniji je dramatično spuštena. Ona je spuštena i preko diplomatskih odnosa. Sem Rusije, sa kojom sada imamo dobre odnose, i treba da budu dobri, sa svima drugima nemamo dobre odnose. Povukli smo ambasadora iz SAD, Francuske, Velike Britanije, Nemačke i iz svih susednih zemalja. Naša spoljna politika se svela na Jeremićevo prebrojavanje koliko je država priznalo Kosovo, da je to samo 38 i da će oni gledati da do septembra što manji broj država prizna Kosovo. To su sada igre brojki, a spoljne politike više nema, jer su svi spoljnopolitički prioriteti nestali.

Pojavljuju se i nove formule. Danas sam čitala jedan članak, u kojem je ovako prevedena želja građana – i Kosovo i Evropska unija. I sada je taj analitičar želju građana plus – plus, preveo u minus – minus. To znači, ako ne može da se reintegriše Kosovo u Srbiju, onda ne može Srbija da se integriše u Evropu, ali će se ta dva pozitivna cilja kroz ova dva negativna postići tako što će to biti jedan dugotrajni proces, koji će, što je rekao i Koštunica, trajati mnogo, mnogo godina.

Jednom mi je Vaclav Klaus, koji je tada bio premijer Češke, rekao ovako – nemojte ni da pokušavate da idete u tranziciju dok ne postavite pravnu infrastrukturu, zato što je transformacija svojine od državne u privatnu jedan strašan, ogroman i koruptivan proces. Zamislite kolika imovina treba da promeni oblik. I rekao je – bez zakona i suda, tranzicija će se zaglaviti u moru blata i neće uspeti. Znači, mi ovde moramo da govorimo o institucionalnoj infrastrukturi i bukvalnoj infrastrukturi: putevima i mostovima. Recimo, mene strašno zaboli kada odem kod frizera i kažem – gde je moja Anita, a oni kažu – niste pročitali smrtovnicu, ona je poginula u saobraćajnoj nesreći. Anita je imala 22 godine. Kada pročitam da je 35.000 ljudi ove godine poginulo u saobraćajnim nesrećama, ja kažem – pa čekaj, toliko nije poginulo ni u ratovima za veliku Srbiju. Drumovi su nam u jezivom stanju. Mi pred ove izbore obećavamo bolji život, infrastrukture, mostove, obdaništa, a onda shvatiš da ne možeš ništa da popraviš, jer ceo sistem zahteva jednu debelu popravku, što i jeste taj put ka Evropskoj uniji. Taj put je sada zatvoren i moram da ponovim ono što sam rekla negde 1999, a to je da smo mi opet zatvoreni u kavezu sa zverima.

Slušam kako Toma Nikolić govori u ovoj izbornoj kampanji – i sever i jug i istok i zapad. To je neka vrsta Titove nesvrstane politike, koja hoće da sa celim svetom održava ekonomske veze. Kao da ne znaju da se vreme potpuno promenilo. Koliko je stiglo tog kapitala iz Indije i Kine. To su zemlje koje i same traže kapital. Najviše je ovde uložila Slovenija i najviše trgovinskih veza imamo sa Evropskom unijom. Radikali nam podvaljuju sa tom nesvrstanom politikom, da nam ne bi rekli da ćemo biti izolovani. Imate i još jedan fenomen, koji se vidi kod Koštunice. Da li ste vi primetili da on stalno traži od Evropske unije da se izjasni. Izađe, uvek drži nekakav papir u ruci, možda uvek isti, i kaže ovako – pitam Evropsku uniju da se izjasni gde su granice Srbije. Onda posle toga traži od Evropske unije da se izjasni da li prima Srbiju celu, sa Kosovom, ili Srbiju bez Kosova. Najnovije izjašnjavanje je bilo povodom ove nesrećne presude za Haradinaja, kada je tražio da se Evropska unija izjasni da li je haški sud legitiman. Prvo, ne znam zašto se obraća Evropskoj uniji. To uopšte nije sud Evropske unije, nego Ujedinjenih nacija. Naravno, podtekst je – vi se opet ne izjašnjavate, što znači da podržavate jedan nelegitimni sud.

Verujem da neka složenija društva možda mogu da se održe, čak i ako imaju krupne međunarodne probleme. Amerika ima dosta krupne međunarodne probleme. Ušla je u rat u Iraku i ne zna kako da izađe iz njega, postala je jedna nepopularna velika sila, ali ti međunarodni problemi nisu uticali na živote njenih građana. Tamo nije prestao da radi vrhovni sud, ljudi ne gube posao, autoputevi normalno funkcionišu. Unutrašnji život zemlje nije doveden u pitanje zbog Bušove pogrešne spoljne politike. Unutrašnji prostor društva je tamo mnogo veći. Kod nas je on poslednjih godina jako redukovan. Postoji taj prag od pet odsto, ali preko ove nove koalicije vidimo da će ministarstva dobiti i oni koji nisu prešli cenzus. Nema više razloga ni da tu proveru prođeš, nego možeš da dobiješ ogromne komadeške vlasti i bez tih pet odsto. Legitimnost vlasti se potpuno smanjila, a vlast se ukrutila i deli se na te parčiće. I stranke su postale crne kutije i više se ne čuje šta oni iznutra govore. Više ne čujemo šta se na tim glavnim odborima dešava i onda dobijate samo tih nekoliko vrhova vlasti, svedenih na Koštunicu, radikale i  Borisa Tadića.

