U malo više od godinu dana hrvatsku su vladu napustila četiri ministra, a ovih dana, evo, i peti. Odlazili su zbog raznih nepodopština, saobraćajne nesreće, sukoba interesa, namještanja poslova prijateljima, ili, poput posljednjeg, ministra turizma, zbog špekulacije velikim zemljištem u Istri, klasičnom, unosnom poslu kupnje jeftinog poljoprivrednog zemljišta, zatim njegove prenamjene u građevinsko i konačno preprodaje za višestruko veću sumu novca.
Pet ministara u ionako krhkoj koalicijskoj vladi nije mala brojka i svakako dobro detektira sumornu činjenicu malih razlika između takozvanih socijaldemokrata i nacionalističkih konzervativaca, budući da se i sadašnja vlada iskazuju tek kao skupina plošnih tranzicijskih likova koji politiku doživljavaju samo kao trku za osobnim probicima i ništa sporno ne vide u mješanju svojih javnih funkcija i privatnog biznisa. U takvoj situaciji stalnih potresa, neprekidnog kadroviranja i međusobnih ucjena koalicijskih partnera, vlast se bavi isključivo sama sobom, ili se iscrpljuje u kontraproduktivnom, strogom rezanju troškova, mada već i evropski ekonomski „mudraci“ ukazuju da to nije pravi put izlaska iz krize.
I dok država klizi u neželjenom, katastrofalnom pravcu, Vlada bi htjela i ovce i novce, to jest uskladiti uzuse ovdašnjeg divljeg neoliberalnog tržišta i socijalni mir, pa su u toj svojoj izgubljenosti upravo vladajući socijaldemokrati omogućili izuzetnu živost velikim grupacijama desničarskih političkih strašila, tako da je teško i nabrojiti što se sve, poput mesija, sekti, vračeva… javlja s idejom rušenja Vlade i ponudom vlastitih rješenja za spas države. Intelektualci opće prakse, paraziti na općem beznađu, istrošeni pomoćnici Tuđmanove diktature zagovaraju tako hitno formiranje „nacionalne vlade stručnjaka“, čija bi glavna referenca imala biti „nacionalna osviještenost“ i sve što se pod tim podrazumijeva, ponajprije dokidanje slobodnog, demokratskog odlučivanja, kao tobože istrošenog političkog modela.
U akciju destabilizacije Vlade krenuli su naravno i fundamentalisti Hrvatske demokratske zajednice, najjače opozicijske stranke, friško osvježene starim korumpiranim kadrovima i stjegonošama notornih tajnih službi, pa ta zloguka ekipa, lišena bilo kakve ideje za rješenje krize, unosi samo nelagodu na ionako nestabilnu političku scenu.
A onda su se odnekud iz davne, mračne prošlosti, proglašavajući se nacionalnom savješću, javili i likovi pod šapkom, nazvani Hrvatski generalski zbor, pa je njih čak 48 komada poručilo javnosti da im je dosta aktualne vlasti, da ne namjeravaju dalje gledati kako se uništava ono što su oni „stvarali“, te da moralna i ekonomska kriza traži odlučnu vojnu akciju. To jest izvanredno stanje. Jer ova vlast, kažu, čini sve „suprotno načelima zbog kojih su oni ušli u rat“, uz to Hrvatska je „izložena unutrašnjoj agresiji“, stoga su oni, „generali“, podrazumijeva se, spremni oslobađati zemlju, ovoga puta ne od vanjskog, nego „unutrašnjeg neprijatelja“. Srećom, ne misle za sada upotrebljavati oružje, nego će kažu „udarati malo po malo, dok stijena ne padne“. Na svom prijetećem skupu ražalovani oficiri nisu dakako propustili iskazati žaljenje što među njima nisu i njihovi kolege koji se nalaze u Haagu, to jest čekaju suđenja za teške ratne zločine, a potom je ta postrojba elitnih fašista obznanila da se, unatoč debelim bankovnim računima i enormnim mirovinama, uglavnom stečenim na izmišljenim ratnim biografijama, i dalje namjerava aktivno baviti politikom.
E sad, kako je moguće da ta oveća grupa ratnih profitera, koju je prije deset godina prisilno umirovio tadašnji predsjednik države Stjepan Mesić, upravo zbog političke zloupotrebe vojnih snaga, ponovo politički živne? Zato jer im je svojevrsnu amnestiju udijelio sadašnji predsjednik republike – tašto zaokupljen samo kolekcioniranjem poena vlastite popularnosti, makar i od polusvijeta – kad ih je nedavno primio u svom uredu, tu ih ceremonijalno postrojio i time zapravo poništio odluku svoga prethodnika. Tada u tome nije vidio „militarizaciju politike“ jer su mu gosti u vojnim uniformama poslužili u svrhu prigodne nacionalističke kohezije, da bi sada, kao nevin u ludnici, njihov zahtjev za izvanrednim stanjem demagoški nazvao upravo „lošom militarizacijom politike“.
I dok nesuđena vojna hunta tako sebe proglašava ekspertnim timom, hvali se znanjem o „vojnom menadžmentu“ i „snalaženjem u kriznim situacijama“, a zapravo pokušava proizvesti kaos, premijer inzistira isključivo na političkoj vladi jer da su svi njegovi ministri veliki stručnjaci. Samo, eto, njihova stručnost nikako da dođe do izražaja. Sve u svemu, na djelu je opasna društvena polarizacija, koju producira s jedne strane potpuno amaterska vlast, s druge razne spodobe, okićene nacionalnim insignijama ili vojnim činovima, koje sve s reda zazivaju destrukciju. I šta sad? Zagovarati višak vlasti i stalno kompromitiranje demokracije što uporno producira idejno nedefinirana i nesposobna politička vlada ili intelektualni i moralni deficit što ga nude toliki timovi ekspertnih redikula? Stvarno jaka dilema.
Mladina, 15.03.2013.
Peščanik.net, 18.03.2013.
