Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Srbija je 1999. pobedila NATO na Kosovu. Dana 9. i 10. juna, na aerodromu pored Kumanova, na molbu NATO-a sklopljen je „vojno-tehnički“ sporazum. NATO je konačno shvatio da nikada neće pobediti Srbiju i zato mu je bilo važno da se sklopi taj sporazum. Prema sporazumu, vojska SRJ (odnosno Srbije) trebalo je da se izmesti – dakle, obratite pažnju, važno je, ne da se povuče, nego da se izmesti – sa Kosova. Vojska se „izmestila“ 5 dana pre roka. Čime je impresionirala NATO i dobila pohvale američkih generala. Što je bila nova pobeda – sada već druga u nizu – nad NATO-om. Od tada do danas Srbija uživa plodove svoje veličanstvene pobede na Kosovu.

Nema ironije u prethodnom pasusu. Taj pasus je bezmalo doslovni sažetak svega što je o 9. i 10. junu, te o danima pre i posle njih, rekao u intervjuu za Politiku general Lazarević, komandant „odbrane SRJ i Srbije na Kosovu“ 1999. Već sam o tome pisao i, svejedno, ponoviću još jednom – „rodoljubi“ će uništiti srpski jezik. Evo sad i rodoljubivi general Lazarević. Ovako general:

„Moram odmah da skrenem pažnju da posle 9. i 10. juna nije bilo nikakvog povlačenja srpskih vojnih i policijskih snaga sa teritorija južne pokrajine. To je netačno, jer nismo se povlačili, već smo po dogovoru sa državnim vrhom SRJ i Srbije i na osnovu sporazuma u Kumanovu realizovali operaciju izmeštanja naših vojnih jedinica…“

A kako je došlo do sporazuma u Kumanovu:

„Nakon bitaka na Paštriku i Košarama, posebno nakon 26. maja kada su naše jedinice i njihovi hrabri pripadnici herojskim podvigom zaustavili pokušaj desetostruko brojnijih terorista OVK i njihovih pomagača iz NATO-a da izvrše kopnenu invaziju na našu zemlju preko granice sa Albanijom, taj isti NATO koji je 24. marta 1999. započeo agresiju bez odobrenja UN priznao je da nam ništa ne može i zatražio je primirje.“

Šta je bio sadržaj sporazuma koji je NATO izmolio od Srbije:

„Osnovni cilj, što je na prvom mestu insistirao u svom zahtevu NATO, bio je apsolutni prekid svih neprijateljstava na Kosovu i Metohiji, a uz to dogovoreno je i neodložno, kako su isticali u NATO, izmeštanje snaga Vojske Jugoslavije i MUP-a van pokrajine. Dogovoreno je uvođenje vazdušne zone bezbednosti u širini od 25 kilometara iznad administrativne linije razdvajanja, kao i kopnene zone bezbednosti u dubini Srbije od pet kilometara prema Preševu, Vranju, Medveđi i Kopaoniku.“

Kako je izgledao pobednički marš srpske vojske:

„A u tom trenutku, u tih nekoliko dana izmeštanja, sa nama je krenulo na hiljade civila, i Srba i pripadnika drugih nacionalnosti koji su bežali pred terorom, jer su znali šta ih čeka posle svega. Mi smo i o našem narodu brinuli danonoćno. Izmestili smo u četiri pravca prema Kopnenoj zoni bezbednosti nekoliko desetina hiljada pripadnika vojske i MUP-a, više hiljada borbenih sredstava i tehnike, pomogli evakuaciju na hiljade građana. Te naše marševske kolone bile su duge stotinama kilometara, procenjujem između 600 i 800 kilometara.“

Pokušavam da zamislim te stotine kilometara. Od Subotice do granice s Makedonijom ima putem nešto manje od 600 kilometara. Kako su na Kosovu izgledale te kolone od 600 do 800 kilometara? Ne može se zamisliti.

Kako god, ovako kako ih je opisao, te kolone ponajviše liče na zbegove iz čuvenih partizanskih filmova iz vremena socijalističke Jugoslavije koji su se izgleda duboko urezali u podsvest generala. Samo što nije tako, mislim nisu to bili zbegovi. To su bile kolone za divljenje:

„Skoro 20 godina kasnije savetnik predsednika SAD Donalda Trampa, general Mekmaster rekao je 2018. godine da je to naše izmeštanje u junu i po završetku agresije bio najveći neuspeh NATO-a i jer su tek tada, pošto su se uverili kako smo dobro organizovani i da izmeštamo našu neoštećenu opremu, bili svesni svog totalnog kraha.“

Tako izgleda trijumf Srbije i krah NATO-a. Da ne bude nikakve zabune, general još jednom:

„Najvažnije i osnovno – mi nismo kapitulirali i nastavili smo sa svojim redovnim aktivnostima u kasarnama u gradovima i mestima pored i blizu Kopnene zone bezbednosti.“

Ipak, dodaće general:

„Sa tugom i knedlom u grlu smo krenuli 12. juna, ali ipak dobro organizovani.“

Ako ste pažljivo pročitali opis rata na Kosovu generala Lazarevića, možemo sada proveriti koliko je funkcionalna vaša pismenost. Odgovorite na sledeća pitanja:

1. Ko je 1999. pobedio na Kosovu – Srbija ili NATO?

2. Ako se srpska vojska izmestila, da li se NATO s Kosova povukao?

3. Ako je NATO na Kosovu doživeo totalni krah, zašto je general imao knedlu u grlu i bio tužan?

Ako je čitalac pomislio da se ja sad šegačim s generalom, grdno je pogrešio. Ja sam zapravo zgranut jazom između mog i generalovog srpskog jezika. On i ja koristimo iste reči i trebalo bi da znamo šta one znače kada ih upotrebimo, ali ja generala naprosto ne razumem. Ono što on naziva pobedom, meni izgleda kao poraz. Ono što on naziva izmeštanje, meni izgleda kao povlačenje. Ono što on opisuje kao totalni krah protivnika meni liči na pobedu. I da – stoji tih 600 do 800 kilometara dužine kolone izvan svakog poimanja.

Kada se naši pedagozi požale da su nam školska deca mahom funkcionalno nepismena, možda bi o tome trebalo malo više da se razmisli. Možda uopšte nije reč o funkcionalnoj nepismenosti. Možda mi već neko vreme u Srbiji koristimo dva srpska jezika koji se gotovo uopšte ne podudaraju, pa jedni drugima izgledamo kao da smo nepismeni ili kao totalni stranci. Jer, vidite, ja čak ne znam ni kako bih komentarisao Lazarevićev intervju. Meni to što general kaže izgleda sasvim zaumno. To se ne može ni tumačiti ni objasniti.

Ali, ostavimo generala na miru. Uzmimo Vučića. Vučić je dakle čuo da će Nikola Jokić igrati za reprezentaciju Srbije na olimpijskim igrama. I požurio je da poželi: „cela Srbija [jer Vučić i cela Srbija su jedno te isto] nada [se] da će reprezentacija Srbije pobediti ’najjaču američku reprezentaciju svih vremena’. ’Da pokažemo svetu ko je najbolji i ko je nepobediv. Živela Srbija’, poručio je Vučić“.

Sad mi samo treba da pogodimo koji je srpski jezik Vučić koristio da izrazi svoju želju – onaj generalov ili ovaj… Zaista, kako ćemo zvati taj drugi srpski jezik, za koji sam ja donedavno verovao da je jedini, normalan, običan, funkcionalan…

Peščanik.net, 11.06.2024.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)