Radio emisija 19.02.2010, govore: advokat Srđa Popović, Vojin Dimitrijević iz Beogradskog centra za ljudska prava i sociolog religije Mirko Đorđević

 
Svetlana Lukić: Od jutros ima indicija da će proleće stići i u Srbiju. Vremenske prilike su postale neizostavni deo naših razgovora. Kako smo postajali sve bednija zemlja počeli smo kao da kao lovci ili ratari svoj život upravljamo prema godišnjim dobima. Danas možemo slobodno da izađemo iz pećina ili katuna i prošetamo spoljnim svetom, a napolju nas čekaju događaji i pojave čije značenje sve manje razumemo i sve teže smo u stanju da ih objektivno posmatramo. Kao i većina ljudi koje znam, a kojima je posao da drže prst na bilu svoje zemlje, i meni je sve teže da razlikujem sopstveni puls od pulsa zemlje koja mi je dodeljena na čuvanje kao i svakome od vas. Taman kada počneš da veruješ u to što ti govore, da sve što nas guši, vređa i ponižava postoji i u mnogo pristojnijim zemljama, desi se nešto što te bukvalno ošamari, što ti izbije vazduh i znaš da nisi lud, da strah od sopstvene države nije paranoja.

Kosovski Albanci su ove nedelje proslavili dvogodišnjicu nezavisnosti Kosova. Jedan od premijera nezavisnog Kosova bio je i čovek koji se zvao Bajram Kosumi. Svetlana i ja smo ga devedesetih godina srele u nekoj kući u okolini Prištine, tek je bio izašao sa devetogodišnje robije jer je kao osamnaestogodišnjak bio uhapšen na demonstracijama u Prištini. Odbijao je da sa nama razgovara na srpskom, jer, kako je rekao, nije mogao da govori jezikom svojih mučitelja. Ono što smo obe zauvek zapamtile jeste da je mesecima bio zatočen i zlostavljan u jednoj vili u Beogradu. Obe smo istog časa počele da računamo kada je to moglo biti i šta smo tada radile. Ispostavilo se da je to vreme kada se u Beogradu divno živelo, kada se putovalo u Zagreb na koncerte, a na moru u krug slušalo Devojke u letnjim haljinama volim. Dve decenije kasnije, u zatvoru je pet meseci provelo šestoro mladih ljudi, skoro dece, koja su optužena za terorizam. O tome smo u ovoj emisiji dosta govorili. Prekjuče su prvi put izašli pred sud, mediji su objavili radosnu vest da su pušteni iz pritvora i dalje će se braniti sa slobode. Prekjuče smo od njih saznali da dok smo čekali proleće i raspravljali o platanima neki od njih su zlostavljani. Beogradski anarhisti koji su pušteni na slobodu su Ratibor Trivunac, Tadej Kurepa, Ivan Vulović, Sanja Dojkić, Ivan Savić i Nikola Mitrović. Na suđenju se saznalo da je Ivan Vulović imao 30 epileptičnih napada od čega prvi dva dana pošto je bio uhapšen. U nastavku emisije čućete i svedočenja nekih drugih anarhista o tome šta im se događalo u beogradskom zatvoru. Prva asocijacija koja mi pada na pamet je ono što je rekao Orhan Pamuk – jermenski leševi leže u podrumu turske republike. Ovih dana raspravljamo o rezoluciji u Srebrenici – leševi srebreničkih žrtava leže u podrumu demokratske Srbije, a mi dodajemo kamen po kamen, dodajemo i zlostavljanu decu po beogradskim zatvorima. Doživeli smo da imamo ne samo političko suđenje, nego i po svemu sudeći montirani politički proces. Na početku emisije slušate šta je na tribini u Centru za kulturnu dekontaminaciju o ovoj temi rekao Miloš Vasić, a onda ćete čuti i advokata jednog od optuženih anarhista, gospodina Srđu Popovića, našeg stalnog sagovornika.

Miloš Vasić: Neko je nadležnom tužiocu poslao ono što se u tužilačkoj organizaciji zove obavezujuće uputstvo, dakle, nećete ih tužiti za izazivanje opšte opasnosti, tužićete ih za, čuj, međunarodni terorizam. Znajući ko je rukovodio tužilačkom organizacijom, a to je čovek koji je na daljinskom upravljaču vladajuće koalicije, njemu je neko iz nekog razloga rekao i ovde treba ići za tim. Bilo je nekoliko teorija i škola mišljenja na tu temu. Jedna je bila da je Vučko Jeremić, što mi sasvim na njega liči, odlučio da se svojim grčkim prijateljima umili. Tu nešto, što kažu Ličani, tandrliče i ne štima ni na koji način. Posle pet i po meseci bez promene kvalifikacije, ako sam dobro razumeo, ukida se pritvor. Međunarodni terorizam ima zaprećene kazne koje isključuju ukidanje pritvora. Da sam na mestu branilaca ovih ljudi ja bih tu stvar gazio i terao do Strazbura. Onda ćemo mi poreski obveznici države Srbije lepo da izvadimo kintu i da Ratiboru i drugovima i drugaricama isplatimo sedenje u pritvoru za bezveze. Svojevremeno smo ’66-67. bili zapeli za Če Gevaru, pa smo zbog njega pravili scene, farbali ambasade, izvodili budalaštine i reskirali hapšenja, ali smo, kako da vam kažem, bili spretniji pa nas nisu uhapsili. I ovo moram da dodam za vašu zabavu, u to vreme nam se Milorad Vučelić strašno podsmevao, a danas drži poster Če Gevare na zidu i puši cigare. Treba se skoncentrisati na tužilaštvo i na trag tog naređenja. Da je to ostalo na izazivanju opšte opasnosti sa minimalnom materijalnom štetom oni ne bi ni sedeli u pritvoru. U stara vremena se to rešavalo tako da se nekakav šef smene ili komandir milicije na njih izviče i onda ih za uvo odvede kući tati i mami i preda ih i kaže – pazite šta vam deca rade, i gotovo, ćao. Ovi iz nekog razloga uradili drugačije, a pazite, razlozi naše spoljne politike su postali vrlo misteriozna stvar, ja ne mogu da shvatim motivaciju Vučka Jeremića zašto radi ovo ili ono, ne znam da li sam u pravu što ga sumnjičim, a plašim se da sve nekako ide u tom pravcu… Samo je još ovaj skandal trebao na celu reformu pravosuđa, koja je skandal sama po sebi.

Srđa Popović: Slučaj sa anarhistima je od početka tekao čudno i to je shvatio svako ko je bilo šta znao o ovom događaju i pročitao da je kvalifikacija tužilaštva za to delo međunarodni terorizam, kvalifikacija koja bi pasovala Al Kaidi i Bin Ladenu. Stručna javnost je bila zaprepašćena, na sajtu Peščanika su se izjasnili mnogi, a bilo je i onih koji su bagatelisali i govorili – pa dobro, ta kvalifikacija mora da padne, to je budalaština. Međutim, problem je u tome kako je uopšte moguće doneti takvu optužnicu. Okrivljeni su 5 meseci sedeli u pritvoru, a sud je svoju odluku o produženju pritvora obrazlagao time da je to vrlo teško delo za koje je zaprećena kazna do 15 godina. Ovo pre svega nije to delo, kvalifikacija je pogrešna i to je vrlo onespokojavajuće jer tužilaštvo može da zalepi kakvu god hoće kvalifikaciju, da bi posle šest meseci reklo – a ne, pogrešili smo. Ta greška je prouzrokovala ozbiljne posledice u životima okrivljenih. Tomo Zorić ispred tužilaštva kaže da će oni preispitati tu kvalifikaciju, meni nije jasno šta su čekali 6 meseci? Sada svi kažu, pa dobro, ljudi smo, ko radi taj i greši, i time su sami sebe unapred amnestirali, ali čekaj da vidimo da li dobro radiš, jer ako dobro radiš ne može biti toliko grešaka. Ovde nije reč o nekom mladom i neiskusnom zameniku tužioca koji se istrčao sa ovako nemogućom kvalifikacijom. Policija, koja je isleđivala slučaj, je mnogo razumnije kvalifikovala to delo kao delo stvaranja opšte opasnosti, kao u slučaju paljenja ambasade SAD. Međutim, onda su od svog starešine dobili sugestiju da to delo treba kvalifikovati kao međunarodni terorizam. Ljudi koji su radili na predmetu su se verovatno našli u čudu jer nema dokaza o tome da je reč o međunarodnom terorizmu.

Jedan od okrivljenih, Ivan Savić, opisuje kako mu je policija iznudila iskaz da je posedovao dve bombe, pročitaću vam deo:

Bio sam maltretiran i prinuđen da potpišem dokument čiji sadržaj nisam ni pročitao, ali mi je neki Raša sa brojem 0237, rekao da je od više vlasti došlo naređenje da moram da potpišem da sam sa dve defanzivne bombe hteo da ubijem grčkog konzula. Ja sam to potpisao na dva mesta na istom listu papira jer mi je taj Raša oko vrata stavio vezicu koja se nalazila na pendreku i okretanjem mi je stezao oko vrata. Drugi pripadnik obezbeđenja je vezao moj kaiš za prozorsku rešetku, obavio mi kaiš oko vrata i tako pokušao da me podigne.

