Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Nakon pobjede Donalda Trampa na predsjedničkim izborima, duboko podijeljena američka javnost je zasuta pozivima političara na nacionalno jedinstvo i ozdravljenje poremećenih odnosa među neistomišljenicima. Pitanje je, međutim, šta se podrazumijeva pod ovim jedinstvom i ozdravljenjem kada je glasanje na upravo završenim izborima bilo zasnovano baš na podjelama i isključivosti.

Tokom svoje kampanje, izabrani predsjednik Donald Tramp je jasno i često govorio o tome da su mnogi stanovnici SAD-a za njega „pogrešni ljudi”. Kod tako obilježenih građana SAD-a rezultati ovih izbora izazivaju strah od budućnosti. Kako oni mogu da odgovore na pozive o jedinstvu, kada s pravom pomišljaju da najgore za njih tek dolazi?

Prvi predsjednički potez Donalda Trampa ne ohrabruje. Naime, po instrukcijama novoizabranog predsjednika, njegov tranzicioni tim Agencije za zaštitu životne sredine vodiće Miron Ebel – jedan od najpoznatijih skeptika po pitanju klimatskih promjena.

Kako se iko može pretvarati da su dešavanja od 8. novembra “samo politika” i ništa više? Kako se može prihvatiti bilo kakva forma nacionalnog jedinstva koja tvrdi da se izdiže iznad riječi i djela osobe koju je ta nacija upravo izabrala za svojeg predsjednika? Kako da se sada, nakon mjeseci vrijeđanja i prijetnji, pristane na “puj, pike, ne važi” i obećanje da će u Bijeloj kući biti predsjednik koji misli drugačije od onog zajapurenog i osvetoljubivog šarlatana sa izbornih pozornica širom Amerike?

Platforma sa kojom je Tramp pobijedio, po njegovim riječima tokom kampanje, iz američke zajednice isključuje nedokumentovane i eksploatisane doseljenike, Amerikance koji praktikuju islamsku vjeru, jednopolne porodice, ljude koji ne mogu da imaju zdravstveno osiguranje zbog prethodnih zdravstvenih problema, te one koji su preživjeli seksualne napade, kao i crnačku omladinu koja se plaši policije, i još ponekoga.

Činjenica da novoizabrani predsjednik nije izgubio značajan dio podrške birača nakon što su njegovi rasistički, ksenofobni i mizogeni stavovi postali opštepoznati, navodi na pomisao da su takva osjećanja i stavovi možda duboko ukorijenjeni u američkom društvu. Stiče se utisak da su glasači u SAD, nakon decenijskog negiranja, za svog predsjednika izabrali epitomiju svojih najgorih instikata. Izbor ovog predsjednika je legitimizovao sve grozomorne komentare i slogane koji su se čuli na njegovim predizbornim mitinzima, ali i utemeljio očekivanja glasača da ti slogani budu pretočeni u političke odluke. Ovo je, mislim, spoznaja koja proizvodi najveći strah.

Bilo kakav i bilo čiji iskreni poziv za post-izborno nacionalno jedinstvo se mora oslanjati na jasnu i javnu kritiku retorike podjela, netrpeljivosti, straha od razlika te nipodaštavanja demokratskih institucija i procedura. Drugim riječima, mora se oslanjati na kritiku retorike koja je Donaldu Trampu otvorila vrata Bijele kuće. Istorija nas, međutim, uči da se ovakva kritika neće desiti, pa sadašnji pozivi za premošćavanje razlika i liječenje drustvenih podjela ostaju samo i jedino isprazna politička retorika.

Autor je predavač na katedri za istoriju na Univerzitetu u Alberti, Kanada.

Peščanik.net, 10.11.2016.

TEMA – TRAMPOZOIK