Foto: Peščanik
Autokomanda, 27.1.2025,  foto: Peščanik

Na Slaviji je 22. decembra prošle godine započela čarolija koja raste svakoga dana i izrasta u čudo jedinstva najboljeg što jedno, decenijama razarano društvo još uvek ima. Nije to jedinstvo u nekoj direktivnoj ortodoksiji: nacionalnoj, verskoj, ideološkoj. Reč je o jedinstvu volja da se u ovoj zemlji popravi što je pokvareno, da bude bolje ono što ne valja, da se podstakne ono što je dobro, ohrabri što je posustalo, da se kazni zločin i da se napokon reafirmiše poštenje. Šta god svaki od ovih zadataka pojedinačno podrazumevao (a sigurno znači različite sadržaje za različite pojedince i grupe) postignuto je široko jedinstvo da postojeće nikako ne valja i da je promena pitanje opstanka.

Da smo na dobrom putu pokazala je okolnost da je sve to, i mnogo više, stalo u jednu poruku: ispunite zahteve studenata. Jer ti su zahtevi toliko razumni i časni da jedino nerazumna odanost kartelu na vlasti ili nečastan interes može navesti nekoga da ih ne podrži. Ta jednostavna poruka postala je i dnevna i noćna mora razbojničke družine koja je uspostavila svoju moć nad do juče obamrlim društvom kojem je omladinski pokret postao jedini spas. Razume se, takvo očekivanje, ako bi se shvatilo doslovno, bilo bi preveliki i bezobzirno nametnut teret: spas koji je od omladinskog pokreta došao zapravo je sadržan u impulsu koji društvo prihvata, na njega reaguje, pokreće se, osvešćuje.

Pred najboljim što se u ovom društvu tek probudilo donedavno se kočoperio, a sada sve više uzmiče njegov najružniji sadržaj. U Evropi danas nema lepšeg društvenog pokreta, poganije državne administracije ni nedostojnije crkvene jerarhije. Svaka negativna kvalifikacija za njih je nedovoljno precizna, nema tih reči ni fraza koje bi ih verodostojno opisale. Knjiga koja bi bila posvećena samo reljefnom opisu ko su i šta su oni, u kojoj bi sve vrilo od „narodskih“ reči – neko bi ih nazvao i vulgarnim i nepristojnim – možda bi samo približno dočarala njihovu moralnu i svaku drugu izobličenost i rugobu. Takva bi knjiga bila neorealistička tragedija o zemlji koju su upregli najgori od najgorih, stavljajući sebe iznad svih zakona Republike i zato izvan svih zakona pristojnosti.

Ali i nauka o državi i verska doktrina uče da je država – narod, a crkva – vernici. Zato se ovih dana daje odgovor na mnogo važnije pitanje: kakvi smo ljudi kao građani i (ko se tako izjašnjava) kao hrišćani. Jer kada vlast podstrekava kroz izjave uzurpatora svih najviših državnih funkcija i preko svih državno-medijskih dezinformatora na ubistva građana, kao i kada je crkvena jerarhija ponizni lakej tih i takvih uzurpatora krvavih ruku – onda je na ispitu elementarna ljudskost. Da paradoks naše donedavno patetično mizerne egzistencije bude doveden do paroksizma, na ispitu su, zapravo, svi osim studenata i školaraca. Oni su taj ispit (teško je izbeći ovaj već previše rabljeni uzus) već položili.

Crkva me, istina, zanima više kao akter kojeg posmatram „bez učešća“. Besramno saopštenje – a daleko od toga da je to jedini i izolovan slučaj, iako jeste jedini od kojeg se crkvena jerarhija ogradila – postao je žalosna paradigma onoga što ta „nacionalna institucija“ predstavlja u ovom trenutku svoje istorije. Saopštenje u kojem se tako užasno napadaju studenti i to baš na dan za koji nas uveravaju da pripada njima samo je stranica moralnog sunovrata u beščašće u novijem vremenu. Iako od njih ništa čovečno nisam ni očekivao, ipak su me iznenadile razmere mizerije i tako malobrojni disonantni tonovi unutar te organizacije. No, ovde ostavljam verujućima na sud tu licemernu družinu. Ostajem u najiskrenijoj nadi da su oni, kao crkva Hristova, iznad svoje, u svakom pogledu posrnule, raspojasane, alave i kompromitovane jerarhije. Nema tog „apostolskog prejemstva“ koje sprečava vernike da od svojih vladika zahtevaju pokorno izvinjenje i obećanje da će ubuduće biti skromniji verski poglavari, a ne sluge nakaznih politika.