Ovo je tipičan montirani proces – prvo smislimo optužnicu, a posle ćemo lako za dokaze, vežemo nekome kaiš oko vrata i eto dokaza. Ovde se ne radi o grešci, već o nečijoj, meni neshvatljivoj, zamisli da verovatno zbog naših prijateljskih odnosa sa Grčkom koja nije priznala nezavisnost Kosova ili ne znam zbog čega, u ovom slučaju treba dići kvalifikaciju u nebeske visine, a ako za to nema dokaza, pa ništa, iznudićemo ih. Ako to nije politička zloupotreba policije, pravosuđa i tužilaštva onda ja ne znam šta jeste. Ono što je zabrinjavajuće je što vidimo da tu i dalje vladaju neki stari mehanizmi.

Ovo nije pojedinačna greška, već zamisao, jer ovakvo ponašanje policije se ne završava samo na iznudi iskaza od okrivljenog Savića, to isto je urađeno i sa okrivljenom Sanjom Dojkić.

Ona je na glavnom pretresu rekla da lica koja je u iskazu označila kao učesnike događaja, uopšte ne poznaje. Kada su je pitali kako je onda potpisala takav iskaz u kome ih tereti za delo, ona je rekla: Pa to su oni napisali. Ko je to pisao – istražni sudija.

Ovde više nije reč o policajcu koji kaišem davi okrivljenog, ni tužiocu koji ne zna da napiše optužnicu – ovo je jedan sistem u kome se podrazumeva da stvari mogu ovako da se rade. Zanima me da li je sprovedena bilo kakva unutrašnja kontrola u policiji posle ovoga? Da li zamenik tužioca koji je pristao da potpiše ovu optužnicu trpi ikakve posledice? Da li će ikada iko istražiti po čijem je nalogu sve ovo urađeno? Ovim slučajem učinjena je velika šteta pravosuđu i ostalim institucijama, a sa druge strane postavlja se pitanje kako mi kao građani možemo biti sigurni da ćemo od strane državnih organa biti tretirani prema zakonu?

Garantujem vam da ćemo ići do Strazbura kako bi ovi ljudi dobili naknadu jer su sedeli 5 meseci u pritvoru koji je pravdan pogrešnom i teškom kvalifikacijom. Najtužnije je što je javnost njihovo puštanje na slobodu prihvatila sa nekakvim olakšanjem, kao sad je sve u redu. Na slobodi su zato što je stvar pukla i zato što su okrivljenima podršku pružili anarhisti iz celog sveta, a neki od njih su došli u Beograd i protestvovali. Zamislite da je reč o anonimnom građaninu koji nema ničiju zaštitu i možda odgovara na isti način pred sudom – u njegovom slučaju ovakve stvari će uvek proći.

Bilo mi je malo neprijatno kada je sud doneo odluku da ih pusti na slobodu, pa se u sali začuo aplauz. Pa čekajte, pa nije ni trebalo da budu u zatvoru, šta – aplaudiramo im jer su se pod pritiskom javnosti povukli. Bojim se da podrška javnosti prestaje čim su okrivljeni izašli na slobodu i to ne sluti na dobro jer ćemo izgleda svaki put da progutamo onu žabu, što rekao Đinđić, bez ikakvih posledica po bilo koga i bez utvrđivanja bilo čije odgovornosti.

Moramo da insistiramo da se ispita ko je te ljude zlostavljao u zatvoru, zatim treba saslušati okrivljene i ispitati ono što je najzanimljivije – koja je to viša vlast naredila sve ovo? Kako se policijski starešina odlučio baš za ovakvu kvalifikaciju i da li je i od koga dobio tu sugestiju? Zatim, treba utvrditi odgovornost u tužilačkoj organizaciji – od okružnog tužioca do tužioca Radovanovića, pogotovu jer se mesecima priča o neprimerenosti takve kvalifikacije. Zašto tek danas Tomo Zorić kaže da će oni to ispitati, šta ih je do sad sprečavalo? Oni su tek na pritisak javnosti odlučili da spašavaju šta se spasiti može. Pa šta te se tiče javnost – može javnost da protestvuje koliko hoće – ako ti znaš da si uradio stvar koju moraš da uradiš po zakonu, nema razloga da se povlačiš.

Sve ovo je ostavilo jako loš utisak o funkcionisanju svih institucija, ali i ozbiljnosti ove države.

Svetlana Lukić: Čuli ste Miloša Vasića, novinara Vremena i advokata Srđu Popovića, koji zastupa Ratibora Trivunca, jednog od optuženih anarhista. Pristali smo na razna poniženja i razne vrste obespravljenosti, ali na iznuđivanje iskaza nismo. Nismo se tako dogovorili sa demokratskom vlašću, a pogotovo se nismo dogovorili da se nastavljaju zlostavljanja. Posle ovoga što su ljudi kojima se sudilo rekli, prosto ne dolazi u obzir da ministar policije ćuti, on mora da nam kaže da li je neko od njegovih ljudi zlostavljao optužene i mora da se oglasi ovo bestidno tužilaštvo. Srđa Popović je jednog časa upotrebio termin „neozbiljna država“. U emisiji Peščanik često je o sindromu „zarobljene države“ govorila Vesna Pešić, a u današnjoj emisiji Vojin Dimitrijević će objasniti sintagmu „slaba država“. Kako god, slaba ili zarobljena, meni se čini da su sve takve države spremne da raširenih ruku dočekaju svog varvarina. Slušate profesora Vojina Dimitrijevića.

Vojin Dimitrijević: U poslednje vreme je i u nauci i u intelektualnom razgovoru čest pojam slabe države. Kad se kaže ’pravna država’ odmah se hapsi. Slaba država nije to, slaba država može da te ubije ako treba, slaba država može da te stavi u apsu, može da te bez objašnjenja, kao što je slučaj sa ovim anarhistima, drži šest meseci u apsu i da ne objašnjava zašto to radi. Slaba država je ona za koju se ne zna ni gde je, ni šta je, ni dokle dopire, država koja ne zna šta je čija vlast, čija vlast ne odgovara onome što je napisano u njenom Ustavu. Kod nas je problem ono što se pojavljuje i u nekim jačim državama – ne zna se da li postoji podela vlasti. Očigledno je da izvršna vlast dominira, tako da imate utisak da sem izvršne vlasti malo šta postoji. To ide do te mere da čak i ministri ponekad kažu – doneću zakon ili vlada će doneti zakon. Vlada može da predloži zakon, a Skupština da ga donese, a o sudskoj vlasti ne treba posebno govoriti. Međutim, ima i drugih znakova da se nadležnosti koje su strogo državne poveravaju nekom drugom. Pre svega, Srbija ne zna da li je republika ili monarhija. Gospodin Aleksandar Karađorđević ima neke privilegije koje niko drugi nema, jer je on neka vrsta kralja. On se pojavljuje kao počastvovani, moćni građanin, koji takav status navodno zaslužuje.

Bilo je zanimljivo kada je jedna televizija prikazivala ove dosta smešne događaje u Marićevića jaruzi. Kao što su svi primetili, pošto se tamo skuplja neki elemenat koji je jako nezadovoljan proevropskim putem kojim je Srbija sada krenula, predstavnici vlade pametno nisu došli, poslali su samo jednog čudnog ministra vera, koga smo preuzeli iz Crne Gore, iz bivše Vlade. Međutim, tu nikoga, sem lokalne demokratske vlasti, nije bilo, i taj lokalni predstavnik je očigledno pristao da njega izvižde umesto članova vlade. Onda je na svojoj vrsti srpskog jezika progovorio gospodin Aleksandar Karađorđević. Međutim, u prvim vestima u 16h ispod njegovog imena pisalo je ’pretendent na presto’, pa je očigledno urednik intervenisao, pa je u drugim vestima umesto toga pisalo ‘prestolonaslednik’. Urednik je verovatno mislio da je nešto ublažio i poboljšao, ali nije, jer ono prvo je tačnije. On može da pretenduje na presto, možete i vi, mogu i ja da pretendujem na presto. U nekim zemljama, kao što je Poljska, kraljevi su se birali, a ovde ima, koliko ja znam, naslednika Obrenovićeve dinastije, možda još ima i Nemanjića, i svi bi mogli da pretenduju na presto, to je tačno. Međutim, ovo ’prestolonaslednik’ je totalno netačno jer prestola nema. Ali, poenta nije u tome što je to bilo smešno i neprilično, tim pre što je deset minuta kasnije došla jedna grupa ljudi koja je pevala onu čuvenu pesmu „Druže Tito, bijela lica, kad ćeš doći do Užica?“ Šta su ti ljudi mislili? Na šta su oni došli? To govori o toj teškoj konfuziji koja ovde vlada.