Jedina opozicija su LDP, Peščanik, Republika i još nekoliko mesta sa kojih se čuju glasovi koji održavaju složenost društva. Negde smo svi sabijeni u tu loptu. Pitam se šta nas uopšte čeka posle ovih izbora. Sve je to jedno veliko iscrpljivanje, u kojem dobit imaju samo oni koji su se negde udomili i čekaju da ostvare neku svoju privatnu kombnaciju. Kao što je govorio jedan moj rođak, koji je bio veliki staljinista – ja obožavam Staljina, ali ne mogu bez Barberi mantila.

Ova vlada koja je pala je proklamovala pet principa: Kosovo, Evropska unija, ekonomski razvoj, borba protiv siromaštva i borba protiv korupcije i kriminala. Videlo se da su oni vodili politiku tako da sukobe prva dva principa, Kosovo i Evropsku uniju, a kada su njih sukobili, ostala tri principa su sama otpala. Koštuničini i radikali sada promovišu novu strategiju: mi ćemo funkcionalno i sa Evropom i sa Kinom i sa Rusijom, pa ćemo ući u Evropu kada ojačamo. Kada postanemo jaki, Evropska unija će nas stvarno hteti, jer ona sada i neće da Srbija uđe tamo. Ali kada mi postanemo jaki, Evropska unija neće moći bez nas, pa će kleknuti na kolena i reći – jaka Srbija mora da uđe u Evropu, ali pošto znamo da ona neće bez Kosova, vraćamo joj Kosovo. U jednoj emisiji sam čula i dodatnu interpretaciju: preko onog potoka, gasovoda, mi ćemo postati čuvari  gasa, pa ćemo kao Rusi ucenjivati Evropu, pa će oni reći – čoveče božiji, kakve veze ima Kosovo, vraćaj im to, samo da dobijemo gas.

A čula sam i da smo NIS odlično prodali. Ovaj Popović, koji je zadužen za energetiku, rekao je da mi za tih 400 miliona nismo prodali nikakvu imovinu, jer NIS nema nikakvu imovinu, nego samo pečat. I sada smo mi jako dobro prodali taj pečat. Čovek se pita koja mašta je tu potrebna. Ako je to poslednja linija naše odbrane, onda smo stvarno nagrabusili.

Ja tim nacionalistima postavljam pitanje – dobro, pa gde je taj patriotski ponos. Koja je mera tog dostojanstva ako se ono ne meri prema bilo kome spolja. Govorila sam – nacionalistička banda, ali sada sam iskovala – nacionalistički izdajnici. Ti hoćeš mene da svedeš na apsolutnu nulu u bilo kakvom poređenju sa bilo kim. Kada vidim šta oni čuvaju i šta kažu da im je nacionalni ponos, meni se zaista povraća. To da si ti nula, da si ti najgori, da od tebe nikad ništa neće biti, to da ceo svet kaže – više niko ne zna šta da radi sa Srbijom – to je izgleda taj nacionalni ponos. Čoveče božiji, pa nemoj više da me lažeš s tim nacionalnim ponosom. Potrebno je da to prepozna i biračko telo. Ljudi koji ovde žive su kao oni dresirani psi –  svaki put opet prolete kroz isti vatreni obruč. Građani moraju da shvate da mi nemamo više nikakvog nacionalnog ponosa. E, to je ono što se ovde teško preokreće. Vi osećate da će ti građani  možda glasatu za tu Evropu, ali samo ako im malo podvališ, ako ubaciš nešto od tog ludila, da on oseti da je ostao veran toj supstanci poraza. A ako napraviš čistu kombinaciju – hajde da budemo uspešni, e, to neće, pa makar i na njihovu štetu. Mi više nemamo nikakvu ambiciju da nešto od sebe napravimo. Mi smo kao čovek koji je izgubio ambiciju da bilo šta uradi, nego legne u krevet i jede u krevetu, spava u krevetu, ne ide ni na klozet, nego sedi i leži u tom krevetu i jedina ambicija mu je da više nikada ne ustane iz tog kreveta.

Zoran Đinđić je bio strašno ambiciozan i ubistvom Zorana Đinđića ubijena je i naša ambicija. Legli smo u taj krevet i, kao što je on govorio – ako hoćete da spavate, lezite pa spavajte, mi smo stvarno legli, zaspali i – spavamo.

Svetlana Lukić: Potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju je nekako postao fantastično veliki i smeo poduhvat naše politike, ravan zaprepašćujućem naumu Hanibala da sa slonovima pređe preko Alpa. Ali izgleda da će predsednik Tadić preuzeti od Đelića ono zašiljeno penkalo i negde uoči uskrsa potpisati taj čudesni dokument. Ima neke simbolike u tome da se to čudo desi drugog dana Uskrsa. Rumuni su onog dana kada su rušili Čauševskua svoj berlinski zid prema zapadu išarali grafitom – Bog je pogledao Rumuniju. Više ne znam šta je to, koja stvar treba da se desi da bi neko bez prevelike ironije i cinizma u Beogradu napisao – Bog je pogledao Srbiju. Bio je ovo Peščanik.

Emisija Peščanik, 11.04.2008.

Peščanik.net, 11.04.2008.