Mnogo više zanima me država, naša zajednička Republika, oteta, uzurpirana, obeščašćena, čiji su svi mehanizmi stavljeni u pogon radi satiranja čoveka. U toj Republici poništeno je sve što savremena država treba da predstavlja, a to znači da bude uslužni servis svojih građana, onih kojima pripada suverenost, koji su njeni jedini gospodari, koji su zapovedili njen ustav i koji su izabrali neke pojedince da preko njih, kao svojih predstavnika, vrše vlast. Ničega od toga u Srbiji više nema, ali nade, ipak, ima! Postoje građani, narod, postoji taj trenutak istorije kada se mora izgovoriti, mirno, samouvereno, što jedinstvenijim glasom: država, to smo mi!

Društvena grupa koja se ovih dana transformiše u tobožnji Pokret za narod i državu (zapravo aktuelna ohlokratija) paradigma je potpune negacije Republike. To je uzurpatorska družina bandita koja je, da parafraziram čuvenu misao, Republiku pretvorila u puku špekulaciju, a vršenje vlasti u unosnu profitnu delatnost. Ona svakog građanina želi da učini najamnikom zlikovačkog kartela, udeljujući kao nadnicu srednji prst krvave šake, poručujući mu da je niko i ništa. A nenormalni šef tog kartela, pri svemu tome, još bezobzirno i opsesivno želi da je voljen do obožavanja, dok se svakome kome su pored gebelsovske propagande ipak očuvane kognitivne funkcije i elementarni etički kodeks već odavno neopisivo gadi.

Pod takvim nenormalnim okolnostima, u isto vreme i raduje i postiđuje što makar/samo unutar jedne naše društvene grupe postoji, živi i punim kapacitetom, svakom alveolom diše ta naša Republika. To je omladinski pokret. Zato on danas i jeste jedini protivnik režima od kojeg on, očito, strepi i pred kojim savršena formula korupcije, manipulacije, pretnji, ucena i ulizivanja jednostavno ne daje nikakav rezultat. Omladinski pokret je političan bez politikanstva, on je kompromisan bez ičije potrebe da žrtvuje svoja uverenja, on je slobodan jer pokazuje otpornost na manipulaciju. Mi ne znamo strukturu njegovih pojedinačnih pripadnika, ali spremnost da rade zajednički ukazuje na odsustvo ekstremizma (od kojeg su se i sami ogradili), a to znači da su aktivni članovi sposobni za dogovor i da se unutar njega poštuju pravila. Preneto na opšti plan, to znači: demokratija i vladavina prava. Iskakanja iz ovog modela i neke ružne scene bile su retka i zanemarljiva pojava.

Studente ne vidimo na njihovim plenumima, ali možemo da predočimo sebi kako ti plenumi izgledaju. Uz puno uvažavanja, ne bez konflikata, uz oscilaciju između prevelike ozbiljnosti i, mora biti, urnebesnih šala i doskočica tu, ipak, vlada red. Ne zavodi taj red neki bumbar (to studenti na ulicama beskrajno simpatično, ni najmanje infantilno (!) uspostavljaju generacijsku ravnotežu, suprotstavljanjem dečje razdraganosti „odrasloj“ ozbiljnosti plenumskih sastančenja) već svi skupa, zajedničkim naporom, kao pčele u košnici. Izvan plenuma, najuočljiviji među njima su redari na protestima, kao svojevrsni „organi reda“. Oni svoja uputstva započinju sa „molimo vas“, a završavaju sa „hvala“! To je toliko upadljivo da je naprosto nemoguće da ostane neprimećeno, kao reljefna paradigma onoga što će ova zemlja sa njima postati. Te studente gledamo i u medijima i sa najvećim zadovoljstvom uočavamo koliko su odmereni, fokusirani, artikulisani, elokventni. Govore stilom u kojem je sve odmereno, potrebno i ništa suvišno.