Onda da dam drugi primer, imate Emira Kusturicu, velikog umetnika, koji u ovoj državi dobija neka ovlašćenja koja opet samo država može da ima. Pazite, on ima nekakvu svoju policiju. Ljudi koji pređu kroz taj predeo koji je njemu dodeljen na upravljanje, plaćaju neku taksu i njih kontrolišu uniformisani ljudi koji se zovu rendžeri. Interesantno, jer to je inače jedna velika ispostava antiamerikanizma. Koliko ja znam, rendžeri postoje kao neke oružane formacije samo u nacionalnim parkovima u SAD. Znači, i tu je neko dobio ovlašćenja koja sleduju samo državi, a da ne ulazim u to što se za taj festival daje isto onoliko novca koliko i za kulturu u Beogradu. Ne iznosim ove primere sa nekim animozitetom ili što mi smeta neko od tih ljudi posebno, međutim, pitam se šta u glavama ljudi predstavlja takva država u kojoj se ne zna tačno ko ima kakva prava.

I konačno ono o čemu svi govore – jesmo li mi odvojili crkvu od države? Ne samo odvojili je u korist crkve ili u korist države, jer u nekim trenucima smo mogli da konstatujemo da crkva dominira. Sećate se da je Zakon o diskriminaciji čekao da ga odobri crkva, pa čak su bili naslovi u novinama – Skupština čeka odluku sinoda. Međutim, sad kad je crkva sa novim patrijarhom rešila da izađe na kraj s jednim drugim sindromom, a to je sindrom patriotskog lopovluka, onda odjednom počinje povika na crkvu. Sad politički funkcioneri i predstavnici stranaka, mislim na ove čuvene vođe Srba sa Kosova iz Kosovske Mitrovice, skaču i viču protiv patrijarha i sinoda. Ako ste hrišćani i pripadnici crkve, onda treba da poštujete njeno ustrojstvo i njen način odlučivanja. Izgleda da je i Sveti Duh radio ni manje ni više nego po instrukcijama jedne zapadne ambasade. Nije ni trebalo da se kaže zapadne, pošto se verovatno ne misli na rusku ambasadu, koja se inače ovde najviše čuje, čiji nas ambasador najviše podučava šta treba da radimo. Sad odjedared bi država trebalo da bude protiv takve crkve, protiv takvog patrijarha, protiv takvog sinoda, zato što to ne odgovara nečijim interesima. Ponavljam, sve ovo ne govorim zato što sam na jednoj, drugoj ili trećoj strani, nego ilustrujem šta to znači slaba država – država u kojoj se ne znaju kompetencije. Čime se, na primer, završava ova promašena privatizacija? Završava se time da svi traže ponovnu intervenciju države. Radili smo privatizaciju kao reformu društva u borbi protiv strašnog komunizma, a sad se vraćamo na komunističko rešenje koje podržavaju i sindikati, kao jedna institucija koja se potpuno izgubila u prostoru i vremenu. To je ono na šta se misli kada se kaže slaba država – država koja nema svoje kompetencije, koja nema svoja razgraničenja i koja ne deluje onako kako tvrdi da će delovati na osnovu svog Ustava i čitavog pravnog sistema.

Sećam se da su mnogi od nas pred kraj Miloševićeve vladavine govorili da će svi njegovi podržavaoci, koji su sada ministri i slično, uviđajući da ta stvar propada, povući svu svoju moć u ekonomiju, i to se sada vrlo jasno vidi. Ako pogledate spisak najuticajnijih ljudi u Blicu, kome se naravno mnogo šta može prigovoriti, koji na kraju krajeva nije nikakva naučna studija nego skup utisaka saradnika toga lista, i ako pogledate vrh najuticajnijih ljudi, tu predsednik države dolazi samo reda radi zbog prisustva u javnosti i svog ustavnog položaja, mada bi recimo neko iz vlade trebalo da bude pri vrhu s obzirom na ustavna ovlašćenja. Tu se ređaju tzv. tajkuni, koji su nesporno moćni. Na prvi pogled vidite da među njima ima bar šest-sedam ministara u raznim Miloševićevim vladama ili ljudi koji su bili vrlo visoko pozicionirani u to vreme. U njihovo ime su dobronamerni branioci prava protestovali protiv Zakona o lustraciji, koji usled opiranja nije ni sproveden. Šta se htelo Zakonom o lustraciji? Pisalo je samo to da neko ko se ogrešio o nečija ljudska prava neće moći izvestan broj godina da zauzima visoke državne položaje. Međutim, oni koji su ih naivno branili morali su da shvate da njima više ne trebaju visoki položaji sa platama, oni već raspolažu novcem, uticajem i privilegijama koje su mnogo veće nego da su u državi. Nama nikakva lustracija nije bila potrebna, oni su se tih položaja dobrovoljno odrekli, i to je još jedan od paradoksa jedne države koja svoje naume, kada ih ima, ne može da sprovede.

Jedno od pitanja koje danas najviše pada u oči je lopovluk opravdan patriotizmom. Već sam dosadan i mnogi su dosadni što ponavljaju ono što je u 18. veku rekao Semjuel Džonson, da je patriotizam poslednje utočište nitkova. Neko je to ispravljao pa je rekao da to nije poslednje nego prvo utočište nitkova. Ako bi čovek sedeo i skupljao opravdanja za razne marifetluke, lopovluke i lov u mutnom, video bi da je to uvek zato što je taj i taj radio za dobro naroda. Tako sada imamo šifru Kosovo. Kad pogledate šta je sve učinjeno u ime Kosova, šta se sve pravda Kosovom, pa sad stižemo i do crkve, mislim na ovaj slučaj povezan sa vladikom Artemijem i društvom oko njega, to je sve u ime borbe za Kosovo. Dobro, to se ne dešava samo kod nas. Semjuel Džonson je bio Englez, prema tome, on je to u Engleskoj primetio još u 18. veku, toga ima svuda, ali ovde je reč o razmerama.

Postoji kod Marka Miljanova ono čuveno razlikovanje između junaštva i čojstva. On kaže da je junaštvo braniti sebe od drugih, a čojstvo druge od sebe. Šta je čojstvo nego osuditi jedan zločin koji je izvršen u naše ime? S druge strane, šta je cena koju bi trebalo da platimo osudom zločina protiv Srba? Pa to nije nikakav podvig da osudimo zločine protiv Srba. Podvig je, i to je čojstvo, osuditi zločine koje su Srbi izvršili nad drugima. Jedan svedok u Hagu je rekao: Lakše bi mi bilo da me ubiju nego da me genocidiraju. Prema tome, genocid je nešto mistično, nešto što se ne sme pomenuti. Genocid je definisan u konvenciji o genocidu, a u pravu je postojao i pre te konvencije. Jedan varšavski advokat, Jevrejin koji se zove Rafael Lemkin je skovao reč genocid negde 1945. godine po uzoru na homicid. Homicid je ubistvo jednog čoveka, a genocid je ubistvo celog genisa. Prema tome, niko pre toga nije govorio o genocidu, jer tog pojma nije bilo. Naravno, posle toga se figurativno upotrebljava, pa se postupanje prema Jermenima ili Indijancima unatrag kvalifikuje kao genocid.

Postoje tri vrste međunarodnih krivičnih dela – zločini protiv mira, zločini protiv čovečnosti i ratni zločini. U zločine protiv čovečnosti su ubrajani gestovi kao što su ubijanja Jevreja i slično, ali reč genocid tu niko nije upotrebio. Ono što se kvalifikuje kao genocid, mora da odgovara definiciji iz konvencije koju smo, kao i druge države prepisali u svoj krivični zakon i koja postoji od 1948. godine. Na suđenju generalu Krstiću masakr u Srebrenici je označen kao genocid. Zatim je Međunarodni sud pravde, koji nije krivični sud, povodom tužbe za genocid ponovo utvrdio da ono što se desilo u Srebrenici jeste genocid. Srbija je kao naslednik tužene Jugoslavije još i dobro prošla, jer je nađeno da ona nije organizovala taj genocid, da njena vojska nije učestvovala u njemu, ali da je odgovorna zato što nije znala onoliko koliko je morala da zna, trebalo je da ga spreči ili da preduzme mere da ga spreči, i ono što je sasvim jasno, što nije kaznila izvršioce tog zločina, a njih dao bog ima dosta, nisu to samo Karadžić i Mladić. Setite se samo koliko je autobusa odavde išlo, koliko je tu ljudi bilo umešano, interesantno je da niko od njih nije progovorio, niko od njih nikada nije bio pozvan ni na informativni razgovor. I to je to opterećenje koje dolazi od Međunarodnog suda pravde, koje bi mi mogli da zanemarimo i da se tom istom sudu ne obraćamo sada u slučaju Kosova. Ne samo što je nemoralno nego je i nerazumno podržavati jedan forum onda kad je tebi zgodno, a odmahivati rukom na odluku koja ti se u izvesnoj meri ne sviđa.

