U nedeljnom „utisku nedelje“ jedna stvar je bila zapanjujuća: većina građana koji su se javili u delu emisije kada gledaoci glasaju i komentarišu predloge, otvoreno je podržala Aleksandra Vučića i, konkretno, smenu Dragana Đilasa i famozno prekomponovanje vlasti u Beogradu. Ukoliko zanemarimo mogućnost da je to bilo organizovano (a dešava se, mada je organizovanje podrške u ovom slučaju izlišno), nije me toliko iznenadio broj ljudi koji su otvoreno podržali Vučića, već su utisak ostavili ponos i nadmenost koji su isijavali iz glasova gledalaca.

Istoričarima je poznat podatak da je nakon izbora 1887, kada su radikali porazili naprednjake, u Srbiji došlo do fenomena koji je poznat kao narodni odisaj. Naprednjaci su izgubili izbore od radikala i usledila je osveta nad liberalima i njihovim lokalnim predstavnicima i otvorenim pristalicama. Ukratko, besna rulja je po varošima Srbije tukla, maltretirala i ubijala pristalice naprednjaka. U periodu od 1887. do 1896. zabeleženo je skoro 400 ubijenih, nekih na posebno svirep način, nabijanjem na kolac. To što su izgubili na izborima i to što su zaista bili omraženi među stanovništvom, građanima je izgledalo kao dovoljan razlog za legitimisanje nasilja nad njima.

Aleksandar Vučić je imao tu (ne)sreću da postane personifikacija nekoliko različitih težnji kritičnog broja građana, a jedna od njih je i personifikacija resantimana koji je proizvela kleptokratska vladavina Demokratske stranke. Ukratko, mnogi građani sa zabrinjavajućom količinom skoro krvožednog zadovoljstva uživaju u padu Demokratske stranke (ne krijem, i ja donekle uživam). Pri tome pitanje da li će kroz nekog od njih najednom provaliti, recimo u vidu kolca, neki pravednički bes, nije najvažnije. To da Vučić ne donosi nikakav raskid sa politikantskom upotrebom, recimo, policije i pravosuđa postalo je jasno kada je iza rešetaka završio bivši direktor Kolubare Nebojša Ćeran, a da u istom trenutku nisu iza rešetaka završili njegovi prethodnici, one junoše iz DSS-a, jer utisak je, verovatno ispravan, da je u vreme njihovog vladanja ugljem i Lazarevcem korupcija bila mnogo veća.[1]

Moram podsetiti na još jednu stvar. Danas neki imaju utisak da je Aleksandar Vučić u aktn tašni doneo mogućnost da u Srbiji konačno započne, apsolutistički i prosvećeno, proces dvadeset godina odlagane tranzicije. Međutim, smatram da je to posledica nekih drugih okolnosti: belih listića koji su pokazali da DS nije ništa manje zlo od SNS-a i činjenice da je sadašnji vicepremijer, uz to što je personifikacija mržnje prema DS-u, takođe personifikacija težnje kritičnog broja građana koji počinju da shvataju da je tranzicija možda loša i bolna,[2] ali da su njeno odlaganje i život u limbu predtranzicije još gori[3]

Dakle, nakon što su beli listići pre godinu i po dana pokazali da moralna superiornost nije dovoljna da se dobiju izbori kao i da političarenje + rejting-ideologija sa šlagom populizma nisu dovoljni da nekoga trajno održe na vlasti, Aleksandar Vučić ovaj strateški pristup Demokratske stranke ponavlja bez mnogo odstupanja. Zaista, kao što je Demokratska stranka nastupala sa moralno superiorne pozicije, tako danas Aleksandar Vučić nastupa sa moralno superiorne pozicije.[4] Demokratska stranka svojevremeno nije pišala po zemlji nego po nebu, upravo iz uverenja da su oni jedini koji mogu popraviti Srbiju. Ono čega se treba plašiti je lakoća sa kojom prolaze Vučićevi potezi (a najavljuju se i neki bolni, mada tranzicija može biti bolna i bolnija), nezavisno od toga da li se sa njima slažemo ili ne. Jer ako se njegovi potezi čine legitimnim samo zato što je on personifikacija resantimana prema DS-u, ostaje pitanje šta on sve još može da legitimiše? Plašim se pomisli šta može da se desi sa nekim (bilo kim) ko je na njegovom mestu, bez artikulisane alternative, uz uživanje podrške većine građana i društvenih struktura, pri čemu savetnici i poslušnici klimaju glavama odveć oduševljeno i kada mu se možda čini da je mesija koji drži spas Srbije u svojim rukama.

Peščanik.net, 18.09.2013.

———–    

  1. Nemojte me pogrešno razumeti, posebno ne namerno: ni na kraj pameti mi nije da stajem u odbranu čoveka kao što je Ćeran.
  2. Podržavanje procesa pridruživanja Evropskoj uniji ovde je donekle sporedna tema. Smatram da je talas na kojem Vučić jaše (pored toga što jaše po televiziji) talas „mrzimo DS“ populizma, a ne talas želje za ulaskom u EU. Utoliko su sve bolne ekonomske reforme koje vicepremijer najavljuje donekle „ispod žita“. A poseban problem je to što je kod nas cena “prihvatanja” evropskih integracija kritički odnos prema Uniji. Proces pridruživanja je u Srbiji danas neupitna kategorija. A kada je neka kategorija neupitna, onda mora da sa njom nešto nije u redu, inače ne bi bila neupitna.
  3. Možda.
  4. Doduše, Vučić na ovu kartu igra već godinu i kusur dana, pa ona postaje dosadna.