Foto: Predrag Trokicić
Negotin, foto: Predrag Trokicić

Od samog početka studentskih protesta, koji su udahnuli život zaparloženoj borbi za drugačiju i bolju Srbiju, svi sa najvećom pažnjom pratimo aktivnosti mlađih koleginica i kolega (čak i onih najmlađih, srednjoškolaca). Sa nelagodom priznajem da sam isprva sumnjao da imaju „nerv“ za ono što nam tako veličanstveno manifestuju nedeljama unazad. To prvobitno uverenje bilo je rezultat parcijalnog uvida, koji nije bio proizvoljan, ali je, očito, bio nepotpun. Još više podstiče na razmišljanje činjenica da to, razume se, nije bilo samo moje uverenje. Zbog toga najpre moram da istaknem da, kakogod da se završi ova impresivna manifestacija omladinskog bunta, svi, a naročito oni koji rade sa mladim ljudima, imaju obavezu da svoje dosadašnje načine temeljno preispitaju. Ne mislim da ima prostora za dramatizaciju o nekakvom ontološkom međugeneracijskom nerazumevanju, ali činjenica da nas je sve iznenadila smirena odlučnost, fokusiranost i artikulisanost omladine govori da je nastala lakuna u komunikaciji koju treba smisleno zatvoriti.

Rekavši ovo, nemam nameru da laskam studentima i da se razlivam po hartiji u romantičnim sentimentima. Najpre zbog toga što i u tom laskanju ima nečeg, u osnovi, paternalističkog, na šta ni sopstvenim životnim iskustvom nemam prava (ako se ikada to pravo uopšte i stiče). Sa druge strane, studenti svoje zahteve, principijelno, oblikuju oko uverenja koja i sam zastupam, od ranih dana sopstvenog političkog sazrevanja, zajedno sa stotinama i hiljadama znanih i neznanih saboraca. Novi su, razume se, sadržaji i dinamika koju je doneo ovaj omladinski pokret.

Međutim, iako nam nije omladinski pokret (podrazumevaću pod ovim pojmom studente i srednjoškolce) tek sada „otvorio oči“ u pogledu vrednosti i ideala za koje se treba boriti niti u pogledu zločinačkih svojstava ohlokratije protiv koje se borimo, ta omladina je unela životnost, svežinu, strast, energiju i motivaciju već predugo nepoznate u borbi za normalnu Srbiju. Zbog toga je njihova zasluga za reafirmaciju tih vrednosti i ideala postala prometejska. Osim toga, u domenu političke strategije, ista omladina je zdravorazumski, vođena najhumanijim osećajem za pravdu i najčasnijom težnjom za istinom, tako lako postigla „akciono jedinstvo“ oko dva ključna sadržaja: demokratije i vladavine prava. Zastupajući nesumnjivo raznolika politička gledišta (kao i svaka generacija), ali u međusobnoj komunikaciji nezatrovani optužujućim podozrenjima i omrazama, najmlađi akteri ovdašnjih političkih realnosti izbili su na čelo borbe za visoke ideale, bez kojih je sama ideja moderne države, jednostavno, nemoguća. Ako rečeno dodatno pojednostavimo, omladina je izašla u susret jedinstvenom pokliču društva upućenom opoziciji: ujedinite se u borbi za demokratiju i vladavinu prava! I rezultat je, vidimo, impresivan.