Vodim se iskustvima onih koji takođe prave odgovarajuće rezolucije i koji imaju teškoće oko formulacija, toga sam se nagledao u UN-u, nikad nisam bio u našem parlamentu, ali znam da se uvek traži rešenje iza kog može da stane više ljudi. Tako da bi moglo da se kaže – slažemo se da je u Srebrenici dogodio težak i gnusan zločin, velika većina se slaže da je to zločin, jedino ta čarobna reč genocid smeta. Mi možemo lepo da kažemo da osuđujemo, ne izvinjavamo se, osuđujemo taj zločin koji su međunarodni sudovi kvalifikovali kao genocid. To je ustupak tom magijskom značenju reči genocid, jer ako pogledate praktično, čovek koji sad bude osuđen za genocid će proći isto kao i neko ko je osuđen za teško ubistvo, jer više nema smrtne kazne. Kod nas, pod uticajem velikog broja neznalica, postoje tendencije da se nekim rečima prida značaj, što je opet ostatak od tzv. komunističke prošlosti, jer za komuniste su reči imale tu neku magiju, pa sad čujete izraz – anarholiberali. Ne možete biti anarhist i liberal u isto vreme. Ne vidim nikakve teškoće da se usvoji takva rezolucija. Naravno, druga osuda svih mogućih zločina, naročito onih protiv Srba je takođe moguća kao neki preliv preko te gorke pilule koju treba progutati, ali ona umanjuje značaj rezolucije o osudi genocida. Ja sam protiv dve rezolucije, a naročito sam protiv da posle ne znam koliko puta osudimo sve zločine, a naročito zločine izvršene protiv Srba. Pa to je na drugima da osude zločine protiv Srba, jer mi sami ne postižemo ništa, nismo čak ni junaci u smislu Marka Miljanova, a daleko smo od bilo kakvog čojstva.

Svetlana Lukić: Jednom je Slobodan Šnajder za Jasenovac rekao nekom od svojih sagovornika Srba: Nemoj da mi diraš Jasenovac! Jasenovac je moj!

Vojin Dimitrijević: Pa mislim da je Vuk Drašković, koji ume neki put i nešto lepo da sroči, rekao da bi za rezoluciju o Srebrenici svi mrtvi u Jasenovcu ustali i glasali za. Dve stvari ne mogu da razumem. Zašto je u Srbiji tako razvijena homofobija? Šta su to Srbi trpeli od homoseksualaca? I drugo, ne mogu da shvatim jednu skandaloznu i odvratnu stvar, a to je srpski antisemitizam. Zašto kod nas postoje te knjige? Zašto studenti istorije na predavanjima prvo pitaju – da li mi imamo dokaza da je Hitler ubio šest miliona ljudi? Otkud to kod nas? Od jedne nacije koja od Hitlera nije imala apsolutno nikakve koristi, jer su neki od Hitlera dobili državicu kakva je da je, Nezavisnu državu Hrvatsku, Slovaci takođe, neki su se oslobodili Sovjetskog saveza kao što su ove baltičke države, pa onda zato imaju neke simpatije. Kakve to simpatije mi imamo i zašto kod nas, opet uz blagonaklonost vlasti, niču tolike antisemitske knjige i zašto se one izlažu po sajmovima? E sad, jedna od fobija koja ovde vlada je fobija od nevladinih organizacija. I sada imate predlog od preko 200 nevladinih organizacija da jedan kandidat, očigledno kvalifikovan i svojom spremom i svojim zalaganjem, bude izabran na mesto poverenika za zaštitu ravnopravnosti.

Onda se vladajuće stranke u poslednjem trenutku, uz kršenje rokova, dovijaju i predlažu čoveka za koga prvi put čujemo u očiglednoj nameri da otežaju izbor poverenika. Slučaj sa tzv. anarhistima, bio bi smešan da nisu u pitanju ljudi koji su ležali šest meseci u zatvoru i da nije u pitanju izlaženje na videlo jedne ideološke predrasude i želje nižih rezona vlasti da ugode onome šta možda car ili carevi odozgo misle. Grčka je odbila da prizna Kosovo, Grčka je naš prijatelj. Grčka je to vrlo vešto izvela kao da nije članica NATO-a, jer bombardovanja ’99. ne bi bilo da je Grčka bila protiv toga. I sad, ako pipneš Grčku, iako Grci vrlo korektno kažu da je šteta 18 evra, onda odjednom nekome pada na pamet da kvalifikuje to delo koje, govorim kao pravnik, prekršajno mora da bude kažnjeno, kvalifikuje kao međunarodni terorizam. Kad udarite takvu kvalifikaciju, onda ste se upleli u neko birokratsko-ideološko kolo, gde ne možete da ih pustite da se brane sa slobode. I naravno, kao što su mnogi skrenuli pažnju na to, napad na Američku ambasadu, koji je izazvao veliku štetu i gubitak jednog života, je kvalifikovan mnogo blaže, ali delimično zato što svi znamo, pa vidim sad i ministar spoljnih poslova priznaje da je te demonstracije, tu kristalnu noć u Beogradu, organizovala vlada, koja je u jednom trenutku povukla policiju.

To jako liči na kristalnu noć, gde je dopušteno da se jednu noć pali, pa će sutra doći policija da to sredi. Neko je zaključio da za braću Grke moramo da učinimo sve i opet izvukao taj adut Kosova. Vidite kako se ponaša Rusija, ona kaže – čekaj, ako se ne ponašate dobro, kaže njihov general i naš gubernator Rogozin, mi ćemo priznati Kosovo. A što i da ga ne priznaju kada u jednoj sličnoj situaciji podržavaju otcepljenje Južne Osetije? Za tu neku verbalnu podršku spremni smo da na državnom nivou činimo velike ustupke, ali ono što hoću da podvučem je da se takvo ponašanje uvlači u birokratsku pamet i dovodi do ove bruke. Jeste li videli samo koliko ljudi je došlo na suđenje anarhistima i koliko je bilo protesta? Tu smo opet izgubili reputaciju zemlje koja bar ima smisla za humor.

Svetlana Lukić: S vremena na vreme pokušavam da vas nagovorim da čitate naš sajt, pescanik.net. Danas tamo možete da zateknete tekstove i našeg današnjeg sagovornika Vojina Dimitrijevića, tekst za nas pisala je i Vesna Pešić, Ljubomir Živkov, Vladimir Gligorov, Vladimir Arsenijević, a prvi tekst za Peščanik napisao je i Bora Ćosić, koji će ubuduće redovno pisati za naš sajt. Želim da vam skrenem pažnju na nešto na šta smo prilično ponosne,a to su prevodi. Do sada smo objavili prevode iz preko 60 časopisa i novina sa engleskog, francuskog, nemačkog, poljskog, ruskog, turskog i italijanskog jezika. Sa ruskog nam ponekad prevodi naš stalni sagovornik Pavle Rak, ali pre svega Haim Moreno, čovek koga nikada nismo videle i upoznale, to je naš slušalac koji živi u Rusiji i koji nam je otkrio opozicionu rusku scenu i sajtove kao što su Grani.ru, Zidne novine, Svakodnevni žurnal. Ruska građanska inicijativa je toliko slaba i jadna u odnosu na protivnika da je to za nas ovde nekako utešno. U svom poslednjem tekstu, Lev Rubinštejn se takođe teši jer postoji i mesto gde je gore nego u Rusiji, a to je Uzbekistan. Tekst Leva Rubinštejna će vam pročitati Svetlana.

Svetlana Vuković: (čita) U Taškentu je ovih dana započet sudski proces protiv Umide Ahmedove, autorke izvrsnih dokumentaraca i fotografija, a povodom optužbe za „klevetu i uvredu uzbekistanskog naroda“. Kada sam pročitao da je neposredan povod za „optužbu umetnice bila njena fotoreportaža o svakodnevnom životu u Uzbekistanu“, odmah sam požurio na internet da pronađem tu tako zlonamernu fotoreportažu.

Nisam rođen u Montrealu, Cirihu ili Londonu, pa čak ni u Varšavi i sebe smatram manje-više iskusnim u ovakvim stvarima. Odmah sam razumeo šta na prostorima bivše imperije može biti kvalifikovano kao kleveta i uvreda. Nisam očekivao nikakvu realnu klevetu, naravno, ali ipak sam se nadao makar prikrivenoj, finoj aluziji, koja se (odmah to da kažem) od strane bilo kog zainteresovanog savremenika ni u kom slučaju ne bi mogla tumačiti kao „uvreda“, a još manje kao „uvreda nanesena narodu“.

