Iako se mnogo toga može i treba popraviti u strukturi, mandatu, projektovanim rezultatima i opsegu djelovanja, ideja o formiranju REKOM centara zaslužuje podrsku.

Naravno, takva podrška ne treba da bude bezrezervna, već se projektovane funkcije i dometi REKOM-a moraju odmjeravati u kritičkom maniru. Kritička evaluacija ovog i drugih sličnih projekata koji se bave problematikom post-konfliktnih situacija na prostoru bivše SFR Jugoslavije, sobom uvijek nosi opasnost da kritičar bude označen kao “protivnik pomirenja,” ili kao “politički motivisan akter.”

Takve karakterizacije kritičke analize napora ka pomirenju na našem prostoru su, na žalost, česte i ukazuju na moguče nedostatke u konceptualizaciji samog procesa pomirenja, koji se žele marginalizovati. Kada se stručno utemeljena postavka o tome da proces pomirenja mora uključivati i dokumentovanje, a potom i odmjeravanje političke odgovornosti od strane sudskih organa u državi, diskvalifikuje pomenutim atributima, onda je to znak ozbiljnog problema. Treba jasno reći da se ovdje ne radi o problemu metodološke ili teorijske prirode, već se radi o strukturalnoj pogreški. Naime, gotovo kao po pravilu, radi se o određenom nivou političke instrumentalizacije aktera u procesu pomirenja.

U sredinama koje su prepoznate kao kontrolisana društva (kao što je to slučaj sa crnogorskim društvom), neminovno je da se mnoge, ako ne i sve incijative za preispitivanje prošlosti podvrgnu kontroli od strane struktura na vlasti. Ova kontrola, naravno, može poprimiti različite forme, i imati različite nivoe i intenzitete. Jedna od formi jeste “saradnja” segmenata elite na vlasti sa inicijatorima procesa pomirenja. Kao i svaka saradnja, i ova predstavlja kompromis i dvosmjernu ulicu. Predstavnici elite sebe prikazuju kao ljude svjesne sopstvene istorijske odgovornosti i kao strukturu spremnu da se “pospe pepelom” samokritike, ali samo u onoj mjeri u kojoj je to apsolutno neophodno i ne nanosi nepopravljivu štetu. S druge strane, predstavnici strukture koja zagovara pomirenje se legitimizuju činjenicom da se njihov projekat uzima u zvaničnu proceduru i postaje dio budućeg političkog diskursa. Ova “saradnja” ima i značajnu spoljnopolitičku dimenziju za obadvije strukture, onu na vlasti i onu koja inicira projekat o pomirenju. Jedna projektuje svoju demokratičnost i spremnost na samožrtvovanje u cilju suočavanja s prošlošću, dok se rad druge legitimizuje pred međunarodnim donatorima i u širim okvirima idealizovane uloge nevladinog sektora u procesu demokratizacije autoritarnih sistema.

No, bez obzira na moguće dnevno-političke motive koji se mogu naslutiti u pozadini najnovijih dešavanja u crnogorskoj skupštini, činjenica da su predstavnici vladajuće strukture u Crnoj Gori započeli formalne razgovore sa zagovornicima REKOM inicijative predstavlja ohrabrujući znak. Ovo je važan korak u procjenjivanju uloge koju je Crna Gora i njena politička elita igrala u ratovima 1990-ih, i ka građenju neophodnog kritičkog odnosa prema nedavnim aktivnostima na planu suočavanja s prošlošću.