Činjenica je da i u omladinskom pokretu ima onih koji, objektivno, ne doprinose ovoj težnji za jedinstvenom akcijom svih demokratskih snaga, ali to nije ni presudno ni ugrožavajuće. Radi se, naime, o nešto radikalnije nacionalno opredeljenim učesnicima koji, očito, ne uvažavaju činjenicu da su njihovi liberalniji saborci neuporedivo spremniji na kompromis radi zajedničkog cilja. (Nadajmo se, naime, da cilj zaista jeste zajednički!) Otuda je ponekad agresivno istupanje pojedinaca prema nekim simbolima liberalnog sadržaja u snažnom neskladu sa tolerancijom koju svi učesnici koji ne dele ta gledišta pokazuju prema desničarenju nekih učesnika protesta. Samo zbog te pojave mora se primetiti da je golim okom vidljiv zjapeći jaz između jednodušne podrške omladinskom pokretu svih liberalno, građanski i levo opredeljenih pojedinaca i organizacija i gotovo nepostojeće podrške protestima, kada su u pitanju vedete ovdašnje desne, nacionalne orijentacije, na čelu sa SPC i krugom radikalne nacionalističke inteligencije. Iz tih redova tek je poneki pojedinac snažno i bez sumnjičavog gunđanja podržao proteste, dok su mnogi otvoreno istupili protiv. Zato su neumesni patetični pokušaji da se protesti ideološki oboje drugačije do pomenutim dvema bojama: demokratijom i zahtevanjem vladavine prava. Pogledajmo, uostalom, samo studentske zahteve i ta tako očigledna činjenica ukazuje se sama od sebe.

Sporedno, ali simbolički važno postignuće ovih protesta jeste konačna marginalizacija uzurpatora Vučića i njegovo svojevrsno razvlašćivanje. Još pre skoro tri godine na stranicama ovog portala pledirao sam za takav pristup političkim procesima u Srbiji: „Paradoksalno zvuči, ali Vučića zapravo treba ignorisati, što je više moguće. Tu pojavu uopšte više ne treba uzimati ozbiljno. On je Srbiju modelovao po svojoj meri i zato je ona danas svezana u ludačku košulju. Jedino zbog čega je Vučić danas relevantan jeste to što je tu gde jeste i što zarad ostanka tu gde jeste niko ne može da predvidi šta je sve u stanju da učini.“ Progresiju njegovog nenormalnog ponašanja svakako treba pratiti, ali ga svakim danom treba saterivati u okvire njegovih ustavnih nadležnosti, ako nikako drugačije, onda ignorisanjem i izmeštanjem bavljenja njime na što sporedniji kolosek. On ni tu nije pristao, onako nenadležan, neželjen i nenormalan, ali ma koliko bio iščašena činjenica ovdašnjeg političkog života, nametljivcu se silom prilika mora ukazati nešto više pažnje nego što istinski zavređuje.

Što se tiče daljeg razvoja događaja, omladinski pokret je svoje zahteve vezao za jedan specifičan niz tema koje su postale aktuelne usled višeslojne odgovornosti režima za tragične događaje koji su potresli Srbiju. Režim je do sada uporno odbijao da zahteve ispuni, ali se može dogoditi da, pred opasnošću intenziviranja protesta, na kraju ispuni zahteve za koje je koliko do juče tvrdio da su zapravo već ispunjeni. Omladinski pokret bi time odneo veliku i, potencijalno, važnu pobedu nad korumpiranim, nedemokratskim, ohlokratskim i zlikovačkim sistemom koji će, izgubivši tu važnu bitku, nastojati da se konsoliduje i nastavi da nas sve zajedno uništava i satire, u orgijastičkom zanosu svojstvenom osećaju nedodirljivosti i svemoći. Zato je važno da se u ovoj borbi istraje do konačne pobede. Ta se borba, potencijalno, može utišati, ali ne sme se ugasiti, sve dok se ne demontira i poslednji ostatak krvave skalamerije naprednjačke bahatosti i zločina. U narednim nedeljama svedočićemo, verovatno, ubrzanom raspletu i od ogromne je važnosti da postoji spremnost za svaki scenario koji vlast nametne. Studenti do sada nisu dali povoda da se sumnja u njihovu inventivnost i sposobnost. Mogu li se time pohvaliti ostali akteri koji će morati da i sami ponude neke odgovore, planove, ideje? U protivnom, neće samo režim biti taj koji je doživeo poraz.

Peščanik.net, 27.01.2025.

Srodni link: Srđan Milošević – Januarske crtice o danima optimizma i otpora (II)

NADSTREŠNICA

The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.

Latest posts by Srđan Milošević (see all)