„Novac za kupovinu metle zaradila sam sama. I letim sama“. Izjavila je davno jedna od najboljih književnica s ovih prostora, proskribirana „vještica“, Dubravka Ugrešić. I odletjela u Nizozemsku, gdje je i umrla, do kraja ostajući vjerna svom odiumu prema svakom nacionalizmu i ksenofobiji. I čini se, odgojila dobro neke mlade vještice, poput Lane Bastašić na primjer, čije su knjige prevedene na više od 20 jezika, a njen roman Uhvati zeca dobio nagradu EU.

A onda je Lana, živeći u Njemačkoj, uz jednogodišnju stipendiju, lanula toliko toga što se tamošnjoj književnoj nomenklaturi nije svidjelo, pa još i raskinula dobar ugovor s čuvenom frankfurtskom izdavačkom kućom S. Fischer, osuđujući njihovu cenzuru propalestinskih glasova u Njemačkoj. I uvalila se u vlak proskribiranih pisaca i umjetnika koji se protive daljnjem ubijanju Palestinaca – za sada 27.000 mrtvih – od strane Izraela.

„Kada sam se preselila u Berlin, stekla sam naviku da se zaustavim kod Kamena spoticanja i čitam o Jevrejima koji su odvedeni u logore“, piše Bastašić u Guardianu i pita se: jesu li sugrađani okretali glavu? „Moja porodica potiče iz Hrvatske, a kao ne-Hrvati napustili smo zemlju tokom nacionalističke pomame 90-tih, koju Dubravka Ugrešić opisuje kao ‘čisti hrvatski zrak’. Progonjeni u Hrvatskoj od ranih 1940-ih – moj djeda je sa 11 godina uspio živ izaći iz Jasenovca – našli smo se na sjeveru Bosne. Tamo su sada naše komšije Bošnjake javno klevetali srpski mediji…, prikazivani su kao neljudi, džihadisti koji će nas ubijati dok spavamo. Sve ove priče sam čula sa šest godina, čula sam riječ mudžahedini prije nego što sam naučila čitati. Srušena je džamija iz 16. vijeka u Banja Luci, neki od mojih školskih drugova su otišli preko noći…,neki su promijenili imena u kršćanske varijante. Sa osam godina naučila sam kako razlikovati nas od njih. Učiteljica više nije bila učiteljica, bila je Srpkinja, drug iz razreda više nije bio drug, bio je musliman. Liječnik više nije bio liječnik, bio je Hrvat.“

Zašto danas govoriti o Bosni?, pita se autorica i dodaje „zato jer nema mira nakon etničkog čišćenja“, i zato je napisala roman o svojim uspomenama iz Banja Luke, dobila stipendiju, putovala po Njemačkoj, a „bijeli Evropljani sjedili su i u nevjerici vrtjeli glavama dok sam im pričala o etničkom čišćenju, i ponavljali ‘nikada više’, ali svijet zaboravlja, kao što je zaboravio Bosnu, a ‘nikada’ se vraća u sve mračnijim pričama. Pojas Gaze, već osiromašen nezakonitom 16-godišnjom okupacijom, sada bombardira najmoćnija vojska Bliskog istoka… Ipak čak i spominjanjem riječi Palestina u Njemačkoj riskirate optužbu za antisemitizam…, svatko tko pokaže solidarnost s Palestincima automatski se sumnjiči kao simpatizer Hamasa. Berlinsko kazalište Gorki otkazalo je jednu austrijsko-izraelsku predstavu, a uredniku antologije s djelima 34 arapska pjesnika u egzilu otkazano je predstavljane u berlinskoj Kući poezije. Upozoravali su me dobronamjerni ljudi da bi ovakvi moji stavovi mogli dovršiti moju karijeru u Njemačkoj“, piše Bastašić i dodaje „dok su umjetnici i pisci otkazivani zbog navodnog antisemitizma, pravi je neonacizam u porastu, a mejnstrim političari razmišljaju o dogovorima s neonacističkim AfD-om“, te zaključuje kako „nepokolebljiva službena podrška Njemačke Izraelu ostavlja malo mjesta za humanost, uz to je kontraproduktivna, služi širenju straha, islamofobije i da, antisemitizma“.

Mladoj je književnici, čija je egzistencija bila vezana uz Njemačku, potom otkazano i gostovanje na književnom sajmu u austrijskom Salzburgu, no vještica s tri pasoša nije ostala dužna. „Djecu se ne smije ubijati!“ poručila je svojim otkazivačima i braniteljima genocida u Gazi, i još: „Vi niste književnost, vaš novac nije književnost, S. Fischer nije književnost.“ Našla se tako u dobrom društvu, između ostalih i s Laurie Anderson koja je trebala kao profesorica gostovati na njemačkom Univerzitetu umjetnosti Folkwang, ali neće jer je potpisala pismo „protiv aparthejda“, upozoravajući na masakr i etničko čišćenje u Gazi. Tražili su da revidira stav, no odbila je, naravno. Roger Waters skinut je pak s platne liste velike diskografske kuće, njemačkog BMG, iako već 20 godina podržava Palestinu i kaže da nije protiv Židova, ali jest protiv današnjeg cionističkog pokreta. Itd., itd., dug je niz „otkazanih“ koji misle da „djecu ne treba ubijati“.

Lana Bastašić pak nije samo odvažna i furiozna, nego je i zajebant, pa poručuje Austrijancima koji su joj otkazali nastup: „Nastavljaju podcjenjivati Jugoslavene. Opet!“

A ta imaginarna Jugoslavija bila bi ona Dubravke Ugrešić, na primjer, prognane književnice, „vještice“ koja prezire okove nacionalizma i slavi slobodnu misao, pa nakon raspada zajedničke države drčno kaže: „Ja sam postJugoslavenka“.

Svakako, postoje vremena kada valja nadići uskoću nacije i tobožnju svetost identiteta, ne biti tek Nijemac, Izraelac, Hrvat…, ne-pripadati, biti beskućnik, to jest. Tada se može zauzeti makar moralni stav da se djecu ne smije ubijati. I stati na stranu Palestine danas, kao Bosne jučer, ili Židova prije 80 godina.

Mladina, 09.02.2024.

Peščanik.net, 10.02.2024.

IZRAEL / PALESTINA