Antiporedak od kojeg se ovih dana, nadajmo se, nepovratno rastajemo ima previše nezaslužene i nepravedno udeljene sreće. Ta sreća je u tome što nije pravedni gnev prema huljama taj koji ga ruši, već ljubav i briga koju ljudi pokazuju ne samo prema studentima, već sve više i jedni prema drugima. Nikada se u Srbiji nije više plakalo zbog drugih, neznanih sugrađana. Plače se i od tuge i od nade. Radosti još nema – preblizu su tužni događaji koji su pokrenuli ovu odlučnu i odlučujuću borbu čiji je ishod još neizvestan – ali ljudi naslućuju da im i ona stiže. U patikama poderanim od pešačenja od protesta do protesta, u starim farmericama, izašla je na ulice iz učionica naših fakulteta, glasa promuklog od snažnih i mladalački upornih povika. Ima petnaest, osamnaest, dvadeset, dvadeset dve godine i u Srbiji je, konačno, život pred njom. I zove se Sonja. Zove se Kristina. Zove se Ana. Zove se Miloš, Jasmin, Snežana, Sanela, Julijana, Ištvan, Sara, Aleksa… Ima bezbroj imena koja staju u dve reči – slobodna mladost, od kojih bi prva trebalo da je podrazumevana.

I meni se stezalo u grlu i suzile su mi oči. (Ne volim lične ispovesti, pa mi je nelagodno da kažem da sam plakao.) Nad istim slikama kao i svi, a ponekad i iz neočekivanog razloga, najčešće kada te devojke i mladići izgovaraju rečenice užasno, nepodnošljivo ozbiljnog sadržaja. Tada pomislim koliko sam se i sam žalio kako olako shvataju studiranje, odgovornost, valjda i sam život, a sada ne mogu da izdržim, ne mogu da podnesem tu njihovu ozbiljnost! Istina je, studiraju, nisu deca, oni su budući lekari, profesori, inženjeri, sudije, sa njima su i njihovi drugari koji ne studiraju, možda rade kao vozači, stolari, majstori, tehničari, ali nisu zbog toga stariji. Petnaest, osamnaest, dvadeset, dvadeset dve godine… Ipak, ipak oni ne bi trebalo – osim na ispitima – tako učestalo, nedeljama i mesecima unazad da izgovaraju reči: institucije, krivična odgovornost, javni tužilac, pokušaj ubistva… A šta tek reći za: „Nećete nas gaziti“? Ej! Nećete nas gaziti! Zar je ikada ova zemlja smela da dopusti da njena mladost bude primorana da izgovori tu rečenicu?

U Srbiji se ovih nedelja i meseci plače, psuje i ćuti kao nikada u skorije vreme, ne zbog kukavičluka, ne zbog prostakluka i ne zbog toga što nema šta da se kaže. Oni koji su uzrok tome treba da znaju da uprkos bujicama suza i psovki niko niti je odahnuo i niti je olakšao dušu: zajednička ćutnja uvek nas vraća na početak. Ali u Srbiji se i nada više nego ikad jer je zlikovačka priroda režima toliko ogoljena da posustaju i najverniji „lojalisti“, naročito u manjim sredinama, gde se sramota teško nosi i još teže prašta. Osim onih najtešnjim interesima vezanih za kartel, sve je manje ljudi spremnih da podnose opravdani prezir svojih komšija, sugrađana, poznanika. Katarza je moguća u odlučujućem zamahu pokreta, koji tada prašta zablude koje se spoznaju, makar i u poslednjem trenutku, koji se neumitno približava. Sa studentima, preko ispunjenja zahteva, do pobede!

Peščanik.net, 01.02.2025.

Srodni link: Srđan Milošević – Januarske crtice o danima optimizma i otpora (I)

NADSTREŠNICA

The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.

Latest posts by Srđan Milošević (see all)