Ali ništa! Tamo prosto nema ničega što bi bilo ko, ma koliko bio zlonameran, mogao okarakterisati kao „ocrnjivanje“ ili pornografiju. Čak ni blizu! Iz te fotoreportaže izviru samo ljudska toplina, čovečnost i čarobna lepota, neverovatno dirljiva u otvorenoj ljubavi prema svojoj zemlji. Već od prve fotografije sam zaboravio i na „sudski proces“ i na „klevetu punu uvreda“. Samo sam se kajao što nisam proputovao tim predivnim predelima i smišljao kako da što pre tamo odem. I iz polumraka pamćenja pred očima mi je prošao treptavi kajron: „Šta to učinih na zlo svima, ja, zlotvor s licem čemerne boje? Primorah sav svet da gorko plače, nad svom tom lepotom zemlje moje.“

To vam je ta kleveta!

U stvari, argument „uvređenih i oklevetanih“ mi je sasvim razumljiv. On je zasnovan na duboko arhaičnoj predstavi o tome da slika o bilo čemu mora biti prikaz praznika i parade, koloritni opis izdašnog izobilja. Ček, ček, hoćeš da me slikaš? Fotografišeš? Pričekaj samo minut da obučem otmeni halat i na glavu stavim novu tjubetejku. Nećeš me valjda slikati ovako polugolog i oznojanog, s motikom u ruci? Hej, to je već kleveta! A kad malo bolje razmislim, bogami i uvreda. I dobro, ako na slici stojim sam, to je još i oprostivo. Ali narod! Sam znaš na šta to smrdi. Ne moram da ti objašnjavam.

Lepota nije ono što svakoga dana vidimo oko sebe, ono što se stvarno oko nas događa, već ono čega zapravo nema, a bilo bi dobro kada bi ga bilo. Na tom jednostavnom principu bila zasnovana sva estetika socijalističkog realizma.

Onda sam se setio da sam pre neku godinu, takođe na internetu, pronašao jednu drugačiju fotoreportažu. Bila je to galerija fotografija iz Turkmenije, zemlje suseda Uzbekistanu. Na fonu prštećih fontana, držeći knjige u rukama, smešile su mi se devojke u haljinama sa cvetnim šarama. Ka čisto plavom nebu dizale su se zlatne statue Velikog i Mudrog Turkmenbašija, a u prazničnom sjaju, kao baloni koji samo što nisu popucali, caklila su se dobro uhranjena deca.

Iskreno govoreći, razgledanje turkmenskih slika je u meni izazvalo dečiju radost. Ponovo sam čuo poznate melodije iz mog vrtića i sa nostalgijom se setio naših dečijih priredbi. Kao da sam slučajno na tavanu dače pronašao ukoričeni komplet nedeljnika „Aganjok“ za 1952. Zbog jarkih istočnjačkih boja ove slike su izgledale drugačije, ali po svome duhu one su bile u potpunom skladu sa radošću i ostalim prostodušnim osećanjima koja su me prožimala pre pedeset godina. Kakva živopisnost! Kakva nežnost! I na kraju krajeva, kakvo ushićenje!

Ostaje mi samo da žalim ljude sa Zapada, koji nemaju ovo iskustvo. Oni nikada neće razumeti entuzijazam sa kojim smo kao deca čitali i ponovo čitali dok se ne iscepa ilustrovani časopis „Koreja“. Oni ne razumeju da na svetu još uvek postoje mesta gde ljubav prema Ocu nacije ne izaziva stid, već se sa praiskonskom strašću neguje. Oni ne razumeju da kada voljeni rukovodilac nacije miluje, ljubi, pipka i štipka decu oba pola to nije pedofilija, već samo briga o budućnosti naroda. Oni ne razumeju svu složenost osećanja koja se u nama pokreću dok gledamo te tako daleke, a u isto vreme tako bliske slike. A zapletenost tih naših osećanja sastoji se u tome što se mi s jedne strane prisećamo naše prošlosti (a sećamo je se uvek sa nostalgijom), a s druge nam je drago što je negde još lošije nego kod nas.

Smeteni ponos slične vrste osećali smo krajem 60-ih godina dok smo čitali vesti o kulturnoj revoluciji u Kini. „Nije valjda“, govorili smo, „ Izgleda da postoji mesto na kojem je još gore nego kod nas. Mi nismo najgori.“

Otprilike isto tako smušenu, jadnu i sramno dvosmislenu gordost doživljavam i danas čitajući o „kleveti i uvredama nanetim uzbekistanskom narodu“ i mislim o tome da kod nas, mada liči, još uvek nije tako loše. Za sada.

Svetlana Lukić: Čuli ste Šade Adu, ona je posle deset godina objavila novi album. Šade Adu ima jedan problem, ona je, naime, žena i kao takva ne može da bude na spisku koji je nedavno objavila rimokatolička crkva, tačnije njen zvanični list Oservatorio Romano. Oni su objavili listu deset albuma koje preporučuju svojim vernicima za slušanje. Tamo su Bitlsi, Pink Floyd, U2, Majkl Džekson i drugi muškarci, ali, žena nema. Rimokatolička crkva naravno ima problema sa pedofilijom, govorili smo o onom irskom slučaju. Papa je upozorio biskupe u Irskoj da moraju da sarađuju sa vlastima, odnosno sa sudstvom u Irskoj. To je zajedničko i rimokatoličkoj i pravoslavnoj crkvi – problemi sa pedofilijom, ali znate kako se ta stvar razrešila u slučaju čuvenog vladike Pahomija. Sada imamo novi problem, o kome ste takođe ovih dana mogli da slušate u medijima. Do sada smo izbrojali negde oko 800.000 evra koji su nestali u raško-prizrenskoj eparhiji, međutim, pljačka novca nije jedina stvar, tu postoji neka pozadina za koju Mirko Đorđević smatra da je još bitnija u slučaju razvlašćivanja raško-prizrenskog vladike, a on će vam objasniti o čemu se radi.

Mirko Đorđević: Jasno je bilo meni, ali ne samo meni, da će kad tad nečastivi lično, stati ispred Patrijaršije, lupkati kopitom i mahati crvenim repom. Ovo je moralo doći – Sinod se po prvi put okrenuo protiv jednog svog visokog jerarha, viši ne može biti. Vladiku Artemija, Sinod bukvalno razvlašćuje, određuje prinudnog upravnika koji stiže sa punim ovlašćenjima, pleni kola, gasi sajtove, preuzima kancelarije. Imamo puno razloga i vi i ja, da ovu finansijsku stranu – 300 hiljada na ruke, 800 hiljada Vilovskom – na trenutak ostavimo na stranu. Jesu, navodno, formirane komisije sinodske za finansijska i državna pitanja, ali kada su u pitanju te komisije, da se podsetimo da su ih i komunisti imali, još je Lenjin znao to – takve komisije se u partijskoj državi pri ovako strukturiranoj crkvi formiraju ne da nešto otkriju i razjasne, nego da puno toga sakriju. U čemu je, međutim, sukob? Odmah se mora reći da ovaj sukob ima jednu debelu policijsku pozadinu i da nikako nije nov. Vladika Artemije bio je neprikosnoveni gospodar. Imajte na umu da je svaki vladika u svojoj eparhiji do te mere neprikosnoven, da bez njegovog inprimatura bukvalno ne može da se objavi ni crkveni kalendar. Za sve se on pita.

Ali pogledajmo prvo prave grehe vladike Artemija. Oktobra 2007. godine, vladika Artemije podelio je svim medijima u Beogradu saopštenje u kome je rekao da je predsednik Boris Tadić izdajnik. U decembru 2007. on je to ponovio i podelio ponovo jedno saopštenje u kojem je rekao da su, citiram, i Tadić i ministar Šutanovac veleizdajnici. Odmah zatim, u februaru 2008. godine, njemu to nije bilo malo, objavio je jedno opširno saopštenje u kojem je ponovio da su oni izdajnici i da treba, da bi se spasao srpski narod i Kosovo, pozvati ruske dobrovoljce i podići vojsku. Ruske dobrovoljce, citiram. U martu 2008. vladika Artemije objavio je jedno saopštenje u ime eparhije u kojem tvrdi da od ove koalicije na vlasti može doći samo zlo i da nam nema druge nego da se svi vernici i svi građani svrstaju samo uz dve političke partije koje su, pored Rusije, jedina nada za Srbiju, a to su Demokratska stranka Srbije i Srpska radikalna stranka. U avgustu već, on je smenio svog vikara, vladiku Teodosija, kada je došlo do žestokog sukoba i prvih tuča. U oktobru, ponovo je Tadića i Šutanovca nazvao najvećim veleizdajnicima kojima treba suditi. Naročito je zanimljivo što su sve ove optužbe Tadić i njegove predsedničke strukture otćutali, nisu smeli da reaguju. Tek kada je za Božić ove godine Tadić proveo noć u Zvečanima, oglasio se vladika Artemije protiv njega, da on nema prava tamo da dođe, a Tadićeva kancelarija je izdala jedno stidljivo saopštenje, koje otprilike glasi, pa crkva je odvojena od države, ne vidimo mi u čemu je taj problem.

