Jasenovac na čekanju

Malene Thyssen1Komemoracija žrtvama logora Jasenovac održat će se u Hrvatskoj s tjedan dana zakašnjenja, jer su predsjednici države i parlamenta zauzeti drugim obavezama. Iako se ovo okupljanje svake godine organizira u nedjelju koja slijedi datumu kada su posljednji logoraši poduzeli proboj – a to se zbilo 22. travnja 1945. – ispalo je da su Ivo Josipović i Josip Leko za prošlu nedjelju (27. travnja) imali rezervirana mjesta na Trgu sv. Petra u Rimu, gdje je aktualni poglavar Rimokatoličke crkve, uz izravni televizijski prijenos, dvojicu bivših poglavara proglašavao svetima.

Umjesto da se komemoracija, u skladu s tradicijom, održi unatoč odsustvu dvojice istaknutih muževa, dogovoreno je da termin bude prilagođen rasporedu njihovih obaveza – pogotovo pretrpanom itineraru šefa države – te će se upriličiti sljedeće nedjelje, 4. svibnja. Kao okorjeli pragmatik, Ivo Josipović je shvatio kako bi bilo neuviđavno tražiti od pape da odgodi vatikansku priredbu – premda bi, uzimajući u obzir renome uzvanika, ovaj to možda i učinio – pa je, pretpostavljamo, u skladu s time izdao upute organizatorima i upravi Spomen-područja Jasenovac, uz napomenu kako bi obilježavanje tako važne obljetnice bez njegove nazočnosti predstavljalo nesumnjivi čin svetogrđa.

Napokon, ne radi on to zbog sebe: kakav je to iskaz pijeteta logorskim žrtvama ako minutu šutnje ne predvodi najviše političko lice u zemlji? Bolje je tradiciju uskladiti s trenutnim mogućnostima i sačekati da državnik pronađe slobodan termin, nego propustiti njegovu skrušenu pojavu u podnožju kamenog cvijeta, s lepezom mikrofona pred ustima, odakle je u više navrata biranim frazama znao izraziti sućut i izreći mnoštvo šupljih antifašističkih zakletvi.

Kamo takva praksa dalje može ići? Zli izvori bliski Pantovčaku javljaju kako i inače plahi profesionalci zaduženi za službeni protokol sve ozbiljnije strahuju da bi – zbog predsjednikova zgusnutog rasporeda ili eventualne bolesti – uskoro moglo doći do odgađanja državnih i drugih praznika. Oko Dana državnosti, navodno, ne brinu, jer taj datum ionako nitko u zemlji ne pamti, no već sada se program predstojećih aktivnosti kontrolira udvostručenim snagama, radi izbjegavanja mogućnosti da, uslijed neplanirane odsutnosti prvoga čovjeka države, Nova godina u Hrvatskoj nastupi sa zakašnjenjem.

Jasenovački slučaj, opet, provocira i drugačije špekulacije: ako su Josipović i Leko, kao deklarirani nevjernici, obilježavanje najveće ratne tragedije na ovome prostoru podredili tome da iskažu ceremonijalnu lojalnost Crkvi, ne očekuju li barem djelomičan uzvrat druge strane? Jesu li možda tihom diplomacijom već razmijenili rokovnike i pokušali utanačiti zajednički nastup? Doista, koji bi to datum u godini bio pogodan da se čelne osobe Katoličke crkve u Hrvatskoj, nakon dugih desetljeća izbjegavanja toga mjesta, konačno pojave u Jasenovcu? 30. veljače? 32. travnja? 14. glibnja? Božić ne dolazi u obzir, jer tada predsjednik pohodi misu u zagrebačkoj katedrali i sluša koncelebrirane uvrede na račun bezbožničke vlasti.

Zbog čega je Ivo Josipović prošle nedjelje neodložno morao biti dio dekora na Trgu sv. Petra – statusom i mjestom u svečanoj loži manje bitan od pitara s pelargonijama na obližnjem balkonu – vrlo je složeno pitanje, no nema sumnje da ga je tamo odvukao i njegov zdravi agnostički instinkt. Morao se, između ostaloga, osobno osvjedočiti u svoju međunarodnu važnost, a time i u važnost Republike Hrvatske. Da nije otišao u Rim i tamo se poput drvene Marije uživio u ulogu rubnoga dijela kulise za veliki vatikanski spektakl – kojom prilikom su dvojici popova visokih činova službeno verificirane nadnaravne moći – ne bi uopće znao kako je toliko značajan da ni veliki vatikanski spektakl ne može proći bez njega.

Predsjednik Republike Hrvatske naprosto se umije pobrinuti za to da mnoge stvari bez njega budu nezamislive. Razmišlja ovako: ne bih dolazio da nisam neophodan, a ne bi bih bio neophodan da ne dolazim. To je ta Kvaka 22, odnosno Kvaka 22. travnja, koji postaje 4. svibnja. Cinično pitanje – kako se to dogodilo da okupljanje pod Bogdanovićevim spomenikom bude odgođeno zbog svetkovine baš one vjerske institucije koja je Jasenovcu pretpostavila Bleiburg? – utoliko uopće nema smisla.