Od posebnog značaja je kritički odnos prema djelatnostima organa zakonodavne vlasti u ovom pravcu. Činjenica da se Skupština Republike Crne Gore u julu 2009. složila s Rezolucijom Evropskog parlamenta o Srebrenici zahtijeva kritičko odmjeravanje, jer postoji značajna razlika na mnogo nivoa između prihvatanja dokumenta koji je donio neko drugi, i formulisanja sopstvenog stava i deklaracije o prošlim dešavanjima kroz proces istinskog suočavanja s prošlošću. Bez obzira na slatkorječivu političku retoriku dugogodišnjeg manjeg koalicionog partnera u crnogorskoj vlasti, ovakav proces istinskog suočavanja s prošlošću se tek treba započeti u Crnoj Gori. Nema toga briselskog dokumenta o našoj situaciji koji može i treba da zamijeni naš napor da se pogledamo u ono poslovično ogledalo. Pokušaji da se ova i ovakva zamjena predstavi kao znak crnogorske katarze su jasan pokazatelj dubine problema s kojim se Crna Gora suočava, kao i znak niskog nivoa spremnosti vladajuće elite da zaista jasno i iskreno inicira sopstveno određivanje prema prošlim dešavanjima. Činjenica da nevladin sektor koji je angažovan na poslu konstrukcije REKOM-a ne analizira ovaj problem, može biti znak njihove spremnosti da prihvate polurješenja uz davno formulisano i svima poznato opravdanje da je to “najviše što se moglo uraditi u datoj situaciji.”

Takođe je važno naglasiti da su tokom posljednjih dvije decenije žrtve genocida i zločina počinjenih u ratovima 1990-ih bile omalovažavane, marginalizovane, ismijavane, maltretirane i zaboravljane od mnogih. Ove žrtve, uprkos aluzijama koje javnosti nudi predsjednik crnogorskog parlamenta, nijesu nikada bile anonimne. Anonimni su bili i ostali mnogi počinioci zločina i gotovo svi njihovi politički nalogodavci. Pronalaženje političkih nalogodavaca u Crnoj Gori tek treba da započne. Nadam se da će inicijativa REKOM imati snage da se pozabavi izvlačenjem iz mraka anonimnosti ne samo žrtava i zločinaca, nego i političkih nalogodavaca. U protivnom, rezultat ovih aktivnosti REKOM inicijative će stvoriti kontradiktornu situaciju u kojoj se vrši potrebna i poželjna konkretizacija žrtava i njihovih iskustava, ali se potom ta iskustva izmještaju izvan konkretnih političkih, vojnih i ideoloških okvira koji su omogućili zločine. Na ovakav način se žrtvama, po ko zna koji put, osporava pravo da saznaju ko su bili nosioci odluka o životu i smrti, i ko su bili kreatori politike mržnje, etničkog čišćenja, i genocida. Izmještanje zločina izvan širih okvira u kojima su nastali ne može voditi istinskom pomirenju, pa se dokumentovanje privatnih naracija patnje izvan konteksta koji ih je proizveo doima kao kompromisno rješenje koje zadovoljava trenutne potrebe obije strukture koje se angažuju na ”saradnji” po pitanju pomirenja.

Naravno, sudske instance su te koje treba da iniciraju pravno procesuiranje slučajeva, ali bi dokumentacija koju nam REKOM neprestano obećava kao svoj konačni proizvod trebalo da obezbijedi dovoljno dokaznog materijala za sudske procese direktnim izvršiocima zločina i političkim nalogodavcima, podjednako. Činjenica da predstavnici REKOM inicijative već odavno i uporno odbacuju prijedloge da se njihov mandat proširi i na prikupljanje dokaza o političkoj odgovornosti, ne zvuči ohrabrujuće.

Osim ove prepreke, koja nije ni mala ni neozbiljna, aktivisti REKOM-a će se morati nositi sa problemom selekcije članova komisije koji bi bili “potpuno nezavisni”. U društvu kakvo je crnogorsko, u kojem nad skoro svim segmentima javnog i privatnog života dominiraju mehanizmi partijske kontrole, izuzetno je teško napraviti selekciju po ovakvom kriterijumu. Po ovom pitanju skoro da i ne postoji razlika među zemljama u regionu, pa je posao koji očekuje zagovornike REKOM incijative zaista kompleksan i zahtjevan.

Biće zanimljivo pratiti ova dešavanja i napore da se još jedna od mnogih valjanih ideja spasi iz ralja politike i ne postane žrtva želje da se operu lične, porodične i partijske biografije.

 
Peščanik.net, 06.07.2010.

Leave a Reply