Ali pazite, već sada, kada je izabran novi patrijarh, započela je jedna druga, vrlo opasna igra. Sinod je udario na Artemija javno. Istoga momenta, igra dobija drugu dimenziju. Artemije i njegovi i u Beogradu i na Kosovu, formiraju pravi politički front. Oglašava se jedna grupa intelektualaca koji za sebe kažu da su bliski crkvi, koji kažu da je smenjivanje vladike Artemija i ovo što radi Sinod naređeno iz Brisela i Vašingtona i da je deo zavere protiv srpskog naroda. Istoga momenta im se pridružilo Srpsko narodno veće Kosova i Metohije. Sada smo došli u situaciju da je legalni i legitimni Sinod – pa kakav je takav je, on je izabran na poslednjem Saboru – u sukobu sa Artemijem. I država je u sukobu sa njim, i sada se na šahovskoj ploči figure ređaju po principu prave političke borbe. Kako će to biti razrešeno, veliko je pitanje. Ali da neće brzo, navešću vam jedan primer. Vrlo je zanimljivo da je novoizabrani patrijarh Irinej davao nespretne izjave, neke su bili gafovi, pa se brzo izvinjavao što je uobičajeno, pa je potvrđena teorija da je on ne samo čovek kompromisa, nego da je namerno biran kao slabija ličnost na koju se može uticati. Tako sada već imate patrijarhove izjave posle optužbe koje je Sinod izdao – pa znate, on možda i nije tako loš čovek, nego zli ljudi oko njega… To mi miriše na ono, da parafraziram Lenjina, mangupi opasni u našim poštenim crkvenim redovima. Meni se čini, međutim, da se radi o sistemu, o strukturi koja je medijevalna, zastarela, a način upravljanja eparhijama je bukvalno srednjevekovni. Danas su eparhije feudi gde je vladika neprikosnoven do te mere, da eparhije imaju autonomiju u crkvi koja je formalno podignuta na takav stepen da arhijerej iz druge eparhije, pa i sam patrijarh, mora da traži dozvolu da dođe. To je dovelo do ovoga samovlašća, ali pokazalo se da i ovakve afere imaju dobru stranu. Patrijarh je povukao neke poteze, mada mi se čini da ni on sam nije dovoljno upućen u materijalnu štetu ili mu se to ne saopštava iz nekih razloga. Kasno je zapaženo da je on već u prvom obraćanju laicima i javnosti uopšte, izgovorio rečenicu – osnovni kurs državne politike i okrenutost ka Evropi je dobar. Osim toga, on je nedvosmisleno rekao da nema ništa protiv da se sretne sa Papom rimskim, ako ne pre, a ono 2013. godine u Nišu.

To je već izazvalo otpor protiv njega i sada dovoljno je da bacite pogled na jedno glasilo u Beogradu – skupoceno, raskošno opremljeno – nedeljnik Pečat je u pitanju, pa to je drvlje i kamenje na patrijarha. Njima posebno smeta što se patrijarh miri sa tim da zemlja treba da ide u smeru evropskih integracija. Ima još jedan vrlo bitan momenat u ovome, da bi se ova afera razumela. Kada je video da se nema kuda, čestiti arhimandrit Simeon je zgrabio torbu, diplomatski pasoš i odneo novce. Ali se sada nametnulo pitanje da je Sinod mnogo brzo reagovao. Objašnjenje nije uopšte komplikovano. Oni su morali hitno i brzo da reaguju. Vladika je, sa svojim istomišljenicima, otišao u Prizren i odatle aktivirao sajt, na kojem iz sata u sat sipa saopštenja, kao neki paralelni Sinod. Poplašili su se ovi iz Beograda da će ovi možda na ulici stvoriti paralelni Sinod. I zato su hitno imenovali administratora. Izgleda da ta brzina podrazumeva neku grešku. Imenovali su za administratora Atanasija Jevtića, koga su, bez nekog većeg obrazloženja, čak ni formalnog, reaktivirali iz penzije i tada su dve stvari odmah postale jasne. Atanasije Jevtić je brz, prek i ima gledišta još gora i paprenija od Artemija. Videli ste da je čim je stigao u eparhiju došlo do tuče. Kako će Atanasije Jevtić uopšte bilo šta da uradi? On je još 1996. godine u svojoj knjizi Jagnje Božije i zvijer iz Bezdana izložio svoje ratne ciljeve, tvrdeći kako je car Dušan napravio grešku. Trebalo je da odmah udarimo na Dubrovnik, tako on i Amfilohije i drugi obrazlažu svoje ratne ciljeve. U Zborniku je jedan od autora i Karadžić i ko sve ne, sećate se, govorili smo o tome, sa takvim strateško taktičkim pojedinostima, da im može zavideti general. U tom pogledu, navešću vam samo još dva primera. Patrijarh je nedavno načinio jednu nespretnost. Sam je rekao da je to nepromišljena i nesretna izjava, rekao je da su muslimani kada su manjina, agresivni. Ali se istoga dana, kao razuman čovek, ogradio. Šta je to u poređenju sa onom prostačko rasističkom izjavom, iz aprila meseca 2004. godine, kada je pred desetak hiljada ljudi kod Valjeva, Atanasije Jevtić rekao – muslimani su mala sorta, oni smrde jer jedu loj. Tada je Atanasije u nebrojenim prilikama rekao – nikakva Evropa nas, srpski narod i na našu crkvu ne sme da interesuje. A da vam naširoko razglabam sada šta on radi sa svojim trupama na Mašincu svakog četvrtka, pa sami prosudite gde smo i šta smo i da li ovde stvar ima neke šanse. Sada će se otkrivati lanac učesnika. Evo već se pominje izvesna gospođa Marković, koja je bila na čelu Državnog zavoda za očuvanje spomenika i na milimetar se nalazimo od otkrivanja koje su sve vlade iz Beograda, u koliko mandata i koji sve famozni ministri na Kosovu, davali i šakom i kapom za Kosovo, bez uvida u te novce. Ovde su crkva i država podjednako krive, ali je najvažnije ovo prestrojavanje, znate, pa se sada pokazuje ogoljena politička borba, do koje je jednom moralo doći.

Srbija u jaruzi, recimo, u kakvoj jaruzi? Svakog 15. februara, na Sretenje, u Marićevića jaruzi, sa pravom se odaje počast ustanicima iz 1804. Ali u toj jaruzi je prava pravcata slika današnje Srbije. Tadić je, prvi put ove godine, odustao da ide u jarugu, a sledio ga je i njegov neponovljivi prvi ministar Cvetković. Tako se u jaruzi našla jedna Srbija, koja je delovala jadno, kukavno, da kukavnije ne može biti. Pored toga što je vladika šumadijski odslužio nekakvo opelo, država se tu svela na jednog zvaničnika, koji se zove Bogoljub Šijaković. Moramo nešto ovom uvaženom gospodinu reći. On je doktor i profesor Beogradskog univerziteta. Onaj ko je čitao njegove spise neće verovati šta u njima može saznati. Ja neću ovde da ministrov govor analiziram, ništa on u jaruzi nije rekao, videli ste, ništa. Uspeo je ništa da ne kaže, ali citiraću vam jednu rečenicu, jednu ključnu njegovu misao u kojoj razmišlja o srpskom narodu, njegovom identitetu, svetom Savi i o tome kako se to može razumeti. Srpski narod, kaže on, i njegov identitet, njegov smisao u istoriji, ne može da pojmi ni istorija ni nauka, njega – srpski narod – najpotpunije opisuje hagiografija, završen navod. Potpuno biste bili u pravu da primetite i pitate da li se ovako nešto sretalo u prvoj polovini XI veka, kada je hagiografija, kao književni model, bila u modi. Ne. To je onaj prozni model gde se junak opisuje, kao onaj koji čini čudesa, hoda po vodi, diže mrtve iz groba i tako oni danas vladaju pomoću tih legendi i besmislica. Jedna se od njih zove Trojeručica. To je čista legenda. Fantazmi su to iz srednjega veka. Izraz kolektivnog ludila zbunjenih ljudi u srednjem veku.

Kada smo kod ove jaruge, pre nego što iz nje izađemo, još nekoliko detalja. Tu je i neki građanin Karađorđević, koji se predstavlja kao prestolonaslednik, iako je presto ukinuo njegov deda službenim aktom. Njegov je pokojni otac bio kralj Jugoslavije i to je ukinuto. Taj se građanin ponaša tako što se svojim podanicima obratio na nekom vulgatom od srpskog jezika, ni jedan podanik u jaruzi nije razumeo ni jednu jedinu reč, verujte. Sada se vraćam na pitanje, u toj jaruzi smo još, zašto Tadić nije došao? Ovoga puta moram da branim Tadića. Posle onog blama na Oplencu – pomen je bio kralju Aleksandru, ubijenom u Marselju – pa je došlo do gužve na Oplencu. Došao je isto prestolonaslednik, došli su ministri svi, morao je Tadić iz svog obezbeđenja da pošalje čoveka javno da kaže – napustite crkvu dok predsednik Republike oda počasti državne, morali su da napuste, skandal čitav je bio. Sada Tadić nije došao i s pravom nije došao, jer se to pretvara u cirkus. Ogromna masa ljudi, videvši o čemu se u jaruzi radi, pokušala je da skandira „imamo kralja“, ali se našla jedna druga grupa građana, koja je glasno, pred kamerama zapevala drugu Titu – bela lica, kad će doći do Užica. Eto gde smo mi. U toj pometnji gde nema sistema vrednosti, Srbija nema nikakav kulturni ni državni obrazac, imamo nekakav ričet, melaso od ideoloških restlova u kojima se ne prepoznaje nikakva ideja. Nad jarugom se viori, videli ste, zastava, trobojka Republike, a na njoj obrenovićevski monarhistički grb, sa krstom koji je stilizovan na neki vrlo neobičan način i ne podseća mnogo na pravoslavnu stilizaciju tog hrišćanskog simbola.

