Otkad postoji umjetnička kritika, postoje i lamenti nad njezinim niskim nivoom. A ipak, problem nikad nije u žanru i disciplini kao takvim, nego u onima koji se kritikom bave. U različitim epohama, različiti kritičari uspiju se izboriti za poziciju da se njihovo kritičko mišljenje uvažava, da oni bivaju ti koji neko djelo mogu i kanonizovati i “sahraniti”, poziciju za kojom uzalud žude horde mediokriteta filovanih samo zavišću i mržnjom, a sve zarad vlastite neostvarenosti.
Kad je o književnosti u Jugoslaviji riječ, recimo, to je pozicija koju su imali Mihiz i Igor Mandić. U Njemačkoj, a opet iz oblasti književnosti, na pamet najprije pada Macel Reich-Ranicki. U Americi, pak, a kad je riječ o sedmoj umjetnosti, o filmu, dakle, među nekolicinom imena, izdvaja se ipak kritičar Chicago Sun-Timesa koji je još 1975. godine dobio Pulitzerovu nagradu: mislim, naravno, na Rogera Eberta.
Ova rutinska varijacija na temu umjetničke kritike što završava pozivanjem na Rogera Eberta tek je uvod u analizu jedne drukčije kritike upućene na račun publikacije objavljene od strane fondacije krštene imenom i prezimenom jednog drugog Eberta, Friedricha Eberta (1871-1925), njemačkog socijalističkog lidera i predsjednika Vajmarske republike. Kritiku je ispisao Denis Bećirović, po funkciji zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, po obrazovanju – doktor nauka, reklo bi se istorijskih. Predmet njegove kritike je publikacija “Bosna i Hercegovina 2025: Scenariji budućeg razvoja događaja”, i to zapravo ne publikacije u cjelini, nego jedan od pet scenarija u njoj prezentovanih, scenario prema kojem Bosna i Hercegovina 2025. godine ne postoji kao država u današnjim svojim granicama.
I potpisnik ovog teksta bio je dio dvadesetočlanog tima za izradu scenarija. Ipak, među motivima za nastanak ovog teksta nikakvu ulogu ne igra ništa što bi se moglo nazvati (ko)autorskom sujetom. Bećirovićevo “saopćenje za medije” namjestilo se, naime, kao savršena ilustracija opasnog autizma koji uveliko vlada takozvanom patriotskom bosanskohercegovačkom politikom. Suština njegovog saopćenja nalazi se u prvoj rečenici, odnosno u tezi da je disolucija Bosne i Hercegovine nemoguća jer je to zemlja “u kojoj se još uvijek traže posmrtni ostaci žrtava genocida i ratnih zločina koje su pobijene s ciljem da se Bosna i Hercegovina nepovratno podijeli”. Nekako u isto vrijeme kad je Bećirović javnosti odaslao svoje saopštenje, jedan od vodećih njemačkih (i evropskih) dnevnika Frankfurter Allgemeine Zeitung objavio je članak u kojem se tvrdi da je raspad BiH zbog genocida u Srebrenici još uvijek tabu tema za aktuelne evropske političare, ali da za novu generaciju političara to može i prestati biti tabu tema ako Bosna i Hercegovina nastavi biti nefunkcionalna država. Političari kojima je cilj što jača i što stabilnija država Bosna i Hercegovina ne mogu se ozbiljno i uspješno boriti za ostvarivanje svog cilja, ako će infantilno zatvarati oči pred strahovima. Ima nečeg praznovjernog u ideji da je neka opasnost manja ako ju se glasno ne imenuje. To je razmišljanje iz onog “da zlo ne čuje” registra. Kao da čovjek krvari iz debelog crijeva, pa mu doktor kaže da postoji mnogo bolesti kojima to može biti simptom, a da je jedna od njih i rak, a čovjek ga optuži da “legitimiše” mogućnost raka.
Dala bi se, zapravo, i to s puno argumenata, braniti i teza da je neku opasnost lakše izbjeći ako se njena mogućnost na vrijeme predvidi, no tome ovdje nije mjesto. Izlišno je to, ako imamo visokorangirane političare, pa još i istoričare po profesiji, koji globalnu real-politiku doživljavaju kao sferu u kojoj kategorija pravde igra važniju ulogu od kategorija moći i interesa. Poodavno je još Nietzsche ponudio lijek protiv naivnosti koja platonovske idealne kategorije projektuje u stvarni život: Treba čitati Tukidida! Hrabrost suočavanja sa realnošću, tome nas uči Tukidid, isti onaj Tukidid koji je, prema čuvenom Audenovom stihu, znao sve šta se može reći o demokratiji. Zar zbilja i među profesionalnim političarima, pa još i na visokim pozicijama, ima naivnosti usporedive sa onom poslovičnih francuskih sobarica, zbog koje valjda misle da su vojne intervencije na Kosovu, u Iraku ili u Libiji posljedica visoko humane motivacije zapadnjačkih političara, pa na istom tragu drže da im istančano moralno osjećanje lidera velikih sila garantuje ostvarenje ciljeva za koje se oni, očito, i ne bore previše uspješno i efikasno? Umjesto vremena potrošenog na sastavljanje ionako slabo pismenog “saopćenja za javnost”, Bećiroviću je bilo bolje da je pažljivo pročitao članak iz FAZ-a. Shvatio bi možda, naime, da je funkcionalnost države puno bolja garancija za njenu opstojnost i stabilnost od vječnog ponavljanja istorijskih činjenica o zločinima počinjenim na tlu te države. Uostalom, kad podsjeća na strahote koje su se desile u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, Bećirović zaboravlja da su i onomad polagane velike nade u pravdoljubivost velikih sila. Kao što je pad Berlinskog zida učinio da opstanak Jugoslavije više ne bude interes Zapada, tako i eventualna promjena nekih globalnih geopolitičkih okolnosti može učiniti i da se interesi Zapada u Bosni i Hercegovini promijene. Za takvu je mogućnost, makar i bila slabo vjerovatna, bolje biti spreman, nego nespreman.
Oslobođenje, 24.04.2012.
Peščanik.net, 24.04.2012.