Važnije je zabilježiti jedan drugi trend: što je politička funkcija Ive Josipovića manje društveno značajna, to se u većoj mjeri on pokazuje nužnim. Stručnjaci za odnose s javnošću slobodnijeg duha rekli bi da je nezaobilazan na način izvrnutog šlepera koji uspijeva zakrčiti obje trake magistrale. Riječ je o posebno razvijenom talentu, jer nikada se dosad na političkoj sceni nije pojavio kreativniji promotor svoje izlišnosti.

Ipak, je li samo zbog toga Jasenovac na čekanju? Odgodu komemoracije žrtvama logora bilo bi nefer pripisati isključivo marketinškoj halapljivosti šefa države, jer postoji i onaj dio priče koji upućuje na nešto poput rezidencijalnog karaktera kolektivne memorije. Naime, u svijetu kojim dominira političko opsjenarstvo, gotovo svi događaji – a pogotovo oni sa simboličkim pretenzijama – „dobivaju na težini“ uz pomoć mjehura od sapunice, s tim da se ovi ne napuhuju sami od sebe, već nastaju kao posljedica zajedničkog rada pluća.

Moglo bi se tvrditi kako je od presudne važnosti da Josipović bude prisutan u Jasenovcu upravo stoga što tamo neće ništa važno reći. Odavanje počasti žrtvama fašističkog terora odavno je svedeno na puki segment djelovanja političke estrade kroz koji se države formalne demokracije, poput Hrvatske, prepuštaju obrednome maštanju o svom antifašizmu.

Zapravo sav taj komemorativni folklor, s defileom uvijek istih uvaženih bezličnosti, s onim otrcanim gestama kada visokorangirane njuške raspoređuju trobojne trake na vijencima, s ubiranjem sitnih političkih profita iz sućutničke poze, postaje nepodnošljiva gnjavaža, pogotovo kada se zbiva unutar društvenog nesporazuma širokih razmjera, gdje će, primjerice, 10. travnja u Splitu biti devastirano Židovsko groblje, a da nakon toga više ne slijedi niti riječ osude od strane političke vlasti, jer se slični događaji rutinski ponavljaju, ili gdje će partizanska borba biti ozloglašena čak i u školskim udžbenicima.

Radi se o tome da jasenovačkim žrtvama ne treba Josipović, ali Josipoviću trebaju jasenovačke žrtve. Već smo na ovim stranicama pisali o njegovoj silnoj pluralističkoj potrebi da bude svakoj humci poklopac – od Jasenovca, preko Bleiburga do mirogojskog apartmana Franje Tuđmana – zahvaljujući kojoj se stječe dojam kako je Hrvatska dobila idealnog nadgrobnog predsjednika. Očito još nije došlo vrijeme da se ozbiljno razmisli o tome kako zaštiti mrtve od zloupotreba njihovih obožavatelja.

U Jasenovcu je eksploatacija pokojnika oduvijek bila življa nego drugdje. Milorad Dodik, koji je prošle nedjelje tradicionalno ordinirao u Donjoj Gradini, čini to multiplicirajući njihov broj, jer kao vođa seoskih dimenzija – premijer Republike Šumske – želi imati masovniju vojsku sljedbenika, dok Ivo Josipović, uz znatno manju političku štetu, ugrađuje njihovo stradanje u svoj promidžbeni program i, kao što vidjesmo, u svoj itinerar.

Pa kad je već tako, kad je već 4. svibnja imao jedini slobodan termin, hoće li imati petlje da se za govornicom sjeti godišnjice smrti Josipa Broza?

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 03.05.2014.

Peščanik.net, 02.05.2014.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić

Rođen je u Sarajevu 1960. Osnovnu i srednju školu završio je u Splitu, a u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB, na čijim se stranama vide zameci potonjeg “Ferala”, Ivančić 1984. dobija nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Urednik je i jedan od osnivača nedeljnika “Feral Tribune”.

U biblioteci “Feral Tribune” objavio je “Bilježnicu Robija K.” (četiri izdanja: 1994, 1996, 1997. i 2001), i studiju “Točka na U” (dva izdanja: 1998, 2000). Izabrane novinske tekstove objavio je 2003. u dve knjige, i to oglede o tuđmanizmu pod naslovom “Lomača za protuhrvatski blud”, a oglede o posttuđmanizmu pod naslovom “Šamaranje vjetra”. Prvi roman “Vita activa” objavio je 2005.

Od 2005. “Fabrika knjiga” objavila je sledeće Ivančićeve knjige: “Robi K.” (2006), u dva toma; a onda i “Robi K. Treći juriš!” (2011); zbirke ogleda “Animal Croatica” (2007), “Zašto ne pišem i drugi eseji” (2010), “Jugoslavija živi vječno” (2011) i “Sviranje srednjem kursu” (2015, u saradnji sa “Peščanikom”); romane “Vita activa” (2005, drugo izdanje ) i “Planinski zrak” (2009), te zbirku priča “Radnici i seljaci” (2014, u saradnji sa “Peščanikom”).

Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća “Novosti” i za “Peščanik”. Živi u Splitu.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)