Svetlana Lukić: Kada govorite o tim političkim aspektima događaja u raško-prizrenskoj eparhiji, i tu imamo neke signale koji su kontradiktorni. Uklanjate čoveka koji se ponašao kao ultranacionalista, a dovodite nekog ko je gori od njega, a u isti mah patrijarh govori te reči pomirenja prema rimokatolicima i izvinjava se muslimanima. Koja poruka tako šalje?

Mirko Đorđević: Šalje se poruka da smo mi u jaruzi i da smo jedna mala zbunjena zemlja. Pa molim vas, ništa bolje nisam pročitao od jednog aforizma – ako budemo usvojili ovu rezoluciju o Srebrenici sa rečju genocid, kako ćemo Mladiću izaći na oči? Pa taj izvesni gospodin Dodik ne krije šta hoće sa Bosnom. Sada se front ponovo prepoznaje po položajima i rezervnim položajima, a šef naše države je toliko neodlučan i nejasan kada govori i toliko obazriv, da je samo jedanput njegova služba procedila da je crkva odvojena od države. Umesto da je poput Mesića znao i da udari rukom o sto, da kaže, stanite zaboga, ne može tako. Ako vi hoćete gospodo iz crkve da igrate političku ulogu, izvolite, niko vam ne brani, formirajte političku partiju. Koliko god da je bilo neugodno i koliko god ove slike tuče kaluđera ne silaze sa ekrana svetskih televizija, kao primitivizam i tako dalje, toliko je možda to i dobro. Ponekad je dobro da se ovako nešto desi. Jednom je negde moralo pući i biće još i većih ekscesa. Jer pazite, polovina sveštenstva u eparhijama gunđa – šta je ovo, ja ne smem ništa da radim, bez vladike ni vodicu da svetim, a on živi u dvorcu za čije izdržavanje nije sposobna neka vlada, boga mi, da izdržava takav dvorac sa obezbeđenjem, sa svim onim sistemima. Bilo je nade da će novi patrijarh nešto učiniti.

Svetlana Lukić: Meni ponekad liči kao da je Tadić dobio svoj pandan na čelu Srpske pravoslavne crkve.

Mirko Đorđević: Uzeli ste formulaciju koju sam upravo hteo da upotrebim. Upravo to ćemo imati. Patrijarh je potpisao razvlašćenje Artemija ali je odmah izjavio, pa znate, nije on loš čovek, nego je okruženje oko njega loše. To mi liči, znate za onu legendu, vi ste mladi pa ne pamtite možda to – drug Staljin nije loš, on je plemenit, ali to su neki zabrljali pa otvorili logore bez njegovog znanja, Berija neki i Lavrentije Pavlović. Nije drug Staljin znao da je u tom zatvoru držao desetak miliona ljudi. To mi liči na to, a u zatvorenim sistemima, ovo poređenje ništa nije neobično.

Pod komunistima se u Rumuniji znalo da sveštenici primaju platu od mesne zajednice, od crkvenog odbora. Pod Titom se znalo da sveštenik prima platu od crkvene opštine, od priloga što daju vernici. U Srbiji već punih 20 godina, apsolutno je to haos za koji je kriva država jer je dala povlašćeno mesto crkvi, pa su vladike postale feudalci u svojim eparhijama. Država daje tolike privilegije, da smo došli u situaciju da oni ne znaju ni šta će sa tim. Sada je novi administrator Atanasije oduzeo Artemiju jedan automobil, koji vredi, kažu stručnjaci, 56 hiljada evra. Kada treba da zaseda Sinod ili Sabor, pa kada počnu da stižu kola, to izaziva senzaciju, okuplja se hiljade radoznalih ljudi da vide, nikada nisu videli ovakva kola, šta je ovo za ime boga. Neki stanuju u dvorcima na kojima bi mogli da im pozavide mnogi suvereni evropski. Ne samo što su oslobođeni poreza na uvoz i izvoz, nego dobijaju i tolike subvencije, da je stvar već dobila karikaturalne oblike. Jedan član Sabora, vladika Gligorije, je rekao, pa ovo što radimo na Vračaru sa hramom Svetog Save, ovo je Skadar na Bojani. Ovo guta milijarde, a da vam ne pominjem kakvu su dreku digli na mene kada sam rekao, imate li vi neke dokaze da je Sveti Sava bio egipatski faraon. Frku su digli, drvlje i kamenje. Ništa nije regulisano, da više ne možete ući u trag odakle taj novac ide i to je dovelo do korupcije, do pojave tajkuna u crkvi.

Neće ovo biti jedina eparhija u kojoj tih problema ima. Pogledajte šta se događa u zvorničko-tuzlanskoj eparhiji sa onim dvorcem. Nedavno su neki nesretni radnici tamo po studeni legli na šine. Ja sam u nekoj emisiji, kakav sam već, odvalio – pa ja ne vidim nigde sveštenika ovde, da dođe da pita te ljude šta je bilo. Javlja mi se jedan sveštenik i presavio se čovek, kaže – ja bih išao, ali biću bela vrana. Šta ovo govori? Da je karitativna delatnost naše crkve na nultom stepenu. Naša crkva nema ni socijalnu doktrinu. Pogledajte to radničko pitanje. Nije to tek tako naivno pitanje, znate, pa sada da kažete to komunisti sada vaskrsavaju radničku klasu. Uopšte se o tome ne radi. U Novom Pazaru, eno hoće da se unište, jedva se muftija u Novom Pazaru setio da dođe i da im donese pomoć. Ja sam opet pitao u jednoj emisiji, pa gde je ta mileševska eparhija, da neko simbolično dođe i donese čaj, nigde nikog nema. Kada to kažete, ljudi kažu, pa šta vi to imate uvek nešto protiv crkve, onda vi stanete i kažete, govoriti njima ili govoriti ovom zidu, isto se hvata. Ja vam jemčim, ne što sam bio skromni saradnik, da niko nije poštenije crkvu tretirao poslednjih 20 godina, nego Peščanik. Kako se kaže usuđuju oni da pominju reforme u crkvi. Pa imali ustanove u istoriji ljudskog roda koja se više puta reformisala od crkve? Pogledajte sada, oni se tuku oko novotaraca, oko kalendara, oko načina služenja liturgije, da li će ona zavesica biti pomerena ili ne – besmislica. Čitam velika svetska crkvena glasila – ne uvodnici, knjige se objavljuju o svetskoj ekonomskoj krizi i njenim duhovnim dimenzijama. Redovno čitam publikacije naše crkve i časopise eparhijske – njih to prosto ne zanima. Molim vas, ja sam u Francuskoj bio student, udarna vest je bila – nadbiskup francuski večeras sa klošarima u sirotištu jede nekakvu čorbicu, a druga vest je bila – nadbiskup eparhije prodao je salone francuske nadbiskupije, čija je vrednost neprocenjiva, i to dao za sirotinju i za obdanište. Hajde mi da doživimo jednoga dana da neki vladika izdvojio milion dinara za decu koja boluju od raka, za one stare koji ne mogu ni kašiku da drže. To se do te mere osililo. Što ne bi neki vladika došao u sirotinjsku kuhinju da večera? To bi mnogo značilo tim ljudima. Ne, oni neće da izađu iz svojih tvrđava.

Dobro, neka bude lomova, neka se nešto pomera. Sećam se, bila je javna tribina u Kulturnom centru Beograda, kada sam pomenuo mogućnost lustracije u našoj crkvi. Skočio je jedan građanin – pa kako se usuđujete da tako zamišljate, gde vam je razum? Pitam, ko je ovaj građanin, rekli su mi – taj građanin, plavi sa tršavom kosom, je arhimandrit Slobodan Antonić. Mi se ovde sada pitamo, hoće li Srbija opstati ako neki Artemije ode. Pa baš me briga ako sutra utvrde da je poslovao kako se ne posluje, pa neka snosi posledice. Nemojte mi sada pričati, pa znate možda su ljudi oko njega zli – zna se ko potpisuje naloge i ko je pravi vlasnik svega. Kačarenda šta radi, da vam ne pričam, to je već neverovatno. Filaret dabome, koji gradi šta hoće, luksuze, đakuzi kade, on je već nedodirljiv dole. On freske skida i meće na freske koga on hoće. Setite se, metne između ostalog, neke koji su bili i četnici za vreme rata. Ma što su bili četnici, ni po jada, nego zločinci bili.

Svetlana Lukić: Zamolila sam Mirka Đorđevića da nam prepriča svoj poslednji tekst za sajt Peščanika Pokrštavanje pingvina u Beogradu, sa posebnim osvrtom na prvog pingvina naše diplomatije.

Mirko Đorđević: To je roman Anatola Fransa, Ostrvo pingvina. Kada čitate, on opisuje ostrvo pingvina koji žive na Arktiku. Jedan hrišćanski misionar, koji u je katoličkom kalendaru sveti Majol, odlučio je da njih hristijanizuje, da ih pokrsti i otputovao je kod njih i krenuo da ih pokrštava. Ali, nastale su prve teškoće. Sazvao je sabor – pa može li uopšte pingvini da budu kršteni, da li to krštenje valjano, jer oni nisu ljudska bića, ne mogu biti kršteni jer nisu počinili greh kao mi ljudi, na kraju je prevladalo mišljenje da sveti Majov bude uklonjen. Onda je on, nesrećnik, smislio da pokupi pingvine i čudesnom moći koju ima, da ih strpa u neku ljusku, u neko jaje i dovede ih u Francusku. Preveo ih sa kaputićima i oni su sada postali ljudska bića i onda mu je sabor otaca bio zahvalan što ih je pokrstio. Ali, počinje njihova politička istorija. Francuska revolucija, pa Napoleon i na kraju su pingvini dobili sve ljudske mane i pluralizam. Postali su socijalisti, republikanci, monarhisti, e to me podseća na Srbiju. To je kao Domanovića kad čitaš. Narodna skupština zaseda u Kraljevini Srbiji, onaj stranac u Jugoslaviji pita, pa šta oni tako značajno odlučuju, a gospodin kaže, donose jedan važan zakon, narodni poslanici donose zakon o ustrojstvu admiraliteta i admirala i ratne mornarice. Ali gospodo, ako smem da pitam, vaša napaćena otadžbina uopšte ne izlazi na more. Ma koješta kaže. U srednjem veku smo izlazili na tri mora, ako bog da, u budućnosti ćemo opet. Francuska štampa piše – pa mi ovo nemamo, imamo Anatola Fransa, ali ovaj nas je prešišao.

Još nešto, znate, istine radi, ovi lomovi i ratovi, u njima su kao i u svakom haosu istorije, neki dobili nešto, mi smo stvarno izgubili sve. A mi smo i krivi. Pa nas je bog kaznio. Pogledajte šta smo radili u Bosni. Čuo sam, bogu hvala, niko to nije primetio, tako jednu pametnu misao od Borisa Tadića. Otme se njemu ponekad. Pa nemojte me, otprilike kaže, zamarati više sa tom Srebrenicom, kako da piše, hajde tri rezolucije napišite, ali mi u našoj istoriji nemamo ništa prljavije ni mračnije. Baš je lepo to rekao, a i jeste tako. Pogledajte molim vas Mladića, koji tada izjavljuje, došlo je vreme da se osvetimo Turcima posle 200 godina. To je sumanuta logika. U Bosni nema ni etničke grupe turske. Ima raznih naroda i etničkih grupa, nema Turaka u Bosni, ali mi još operišemo tim pojmovima. Ali molim vas, ta se prevara institucionalno vrši.

U Beogradu postoji jedan izdavač koji objavljuje čudne knjige. Ako kupite jednog dana tu sjajnu studiju koju prevedu i objave, već sledeća je knjiga nekog ljotićevca. Red ovoga, red onoga. Šta je to? Kada sam jednom priupitao nešto slično, znate kakav sam odgovor dobio? Pa znate, mi radimo ka ravnoteži pomirenja. Mi bismo i vama objavili knjigu. Pa neću ja onda kod vas da objavljujem knjigu. Neću, boga mi, ne vredi, onda neću, onda mi ništa ne znači. Vi ćete štampati sada izabrane govore Milana Nedića i mene u istoj ediciji. Nema tablice vrednosti. Ljudi, kada se kaže tablica, misle na Mojsijeve tablice. Pa u pravu je bio onaj što je diktirao Mojsiju, pa mu uklesao po tačkama. U hrišćanstvu postoji razlika u tome da li ja razumem šta je dobro, a šta je loše. Dobro i zlo da li odvajam. Sećate se one čuvene anegdote kada je onaj nesrećni misionar 40 godina prevodio na hrišćanstvo isto neke pingvine. Proveo je kod njih 40 godina, da ih hristijanizuje. I kada je prošlo 40 godina, oni su sve naučili što su naučili, on ih pita, hajde da rezimiramo šta smo naučili. Šta je dobro, šta je zlo, da on proveri kako znaju. Kada, kaže, iz susednog plemena onaj navali pa otme tvoje kamile, da li je to dobro ili loše? To je zlo. Pa šta je dobro onda? Pa kada ja njegove pokupim, kaže. Pingvini su ostali pingvini. Meni je mnogo zanimljiv, samo, to je posebna tema, ovaj prvi pingvin naš u diplomatiji. Ovaj egzemplar. Egzemplar.

Svetlana Vuković: (čita) Iz eseja Mirka Đorđevića Pokrštavanje pingvina u Beogradu: Svi se sada pitaju, a posebno Prvi pingvin naše diplomatije, kako da se formuliše spoljno-političko stajalište zemlje. Neko krštenje, evo, dolazi iz Rusije, ali sudeći po onome što se piše u versko-političkom glasilu koje se zove Pečat, to neće ići lako, pa makar se mi – ne tri puta, već trideseti i tri puta i još trikratno po ruski prekrstili. Možda bi sve ovo ličilo na šalu, ili pak na nezaboravnoga Anatola Fransa, da se nismo našli pred jednim problemom. Rusi su nam ponudili jednu rusko-balkansku teoremu. I sabrali su se oci, i crkveni i laički državni, uz asistenciju političkih publicista, čija je svaka reč obeležena ruskim pečatom – ali rešenja nema, pa nema.

Kazao je ovih dana general D. Rogozin da će Rusi priznati nezavisnu državu Kosovo, i to onoga časa kada mi Srbi-pingvini budemo odlučili da svoju postojbinu napustimo i pređemo u NATO.

Sabrali su se oci u Saboru i nikako ne znaju šta da čine. Kako god da postupe, Kosovo će biti sve dalje. Priznali su, jadni, da se reči gasifikacija Srbije – to je sve ono oko NIS-a – na srpski prevode kao rusifikacija, a da se ova pak reč prevodi semantički precizno kao putinizacija. No jedno je lingvistika, a drugo je politika. Ova teorema je zapravo ucena – ako nećete sa nama, u ram naše vojne doktrine, ostaćete bez Kosova. Sve počinje da liči na drugi deo traktata romana pominjanog Anatola Fransa. Ni reči nije general Rogozin rekao da će, ako se mi trikratno po ruski prekrstimo, doći da brani Kosovo, a iz njegovih izjava se vidi da mu to ni na pamet ne pada.

Ima u ovoj teoremi još jedna nepoznanica: ako se priklonimo i NATO-u – ni njima na pamet ne pada da nam vraćaju Kosovo. Tako smo se mi našli u situaciji da ne znamo kuda će naši sveci i svetitelji u čamcu-ljuspici, poput svetog Majola, da vode Srbe. Kako god da se uzme, niko nam ne nudi Kosovo, a beogradski pingvini nikako da se osvrnu i pogledaju šta su uradili sa tim Kosovom, i to poodavno.

Bilo kako bilo – dok prvi Pingvin naše diplomatije nešto ne smisli – treba čitati u ove ledene dane priču o pingvinima Anatola Fransa.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik, a slušali ste Miloša Vasića, Vojina Dimitrijevića, Mirka Đorđevića i Srđu Popovića, advokata jednog od anarhista koji su pre neki dan pušteni da se brane sa slobode. Ovu temu nećemo pustiti tako lako, odnosno, nećemo pustiti ni policiju, ni tužilaštvo, ni ovu državu. A o platanima nemam šta da kažem, oni su već pali za slobodu. Negde sam pročitala da je Viktor Igo pre 140 godina posadio drvo u svom dvorištu i predvideo da će kada postane zrelo biti rođena, kako je napisao, ujedinjena evropska država koja će imati zajedničku valutu. Eto, možda malo da se utešimo, kada ovi platani koje budemo zasadili budu dostigli zrelost – tada ćemo ući u Evropsku uniju, a izgleda da to neće biti ta 2014. godina. Bio je ovo Peščanik, čujemo se idućeg petka, doviđenja.

 
Emisija Peščanik, 19.02.2010.

Peščanik.net, 19.02.2010.